Malo tko je vjerovao da ima minimum izgleda se se Tomislav Karamarko ponovno - na ovaj ili onaj način - angažira u politici. I sve što nam je najavio prije nekoliko mjeseci sada se potvrdilo.
Kristalno je jasno da će se mnogima smračiti pred očima kada pročitaju ovaj naslov, da će i sam naslov mnoge ošinuti kao grom iz vedra neba, probuditi uspavane sirove strasti i aktivirati već ofucane fajlove koji su pomno pripremani da se zauvijek, urotnički, lik i djelo, ime i prezime Tomislava Karamarka izbriše iz svake vrste povijesnog i političkog sjećanja u našoj domovini Hrvatskoj.
S jedne strane ove mrziteljske medalje su programirane crveno kmerske falange, gomila udruženih vučjih čopora od Titoista, kvazi liberala, jugonostalgičara, globalista, genderista, NVO jurišnika, pa sve do bjelosvjetskih globalista pod multi-kulti plaštom, koji su s pravom i potpuno legitimno, neselektivno bombardirali Tomislava Karamarka iz svih topničkih arsenala, jer su znali tko je Tomislav Karamarko, jer su znali da Karamarkove politike lustracije i borbe protiv utjecajnog uvoznog lobija duboko zadiru u njihovo interesno leno i prijete im da ostanu bez gomile novca kojega nisu nikada zaradili na pošten i transparentan način. Uvijek su bili i ostali mizerni plačenici onih koji Hrvatsku kao slobodnu, prosperitetnu, demokratsku, poštenu državu nikada nisu željeli. Njima odgovara post jugoslavenski status quo i nikada dovršena tranzicija po načelima – ‘nećemo se držati zakona kao pijan plota’ ili ‘snađi se druže’, što bi u prijevodu značilo lopovluk, nepotizam, klijentelizam, korupciju, partitokraciju, a sve to začinjeno je gomilama medijskih spinova i laži u maniru šampiona srpske laži Dobrice Čosića.
“Karamarka smo pokušali vrbovati ali nam to nije uspjelo”
S druge strane ove antikaramarkovske mrziteljske medalje našli su se oni, ‘kakti’ pošteni domoljubni dušebriznici koji su nasjeli na spinove mentalno komunističkih vučjih čopora o ‘udbašu Karamarku’. Ti dušebriznici na kvazi-domoljubnoj strani, koje u zadnje vrijeme rado nazivam ‘domoljubnim profiterima’, zapravo imaju isti motiv kao i ovi prvi. Odgovara im biti vječno u svojim malim oporbenim domoljubnim sinekurama koje su nalik na prvokršćanske katakombe, pa onda iz tih pozicija ušićare pokoji dolar ili euro, dodatno varajući i isisavajući hrvatsko iseljeništvo prikazujući se kao budući spasitelji Hrvatske i vrhunaravni domoljubni čistunci. A znamo kako je završila priča o Karamarku udbašu. Završila je tako da je gospodin Božo Kovačević, načelnik sektora SDS-a, bivše UDBE, koji je jedini imao cjeloviti uvid u suradničku mrežu te obavještajne službe, na zadnjem ročištu u sudskom postupku, Karamarko vs Manolić radi tužbe za klevetu izjavio: (citiram) „Tomislava Karamarka smo pokušali vrbovati ali nam to nije uspjelo“! Na istom ročištu pojavljuju se svjedočenja dva bivša predsjednika Mesića i Josipovića, koji također tvrde da nemaju nikakva saznanja o Karamarkovim udbaškim devijacijama. A šlag na tortu dodao je sam tuženik Josip Manolić koji je nakon zadnjeg ročišta doslovno izjavio obrativši se Tomislavu Karamarku snishodljivim, licemjernim, ‘očinskim’ riječima:
„Pa nećeš Tomica valjda mene lustrirati, pa mene će uskoro lustrirati dragi Bog“!
Na Karamarka izvršen eklatantan politički atentat
A tko će lustrirati potomčad ove trojice ‘udbaških’ vucibatina koji su dali nalog globalnom mainstreamu da Karamarka uvuku u njihovu kmersko-udbašku jazbinu kako bi ga zgadili i pred onim biračkim tijelom koje sebe naziva kršćanskim demokratima ili konzervativcima? Tko će lustrirati tu silnu mentalno komunističku zlatnu mladež kojoj pripada i sami vrh današnjih vlasti, ako se ne lustriraju simboli tog udbaškog zla? Dragi Bog i biološka lustracija to sigurno učiniti neće!
Tomislava Karamarka nije mogla srušiti samo ‘atomska s lijeva’, već je za to bilo potrebno angažirati veleizdajničke ‘domoljubne’ korpuse u srcu Tuđmanovog HDZ-a. Nikada protiv nikoga na hrvatskoj političkoj sceni nije vođen tako dobro osmišljen urotnički udar i to je zapravo logičan dokaz da je Karamarko rušen iz straha od njegovih pobjeda. Iz straha da će konačno u Hrvatskoj doći do nužnih promjena, da će konačno završiti bolna tranzicija, iz straha da će ‘Orbanovska’ statistička kršćansko demokratska većina otvoriti oči i birati istinu, pravdu i bolju budućnost Hrvatske. Zbog toga je Tomislav Karamarko i njegove politike postao živa meta tranzicijske urote, zbog toga je na njega izvršen eklatantan politički atentat.
To je zapravo empirijski dokaz da Tomislav Karamarko jest pobjednik.
Bio je pobjednik u Domovinskom ratu kada je pod budnim okom predsjednika Tuđmana postavljen na više odgovornih funkcija. Bez Tuđmanove privole nikada ne bi bio načelnik PU Zagrebačke u vremenu najsloženijeg planiranja obrambenih operacija u Domovinskom ratu, bez Tuđmanove privole ne bi bio ni blizu Manolićevom kabinetu, niti bi postao pomoćnik ministra unutarnjih poslova. O karakteru odnosa Karamarka sa Stjepanom Mesićem govore Mesićevi iskazi koji ga je više puta javno cipelario nazivajući ga „rovokopačem“ nakon uhićenja Josipa Boljkovca i „hodajućim političkim mrtvacem“ u pravoj mafijaškoj maniri na kumovskom čelu urotničke dekapitacije. O tome ne treba kazati više ni jednu riječ, jer Stjepan Mesić je zapravo Karamarkov najbolji odvjetnik!
Tomislav Karamarko pobijedio je aklamacijom instaliranu Jadranku Kosor koja mu je navodno uručila HDZ-ovu iskaznicu i grdno pogriješila. Istina je da je Karamarko uvijek bio član HDZ-a od „barake“ do današnjih dana. Postao je prvi čovjek MUP-a, a nakon toga pobijedio je sve protukandidate na unutarstranačkim izborima i postao lider HDZ-a. Posrnulu stranku s najnižim povijesnim rejtingom nakon notorne Sanaderštine digao je iz pepela i krenuo u nepobjedivi niz protiv nevjerojatno bogatog, močnog i savršeno organiziranog političkog protivnika koji je gospodario svim medijima u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je probudio nadu, domoljublje, uspavano kršćansko demokratsko biračko tijelo i u toj sinergiji osvojen je i Pantovčak nakon dugih 15 ‘crvenih’ godina. Na izborima za Europski parlament glatko je osvojio 6 mandata, a sedmi mu je bio nadomak ruke i čisto sumnjam da ova vladajuća nomenklatura može ponoviti takav uspjeh. Na tim izborima svjetonazorska volja hrvatskih birača znakovito je bila izražena činjenicom da je gospođa Ruža Tomašić bila pobjednica Domoljubne liste porazivši Andreja Plenkovića s više od 30 000 preferencijskih glasova. Može li volja hrvatskog naroda biti štetna ili korisna za Hrvatsku ili vlastodršci misle da je hrvatski narod glup pa ih onda redovno nakon izbora prevare, kao što se dogodilo nakon zadnjih parlamentarnih izbora, kao što se gotovo svakodnevno događa na hrvatskoj političkoj sceni u morbidnoj političkoj prostituciji ili u sramotnom „političkom grupnjaku“ koji potpuno ignorira volju naroda!?
Tko je bio u sukobu interesa
Volja hrvatskog naroda najgrublje je slomljena kada je Tomislavu Karamarku, Domoljubnoj koaliciji i HDZ-u sofisticiranim metodama u režiji „Apisa“ ukradeno najmanje 6 zastupničkih mandata, a ti isti granični mandati poklonjeni su notornom Zoranu Milanoviću. Kada nikako nisu uspijevali zaustaviti pobjednički niz Tomislava Karamarka posegnuli su za najmizernijim načinom i u lopovskoj maniri pokušali od pobjednika učiniti poraženog. No međutim i usprkos tome Domoljubna koalicija na čelu s Tomislavom Karamarkom ostvarila je relativnu pobjedu na tim parlamentarnim izborima i tada na scenu stupa Most koji je i nastao samo zbog toga da razbije HDZ-ovo biračko tijelo. Urotničko žezlo rušenja Karamarka preuzima Božo Petrov optužujući Tomislava Karamarka za mađaronstvo i rusofilstvo, jer je Karamarko na temelju dobrog brifinga, na jednom potpuno benignom neformalnom sastanku smatrao da s Mađarima treba prekinuti sve arbitraže i postići dogovor u maniri dobrosusjedskih odnosa, kompromisom i razgovorom. Božo Petrov je tvrdio da ćemo arbitraže INA-MOL sigurno dobiti i označio je Karamarka kao veleizdajničku metu što je svojom presudom o potencijalnom sukobu interesa ovjekovječila današnja ambiciozna političarka, a onda predsjednica „Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa“ notorna Dalija Orešković, zakucavši tako posljednji čavao u lijes političke karijere Tomislava Karamarka.
Na njenu žalost, čavli u tom lijesu u zadnje vrijeme su se dobrano rasklimali.
Dakle tko je bio u sukobu interesa, Božo Petrov koji je rušio Karamarka na temelju izmišljenog brifinga iz paraobavještajnog podzemlja zbog čega je Hrvatska već izgubila milijarde kuna, Dalija Orešković koja je retorički osudila Tomislava Karamarka za potencijalni sukob interesa, a danas to koristi za svoj politički uzlet ili Tomislav Karamarko koji je potencijalno bio potpuno u pravu kada je predviđao da Hrvatskoj prijeti gubitak spomenutih arbitraža i posljedično tome ogroman gubitak za državni proračun? Kada sve to stavimo u kontekst recentnog „veleizdajničkog“ zakona o INI protiv kojega je Most populistički digao najveću dreku, postavlja se pitanje na čijoj je strani bio Most kada je Karamarko upozoravao na taj problem? Gdje je tu Mostova vjerodostojnost? Nije li Tomislav Karamarko zaslužio barem kršćansko demokratsku ispriku, ako se u Mostu danas radi o tom svjetonazoru? Naravno, odgovor je jednostavan i precizan! Instaliranjem Vlahe Orepića na mjesto prvog čovjeka MUP-a zataškano je morbidno ubojstvo branitelja Pajičića u Vukovaru, a u suradnji sa notornim Rankom Ostojićem ili Ostojom Rankovićem kako ga je krstio Velimir Bujanec, sakriveni su poljudski crtači „svastike“ čime je učinjena nesaglediva šteta međunarodnom ugledu Republike Hrvatske! Most je bio instrumentalizirani, „udbaški“ udarni malj za rušenje Tomislava Karamarka, Domoljubne koalicije i HDZ-a, a danas se u očaju ili strahu od izbornih gubitaka pretvaraju u najveće suvereniste, u veće katolike od Pape, ne bili još jednom zagrabili u kršćansko demokratski birački bazen s ciljem razbijanja potencijalnog kršćansko demokratskog ujedinjenja u jedan snažan, legitimni politički blok. „No passaran“!
Tomislav Karamarko je istinski politički pobjednik i nitko normalan i dobronamjeran s tom činjenicom neće moći polemizirati niti za suprotno mišljenje postoji bilo kakav drugi argument. Pobjeđivao je voljom hrvatskog naroda i u demokraciji ne postoji ništa legitimnije, poštenije i čistije. Na kojim je političkim pozicijama i stajalištima danas Tomislav Karamarko kao izvorni član HDZ-a dovoljno govore neke od njegovih zadnjih objava na FB-u koje su uznemirile mnoge duhove i probudile iz mrtvih stare vučje čopore koji su mislili da će biti vječno siti od svoje raskomadane žrtve? Pljušte pozivi za intervjue, ne postoji medijska kuća koja nije tražila dodatna objašnjenja u stilu „što je pjesnik želio reći“, a istovremeno se razbuktavaju novo-stare sirove strasti reciklirajući „stare viceve“ o Tomislavu Karamarku u koje više ne vjeruju ni polupismena djeca. Zbog toga nije suvišno još jednom pročitati njegov antologijski FB post „Ja sam kriv za sve“ u kojemu za pismene stoji sve što ih zanima.
JA SAM KRIV ZA SVE!
Portal Telegram prenosi kumrovečki pamflet srpske, židovske, romske nacionalne manjine i takozvanih antifašista, čiji jedan podnaslov glasi “Karamarko je za sve kriv”. Tu tezu isti su dan u saborskoj raspravi kao papagaji ponovili Peđa Grbin i Saša Đujić obrazlažući kako je mojom pojavom na političkoj sceni otpočela ustašizacija Hrvatske. Tim pamfletima pridružile su se i velikosrpske „Novosti“ s jedne strane fabricirajući ustaštvo u Hrvatskoj, a s druge veličajući komunistički, diktatorski režim bivše Jugoslavije.
Kriv sam što sam se rodio i što mi je otac Martin živi svjedok Križnog puta, živi svjedok tabuiziranoga genocida nad hrvatskim narodom nakon završetka Drugog svjetskog rata?
Kriv sam što sam kao ministar unutarnjih poslova otpočeo lustraciju uhićenjem Josipa Boljkovca, utemeljeno osumnjičenog za zločine nad hrvatskim civilima nakon završetka Drugog svjetskog rata?
Kriv sam jer me je nakon toga general Blagoje Grahovac, glasnogovornik Stjepana Mesića i Budimira Lončara u institutu IFIMES, proglasio državnim neprijateljem broj 1 te me urotnički obilježio kao metu koju treba eliminirati iz političkog života Hrvatske?
Kriv sam što sam kao čelnik HDZ-a i Domoljubne koalicije pet puta zaredom pobijedio na svim izborima porazivši one koju su Hrvatsku podijelili na “mi i oni”?
Kriv sam što je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila Ivu Josipovića, osvojila Pantovčak i usudila se s Pantovčaka ukloniti bistu J. B. Tita?
Kriv sam što je s najljepšeg trga u Zagrebu uklonjen diktator Tito?
Kriv sam što sam tijekom cijele svoje političke karijere gradio strateške prijateljske odnose s Izraelom, a to strateško prijateljstvo s Izraelom činjenica je i danas? Moja snažna osuda Holokausta i iskrena empatija prema Židovskom narodu zasigurno učvršćuju to prijateljstvo Hrvatske sa službenim Izraelom.
Kriv sam što sam izjavio da antifašist može biti samo onaj koji osuđuje svaki oblik totalitarizma bilo da se radi o fašizmu ili komunizmu?
Kriv sam što sam ukazivao na pogubnost nekontroliranog uvoza na uštrb domaće proizvodnje i što se nakon mog odlaska iz politike i nakon donošenja zakona Lex Agrokor povećao uvoz poljoprivrednih proizvoda barem za 20%?
Kriv sam što smo izgubili arbitražu INA-MOL, što ćemo vjerojatno izgubiti i drugu čime će Hrvatski državni proračun biti oštećen za nekoliko milijardi kuna?
Kriv sam što je nakon moje političke eliminacije iz Hrvatske iselilo 350.000 sposobnih Hrvatica i Hrvata?
Kriv sam što nisam bio u koaliciji s Pupovcem i pročetničkim SDSS-om!? Kriv sam što Pupovčeve velikosrpske Novosti na posljednjoj naslovnici veličaju Jugoslaviju? Kriv sam što su te novine financirane novcem hrvatskih poreznih obveznika?
Ipak, čini se da sam ja za sve kriv samo zato što se određeni gremiji boje moga aktivnog uključivanja u politiku nakon više od dvije godine političke izolacije. Ako je tome tako, mogu im samo poručiti: “Dobar je strah od Boga dan”!
Za kraj, svima im čestitam „29. novembra“, rođendan Jugoslavije, osobito onima koji muzu hrvatski proračun kako bi Hrvatsku blatili u međunarodnim krugovima i veličali propalu, diktatorsku, Titovu tvorevinu, koju, očito, nismo do kraja porazili u Domovinskom ratu.
Vaš Tomislav Karamarko
Za Dom i bistu – spremni
Osim toga brojni ugledni analitičari i desne i lijeve provenijencije sve ozbiljnije razmišljaju o nepotrošenom političaru Tomislavu Karamarku. O tome su vrlo jasno u zadnje vrijeme govorili prof. Tomac, prof. Jurčević, prof. Banac i kao zadnji ovih dana ugledni novinar ljevice Boris Rašeta! Tomislava Karamarka ne treba učiti što je to svjetonazor i koliko su važna čvrsta svjetonazorska stajališta. Tu zadaću naučio je u kršćanskom obiteljskom okruženju. Njemu ne trebaju savjetnici i kvazi savjetnici s Pantovčaka da nevjerodostojno ispravlja „vlastito“ mišljenje o pozdravu „Za dom spremni“ i da ne pravi razliku između tog pozdrava iz Domovinskog rata i pozdrava „Za poglavnika i dom spremni“! Njegovi učitelji su njegov otac Martin, preživjeli mučenik s Golgote „Križnog puta“, njegovi učitelji su predsjednik Tuđman i blaženi Alojzije Stepinac koji su osjećali „bilo svog naroda“ i vjekovnu težnju hrvatskog naroda za svojom domovinom kroz cijelu povijest. Tomislava Karamarka kao povjesničara ne treba učiti da je i ono što se dogodilo jučer već danas povijest pa je u tom kontekstu povijest i „U boj za dom“ Nikole Šubića Zrinskog, povijest je i pozdrav „Za dom spremni“ iz 1932. godine, ne treba ga učiti o „Velebitskom ustanku“ i o ustaškom otporu velikosrpskoj hegemoniji za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Briljantna je hrvatska povijest naš Domovinski rat i domovinski pozdrav „Za dom spremni“ u tom antifašističkom obrambenom ratu. Konačno dio hrvatske povijesti je i NDH bez obzira na sve prijepore, kontroverze, dokazane, nedokazane ili izmišljene zločine režima. Nitko razuman danas ne bi mijenjao ovu demokratsku državu Hrvatsku za bilo kakvu državu s totalitarnim režimom bilo kakvog predznaka bez obzira na sve poteškoće i ugroze koje nam prijete nevjerodostojnim vladanjem. Tomislav Karamarko se više puta više nego jasno očitovao kao uvjereni anti totalitarist. To je ključni dio njegovog političkog habitusa i nisu mu potrebni savjetnici s Pantovčaka da mijenja svoje nejasne stavove. Ako netko mijenja stavove iz bilo kakvih, pa i PR-ovoskih razloga to je znak da nema „svoje ja“ niti čvrsto svjetonazorsko opredjeljenje. Ako Pantovčak danas želi izraziti svoje jasno svjetonazorsko ili povijesno stajalište bez zadrške, savjetujem da u saborsku proceduru u skladu s ovlastima predlože donošenje zakona „Lex Tito“ kako bi dokazali da micanje Titove biste s Pantovčaka nije samo stvar simbolike i trenutnog populizma, već čvrsto opredjeljenje da diktatora Tita treba izbaciti iz povijesnog sjećanja hrvatskog naroda, a osobito ga treba izbrisati kao „najvećeg sina Hrvatske“ u pozitivnom smislu, jer to je notorna neistina. Jer, ako je u pitanju samo simbolika, a ne čvrsto stajalište uz obrazloženje zašto je Tito maknut s Pantovčaka, tada će Tita prvom prilikom netko simbolički ponovo vratiti na isto mjesto na Pantovčaku. Zakon „Lex Tito“ to treba onemogućiti!
Tomislav Karamarko je istinski pobjednik bez obzira na sve kontroverze i privid poraza u kojemu sada egzistira. Sve kontroverze prolaze, a istina uvijek ostaje i na kraju istina pobjeđuje. Urotnički su ga srušili, urotnički su zaustavili njegove suverenističke politike. Ni s tim nisu bili zadovoljni nego su ga dodatno bacili na ulicu, na margine, nakon svih najodgovornijih poslova koje je obnašao u obavještajnom sustavu Hrvatske. Za razliku od bivšeg ravnatelja SOA-e Lozančića koji promptno zaposlen, Tomislavu Karamarku nije ponuđen ni jedan makar i beznačajan posao u sustavu kako bi se sačuvala njegova lojalnost, a konačno nije doživio ni zahvalnost samog HDZ-a kojega je spašavao i spasio iz Sanaderovog blata. U uljuđenim demokracijama to se jednostavno ne radi! Karamarko je razbio Milanovićevu politiku „pakla“, politiku podjela na „mi i oni“, filozofiju „slučajne države sa slučajnim narodom“, filozofiju „Špičkovine, Bukovine i Finskog rata“ s pet uzastopnih izbornih pobjeda, a rezultate tog pobjedničkog niza možemo danas prepoznati u potpunom rasulu na lijevom političkom spektru u Hrvatskoj. Dok su Milanovića unatoč svih poraza držali na čelu SDP-a do posljednjeg daha, a danas se preferira kao najozbiljniji predsjednički kandidat, Karamarka su vlastita braća i prijatelji iz HDZ-a gurnuli nogom u kanal zajedno s njegovim suverenističkim politikama mijenjajući kurs za 180% lomljenjem preko koljena temeljnih paradigmi koje leže na kršćanskim korijenima. I zbog toga je Hrvatska danas na dnu tog fekalnog kanala nedovršene tranzicije, zbog toga demografski slom poprima neslućene razmjere, zbog toga Hrvatska danas proizvodi jedva 30% svinjskog mesa za svoje potrebe, zbog toga se uvozni lobi koji kontrolira politiku i medije nezaustavljivo bahati i jača.
Ali, „svaka sila za vremena“ i možemo se nadati da će ovo proljeće iznjedriti novo „Hrvatsko proljeće“ u kojemu će se hrvatski narod probuditi i oštro suprotstaviti staro-novim gospodarima i njihovim odnarođenim politikama u kojima nas uče „da živimo dobro samo što toga još nismo svjesni“! Nije li nas tako učio i pokojni Ivica Račan?
=====================================================
Zbog velikog zanimanja naših čitatelja i reakcija koje je izazvao razgovor s Tomislavom Karamarkom za naše novine 7dnevno, objavljujemo još jednom dopunjeno izdanje tog razgovora, osobito zbog najnovijih, kontroverznih izjava kojima smo svjedočili, a došle su s Pantovčaka. Dok etablirane stranke, pokreti i pojedinci na desnom političkom spektru u Hrvatskoj muku muče u razgovoru oko nekog oblika zajedničkog djelovanja, uputno je još jednom razmotriti gotovo proročanske poruke koje nam je poslao Tomislav Karamarko. Osim toga postoje bezbrojni upiti i špekulacije o možebitnom političkom angažmanu tog prekaljenog političara pa je i zbog toga čini nam se važno ponovo čuti što On misli?
TOMISLAV KARAMARKO: „ BEZ POMIRENJA DOMOLJUBA HRVATSKA NEMA BUDUĆNOST“!
Poštovani gospodine Karamarko, uvodno, hvala Vam što ste se odazvali pozivu za ovaj prvi ekskluzivni razgovor za 7Dnevno nakon gotovo dvogodišnje šutnje i brojnih špekulacija o Vašem statusu u hrvatskom društvu. Što je povod Vašoj odluci da progovorite za javnost?
Čini mi se da ne postoji čovjek na javnoj sceni u Hrvatskoj kojega nisu duboko dotakla nedavna zbivanja izazvana velikim uspjehom hrvatskih nogometaša na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Priznajem, i u meni su se tada probudile velike emocije, ali još je važnije da sam u tom veličanstvenom domoljubnom zajedništvu hrvatskog naroda kojemu smo svjedočili u Domovini i Svijetu vidio znakovite poruke, poglavito poruke političkom vodstvu Republike Hrvatske. Vidio sam i ogromne suverenističke i političke potencijale na desnom političkom spektru, koji kako se čini u Hrvatskoj uopće nije prepoznat niti relevantan.
Kakve su to poruke?
Poruke koje se daju iščitati u slavljeničkom domoljubnom zajedništvu su jednostavne za razumjeti. Hrvatska može i mora bolje, Hrvatska može najbolje, jer ima sve duhovne i materijalne pretpostavke za svekoliki napredak! Hrvatska može biti zemlja mira, tolerancije, zajedništva, blagostanja, a nadasve suverenizma! To sve su nam pokazali naši nogometni mađioničari, vrijedni i prekaljeni profesionalci i Hrvatski narod koji je iskazao toliku ljubav prema tim simbolima i vrijednostima hrvatske pobjede. I to nije prvi puta da vidimo jedno savršeno domoljubno jedinstvo. Isto se dogodilo prilikom dočeka Hrvatske vojske nakon veličanstvene povijesne pobjede u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“, sa istim emocijama smo u Zagrebu dočekali papu Ivana Pavla ll. Vrijeme je da to duboko emocionalno zajedništvo hrvatskog naroda zadržimo kao trajne vrijednosti i kapitaliziramo na dobrobit naše Domovine, na dobrobit tog istog naroda i nacije. S ovakvim domoljubnim zajedništvom naroda Hrvatska može biti „prvak Svijeta“ u svemu!
Gospodine Karamarko, sami ste otvorili pitanje tih cikličnih pojava hrvatskog zajedništva i sličnih domoljubnih euforija kroz povijest. Nije li se slično plebiscitarno zajedništvo hrvatskog naroda dogodilo 10.travnja 1941. kao i za vrijeme „Hrvatskog proljeća“ 1971. godine? Pitam Vas to kao povjesničara, jer poznato je da su svi ti događaji zapravo završili tragično za hrvatski narod? Dakle, slažem se da bi Hrvatska sa iskrenim zajedništvom mogla biti „prvak Svijeta“ u svemu, ali to se nikada nije dogodilo? Zašto?
Vaše pitanje je na mjestu i ima smisla, jer samo bedaci ne uče iz povijesti. Glede 10. travnja i sveopćeg nacionalnog oduševljenja prilikom proglašenja NDH mogu se samo pozvati na izjave dvojice hrvatskih velikana, dr. Franju Tuđmana i blaženog Alojzija Stepinca. I jedan i drugi govore o legitimnom pravu hrvatskog naroda na vlastitu državu, i jedan i drugi su prepoznali „bilo svoga naroda“ u tim povijesnim previranjima. No međutim, moramo priznati da su i jedan i drugi znakovito osudili režim NDH kao i sve druge totalitarne režime, poglavito komunistički diktatorski režim Josipa Broza Tita. Dakle, prihvaćam nauk dvojice hrvatskih velikana, no međutim treba kontekstualno razlikovati totalitarni režim koji je nasilno nastao u ozračju nemilosrdnog rata i onaj diktatorski režim koji je provođen u kontekstu mira nakon završetka Drugog svjetskog rata. Činjenica je da su proizvodi bilo kojega totalitarnog režima uvijek nevine žrtve i da je potrebno osuditi sve totalitarne režime upravo zbog nevinih žrtava. Dakle, anti totalitarizam je moja politička legitimacija, to sam više puta isticao i nisam se pomaknuo s tog stajališta. U tom kontekstu, osim domoljubnog zajedništva, za budućnost Hrvatske prevažne su znanstveno utemeljene povijesne istine, jer bez istine o vlastitoj povijesti nema nam ni budućnosti. Naravno, ja sam jedan od onih koje nazivaju povijesnim revizionistom, jer ne prihvaćam onu povijest kao znanstvenu i konačnu činjenicu koja je pisana po diktatu zločinca Tita. Mi smo porazili diktatorski režim bivše Jugoslavije uspostavom Republike Hrvatske i uvođenjem demokratskog, parlamentarnog poretka, mi smo porazili velikosrpske zločinačke namjere u krvavom obrambenom Domovinskom ratu, a nismo u stanju poraziti komunističke povijesne mitomanske falsifikate koji i danas ideološki teško opterećuju našu političku svakodnevnicu. Mentalni komunisti se koriste svim javnim i tajnim sredstvima da istina ne izađe na svjetlo dana, jer ta istina za mnoge bi bila kraj njihovih društveno političkih karijera i javnog političkog djelovanja. Istina bi neminovno iznjedrila neki oblik lustracije i oslobodila Hrvatsku mentalno komunističkih i neojugoslavenskih ostataka.
Niste mi odgovorili na drugi dio pitanja. Zbog čega hrvatsko domoljubno zajedništvo nije nikada kapitalizirano za opće dobro?
Odgovor je jednostavan i nedvosmislen. Neprijatelji hrvatske samostalnosti, neprijatelji hrvatskog suverenizma, „konfederalisti“, u svim spomenutim slučajevima bili su jači, organiziraniji, vrjedniji, daleko bogatiji, umreženi u svim političko društvenim strukturama i jednostavno su nas pobijedili. Kada se nakon „Oluje“ činilo da konačno imamo san koji smo sanjali, vrlo brzo je došlo do procesa razbijanja domoljublja, do procesa „detuđmanizacije“, do procesa razjedinjavanja u braniteljskim strukturama, a sve to je začinjeno brutalnom pljačkom Hrvatske dok se Hrvatska stvarala na prvoj crti bojišnice. Jednom riječju, došlo je do rastakanja hrvatskog suverenizma u režiji onih koji su Hrvatsku željeli vidjeti u nekom novom obliku konfederalne Jugoslavije. Danas je razvidno, da su se te „konfederalne“ strukture opljačkanim novcem domogli vlasti 2000. godine, uspostavili kontrolu nad medijima, a kada imaš medije možeš manipulirati kako god poželiš. Tu moć medija osjetio sam na primjeru vlastite kože!
Čini se da ste se ovdje upecali u vlastitu zamku, jer moram Vas podsjetiti da Vas mnogi tzv. desničari i domoljubi optužuju za blisku suradnju sa Stjepanom Mesićem u kontekstu njegove pobjede na prvim predsjedničkim izborima 2000-te godine i Vašeg doprinosa u njegovom izbornom stožeru. Siguran sam da bi mnogi željeli čuti neko suvislo obrazloženje o karakteru Vašeg odnosa sa Stjepanom Mesićem?
Bilo bi najjednostavnije posipati se pepelom po glavi i priznati neke svoje zablude, no mislim da se veličina čovjeka krije u spremnosti priznati svoje pogreške. Ali kada sve stavimo u kontekst tadašnjih političkih previranja, istina je da je bilo je stvari oko kojih sam se s Mesićem i slagao. Na primjer, osobno sam prvi pokrenuo procese otkrivanja pretvorbenih manipulacija u Gradskim podrumima, Croatia busu i još nekim velikim poduzećima. Ako se dobro sjećate, prva predizborna kampanja Stjepana Mesića bila je koncipirana na otkrivanju pljačke Hrvatske u pretvorbi i privatizaciji. Sijevala su predizborna obećanja o povratku opljačkanog novca sa egzotičnih otoka. Dok sam ja iskreno vjerovao u razotkrivanje te najveće pljačke Hrvatske, Stjepan Mesić je prevario i mene i hrvatski narod koji ga je dva puta birao za predsjednika. Tijekom njegova dva mandata u proračun Republike Hrvatske nije vraćena ni jedna jedina kuna opljačkanog novca i nije pokrenut ni jedan jedini proces protiv ratnih profitera. Meni nije teško priznati da sam bio prevaren i da sam u njegovom izbornom stožeru bio smokvin list kao izvorni osnivač HDZ-a. To se pokazalo vrlo brzo nakon 2000. kada ulazimo u otvoreni svjetonazorski sukob, a o tome svjedoči upravo Stjepan Mesić u nekoliko svojih javnih istupa. Konačno, danas mogu egzaktno dokazati da je upravo Stjepan Mesić bio jedan od glavnih kreatora moje političke eliminacije i to je pravi dokaz o karakteru mog odnosa s njim. Nije mi nikada mogao oprostiti uhićenje njegovog prijatelja Josipa Boljkovca na temelju relevantnih dokaza o njegovim zločinima nad nedužnim hrvatskim civilima nakon Drugog svjetskog rata, jer tim činom sam simbolično započeo proces lustracije u Hrvatskoj.
Osim toga, kada danas pogledate politički vrh Hrvatske od Pantovčaka do Banskih dvora, kada analizirate hrvatsku diplomaciju, gotovo da nema ni jedne osobe koja nije bila u nekom obliku odnosa sa Stjepanom Mesićem i koja svoju političku ili diplomatsku karijeru na neki način treba zahvaliti upravo Stjepanu Mesiću ili Ivi Josipoviću. Svi oni bili prisiljeni ili su dobrovoljno ušli u neku vrstu trulog političko-trgovačkog kompromisa radi ostanka u politici i nitko ih ne dira. Dakle, ako si imao političkih ambicija jednostavno si bio osuđen tražiti neke političke kompromise, a ja sam imao političke ambicije koje su me dovele gotovo do premijerske pozicije na krilima Domoljubne koalicije u žestokom sukobu s Mesićem.
Konačno, kada Mesić i Manolić nisu mogli zaustaviti moje domoljubne političke pobjede pokušali su me uvući u svoju „udbašku jazbinu“ dokazujući da sam bio suradnik Udbe kako bi me na taj način udaljili od mog biračkog tijela. Tu se na vrlo znakovit način vidi snaga tih udbaških struktura. Mene uvlače u tu zločinačku organizaciju da bi me ocrnili, a sami su kreatori i čuvari te zločinačke organizacije i ne može im nitko ništa!? To se jasno vidjelo u silnim nastojanjima da se kroz „Lex Perković“ spriječi izručenje zločinaca Perkovića i Mustaća Njemačkom pravosuđu. Dakle ja sam kao suradnik Udbe zločinac, a da nikada nije dokazano da sam bio suradnik Udbe, a oni koji su u arhivskim dokumentima dokazani kreatori te organizacije najveći su poštenjaci!? Moram podsjetiti javnost da je u sudskom procesu protiv Manolića za klevetu, moj svjedok, načelnik sektora SDS-a koji je imao uvid u suradničku mrežu SDS-a, javno svjedočio doslovno ovako: „Gospodina Karamarka smo pokušali vrbovati za suradnika, ali vrbovanje nije uspjelo“!!! Dakle, nisu li poslije ovakvog svjedočenja mog svjedoka pod zakletvom, Manolićeve optužbe zapravo monstruozne, perfidne i potpuno paradoksalne, potpomognute brutalnom medijskom hajkom?
Konačno, još u bih se u nečemu možda mogao složiti sa Stjepanom Mesićem! Možda bih se mogao složiti s njegovom izjavom u Pakracu „da je Jasenovac bio radni logor i da nikome ne bi palo na pamet ubijati radnu snagu u Jasenovcu“!? Govori li Mesić istinu ili manipulira cinično ismijavajući sve žrtve Jasenovca, one do 1945. i one poslije rata? U svakom slučaju tom čovjeku je teško vjerovati! Na tragu te Mesićeve teze ili manipulacije, podupirem nastojanja povjesničara Igora Vukića, Stjepana Razuma i ostalih znanstvenika da do kraja na temelju znanstvenih spoznaja rasvijetle istinu o logoru u Jasenovcu. Upravo im je „veliki antifašist“ Stjepan Mesić svojom izjavom u Pakracu dao vjetar u leđa!?
Imao sam spremno pitanje i o Jasenovcu, no vidim da ste me preduhitrili. HOS-ov pozdrav „Za dom spremni“? Što mislite o tome?
Pod pozdravom „Za dom spremni“, HOS kao legitimni dio Oružanih snaga Republike Hrvatske borile su se, stvarale i stvorile slobodnu, demokratsku i parlamentarnu Republiku Hrvatsku, nasuprot diktatorskoj komunističkoj Jugoslaviji porazivši usput i četničku ideju o velikoj Srbiji. Demokracija i parlamentarizam koji su stvoreni i pod tim pozdravom u potpunoj su opreci sa bilo kakvim totalitarizmom. Potpuno je suludo tvrditi da bilo tko u Hrvatskoj želi neki povratak u NDH, jer u današnjim međunarodnim okolnostima to jednostavno nije moguće kada bi i bilo takvih suludih ideja. U tom kontekstu svi mrziteljski napadi na branitelja, domoljuba i pjevača Marka Perkovića zbog pozdrava „Za dom spremni“ za svakoga su koji imalo voli Hrvatsku suludi i neshvatljivi.
Danas kada se vode žestoke polemike o pozdravu „Za dom spremni“, kada nakon reakcije predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o povijesnom karakteru tog pozdrava važno je što Vi mislite o tome?
Za svakog povjesničara koji tu znanost promatra kao nužno promjenjivu kategoriju koja je podložna revizijama, sve ono što se dogodilo jučer već je povijest. Dakako, pozdrav „Za dom spremni“ povijesni je hrvatski pozdrav iz 1929. godine kada je nastao zametak ustaškog pokreta nakon krvoprolića u Beogradskoj skupštini! „Za dom spremni“ je stari povijesni hrvatski pozdrav od Nikole Šubića Zrinskog do Velebitskog ustanka, upotrebljavan u različitim inačicama, ali uvijek sa isključivo obrambenim karakterom. Treba podsjetiti povijesne neznalice ili one zlonamjernike da je u vrijeme Velebitskog ustanka 1932. godine KPJ u egzilu imala prijateljske i odlične odnose sa „Ustaškim pokretom“, jer su bili na istoj crti borbe protiv velikosrpske Kraljevine Jugoslavije. Gola je činjenica da je i NDH hrvatska povijest bez obzira koliko turobna bila, pa je samim time i pozdrav „Za dom spremni“ povijesni pozdrav unatoč tome što je u tom razdoblju doveden u pitanje zbog dokazanih i nedokazanih zločina Pavelićevog režima. Jer zločine nije počinio pozdrav od tri riječi, pozdrav „Za dom spremni“! Zločin i režimi uvijek imaju svoje ime i prezime, a sve najvažnije hrvatske institucije od Crkve do politike, pa i ja sam, više puta su snažno osudile sve zločine svih totalitarnih režima uključujući i zločine počinjene u NDH. Konačno, pozdrav „Za dom spremni“ u Domovinskom ratu vjerodostojan je dokaz da je to antifašistički, obrambeni povijesni hrvatski pozdrav, jer Domovinski rat je hrvatska povijest u svom najsjajnijem izdanju! Konačno, ne postoji pozdrav „Za Poglavnika i dom spremni“ u današnjoj uporabi što bi moglo biti sporno i kompromitirajuće, jer Poglavnika nema ukoliko se upravo ne rađa na lijevom političkom spektru, ali pod sasvim drugim sloganima!?
Antifašizam i ZAVNOH u Ustavu Republike Hrvatske i danas izazivaju žestoke svjetonazorske i znanstvene sukobe. Siguran sam da naši čitatelji žele čuti vaše stajalište o tome?
Jedini relevantni antifašisti u Hrvatskoj su hrvatski branitelji koji su porazili diktatorski komunistički, a samim time i fašistički režim bivše Jugoslavije. A proizvod te i takve Titove diktatorske Jugoslavije je upravo ZAVNOH! I to ne kao floskula o kojoj je govorio moj prijatelj povjesničar i znanstvenik dr. Zlatko Hasanbegović, već kao najveća prijevara i podvala hrvatskom narodu, jer ZAVNOH nikada nije bio u funkciji Hrvatsko državnog sabora kako se to htjelo lažno prikazati. U Titovoj komunističkoj diktaturi nema parlamenta, nema parlamentarizma, nema demokracije, pa je zbog toga besplodno tvrditi da je ZAVNOH sam po sebi imao bilo kakve zasluge za nastanak današnje Republike Hrvatske. Ključno je pitanje kako se ZAVNOH našao u izvorišnim osnovama Ustava RH? Neki analitičari smatraju da je to dio političke trgovine u jeku Tuđmanove pomirbe, jer ZAVNOH u Ustavu RH je trebao zaštititi komunističke snage od moguće lustracije, da bi ovi zauzvrat pristali na stvaranje Hrvatske. I naravno, zaštitio ih je! I ne samo to!? ZAVNOH u Ustavu RH omogućio im je privilegirani status i sustavnu pljačku Hrvatske sve do današnjeg dana i gotovo da bi se matematički moglo izračunati koliku je štetu ta floskula nanijela Hrvatskoj do sada. Uostalom, sam predsjednik Tuđman u svom zadnjem proročanskom govoru na aerodromu Pleso priznao je da njegov „zavnohovski“ model pomirbe nije uspio i to riječima:
„ Nećemo dopustiti ostacima jugo komunističkog sustava, niti jugo Srpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugo komunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u Svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…
Dakle sve što je Tuđman kazao da nećemo dopustiti sve je to danas dopušteno i demonstrira se pred našim očima u kojekakvim trgovačkim koalicijama s onima koje je Tuđman jasno locirao u tom svom proročanskom govoru. A oni „smušenjaci“ koji grade nekakvu pomirbu na neuspjelom Tuđmanovom modelu pomirbe, očito ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti što je predsjednik Tuđman proročanski poručio?
S obzirom da premijer Plenković promovira upravo taj model Tuđmanove pomirbe u centrističkom HDZ-u vjerojatno mislite i na njega?
Ne bih nikoga želio prozivati ad hominem, ali uvjeren sam da pomirba sa onima koji veličaju simbole propalog komunističkog režima nije moguća sve dok se javno ne odreknu te ideologije kao svoje političke platforme.
Idemo se mi vratiti na naslov ovog razgovora koji govori o pomirenju domoljuba? Što nam konkretno možete kazati o tome?
Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima. U tome, po formuli zavadi pa vladaj, bili su više nego uspješni, a rezultat toga je da se Hrvatska gotovo 20 godina nije kvalitetno pomakla s mjesta. Ta strategija je i danas na djelu, a razbijanje domoljubnog zajedništva vidljivo je osobito nakon ovih veličanstvenih domoljubnih skupova koji su zapravo počeli nacionalnim buđenjem nakon bespotrebne ratifikacije „Istanbulske konvencije“. Nakon toga, uslijedilo je prikupljanje potpisa za referendumske inicijative, a istovremeno su započele opstrukcije referenduma kao najvećeg neposrednog demokratskog dosega odlučivanja naroda. Svakom laiku je potpuno jasno da se u sadašnjoj konstelaciji političkih snaga u Hrvatskom saboru ne može donijeti ni jedan suverenistički zakon u Hrvatskoj od nacionalnog interesa, a moguće saborske promjene izbornog zakona ako se dogode, biti će još jednom čista kozmetika i najobičnija politička trgovina. Brojni analitičari smatraju da je došlo vrijeme za ozbiljne ustavne promjene, jer ovaj izborni model je potrošen, nije dao baš nikakve vidljive rezultate osim fiktivne demokracije, a usput namjerno ili slučajno proizvodi takav odnos političkih snaga koji je plodno tlo za klijentelizam, nepotizam i besramnu korupciju. Kada bih bio u poziciji, zalagao bih se za jednu hrvatsku izbornu jedinicu, bez manjinskih lista i dvostrukog prava glasa. Naravno, to bi se odnosilo i na hrvatsko iseljeništvo koje je, nažalost nezaustavljivo sve brojnije uslijed ovog demografskog apokaliptičkog sloma. Jedino iskrenom pomirbom i zajedništvom domoljuba, suverenista i kršćanskih demokrata moguće je stvoriti kritičnu masu za promjene u Ustavu Republike Hrvatske, a to se može ostvariti ili stvaranjem nove, snažne političke i suverenističke opcije koja bi polučila odlične, čak pobjedničke rezultate na budućim izborima, ili na masovnom narodnom referendumu. Iskrena pomirba na desnom političkom spektru i politička suradnja na kršćanskim svjetonazorskim temeljima osnovni je preduvjet za bilo kakav napredak Hrvatske. To pomirenje je i osnovna pretpostavka za zaustavljanje demografskog sloma Hrvatske. To pomirenje je moguće i čini mi se da je došlo vrijeme za sazrijevanje svijesti o tome. U cijeloj EU događaju se slični procesi i ta politička ideja domoljublja protkanog suverenizmom postaje itekako konkurentna na političkom tržištu.
Jeste li se Vi spremni uključiti još jednom u političku utakmicu bez obzira na silne difamacije koje ste doživjeli? I kakav je vaš pogled na današnji HDZ izvana i iznutra?
Nakon dvije godine političke izolacije, nakon dugotrajne analitike uzroka i posljedica moga političkog uspona i pada još više sam učvrstio svoja domoljubna politička stajališta i u tome me ne će ništa slomiti. Ako kao takav, s ogromnim političkim iskustvom i jasno deklariranim svjetonazorom budem potreban hrvatskom narodu dužnost mi je odazvati se. Uvjeren sam, političke promjene su moguće i nadasve potrebne, a da u Hrvatskoj ima domoljuba pokazali su veličanstveni domoljubni skupovi kojima smo svjedočili. Naravno, potrebna nam je nova, široka, domoljubna koalicija svih stranaka i pojedinaca dobre volje iz ukupnog korpusa hrvatske nacije. Hoćemo li još jednom pasti na suverenističkom ispitu ovisi samo o nama, ovisi o spremnosti na praštanje, toleranciju, spremnost na kompromisni dijalog i novo zajedništvo u koje bi trebali biti svi pozvani!?
Mnogi se varaju ako misle da će HDZ nestati s političke scene, jer to su mislili i nakon potpunog sloma HDZ-a uslijed Sanaderove ostavštine, pa se dogodilo upravo suprotno. Ja, moja politička ideja, moji prijatelji i partneri i domoljubna koalicija doveli su taj i takav slomljeni HDZ do pet uzastopnih izbornih pobjeda i osvojili smo Pantovčak kada to objektivno nitko nije očekivao. Uvjeren sam da su u tom periodu mog političkog djelovanja započeli nezaustavljivi procesi pozitivnih promjena u Hrvatskoj što je danas vidljivo u potpunom rasulu neojugoslavenske ljevice u Hrvatskoj. Danas je HDZ ponovo odlutao s demokršćanske trase dajući neojugoslavenskoj ljevici umjetno disanje, ali uvjeren sam da u HDZ-u ima dovoljno kvalitetnih domoljuba koji znaju o čemu govorim i koji će u datom trenutku prepoznati što im je činiti. Mislim da je mogućnost stvaranja velike koalicije jedina i najveća prijetnja opstanku HDZ-a. HDZ već danas jest u neformalnoj velikoj koaliciji što neminovno rezultira osipanjem HDZ-ovog biračkog tijela. U svakom slučaju HDZ-u je prijeko potreban jaki koalicijski partner na desnom političkom spektru u Hrvatskoj i bilo bi pametno da ohrabre i infrastrukturno pomognu snaženju baš te i takve političke opcije. Mislim da bi takvom strateškom promjenom političke paradigme HDZ u ovim unutar političkim i međunarodnim okolnostima mogao dosegnuti Orbanovsku dvotrećinsku većinu kao pretpostavku za značajne promjene političkog sustava u Hrvatskoj.
Na tragu ove snažne poruke o potrebi domoljubnog pomirenja jeste li spremni razgovarati, surađivati i pomiriti se s ljudima iz HDZ-a koji su danas percipirani kao Vaši oponenti ili čak politički i osobni neprijatelji?
Nije potrebno da ja sam subjektivno procjenjujem svoju dijalošku toleranciju, jer o toj mojoj osobini govorili su mnogi drugi umjesto mene. Nisam po karakteru tip koji stvara i proizvodi neprijatelje, a odnos prema Zoranu Milanoviću, mom najvećem političkom konkurentu znakovito govori o tome. Da bih pobjeđivao Zorana Milanovića nisu mi bile potrebne dodatne javne svađe i prepucavanja niti neke retoričke akrobacije, jer sam i bez toga imao dobitnu kombinaciju koju sam kapitalizirao na temelju njegovih grubih rušilačkih politika. Naravno, spreman sam na političku suradnju i pomirbu sa svima i svakim, ali oko domoljublja i suverenizma nisam bio spreman raditi bilo kakve trule kompromise i kontraproduktivne koalicije.
Poštovani gospodine Karamarko, hvala Vam na razgovoru! Možete li na kraju ove misli koje ste podijelili s hrvatskom javnošću sažeti u jednu univerzalnu poruku?
Hrvatskoj je potreban novi optimizam, novi pobjednički duh, a inspiraciju treba tražiti u slici sa Kninske tvrđave kada predsjednik Tuđman ljubi hrvatski barjak. S tom pobjedničkom slikom u srcu trebalo bi svaki dan obnavljati domoljublje i ne dozvoliti da se najveća povijesna pobjeda Hrvatske kao neupitna vrijednost svede na puku protokolarnu paradu i izbriše iz kolektivnog pamćenja hrvatske nacije. Bez zajedništva na desnom političkom spektru Hrvatska će i dalje tonuti i demografski nestajati, osobito ako se ozbiljno uzme u razmatranje mogući nadolazak nove velike svjetske recesije koja ozbiljno prijeti.
Ovaj intervju je presjek s osnovnim naglascima i političkim porukama nakon dugih analitičkih razgovora s gospodinom Tomislavom Karamarkom. Razgovore vodio Kazimir Mikašek-Kazo, novinar i kolumnist novina i portala 7dnevno.