Na čelu Republike Hrvatske redovno je najveće zlo

Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

Konfliktna preslagivanja parlamentarne većine pokazala su da ovu zemlju vode osobe bez ljudskog dostojanstva. Koja god stranka pobijedi, vlada ista banda, iskazujući odsutnost bilo kakve ljudske empatije.

Andrej Plenković ovih me dana oduševio kako je mudro pospremio Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića. Odite vi na razinu niže, u lokalne vode, pa budite desnica Milanu Bandiću. Tako smo dobili triper situaciju, da Bruna i Zlatko traže od Milana uklanjanje Titovog imena sa zagrebačkog Kazališnog trga i da istodobno Bruna i Zlatko nastupaju kao žestoki tuđmanovci, a upravo je Franjo Tuđman zadržao Titovo ime na našim najljepšim trgovima i na našim najljepšim ulicama. To opet znači da je došlo vrijeme da se još jedanput zamjerim polovici nacije ukazujući na tajni protuhrvatski identitet “prvog hrvatskog predsjednika”. Onoj polovici nacije kojoj je Tuđman narkotički nadomjestak za Tita.

Znate, polovicu svog života Tuđman je proveo kao Titov bandit, i to ne mogu poništiti nikakve teze o “generalu JNA koji je uskrisio Hrvatsku”. Tuđman je Tita oponašao i svojom ceremonijalnom odjećom. Imamo neugodnu činjenicu da se na čelu ove manje ili veće Hrvatske, izmjenjuju najgore osobe, već stotinu godina, od 1918. do 2017. godine. Najnovija znanstvena saznanja pokazuju da to nije loša sreća, nego pravilo. Vlast kvari osobu. Nego, je li Andrej Plenković toliko politički spretan, ili konce vuče netko moćniji od Plenkovića? Zašto Plenković svako malo čačka Rusiju? Plenković je 2011. pokušao ući u HNS dok je tu stranku vodio Radimir Čačić. I eto, u utorak se Čačić pojavio iza Plenkovića, koji je opet u koaliciji s Predragom Štromarom, koji je opet poražen od Čačića na lokalnim izborima. Nema tu stranačkog profila, nema ljudskog dostojanstva, nema ničega.

Kirurško odstranjivanje empatije

Dakle, Hrvati za konačno moraju obustaviti neuspješnu potragu za tim jednim jedinim poštenim sunarodnjakom, jer kada takav preuzme vlast, njegovo poštenje nestaje. Famozni Ante Starčević, idejni otac šire Domovine, one ugušene u hrvatskoj krvi, ostao je dostojanstven do kraja svog života samo zato što nije došao na vlast. Hrvatski tribun Stjepan Radić likvidiran je 1928. u Beogradu kao hrvatski zastupnik. Ostat će zapisan u sjećanju hrvatske nacije kao veliki mučenik, ali je i njegov ego uzdrman ulaskom u pišljivi balkanski beogradski parlament. Nakon što je u Beogradu smrtonosno ranjen, naš Stipan umire u Zagrebu. Više ga nije mučila nepodnošljiva porobljenost Hrvatske, nego činjenica da je njemu osobno došao kraj. Hrvati su čekali na Radićev poziv na otcjepljenje od Jugoslavije, a on je počasno ispraćao samog sebe. Kada NDH pada, Ante Pavelić još uvijek vjeruje u svoju neuništivu sudbinu i povratak Hrvatske do Drine. Poput Stipana, i Ante umire od posljedica ranjavanja, daleko od Zagreba. Nerado spominjem našu tragičnu povijest, jer je sramota pisati o kolosima Anti Starčeviću, Stjepanu Radiću i Anti Paveliću u istom tekstu u kojemu spominjem jade poput Franje Tuđmana, Stipe Mesića i Andreja Plenkovića.

Koja je ovo zemlja? Pleso je funkcionirao 24 ure dnevno. Ali eto, pojavio se trend da država treba nadoknaditi troškove nekog aerodroma za takvo dežurstvo. Koncesionar zagrebačke zračne luke dva je puta poskupio svoje usluge. Što se sve valja iza tog projekta u okvirima privatizacijske pljačke? Novost je takozvani “dvosmisleni nadzor”, koji nitko ne zna objasniti. Kada se u zrakoplovu spuštate na naš glavni aerodrom, dočeka vas to ime Franjo Tuđman, koje sa zrakoplovstvom nema veze. Može se reći da simbolizira privatizacijsku pljačku. Osim toga, Franjo je na našem Križnom putu jahao konja, kao jedan od čuvara. Bilo bi zgodno da je u nazivu aerodroma dodano Tuđmanovo kodno ime, Praeses, onako kako se Josipu Brozu pripisuje kodno ime Tito. Nadimak Praeses pojavio se ovih dana na internetskim portalima kao Tuđmanovo udbaško i/ili kosovsko kodno ime. Tuđman je povremeno govorio o tome da je bio Titov miljenik i da ga Tito “zaštitio od pakovanja”. Što bi to trebalo značiti nama ostalima? Naprotiv, zbog toga smo trebali zabraniti Tuđmanu da obnaša bilo kakve javne funkcije.



Dakle, Bruna i Zlatko! Tuđman je 90-ih zadržao Titovo ime na našim najljepšim trgovima i na našim najljepšim ulicama, na zadovoljstvo Milana Bandića i drugih titoista. Svi se titoisti i pripadna doušnička mreža kriju iza lažnog nacionalnog pomirenja, kroz koje su nas nastavili jahati, a to koristi i svaka nova vladajuća garnitura. Iza Tita dolazi Tito. Tuđmanovo ime imamo na sve strane, na trgovima i ulicama hrvatskih gradova. Jeste li se ikada zapitali, zašto svi lopovi u ovoj zemlji slave Franju Tuđmana? Na kraju, Tuđmana uzdiže i bivša Partija. Tuđmana slave i u takozvanoj Republici Srpskoj u BiH, kojoj je Tuđman ključni kum, mimo sve međunarodne pravne norme, jer je Hrvate u BiH zastupao Krešimir Zubak, koji je odbio potpisati Daytonski sporazum. Sve je to vražja rabota, jer se pakt HDZ – SDP prenosi na djecu i unuke udbaša, kosovaca i komunjara. Most je otvorio komunističke arhive, pa je odstranjen iz vlasti.

Spasa nam nema. Vlast podiže adrenalin u organizmu, raste agresivnost, stiže i novi pubertet, pa smo 90-ih imali tu preobrazbu pokojnog Franje Tuđmana kao hrvatskog predsjednika. Umorni starac na kraju svog života prometnuo se u nepobjedivog teniskog šampiona. Godinu dana ranije šepuckao je doma nemoćno do svoje fotelje i “pokrivao se dekicom da zašpara na struji”. Franji su 1989. popuštala koljena. Kako pokazuju najnovija znanstvena istraživanja, nedostatak empatije nije bio Tuđmanov osobni grijeh, nego prirodna zakonitost. Najgori jugoslavenski aparatčiki prepoznali su novu priliku da se vrate ili ostanu na vlasti, pa su počeli vikati po hrvatskim gradovima, glumeći najveće hrvatske domoljube. Udba je kreirala Tuđmana disidenta. Starček koji je šparao na struju, glatko je i jeftino prodao hrvatske banke. I na kraju 20. stoljeća podario nam divlji kapitalizam. Dakle, vlast oštećuje mozak i to je veliki problem “demokracije”. Vlast i moć potiskuju empatiju.

Što je prava ljudska priroda?

Sukhvinder Obhi, neuroznanstvenik s ontarijskog McMaster University, nije iznenađen pojavom seksualnog nasilja u dvije kanadske institucije. “Moć usađuje pojedincu osjećaj da je potomak samog Mesije, da je seks simbol čak i onda kada ljepotu u njemu prepoznaje samo njegova majka”, kaže nam Obhi. “Vlast ne mora biti korupcija, ali vlast korupciju omogućava, olakšava.” Američki psiholog Stanley Milgram je 1961. na New Havenu testirao spremnost osobe na suprotstavljanje ili odbijanje poslušnosti autoritarnoj osobi, ako zahtjevi dolaze u suprotnost s njihovom savješću ili moralnim načelima. Milgram je pokušao socijalno-psihološki objasniti zločine nacizma, kao i teoriju “Nijemci su drukčiji”, u smislu da ih karakterizira poslušnost prema nadređenima. I zaista, velik broj podređenih osoba izvršavao je zahtjeve bez prigovora. Milgramova metoda prelazila je granice dopustivog. “Učitelj” bi “učenika” kažnjavao strujnim udarima. Oko 65 posto “učitelja” koristilo bi smrtonosan intenzitet strujnog udara. U svome poznatom djelu “Luciferov efekt”, američki psiholog Philip Zimbardo opisuje eksperiment sa “zatvorenicima”, koji je 1971. proveo na Stanfordu. Početno je 18 studenata podijelio u dvije skupine, zatvorenike i čuvare. “Zatvorenici” su uhićeni iznenada, kada nešto takvo nisu očekivali. Bili su pasivni i pokazivali znakove depresije. Ipak, pobunjenik među “zatvorenicima” pojavio se već drugi dan. Jedan “zatvorenik” započeo je štrajk glađu. Moć je snažno djelovala na “čuvare”, napose na njihovu društvenu percepciju, na njihove spoznajne mogućnosti i na njihovo ponašanje. “Čuvari” su iskazali dominaciju, pa i sadističko ponašanje. Zanimljivo, s lakoćom su kontrolirali ovisnike o nikotinu.

Na Harvard Bussiness School, psihologinja Amy Cuddy je u svome laboratoriju dokazala da moć kod muškaraca potiče lučenje seksualnog hormona testosterona, kao i potrebu za rizikom, u smislu financijskog kockanja. “Ako djeluješ s pozicije moći, počinješ razmišljati s pozicije moći”, komentirao je David Brooks. Zajedno sa Susan Fiske i Peterom Glickom, Cuddy je razvila takozvani model stereotipa. Američki psiholog Adam Galinsky s Columbia University, u svojim je istraživanjima utvrdio da moć dovodi do toga da osoba gleda svijet kao manje opasno mjesto. Svakom onom tko napravi uspješnu karijeru, ovaj svijet postaje savršen. Svi koji ugrabe više od ostalih, pozivaju da na život gledamo pozitivnije. Ugroženost povećava seksualni nagon, ali ga potiče i porast moći. Prema istraživanju Johna Manera na Florida State University, kod moćnika dolazi do većeg seksualnog očekivanja među podređenima. Prema znanstvenim saznanjima Susan Fiske s Princetona, moć povećava zanimanje za poopćene informacije, one u kojima se ne navode konkretni pojedinci i konkretni podaci. Osobe koje postaju moćne, počinju ignorirati druge. Kada zajedno ulijete rast moći, povećanje testosterona, prihvaćanje rizika, tendenciju prema stereotipima, pad empatije, dobijete jako opasan koktel, kaže nam Sukhvinder Obhi.

U koje se zlo preobratio Andrej?

Svaki komentar inteligentnog Borislava Ristića donosi novi pogled na temu o kojoj govori. U Večernjaku od subote, Ristić naglašava da se praktično sami vraćamo u predsoblje Unije, kao da nas tek čeka pridruživanje, “samo da bi se premijer Plenković svidio svojim kolegama iz EPP-a, odnoseći se prema hrvatskom društvu s istim onim mentorskim prijezirom kao još nedovoljno europskim i loše strukturiranim. Tako premijer iz sebičnih razloga šalje u svijet negativnu sliku o nezrelosti hrvatskog društva kako bi on sam ispao što bolji.”

Napomenut ću da se to može gledati i kao novoaplicirana metoda Jovana Raškovića, psihijatra koji je tvrdio da su Srbi lud narod. Tako “plemeniti dobrica” zajaše zaostalo mnoštvo kao bolji čovjek od svih njih. To je u tome smislu nedopustivo. Uobičajeno je da se političari služe jezikom naroda, dok kod nas Plenković nastoji u svakom svome obraćanju naciji pokazati da je on sam iznad uobičajene komunikacije među Hrvatima. Plenković govori o “transformaciji hrvatskog društva”, a obrazac je on sam. Umjesto tranzicije oslobođene pojedinačne prilagodbe, sve konvergira prema novom Velikom Vođi. Ristić naglašava da se takva transformacija može provesti samo autoritarno, ona je na svoj način diktatura, represija. “Zagovornici takvih politika, u namjeri da se svide svakome, brišu sve identitete i pretvaraju politički život u neprepoznatljivu smjesu ničega”, kaže nam Ristić.

Da bismo danas sebi pomogli, trebali bismo najprije izliječiti premijera Andreja Plenkovića, koji prolazi već treći pubertet u njegovom nizu pomaka u protuhrvatskom hranidbenom lancu. Plenković se najprije, uz pomoć asocijacije Vesne Pusić, Stipe Mesića i Budimira Lončara, probio u niže strukture “naše” vanjske politike, tu utvrdu neradnika i nerada, koje ne brine bilo kakva srbijanska jurisdikcija na teritoriju RH. Nakon toga je Plenković na listi HDZ-a postao hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu, a danas obnaša najvišu funkciju u SRH/RH. Gubitak empatije više je nego prepoznatljiv. Plenković je iskoristio neke domoljube da dođe na vlast u HDZ-u i u državi, a onda ih je hladno odstranio. Svakodnevno doživljavamo njegovo ruganje izmučenoj, pokradenoj i skoro istrijebljenoj naciji.

Krenuo je s kupnjom Ine kroz nabijanje cijene Ine, pa onda uključio privatizaciju HEP-a, pa ga je u tome zločinu prema naciji onemogućio Most, pa je odstranio Most i ponovno agresivno vraća kupnju Ine i prodaju HEP-a. A Mađari cijelo vrijeme izvlače naše rezerve nafte i plina. U međuvremenu je Plenković pokrenuo nezamislivu privatizacijsku pljačku kroz lex Agrokor. Dražen Bošnjaković je kao ministar pravosuđa u vladi Jadranke Kosor, postao otac ovog “našeg” fašističkoga Ovršnog zakona, da bi Plenković neki dan istog Bošnjakovića postavio za ministra našeg pravosuđa u svojoj vladi. S tim udesom simbolički koincidira Plenkovićeva izmjena Ovršnog zakona. Poboljšanje je nevjerojatno – nešto je podignuta ljestvica ovrhe: osobi s dugom do 20 tisuća kuna ne može se ovršiti jedina nekretnina. Znači, ako dugujete pišljivih 20 tisuća i jednu kunu, ostajete bez svoga jedinog doma, bez svog obiteljskog dvorca.

Mijenjaju se ministri pravosuđa, a srbijanska regionalna jurisdikcija ostaje. Hrvatska nije niti pokušala uvjetovati otvaranje 23. poglavlja u pregovorima Srbije za pridruživanje Uniji. Zamislite da je Njemačka nakon Drugog svjetskoga rata nametnula svoju jurisdikciju u Europi za pitanja njemačke agresije i Holokausta.

Sve naše najveće stranke, zapravo, su opcije presvučene veleizdaje. Izneseno o Plenkoviću zvuči jako ružno, a zapravo je na svoj način suvišno, jer drukčije ne može biti, jer se Plenković preobrazio u prikrivenog diktatora zato što je to neminovno. Takvi su prirodni zakoni.

Prototip zločinca ili kako se mijenjao Bravar

Tito je najprije bio skroman zagorski seljačić, gladan svega, a napose gradskog života. Neki psiholozi, afirmirani na svjetskoj razini, tvrde da Titove najranije fotke odaju mladića gladna kruha, ispunjenog beskrajnom mržnjom prema svijetu u koji je bačen.

Josip Broz postao je bravar, što je uvijek bila dobro plaćena profesija, ali je neradnik radije ostao goli proleter i komunistički smutljivac. Koliko znamo, za svoje komunističke drugove i cijelu tu sovjetsku agenturu, izrađivao je eksplozivne naprave, pa je jednom neprilikom idiot ostao bez prsta. Zbog svoje opasne “home made” djelatnosti, završio je na tzv. “Bombaškom procesu”, kada je pokajnički plakao i ponavljao da je on običan zanatlija i ništa više. Dugo se krio kao partijski ilegalac, da bi kao partizanski zapovjednik spaljivao cijela sela i okivao nevine, da bi nakon svih tih poraza u Dalmaciji pokajnički klečao pred Mussolinijem i samo dvije godine kasnije kao miljenik komunističkog zla kratko zapovjedio: “Pobij to!” Možemo reći da je adrenalin vlasti doveo do toga da mu naraste prst.

Ne samo u slučaju najvećeg zločinca Tita, na trgovima i ulicama naših gradova imamo more imena antifašističkih ubojica s Bleiburga i s našeg Križnog puta, uključujući tisuće drugih krvnika nad tisuću jama za Hrvate.

Novi maršal i metamorfoza zla

Pogledajte sve te preobrazbe Stipe Mesića, koji je od filmskog i izbornog statiranja ustaše, dogurao do borca protiv Deklaracije o hrvatskom jeziku, pa je ponovno bio ustaša za potrebe prvih višestranačkih izbora u SRH/RH, da bi na kraju postao novokomponovani antifašistički Maršal.

Mesić je za Juge sjedio na više stolica, javno dopustio sebi i ono što je kriomice radio sam Tito, pa je zbog toga došao na led kod svojih udbaša. Poput gladnog prosjaka, obilazio je mala zagrebačka poduzeća u potrazi za bilo kakvim poslom, da bi nakon ulaska u najviše strukture RH bacio oko na velike državne sustave. U jednom je trenutku povjerovao da zajedno s Josipom Manolićem kontrolira cijelu udbašku topologiju, pa su obojica od Praesesa dobili po prstima. Osvetničkim otvaranjem Tuđmanovih transkripta, Mesić je bacio na koljena cijelu zemlju, koja nema svoje zaštitne mehanizme, koja Mesića zbog toga nikada nije sankcionirala, bez obzira tko je vladao. Most je ukinuo Mesićev “Ured bivšeg predsjednika RH”, pa je i to jedan od uzroka naprasnog odstranjivanja Mosta iz vlasti, kao i Mostovog gubitka lokalnih izbora. Udba i njena doušnička mreža široko prožimaju RH.

Mesić je na kraju shvatio da rušenjem Tuđmana ruši svoju poziciju predsjednika RH. Stoga posljednjih godina naglašava Tuđmanove zasluge. Tuđmana na sva usta hvali i Zoran Milanović.

Stepinčev uzničar

Josip Manolić je na Tuškancu ili tu negdje, umirao zajedno sa svojim susjedom Franjom, čekajući na polaganje računa pred sv. Petrom, obojica za svoje partizanske zločine, a samog Manolića posebno čeka direktan obračun sa Svevišnjim, zbog utamničenja i trovanja blaženog Alojzija Stepinca.

Voljom zaboravnog hrvatskog naroda, uz izborne namještaljke, isti Manolić došao je na vlast u formalno samostalnoj RH. Postao je hrvatski premijer, predsjednik jednog našeg parlamentarnog doma, šef obavještajne zajednice i svašta nešto. Manola se jedini dugo nije mijenjao, jer je predator odstranjene empatije još od vremena odlaska u partizane. Neljudski nedostatak empatije njemu je donio dugovječnost. Prije nekoliko godina izgorjela mu je supruga, u njenom ili njihovom stanu. Možda nedopustivo griješim, ali osobno imam dojam da to Manola nije uočio. Javnost nije doznala baš ništa, pa niti to je li riječ o samoubojstvu.

Manolića ništa ne može izbaciti iz njegove misije. U svom zasebnom drugom mileniju, Manolić je aktivan, njegov ured je tiskara, a eto smo dobili i njegove “memoare” na tisuću stranica.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI