Ljudi kojih ćemo se rado sjećati

screenshot

Osim dragog Olivera Dragojevića zauvijek nas je ostavio Jakša Fiamingo, pjesnik i popularni pisac glazbenih tekstova s kojim je korčulanski slavuj desetljećima uspješno surađivao. Hrvatsko kazalište u protekloj godini ostalo je siromašnije za tri ugledna imena. Umrli su poznati glumci Tonko Lonza, Marija Kohn, te proslavljeni redatelj Georgij Paro. Nakon njihova odlaska hrvatsko kazalište neće više biti ono što je bilo...

U protekloj godini zauvijek smo se oprostili od nekoliko uglednih osoba iz kulture i estradne umjetnosti čija će imena biti duboko uklesana u naše kulturno pamćenje. Mediji su iscrpno pisali o smrti Olivera Dragojevića, najpopularnijeg hrvatskog pjevača zabavne glazbe. Sami spomen njegova imena izazivao je poštovanje i respekt jer je riječ o osobi koja se svom dušom posvetila glazbi. Znakovito je da nakon srpske agresije na Hrvatsku nikada nije nastupao u Srbiji, iako je permanentno dobivao basnoslovne ponude.

Prije pet godina imali smo u Sarajevu znanstveni skup na temu socijalizma. Jedna kolegica iz Beograda govorila je o posebnom fenomenu glazbe u jugoslavenskom socijalizmu koja bila jedna od glavnih osnova zajedništva, neizbrisiva centripetalna sila. Rat je tu izazvao duboki razdor, stvorio nepovjerenje. Beogradska je kolegica pričala o dirljivom prvom poslijeratnom nastupu Tereze Kesovije, kada su Beograđanima spontano potekle suze nakon što su ponovno uživo čuli njezinu pjesmu, „O nono, dobri moj nono“. Olivera Dragojevića beogradska je kolegica svrstala u skupinu zadrtih nacionalista koji ne žele dobrosusjedske odnose i pomirbu kroz glazbu. U raspravi sam uvaženoj gošći iz Beograda odgovorio da bi se oni ipak trebali stidjeti zbog činjenice da jedan tako otmjeni gospodin odbija nastupati u zemlji koja je izvršila brutalnu agresiju na Hrvatsku. Naravno, morao sam beogradsku kolegicu upozoriti da nije primjereno poistovjećivati Marka Perkovića Thomposona i Olivera Dragojevića zbog činjenice da ne žele nastupati u Srbiji.

Osim dragog Olivera Dragojevića zauvijek nas je ostavio Jakša Fiamingo, pjesnik i popularni pisac glazbenih tekstova s kojim je korčulanski slavuj desetljećima uspješno surađivao. Hrvatsko kazalište u protekloj godini ostalo je siromašnije za tri ugledna imena. Umrli su poznati glumci Tonko Lonza, Marija Kohn, te proslavljeni redatelj Georgij Paro. Nakon njihova odlaska hrvatsko kazalište neće više biti ono što je bilo.

Gotovo svi hrvatski mediji objavili su da je 10. prosinca u Frankfurtu na Majni u 86. godini umro poznati njemački novinar, Johann Georg Reißmüller, urednik uglednih njemačkih novina Frankfurter Allgemene Zeitung. Bio je jedna od najzaslužnijih osoba za međunarodno priznanje Republike Hrvatske tijekom srpske agresije na Hrvatsku. Reißmüller je fascinantan primjer kako jedan ugledan novinar, član redakcije novina, može utjecati na kreiranje vanjske politike jedne države. U vremenu kada je ujedinjena Njemačka izazivala zabrinutost u ostatku Europe da će postati ekonomska velesila, Reißmüller je svojim komentarima na naslovnici novina koje je uređivao, uvelike doprinio da Njemačka postane diplomatska velesila koja će kreirati politiku Srednje Europe nakon raspada Sovjetskog saveza i Jugoslavije.

U oproštajnoj osmrtnici Reißmülleru u Frankfurter Allgemeine, novinama koje je uređivao četvrt stoljeća, napisano je da je Reißmüller svojim pisanjem „izvojevao diplomatsko priznanje Hrvatske i Slovenije. Dugom serijom uvodnih članaka natjerao je Kohlovu vladu da više ne čeka na neodlučne europske partnere. Rijetki su slučajevi u kojima jedan novinar dirigira politikom, odnosno određuje ju na način kako on to želi. U ovom slučaju bilo je tako, kako tvrde političari i diplomati koji su tada stajali pod Reißmüllerovom baražnom vatrom“. Kao zahvalnicu za njegov rad, Zagrebačko sveučilište pod vodstvom rektora Marijana Šunjića dodijelilo je Reißmülleru počasni doktorat u travnju 1995. godine. Laureat se tom prigodom zahvalio govorom na hrvatskom jeziku. Bio je to jedini počasni doktorat koji je Reißmüller prihvatio.



Imao sam čast osobno upoznati ovog uglednog urednika vjerojatno najuglednijih novina u svijetu. U dugom razgovoru u kavani hotela Palace zahvalio sam Reißmülleru da je u studenom 1991. godine, neposredno prije pada Vukovara, objavio u Frankfurter Allgemeine moje opsežno pismo čitatelja, „Neučinkoviti akcionizam“, koje sam tada izravno poslao njemu na faks, iako ga nisam poznavao. Reißmüller, inače rođen u češkim Sudetima, na vlastitoj je koži iskusio teror komunističkog režima kao izbjeglica u Istočnoj Njemačkoj. Odlično je poznavao prilike u bivšoj Jugoslaviji jer je bio dopisnik iz Beograda od 1967. do 1971. godine. Objavio je također 1971. knjigu „Jugoslavija – višenacionalna država između Istoka i Zapada“. Reißmüller je bio oštar i temeljit kritičar jugoslavenskog režima koji nikada nije nasjeo na farsu radničkog samoupravljanja ni politike nesvrstanih. Bio je jedan od rijetkih novinara koji se odvažio pisati o djelovanju zloglasne Udbe u Njemačkoj koja je među hrvatske azilante ubacila svoje brojne agente. Pisao je o Udbinim atentatima na hrvatske borce za demokraciju. Udbini agenti, Josip Perković i Zdravko Mustač, inače visoki dužnosnici u samostalnoj Hrvatskoj, danas čame u njemačkim zatvorima jer su osuđeni na doživotnu robiju zbog involviranosti u likvidaciju hrvatskih političkih emigranata.

Bilo bi primjereno nakon Reißmüllerove smrti neku od partizanskih ulica preimenovati u čast ovome gospodinu koji je nedvojbeno jedan od najzaslužnijih ljudi da je danas Hrvatska međunarodno priznata država, članica Europske unije i NATO saveza. Hrvati danas ipak imaju privilegij da mogu autonomno odlučivati hoće li iseliti u Irsku ili Njemačku. Kakve bi tek katastrofalne posljedice za hrvatski narod uslijedile da je ostala krnja Jugoslavija bez Slovenije, kao što je bio prvotni plan Warrena Zimmermana, zadnjeg američkog veleposlanika u bivšoj Jugoslaviji?!

Istoga dana kao i Reißmüller, umro je i najveći živući njemački etičar Robert Spaemann, umirovljeni profesor na Sveučilištu u Münchenu, koji je bio jedan od potpisnika Pariške deklaracije katoličkih intelektualaca protiv politike Europske unije. Spaemann je kao filozof katoličke provenijencije bio osobni prijatelj i savjetnik pape Benedikta XVI. Zbog svoga filozofskog djela, stila i nastupa uvijek je izazivao respekt i poštovanje diljem svijeta, a posebice u katoličkim intelektualnim krugovima. Spaemann je u svojim javnim istupima naglašavao, što je posebno istaknuto u Pariškoj deklaraciji, da je prevladavanje velikih kriza u suvremenoj europskoj povijesti, kao što je bio slučaj s godinama 1945. i 1989., ostvareno upravo pozivanjem na neprolazne kršćanske vrednote. Mirovnu revoluciju u Istočnom Berlinu, pad željezne zavjese u komunističkim zemljama ne bi bilo moguće izvesti bez čvrstog oslonca u kršćanskim vrednotama. Spaemann je kao suautor Pariške deklaracije naglasio da je problem suvremene politike u Europskoj uniji što je nadahnuće tražila u šezdesetosmaškom pokretu koji je po Spaemannovu sudu samo rušio, a ništa nije gradio: „Naraštaj šezdesetosmaša stvorio je vakuum koji je sada popunjen društvenim medijima, jeftinim turizmom i pornografijom“.

Spaemann je govorio otvoreno o svim društveno-političkim temama, a najviše ga je smetala jednostranost „kritičkog mišljenja“ koje je danas primarno fokusirano na dezavuiranje kršćanske kulturne baštine, a manifestira se u pokušajima relativiziranja i osporavanja svega onog što je bilo vrijedno i plemenito u europskoj kulturnoj baštini. Suvremenom kritičkom mišljenju nedostaje „duha objektivnosti i nepristranosti”, te nastojanja da se afirmativno vrednuje sve ono što oplemenjuje i obogaćuje ljudski duh. U kršćanskoj religiji, Spaemann je vidio jedno veliko bogatstvo koje je sadržano u uvjerenju da je čovjek kao logos „slika Božja“. Riječ je o bogatom duhovnom nasljedstvu koje se uvijek iznova treba diskutirati, dalje razvijati i međusobno dijeliti.

Znakovito je da Robert Spaemann potječe iz protestantske obitelji. Otac mu je neposredno prije dolaska nacista na vlast prešao na katoličanstvo, a nakon smrti vlastite supruge 1942. godine zaredio se za katoličkog svećenika, tako da je Robert Spaemann kao dječak imao nadimak – „župnikov sin“. Kao gimnazijalac imao je problema jer je na ploči crtao karikature u kojima je ismijavao Hitlera. Spasio ga je ravnatelj škole koji je bio član nacističke partije.

Spaemann je kao filozof pripadao čuvenoj školi Joachima Rittera, njemačkih konzervativaca koji su se odlučno usprotivili amerikanizaciji u području filozofije kada je prevladavalo mišljenje da se na fakultetima ne bi smjelo više proučavati klasičnu njemačku filozofiju, jer je indirektno iznjedrila nacističku ideologiju. Istican je antisemitizam njemačkih filozofa, zagovaran oštar obračun s vlastitom misaonom baštinom. Tu je Spaemann uočio probleme koji su kulminirali u radikalnom pokretu šezdesetosmaša koji su upozoravali javnost da se njemačka intelektualna elita nije dovoljno distancirala od fašističke prošlosti. Problem je što se „kritičko mišljenje“ koje su zagovarali i promicali radikalni ljevičari iz krugova šezdesetosmaša manifestiralo kao pošast koja je željela u potpunosti iskorijeniti europsku misaonu baštinu i kulturu koja je u vrijeme njemačke klasične filozofije doživjela svoju plodonosnu renesansu.

Spaemannova je veličina da nije samo otvoreno govorio o negativnim posljedicama šezdesetosmaške revolucije, nego je također preko katoličke udruge „Goerres Gesellschaft“ instalirao na njemačkim sveučilištima jednu generaciju filozofa koji su bliski katoličkoj misaonoj tradiciji. Isto je radio s uglednim časopisima koje je izdavala istoimena udruga.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI