Kao i nogometni Vatreni, braniteljska repka Vukovaraca smetala je strukturama

0
1457
facebook

Kako to vidi Branko Borković, repka poznata pod nazivom "branitelji Vukovara" odigrala je više utakmica, ostavljala dušu i život da ostanemo u igri, ušla u finale skrojeno po mjeri međunarodnih sudaca, a onda su jedni preživjeli branitelji završili u logorima Srbije, a drugi u logorima u Hrvatskoj. U velikom bolu i tuzi zbog pada Vukovara, konsternirani narod nije dočekao Vukovarce kao Vatrene.

Bilo je krajnje vrijeme za novi intervju tjednika 7Dnevno s Brankom Borkovićem, legendarnim zapovjednikom herojske obrane Vukovara. Slično Zlatku Daliću, nije bio selektor u doslovnom smislu te riječi, nego je preuzeo ekipu koju su formirali vrijeme i događaji. Većinu branitelja Vukovara na branik Domovine povuklo je domoljublje. Prethodni selektor Mile Dedaković povukao se u Vinkovce, da tamo organizira logističku pomoć braniteljima Vukovara, ali nije išlo – oružje i streljivo upućeno u Vukovar psi rata prodavali su u BiH i na udaljena ratišta, ili tamo gdje su se novi ratovi pripremali. Nove tenkove iz “Đure Đakovića” prodali su u Kuvajt. Branko Borković ujedinio je Vukovarce i unio neke taktičke izmjene. Zapravo se predao vrh države, koji ništa nije učinio da se Vukovar obrani. Za potrebe kulta genijalnih političkih vođa, pad Vukovara pravdao se s međunarodnim priznanjem Hrvatske. Razočaranim Hercegovcima isti je dan nabačena Herceg-Bosna, koju je vrh države izdao nakon Oluje – slila se natrag u Unu. Postoje ozbiljne indicije da su pojedini visoki dužnosnici bili u dosluhu s agresorom. Milošević je sustavno jačao srpsku prisutnost u BiH.

Dva različita dočeka dvije hrvatske repke

Loading...

7Dnevno: Nogometna repka Hrvatske sudački je pokradena u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Vatreni su se trijumfalno vratili u zemlju, na veličanstven doček, koji se može oduljiti do novog europskog ili svjetskog prventva. Kako je prošla braniteljska repka iz 1991. godine, nakon smrtonosnog finala u Vukovaru?

Borković: Doček razdragonog naroda prirodno je izostao, jer narod zaista nije bio razdragan nego u velikoj tuzi zbog pada Vukovara. Ta nevjerojatna trauma nije označila samo branitelje – promijenila je biće nacije. Nama braniteljima Vukovara ne pada na pamet svojatati Vukovar, vrijednost je upravo u tome što je ušao u sve nas. Kada Thompson ili bilo tko drugi podigne natpis “Vukovar” meni je drago. Očigledno je vladajuća oligarhija opstruirala doček Vatrenih. Pet iscrpljujući sati vozili su se “brzinom” lijenog koraka, uz stalnu komunikaciju s okupljenim narodom. Pravo je čudo da nitko od naših reprezentativaca nije pao s krova autobusa. Očigledno je plan bio da na Jelačić plac Vatreni stignu iscrpljeni. Iz govora Zlatka Dalića odmah su izrezali branitelje, Hrvate BiH, i hrvatsku dijasporu. Glede dočeka Vatrenih, vlast je bila suzdržana, a prilikom dočeka Vukovaraca jako aktivna, toliko da je mnoge branitelje Vukovara istraživala pojedinačno. Bjesnila je takozvana Manolićeva komisija. Četvorica SIS-ovaca po odabiru Josipa Perkovića i Gojka Šuška vezali su za radijator Milu Dedakovića u pritvoru Vojne policije na zagrebačkoj Lašćini, i tamo ga zvjerski pretukli. Da bi se takve policijske zloporabe mogle provoditi, prethodno je s čela Vojne policije odstranjen njen osnivač Ivan Grbavac Cobra. Među ostalima, mene je istraživao i Josip Perković. U Hrvatskom saboru! U samu zimu, pred Božić, Perković mi je oduzeo zaduženu odjeću i istjerao na hladnoću u košulji. “Tebi tvoje, nama naše” – rekao je Perković. Vrhuška je toliko privatizirala Hrvatsku da je bila spremna poskidati odjeću koja je dodijeljena braniteljima.

Nogomet se igrao i u Jasenovcu, ali u Vukovaru ne

7Dnevno: Vi Vukovarci niste neki veliki športaši. Nogomet se igrao i u Jasenovcu, ali u Vukovaru baš i ne. U Vukovaru ste dobili tolike utakmice, i onda odbili odigrati finale.

Borković: Finale nismo igrali, jer se znao kraj, jer je trebalo završiti našim smaknućem, po unaprijed napisanom scenariju. I u onakvom Vukovaru i njegovoj okolici bilo je nogometa, ali na strani neprijatelja. Kod nas se događalo da umjesto lopte nagazimo na minu ili dobijemo nabacivanje granata na glavu, pa smo se suzdržavali od svakog športa osim bacanja bombe na daljinu. Pijane ustaše bacaju bombu 200 metara! Za razliku od Vatrenih, mi smo pokradeni od međunarodnih sudaca prije finala. Vukovar je imao tu svoju surovu realnost. Netko vas faulira, ali nema suca da svira prekršaj i dodijeli žuti karton, nego je žrtva po automatizmu dobivala crveni karton od četnika s petokrakom. Onaj koji je faulirao, prilazi nesretniku i usmrćuje ga do kraja, i nakon toga je ubojica taj koji izvodi kazneni udarac. To smo zvali viktorija – igra na jedan gol, hrvatski, pa tko god da zabije, Hrvatska gubi.

Krađa koje nije bilo

7Dnevno: Mnoge su Vukovarce pitali za nekakve novce?

Borković: Mene osobno nisu to pitali, ali Dedakovića jesu. Zaista, kakvo su pravo imali Manolić i Perković pitati gdje su novci, kao da se vraćamo iz pljačke vukovarske banke, kao da smo Vukovar prodali. Uostalom, općepoznato je da su pripadnici MUP-a PU Vukovara iznijeli gotovinu iz Vukovara i da su Vukovarsku banku izmjestili u Zagreb još prije početka napada na Vukovar. Poznato je da su u Zagreb donijeli svu dokumentaciju tadašnjeg SDK. Preseljene su i uprave Borova, Vuteksa i Vupika. SZUP-ovac Ferdinand Jukić navodno je s novcima bivše općine Vukovar kupovao oružje i streljivo, koje nitko nije vidio. Koliko danas možemo sagledati po kapitalu nekih pojedinaca, očigledno je takvih “Jukića” bilo više.

7Dnevno: Koliko je smetala paralelna struktura vlasti u RH?

Borković: Istina, postojale su paralelne linije vlasti, tako da nikada niste znali od koga neka inicijativa dolazi. Jukića je Dedaković optužio za pronevjeru 1,4 milijuna njemačkih maraka namijenjenih obrani Vukovara. Po svemu sudeći, Jukić se sklonio u inozemstvo u dogovoru s određenim ljudima iz vrha države, da tako otvori izgovor za procesuiranje Vukovaraca. Jukić je kasnije na jednoj aukciji kupio bistu Franje Tuđmana, koju navodno nije niti platio, a “kupio” ju je kao nekakvu pristupnicu i članarinu u privatizacijskoj pljački – pričalo se da je tako pod čudnim okolnostima, kao nagradu za zasluge, preuzeo Badel (bez Jamnice jer voda je dodijeljena obitelji Todorić), gdje se upustio u proizvodnju i prodaju alkohola na crno. Korumpirani vrh države pravdao se da je za nas bolje da se opljačkani novac investicijski vrati u zemlju. Za lopovluk su se pronalazila različita opravdanja. Ferdinand Jukić umro je 2014. u zatvoru Remetinac, s njim i mnoge državne tajne. Hvalio se svojim kontaktima s Arkanom. Ante Bošković reče da Ferdinand Jukić nije bio branitelj, nego “lopov, kriminalac i kreten”, koji je početno pripadao podzemlju specijaliziranom za krađu auta – ta nam je družina podarila mnoge javno poznate osobe. Nitko ne zna stvarni obujam pljačke prilikom nabave naoružanja jer je većina onog što je zarobljeno u vojarnama i oteto jedinicama JNA prikazano kao kupovina, a odgovorajaući novac selio je na privatne račune. Dovoljno je spomenuti “slučaj Zagorec” pa da svima bude jasno o kakvim se osobama radi.

Borković: Kao branitelji, postali smo teret države koju smo obranili. Odstranjeni smo iz cjelokupnog života zemlje. Umjesto da preuzmemo zemlju i pokrenemo razvoj, dopustili smo da nas tajkuni i korumpirana država kupuje za Judine škude i za sitne privilegije. Postali smo glavni krivci za loše stanje u državi koju su pljačkali skoro svi – i neprijatelj i vrh države.

7Dnevno: Zašto vi Vukovarci niste proveli upravo ono čega se tadašnji vrh države bojao? Možemo li vas branitelje Vukovara optužiti za nečinjenje glede privatizacijske pljačke?

Borković: Morate razumjeti taj trenutak i našu veliku skromnost. Odlazak u Vukovar i na prvu crtu obrane Hrvatske bio je čin nesebične žrtve. U Zagreb smo stigli jako iscrpljeni, nespremni za još jednu herojsku obranu od “naših”. Odnos “hrvatskih” struktura sve je nas jako šokirao. Hijene privatizacijske pljačke grabile su sve što se tada moglo prisvojiti. Vrlo često razmišljam o tome, zašto smo dali svoju mladost, zašto su poginuli naši suborci, prijatelji, i kako bi se danas osjećali kada bi vidjeli sumornu realnost opljačkanog naroda i ponižene Hrvatske. Još uvijek se nadam da će se događati čuda, da će nas obasjati Sunce i pokrenuti pozitivne potencijale Hrvata u izgradnji bolje budućnosti. Jedno od čuda je ulazak naše nogometne reprezentacije u finale Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji.

7Dnevno: Ima li u svemu tome prostora za religioznost? Dalić je u svakom svome javnom nastupu stajao uz Svevišnjeg.

Borković: I ja sam vjernik, rimokatolik. Poštujem svakog istinskog vjernika, bez obzira kojoj vjerskoj zajednici pripada i bez obzira kako se obraća Bogu. Poštujem i one koji ne vjeruju u Boga a svojim djelima potvrđuju pozitivan sustav vrijednosti. Tajna snage obrane Vukovara bila je u vjeri. Branitelji Vukovara nisu iskazivali mržnju prema neprijatelju. Vjeru smo primili po Pavlu (Savlu) koji je progonio Isusove sljedbenike i pokajao se za svoje grijehe, te postao Isusov sljedbenik. Isus nije došao među nas da promijeni vlast, nego je tražio da mijenjamo sebe. Smisao je pozitivan. Praštanje je milosrdni čin prema onome koji se iskreno pokajao za svoje grijehe, a nisam prepoznao da su se zločinci pokajali, pa im se ne može niti iskazati milosrđe. U tome je grijeh propusta mirne reintegracije – izostalo je pokajanje agresora za počinjene zločine.

Pakao ne postoji, svi su vragovi tu među nama

7Dnevno: Kako razumjeti i prihvatiti da među nama ima toliko lopova?

Borković: Jednog trenutka ostao sam šokiran koliko je Hrvata iskazalo drskost pljačke narodne imovine i time se svrstalo u red ratnih zločinaca, ništa boljih od četnika koji su nas pljačkali i ubijali. Sjećam se kada su 90-ih napadali tadašnjeg novog nadbiskupa, današnjeg kardinala Bozanića, kad je progovorio o grijehu struktura. Navodno, takvog Bozanića papa šalje u mirovinu. Riječe je o uplitanju zemaljskih i nadzemaljskih sila Tame. U našem slučaju manifestira se kroz donošenje loših zakona tako da se sve svodi na ono “bilo je po zakonu” a zaboravlja se da je i Hitler sve radio po zakonu. Na žalost, ništa se nije promijenilo na bolje. Najgori i dalje vode koloplet pljačke kroz loše zakone, korumpirana vlast gladna je materijalnih dobara i gleda kako da ih što prije pretoči u svoje džepove.

7Dnevno: Dogodio se paradoks – lopovi su postali viša rasa, a opljačkani nesretnici prikraćeni su u svakom pogledu.

Borković: Neslućeno bogatstvo preko noći proizvelo je u svijesti tajkuna ili novopečenog bogatuna uvjerenje da je odabran, da mu je Bog naklonjen. Zar nije Ivica Todorić nosio cijeli jedan sustav? Takvi znaju reći: Bože, što si mi natovario ovoliki teret. Supruge tajkuna postale su glavne bogomoljke u crkvama i u molitvenim zajednicama. Tajkun se nikada ne pobuni protiv Svevišnjeg. Bilo bi apsurdno da iskaže neku zamjerku onome tko trpi njegov lopovluk. Ljudi počinju sumnjati u svoju vjeru. Tko je Isusu draži? Tko može lakše izvesti neku Božju zadaću? Takun vas može zaposliti, vas, vašu suprugu, vaše dijete i vaše prijatelje. Može vas o svome trošku, zapravo o trošku svih nas, odvesti na objed ili na nezaboravan provod na Kanarskom otočju. Takun je proputovao zemlju i svijet, proširio svoje horizonte, u druženju je opušten i dobrohotan, osoba proširene kulture i svjetskih manira. Uz to zrači sa svojim optimizmom, svjestan toga da mu život dao više nego što mu pripada. Nasuprot takvome, branitelj je čangrizavo čudovište puno gorčine.

7Dnevno: Tajkuni nisu ništa pokrali, niti će nešto odnijeti na drugi svijet. Neka su poduzeća promijenila strukturu vlasništva, i to je glavna promjena.

Borković: To možemo reći i za obično drumsko razbojstvo. U svezi nas branitelja država je provela jedan trik. Evo se vi branitelji bavite sami sa sobom, sa simbolikom Vukovara i Oluje, sa smaknućima na Ovčari, Škabrnji i na ostalim stratištima za Hrvate, a mi dužnosnici preuzet ćemo ono što vi obranite. Novac je najtolerantnija pojava na ovome svijetu – ne bira svog vlasnika, nije rasist, niti je naklonjen nekoj religiji. Juda se nije ubio zbog izdaje, nego zato što nije tražio više škuda. Bilo bi lijepo da se tajkuni pokaju za svoje grijehe, da poneki digne ruku na sebe, ali se ubijaju samo branitelji, najčešće zbog obezvrjeđivanja njihove žrtve. Dostojantvo je suzbijeno – možete za novac kupiti sve što poželite, pa i status hrvatskog branitelja i invalida Domovinskog rata. Uostalom, iz vrlo pragmatičnih političkih razloga danas imamo preko 500 tisuća branitelja. Oni lažni su uvijek na dobitku. Nakon privatizacije nekog poduzeća, radnici su najčešće završavali na ulici ili u prijevremenoj mirovini, ako su imali malo sreće i dovoljno novaca da mirovinu kupe. Nacija se u tranziciji jednostavno pogubila. Većina građana nije znala što je to dionica i što s njom činiti, tržište kapitala nije postojalo, sindikati su još uvijek nabavljali zimnicu i svinjske polovice, većina najsposobnijih je uglavnom bila na ratištima a protuhe su uništavale poduzeća po modelu: zakolji kravu za jednu šniclu. Državom su krstarili kojekakvi mešetari s koferima novaca i kupovali od radnika dionice. Opljačkan je cijeli mirovinski portfelj a nitko nije odgovarao. Zdravstveni fond ostao je bez novca, koji je kroz pozajmice završio u džepovima političkih strvinara. Uništavali su se poljoprivredni kombinati. Godine 1990. jedini privatnici bili su seljaci i obrtnici. Preko 200 tisuća seljaka plaćali su mirovinsko i zdravstveno osiguranje i porez na nekretnine – nažalost ta kategorija građana više ne postoji. Tko su tajkuni i iz kojih slojeva su se oni pojavili? Njihova prezimena možemo pronaći u evidencijama 10. zagrebačkog korpusa i sličnih partizanskih jedinica. Koliko sam upoznat, Joža Manolić uživa svoje umirovljeničke dane na imovini velike hrvatske obitelji Krnjević.

Marko Perković Strojnica

7Dnevno: Kako gledate na ubacivanje Marka Perkovića u trijumf Vatrenih?

Borković: Mišljenja sam da udbaške strukture često navuku Marka Perkovića da postupi kako njima odgovara. Činilo se da su ovaj put antifa lovci ostali bez teksta, a onda je iz autobusa iskočio Thompson, koji očigledno ne shvaća da ne treba zasoliti svako hrvatsko blagovanje, već zbog toga da izigra one koji to očekuju, koji se spreme da to iskoriste. Ako u autobusu Vatrenih nije bio nitko sa strane, nije se trebao ukrcati niti Thompson. Vjerujem da Thompson nije poslušnik udbaških struktura, nego naši neprijatelji znaju kako na Thompsona reagira Luka Modrić, pa su se pobrinuli da se Thompsonu omogući pravovremeni kontak s Modrićem.

7Dnevno: Kada će branitelji prepoznati da je krajnje vrijeme za novu obranu zemlje vojnim sredstvima?

Borković: Taj film nećemo gledati. Naši neprijatelji čekaju da branitelji ostare ili da odu s ovoga svijeta, i da tek tada otvore nove vojne ugroze. Branitelji su iskorišteni i odbačeni, izigrani, pa se bojim da će odgovor nacije na neku buduću agresiju na Hrvatsku biti slabiji. Vrh države računa da će takve situacije rješavati regularna vojska, ali to najčešće nije tako. Moramo jako voditi računa o povjesnoj činjenici da je regularna vojska u pravilu agresor, a ne obrana.

7Dnevno: Kako vidite kupnju vojnih zrakoplova od Izraela?

Borković: To je područje visoke politike. Izrael je svima poželjan poslovni partner. Ima tu pragmatizma Vlade RH, ali on donosi rizik u odnosu na suprotnu stranu, suprotnu prema Izraelu. Nadajmo se da Hrvatska može računati na podršku Izraela u svakom pogledu, i da neće zbog toga izgubiti mogućnost povećavanja trgovačke i druge razmjene s arapskim zemljama.

7Dnevno: Mislite, nama bliskoistočne izbjeglice, a Europi naši stručnjaci.

Borković: Najviše me uznemirava maćehinsko držanje Unije prema Hrvatskoj. Krasno su se ogradili, ostavljajući Hrvatsku izvan žilet žice, otvorenu za migracije s Bliskog istoka. Strukture Unije glumile su nezadovoljstvo sa Mađarskom i Slovenijom, a zapravo su ispod žita podržale Žilet Šengen. Europska komisija ustrajava na migracijskim kvotama za sve članice Unije, kao da netko s Bliskog istoka dolazi u Hrvatsku, Poljsku i slične destinacije.

7Dnevno: Imamo državu! Imamo nogometnu reprezentaciju koja je ušla u finale Mundijala.

Borković: Imamo državu i njene branitelje koji su svima smetnja. Imali smo i herojsku obranu Vukovara, koja je proglašena izdajničkom sa svrhom rušenja vlasti i ustavnog poretka. Iskorištena je za učvršćivanje vlasti onih koji su priželjkivali pad Vukovara.

Državni vrh želio je pad Vukovara

7Dnevno: Dobronamjeran vrh države onemugućila su minska polja!

Borković: To su gluposti. Nitko nije očekivao da se Franjo Tuđman i Josip Manolić zapute prema Vukovaru. Ako pogledamo registar branitelja, ako proanaliziramo sve to prikazano zarobljeno naoružanje i streljivo, ako sagledamo sveukupno koliko je (navodno) kupljeno naoružanja i opreme za obranu Hrvatske, čudno je da je Vukovar ostao usamljen tamo daleko na istoku i doživio tako tragičnu sudbinu. Jedna mala paralela: neki su tada sanjali Drinu a postrojbu najbližu Drini činili su branitelji Vukovara. Neki pričaju da je Vukovar samo jedna beznačajna točka u cjelokupnom ratu za Hrvatsku. Čude se što to bi Srbima da ga napadaju umjesto da ga zaobiđu, a kada tražim da mi pokažu kako to izvesti, počnu zamuckivati. Radili su kojekakve vojne analize, ali me nikada nisu zvali da im pomognem. Svi obično pitaju zašto je Vukovar pao a nitko se ne zapita što se događalo van Vukovara i na koji način su pripremane akcije deblokade Vukovara. Uostalom, bilo bi zanimljivo saznati i kako su pokušaji deblokade završavali. O Vukovaru najbolje govori slika iz Vukovara svake godine 18. studenog na dan hodoćašća i spomena na vukovarske žrtve, na vukovarske mučenike za Domovinu. Službena istina o obrani Vukovara (bez obzira na boju vlasti) je nalaz Manolićeve komisije. Nakon Vukovara, nas preko stotinu preživjelih branitelja Vukovara sudjelovali smo u obrani opstojnosti Hrvata u BiH. Sudionci smo između ostalog i obrane Kupresa gdje su između ostalih poginuli Robert Zadro (sin poginulog Blage Zadre) i Andrija Marić.

7Dnevno: Možemo li se složiti da je s zauzimanjem vojarni JNA praktično dovršena obrana Hrvatske?

Borković: Ne, jer Hrvatska niti danas nije oslobođena, niti je agresija na RH prestala. Labrador je ušao u sve pore našeg života i još uvijek je jako utjecajan, ponekad i presudan.

Obrana Hrvatske i rat nisu završili niti s Olujom. Nakon Oluje, pripremali smo vojno oslobađanje Baranje i istočne Slavonije. Bili smo dovoljno snažni da to izvedemo. Nisu prevladali argumenti vojnika. Politička odluka bila je proces mirne reintegracije, čime je otvoren proces potiskivanja Hrvata s obala Dunava, u skladu s projektom SANU.

Sve je to udar na hrvatske branitelje

7Dnevno: Kako gledate namjeru Vlade RH da poveća izdvajanje u privatni Drugi mirovinski stup i smanji izdvajanje u državni Prvi stup?

Borković: Usporedo sa svim tim reformama i izmjenama mirovinskog sustava, prisutni su pokušaji da se zakinu hrvatski branitelji. Mi smo proglašeni glavnim krivcima za neodrživost mirovinskog sustava. Mirovinska reforma je nešto što se vuče kao trakavica još iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Nakon sveopće pljačke imovine mirovinskoh fondova u privatizaciji, reforma je bila pripremljena krajem 90-ih, kada se krenulo u tranzicijske promjene, a to je razvoj tržišta kapitala i stvaranje fondovske industrije. Začetak seže u vaučersku privatizaciju, kada smo organizirali čitav niz stručnih skupova i predavanja da bi tadašnju populaciju stradalnika naučili postupati s dionicama. Prosto rečeno, svaki seljak zna što je tržište, i kako funkcionira model ponude i potražnje, kao i način plaćanja robe. Uslijedilo je osnivanje 7 privatizacijskih fondova i uređivanje odnosa na tržištu kapitala. Dolazi do promjene vlasti 2000. godine i sve je obustavljeno. Promijenjen je ustroj države, sotonizirani su branitelji, zaustavljene reforme, provedene su brutalne pljačke kroz nasilne stečajeve, blokiran je razvoj fondovske industrije, rasprodane su sanirane banke, magijom je zamračena Riječka banka, započeta je pljačka poljoprivrednog zemljišta. Pokrenuta je rasprodaja državnih vrijednosnih papira kao novi oblik zaduživanja koji traje i danas. Da bismo kvalitetno proveli mirovinsku reformu, najprije treba riješiti pitanje narodne imovine i koncesija, jer su uz plaće jedini kvalitetni izvori sredstava za punjenje mirovinskih kumulacija. Smatram da izdvajanje za državnu mirovinu mora biti paušalno, za sve isto, što bi riješilo i opterećenje davanja iz plaće i na plaću. Isto vrijedi i za zdravstvo. Što vrijedi povećavanje izdvajanja u privatne fondove kada ionako nije kvalitetno riješeno ulaganje tog novca u razvojne projekte, one koji bi bili generatori razvoja. Očito se još uvijek previše forsira bankarski model kao oblik izvlačenja novca iz džepova građana, umjesto modela fondova kao generatora razvoja. Zašto fondovi ne bi bili vlasnici škola, vrtića, staračkih domova, bolnica, energetike?

Ministar Horvat treba se postaviti tvrđe

7Dnevno: Kako vidite potonuće brodogradilišta Uljanik?

Borković: Vidite, u Vukovaru smo zanemarivali prijetnje agresora preko njegovih razglasa, i koncentrirali se na njegove stvarne namjere. Prije nego što smo se svakodnevno iznova pretvarali u hrvatske branitelje, prethodno smo razmišljali kao neprijatelji. Tako smo proniknuli mnoge neprijateljske obmane. U slučaju Uljanika javljaju se zastrašujući iznosi. Navodno trošak restrukturiranja prelazi iznos za koji smo prodali Inu! Strateški partner namirit će samo 20-ak milijuna eura. Zašto je takav strateški “partner” uopće pridodan? Kao i u slučaju Agrokora, problem su jamstva bez pokrića – penju se do 600 milijuna eura. Što slijedi? Lex Uljanik? U svome nedavnom intervjuu Jutarnjem listu od 21. srpnja, ministar Darko Horvat reče da će država pomoći brodogradilištu Uljanik. Da će ga servirati strateškom partneru bez dubioza. Tako su sanirane naše glavne banke, a onda poklonjene stranim bankama. Slično je bilo s mnogim poduzećima koja je nekada preuzimao Agrokor, posebno je to izraženo u slučajevima Vupik i Belje. U slučaju Vupika, najprije su prikazali preuzimanje obveza koje su nakon toga otpisali. Tad sam javno govorio da je to čin ratnog zločina i da Todorić posluje na rubu ratnog zločina, pa su me zbog toga sotonizirali, a posljedice osjećam i danas. Horvat nam praktično objašnjava kako će strateški partner preuzeti Uljanik za 20-ak milijuna eura! Model privatizacije, odnosno preprodaje, ostaje tajna. A znamo da se kod nas sustav privatizacije bazira na jednostavnom preuzimanju poduzeća, nakon čega se “kupljeni” udjeli ili dionice otplaćuju iz neto dobiti poslovanja, vrlo često i iz samog poslovanja “kupljenog” poduzeća. Kada su Todoriću poklonili Vupik, tražio sam da ga vodim kao državno poduzeće a ne da ga poklanjaju. Horvat reče da će strateški partner zadržati zemljišta Uljanika i ona zemljišta Pule i svih nas koja su važna za osnovnu brodogradilišnu djelatnost Uljanika. A onda Horvat posredno kaže da će strateški partner preuzeti i ona zemljišta Uljanika koja nisu obuhvaćena osnovnom funkcijom brodogradnje, na kojima će niknuti hoteli i drugi turistički sadržaji. Strateški partner za obećanih 20-ak milijuna eura preuzima više nego što Uljanik danas posjeduje! Negdje sam pročitao Shakespearovu genijalnu izjavu: Pakao ne postoji, svi su vragovi tu među nama.

Još uvijek je ostalo mnogo nepoznanica

7Dnevno: Možda je politički nametnuta, ali pomalo iritira ta vaša braniteljska odsutnost iz života Hrvatske. Gdje ste bili početkom prošle godine, da obranite Agrokor?

Borković: Jako dobro pitanje, upućeno krivoj osobi. Ja se protiv kriminala u pretvorbi i privatizaciji borim još od rata. Agrokor nije nastao jučer, nastao je još u vrijeme Ante Markovića, kada je zapravo i počela privatizacija. U okviru ekonomskih projekata za očuvanje Jugoslavije. Todoriće i Agrokor možemo pratiti po tragovima zločina pljačke narodne imovine još od davnog preuzimanja Sojare Zadar, Agroprerade Ivanić-Grad, voćnjaka Obreška, DIP Turopolje, Jamnice, otimačine naftne rente gradovima i općinama, kao i stvaranja nekih banaka. Niz je dugačak, a pustoš koja je ostala bila je nevjerojatna na svjetskoj razini. Postoje povijesne pljačke koje su počinili Habzburzi kada su ubili Zrinskog i Frankopana, pljačke koje su počinili Karađorđevići u vrijeme kraljevine Jugoslavije, pljačke koje su počinile srpske jedinice u vrijeme Domovinskog rata, ali pljačke koje su počinili “naši” nad vlastitim narodom neviđene su u svjetskoj povijesti. Ovo naglašavam zato što držim da je pljačka narodne imovine ratni zločin i da se tako treba i tretirati. Smatram da Agrokor ne treba braniti. Potrebno je bilo obraniti poduzeća koja je Agrokor reketario i na čiji račun je, zajedno s bankama, upisao niz jamstava bez pokrića. Drugim riječima, na tuđoj je imovini Agrokor uzimao kredite, a banke su prihvaćale posve upitna jamstva. To se trebalo riješiti na jednostavan način – da banke, Agrokor i Todorić riješe svoje probleme, dok je reketirana poduzeća trebalo osloboditi terora. Na žalost, sve što je Todorić radio dugi niz godina, uvijek je podržano od vrha politike na način da su se zakoni i propisi pisali samo za njega, a novac iz državne blagajne, pa i iz trezora HNB-a, kao i raznih fondova, u potpunosti je bio predodređen razvoju i širenju Republike Oderićevo. Todorić se treba pojaviti pred našim pravosuđem i prokazati sve koji su mu pomagali u zločinu.

7Dnevno: Dakle, umjesto krilatice “Za Agrokor spremni”, predlažete krilaticu “Za dom spremni”. U bitci za Staljingrad, ustaše su napadali petokrake, a u bitci za Vukovar, petokraka je napadala ustaše?

Borković: Ops! Ovo je bilo opako. Neka, ne smeta me. Ostajem uz svoje viđenje HOS-ovog pozdrava. Da se Vlada RH držala te maksime, slučaj Agrokor bio bi riješen na zadovoljstvo nacije, naših domova, i malih dioničara, a ne u korist stranih banaka i stranih fondova.

7Dnevno: Ne smeta vas niti ustaški pozdrav “Za dom spremni”?

Borković: Eto, dobili smo višedimenzionalnost pozdrava “Za dom spremni”. Ustaše su jele kruh i pile vodu, pa i vino – kako da se oslobodimo tog “ustaškog” naslijeđa. Kada već provocirate, mogu vam reći da je načelo “Za dom spremni” u NDH moglo unijeti samo pozitivne promjene. Zamislite koji bi se pakao otvorio da su se ustaše povele za partizanskim anticivilizacijskim načelom “Za šumu spremni”? Ono što su nam svima predavali na odsluživanju vojnog roka, u svim školama i na svim fakultetima, sve je to jedno zastrašujuće izokretanje istine. Partizani su bili ti koji su spaljivali domove i protjerali nesretnike u šume. Na tome se zasnivala Staljinova zločinačka taktika proizvodnje izbjeglica, koju je za Domovinskog rata primjenjivao i srbijanski agresor. Za Srbiju su ustaše svi vukovarski branitelji, svi hrvatski branitelji, a za mnoge i svi Hrvati. Zar nije blaženi Alojzije Stepinac od srbijanskog ministra označen kao ustaški vikar?

7Dnevno: Vi branitelji sve radite u krivo vrijeme. Kada ste trebali osloboditi Zagreb od jugoslavenske gamadi, vi ste branili Vukovar. U Konzum ste 90-ih ulazili sa strojnicama, umjesto da u njega tako uđete danas, i zaista napravite reda, uz lex Pecos.

Borković: Ne žalim što smo se suzdržali glede nove republike ili nekakvog državnog udara, odnosno demokracije branitelja, kako hoćete. Uspostavljanje istinske demokracije je dug proces, i on se ne može nametnuti s oružjem. Da smo mi branitelji srušili (formalno) demokratsku vlast, danas bi obje strane govorile o građanskom ratu. Ulaženje hrvatskih vojnika u markete s osobnim naoružanjem poružnjivalo je žrtvu branitelja Vukovara i žrtvu ostalih na drugim ratištima. I branitelji bez oružja i naoružani branitelji ne mogu spasiti Agrokor, jer su novac i vlasništvo novi bitak. Nije Agrokor bio u problemima po prvi put. Ponovno imamo dobro poznatu preprodaju i poklanjanje poduzeća pod kontrolom domaćih interesnih skupina. Onima koji su skuhali Agrokor trebamo reći: “Marš sa svih funkcija!” Ne samo Ivici Todoriću, koji je jedini Pedro. Zar nije slično bježao Ivo Sanader? Tko se sve krije iza pola milijarde kuna izdvojenih za savjetničke usluge, sve na teret “domaćeg Agrokora”. Mi samo naslućujemo što se u Agrokoru događalo i što se još uvijek događa.

Problem je u tome što nikada nisam bio ničiji suradnik

7Dnevno: Polazili ste srednju vojnu školu u Sarajevu, i tamo 1985. završili tehničku vojnu akademiju. Uvršten ste u evidenciju Janjičar hrvatskih tajnih službi.

Borković: Kako je Bravarova industrijalizacija imala takve svoje realne temelje, ali i takve limite, Jugoslavija je bila tehnološki zaostala. Morao sam se zadovoljiti s vojnim zaposlenjem na razini evidencije oružja i vojne opreme. Tako se događalo da se kod mene za određenu opremu zaduže i pripadnici KOS-a, što su Josip Manolić i Josip Perković iskoristili nakon pada Vukovara, u smislu da me svrstaju u neprijatelje hrvatske države pridodavanjem u evidenciju Janjičar kao suradnika KOS-a. Koliko pamtim, osobno ste Vi verificirali evidenciju Janjičar, dokazali da je krivotvorina, pomoću koje stvarni suradnici jugoslavenskih službi prikrivaju svoje mreže. Naručitelji lažne evidencije suradniče mreže KOS-a pridodavali su u popise sve osobe koje su po svojoj dužnosti svoje evidencije otvarale KOS-u i sličnim službama. Koliko sam čuo, vas osobno zaintrigirao je evidentirani “suradnik” za kojeg ste slučajno znali da je bio zaposlen u regularnoj policiji u Livnu. Naravno da je morao biti otvoren na zahtjeve svih ostalih institucija sistema. Da sam osobno zaista bio suradnik jugoslavenskih službi, Perković me nikada ne bi upisao u evidenciju Janjičar. Nije u nju upisao nikoga iz svoje mreže! Moje ime u evidenciji Janjičar gledam kao pisani dokaz da nisam bio suradnik KOS-a ili neke druge jugoslavenske tajne službe. Koliko sam upućen, izvijestili ste državni vrh, uključujući predsjednika Franju Tuđmana. Kako je završilo? Josip Perković i ekipa dobili su potvrdu da je u evidenciju Janjičar upisano jako malo njihovih, pa su evidenciju objavili u tiskovinama, i vjerojatno pobrali honorare. Nekoliko imena poput Imre Agotića davali su evidenciji uvjerljivost. Uostalom, vi ste osobno ustanovili da je neposredno prije objave evidencije odstranjeno 180 osoba – valjda su ponovno postali politički podobni. Nije problem u tome da sam bio nečiji suradnik, nego su mi zatvorene “hrvatske” institucije zato što nisam bio ničiji suradnik.