Lenjinove zasluge za samostalnost hrvatske države

0
957

Ako je Jean-Claude Junck, glavni komesar Europske unije, jedne od najutjecajnijih suvremenih imperijalističkih velesila, pokušao rehabilitirati lik i djelo Karla Marxa, možda je primjereno da predstavnici država koje su formirane nakon raspada komunističkog režima, također izraze svoju zahvalnost Lenjinu, jer je u ustavu Sovjetskog saveza formulirao pravo republika na samoodređenje

Prošli tjedan održan je kongres Međunarodnog Hegelova društva u finskom gradu Tampere. Hegelovi kongresi održavaju se svake druge godine u različitim državama diljem Europe. Prije dvije godine, kongres je bio na Sveučilištu u Bochumu, jer je tamošnja katedra za klasičnu njemačku filozofiju uspješno završila izdavanje kritičke edicije Hegelovih spisa, dok će za dvije godine biti u poljskoj Varšavi. Poljaci su, uz vrsne logičare, uvijek imali dobre poznavatelje klasične njemačke filozofije. Često citiram poljskog filozofa Mareka  Siemeka i njegovu knjigu objavljenu na njemačkom jeziku “Natrag od Marxa ka Hegelu” (2002.). Padom Berlinskog zida, Hegelov duh slobode trijumfirao je nad marksističkom praksom totalitarnoga socijalizma.

Ove godine proslavljena je diljem svijeta 200. obljetnica Marxova rođenja. Glavni komesar Europske unije, Jean-Claude Juncker, održao je početkom svibnja, prilikom svečane akademije u čast Karla Marxa u Trieru, njegovom rodnom gradu, znakoviti govor u kojem je pokušao rehabilitirati Marxa od pogrešne recepcije njegovih pristaša. Juncker je, između ostalog, rekao da „zločini nad milijunima ljudi koji su u 20. stoljeću počinjeni u Marxovo ime, ne mogu se staviti njemu na teret.” Glavni komesar Europske unije bi trebao, ipak, znati da je utemeljitelj “znanstvenog socijalizma”, kako su Marxa častili naši političari, bio rezolutni protivnik demokracije, zagovornik diktature proletarijata. Marx je, također, bio veliki mrzitelj socijaldemokratskog pokreta, jer su socijaldemokrati diljem Europe stvarali jak sindikalni pokret, zagovarali prava radnika na adekvatnu naplatu rada, te poboljšanje uvjeta njihova života. Marx je sve to promatrao kao tjeranje vode na mlin kapitalističkim poslodavcima i odgađanje revolucije. Komesar Juncker je pokušao krivnju za lošu praksu marksističkog pokreta svaliti na njegove kasnije učenike i pristaše, koji su “Marxove vrednote i riječi koje je koristio da bi opisao ove vrednote upotrijebili kao oružje protiv drugih, za što Marx nije bio odgovoran“.

Vladimir Iljič Lenjin, ruski revolucionar i filozof, slovi danas u lijevim krugovima kao glavni krivac pogrešne primjene Marxove revolucionarne teorije. Rijetki su bili pokušaji pozitivnog prikaza Lenjinove transformacije Marxove teorije revolucije na društveno političku situaciju u Rusiji, kao što su to učinili Žižek i Louis Althusser. Žižek je u više navrata priznao da mu je knjiga o Lenjinu nanijela veliku štetu u akademskim krugovima.

Može se reći da je ovogodišnji Hegelov kongres u Tampereu bio u znaku pokušaja rehabilitacije Vladimira Iljiča Lenjina. Zadnju večer je u Lenjinovu muzeju priređena svečana akademija za Predsjedništvo Međunarodnog Hegelova društva i za plenarne predavače. Svečano predavanje o Lenjinovoj recepciji Hegelove filozofije održala je američka profesorica filozofije, ruskoga podrijetla, Marina Bykova, koja predaje na North Carolina State University. Lenjinov muzej u Tampereu – danas jedini Lenjinov muzej u svijetu – osnovan je 1946. godine kako bi Finska poboljšala svoje odnose sa Sovjetskim savezom i sačuvala državnu samostalnost. U Tampereu su se, naime, Lenjin i Staljin prvi put susreli i upoznali 1905. godine. Pisac ovih redaka također je dao svoj doprinos rehabilitaciji Lenjina, slikajući se u muzeju na motoru uz Lenjina. Na fejsu sam dobio pedesetak lajkova, a na prigovore za fotografiranje s Lenjinom, odgovorio sam da bez Lenjina ne bi bilo ni samostalne hrvatske države. Organizatori kongresa u Finskoj, očito, nisu zaboravili da Finska duguje svoje osamostaljenje od carske Rusije tovarišu Lenjinu i njegovu zalaganju za proklamaciju „Deklaracije o pravima naroda Rusije“. Druga točka deklaracije, koju su potpisali Lenjin i Staljin glasi: „Pravo naroda na samoodređenje do odcjepljenja i stvaranja neovisne države“. Finska je bila prva država koja je to pravo primijenila, a novoproglašena država Sovjetski savez priznala je neovisnost Finske, 31. prosinca.

Lenjinova je „Deklaraciji o pravima naroda“, vjerojatno, bila inspiracija čelnicima ZAVNOH-a u Topuskom (8. i 9. svibnja 1944.) u osnivanju „Federalne Države Hrvatske“. To je jedan od razloga za uvrštavanje Odluka ZAVNOH-a u preambulu Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. godine. Poznato je da je šef Komunističke partije Hrvatske, Andrija Hebrang, koristio u svojim javnim istupima naziv „slobodna Federalna Država Hrvatska“, a u prvi ozbiljniji sukob s Titom došao je zbog stvaranja „Telegrafske agencije Hrvatske“. Jedan dio hrvatskih komunista bio je protiv povratka u novu Jugoslaviju, što jamačno potvrđuje natpis u Kerestincu, „Živjela sovjetska Hrvatska“, koji su na zidovima ćelije ispisali hrvatski komunisti. Međutim, odluke ZAVNOH-a, te Lenjinova politička baština, bile su presudne u federalnom formuliranju ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije (31. siječnja 1946.), koji je skrojen po uzoru na ustav Sovjetskog saveza. Ideja federalizacije jugoslavenskog ustava detaljnije je razrađena Ustavom iz 1974. godine. Iako je Drug Tito proglašen doživotnim predsjednikom i Vrhovnim komandantom Jugoslavenske narodne armije, ustav je zbog federalističkih prava koje je dao republikama, postao temeljna osnova za međunarodno priznanje država koje su se odlučile za „samoopredjeljenje“ i proglasile se suverenim državama. To je, uostalom, potvrdila Badinterova komisija koja je formirana na prijedlog Europske unije sa svrhom da analizira pravnu utemeljenost država na samoodređenje.

Tijekom Hegelova kongresa u Tampereu, više puta sam istaknuo Lenjinovu važnost za osamostaljenje država na području bivšega Sovjetskog saveza i bivše Jugoslavije. Lenjinova doktrina primijenjena je već ranije pri osamostaljenju država pod kolonijalnom vladavinom Velike Britanije i Francuske. Sve afričke, arapske i azijske države primijenile su načelo samoopredjeljenja koje je rezolutno zagovarao Lenjin. Da je Lenjin, u neku ruku bio hegelovac, bilo je razvidno iz navedenog predavanja Marine Bykove. Naravno da Lenjin nije mogao prihvatiti Hegelov koncept slobode pojedinca kao osobe, jer se to kosilo s njegovim poimanjem pojedinca u službi revolucije. Hegel je, naime, poznat po tvrdnji da je pojedinac u državi slobodan kao osoba, a ne zato jer je Židov, katolik, protestant, Nijemac ili Talijan. Znakovito je, također, da su pojedinci kao osobe, u pogledu prava na slobodu svi jednaki. Za Lenjina je pojedinac, nažalost, jednako kao kod Marxa, sredstvo za ostvarenje cilja provedbe revolucije. Međutim, duh Hegelovske slobode, Lenjin je primijenio na pravo naroda na samoopredjeljenje i tu je njegova epohalna zasluga u pogledu manifestacije duha slobode među narodima, odnosno nacijama.

Ostaje otvoreno pitanje, koliko je ispravna i danas još uvijek aktualna Lenjinova dijagnoza da je kapitalizam u imperijalizmu doživio svoj najviši stadij. Neosporna je činjenica da je imperijalizam jedno od obilježja današnje svjetske politike. Pitanje velesila drukčije je danas strukturirano nego u vrijeme kada je Lenjin pisao svoju knjigu „Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma“, u azilu u Zürichu, 1916. godine. Lenjin je Prvi svjetski rat, također, tumačio kao imperijalistički obračun u pogledu podjele kolonija. Hrvati bi trebali biti zahvalni Lenjinu za objavu tajnog Londonskog ugovara u moskovskim „Izvjestijima“, neposredno nakon uspješno provedene Oktobarske revolucije. Londonskim ugovorom, članice Antante – Velika Britanija, Francuska i Rusija – obećale su Italiji, nakon što je pristupila njihovu savezu, dodijeliti velike dijelove Austro-Ugarske – Istru, Hrvatsko primorje, te dalmatinske gradove i gotovo sve otoke. Ostatak teritorija trebao je Londonskim sporazumom pripasti Srbiji. Iako je među članovima Jugoslavenskog odbora na čelu s Trumbićem postojala indicija o tajnom Londonskom ugovoru, pravu informaciju o sadržaju, hrvatska je javnost dobila nakon što je Lenjin primjerak Londonskog ugovara carske Rusije objavio u studenom 1917. godine.

Lenjin je posebno kritizirao imperijalističku politiku moćnih međunarodnih banaka koje, zapravo, ostvaruju najveću dobit u poslovanju, lišenu svakog oblika moralnosti. Kada čitamo o novim modelima „roll up“ kredita, kao zadnjoj slamki spasa za najveću hrvatsku kompaniju Agrokor, koja jamačno neće više biti hrvatska, dobra je prilika prisjetiti se druga Lenjina. Možda je lagano došlo vrijeme za reviziju čovjeka koji je u jednoj državi proveo u djelo Marxovu teoriju o diktaturi proletarijata. Ako je glavni komesar Europske unije, jedne od najutjecajnijih suvremenih imperijalističkih velesila, pokušao rehabilitirati lik i djelo Karla Marxa, možda je primjereno da predstavnici država koje su formirane nakon raspada komunističkog režima, također izraze svoju zahvalnost Lenjinu, jer je u ustavu Sovjetskog saveza formulirao pravo republika na samoodređenje. Koliko je važna ova ustavna formulacija, najbolje potvrđuje slučaj Katalonije, koja je nedavno proglasila svoju neovisnost. Čisto sumnjam da će Katalonija postati suverena europska država dokle god bude dominirao imperijalizam Europske unije, po kojem je osamostaljenje Katalonije proglašeno kao čin protiv ustava Kraljevine Španjolske.

Loading...