Na djelu je specijalni rat najgore vrste protiv Hrvatske!

0
2731
7dnevno

Neokomunistički sindrom suvremene Hrvatske primarno se ogleda kroz način vladanja i stalnog nastojanja brisanja sustavne odgovornosti kolektivnog totalitarizma, kojeg usprkos europskim osudama, nikad, pa ni sada, hrvatski upravljački stroj nije imao snage osuditi, poništiti i poslati u, nogometnim rječnikom iskazano - svlačionicu pod tuš radi ispiranja. Uređena bi država nakon nogometne ruske simfonije nastavila istim obrascima pokazivanja hrvatskih posebnosti i dalje i jedanput konačno i za svagda osudila kolektivni jugoslavensko-komunistički totalitarizam uvijek i svuda usmjeren protiv hrvatskih sloboda...

Nije prošlo niti godinu dana od pokoravanja svjetske nogometne scene znanjem, snagom, zajedništvom i hrvatskom nacionalnom simbolikom i hrvatske dominacije u globalnom javnom prostoru kakva se rijetko događa. Hrvatska je postala simbol otpora moćnim silama i utjelovljenje mogućnosti običnih, jednostavnih i idealističkih pokušaja dosizanja Olimpa i pobjednik u njihovim srcima. Pokazujući svijetu i cijelom svemiru kako se grade pobjede na zanosu ukupne hrvatske populacije rasute našim planetom, svugdje se moglo vidjeti koliko je hrvatska nacionalna simbolika prihvaćena, uvažavana i s oduševljenjem nošena. Ista ona koju anacionalne i antihrvatske skupine, naslonjene na aktualnu hrvatsku vlast, ne mogu vidjeti, podnijeti niti ikad prihvatiti kao svoju nacionalnu s etničkom različitošću. Svaki odmak od kolektivnog totalitarizma provođenog prema Hrvatskoj do 1991. godine, budi u njima nostalgična sjećanja i potrebu djelovanja protiv ovakve Hrvatske kakva je dominirala svjetskom pozornim ljeta 2018. godine iz ruskih prostranstava…

Povratak u prošlost i simboliku bivše zajednice i bivšeg totalitarnog sustava na javnoj sceni i marširanjem s njom kroz zagrebačke ulice, šalju poruku Hrvatskoj kako je normalno nositi simbole zemlje koja je vojnom silom krenula 1991. godine na Hrvatsku, zaželjevši se njezina teritorija i posebno akvatorija. Redizajniranje prošlosti po njihovim predratnim željama podvodi sve pod antifašizam, iako isti negiraju u svom najelementarnijem obliku pri srbijanskoj agresiji na Hrvatsku. Selektivan i jednosmjeran pristup, funkcionalno postavljen isključivo i jedino protiv hrvatske samostalnosti, koju ne prihvaćaju niti u jednom obliku svojeg pozicijskog bezkriterijskog sudjelovanju u vladanju nad Hrvatskom.

Kolektivni totalitarizam

Neokomunistički sindrom suvremene Hrvatske primarno se ogleda kroz način vladanja i stalnog nastojanja brisanja sustavne odgovornosti kolektivnog totalitarizma, kojeg usprkos europskim osudama, nikad, pa ni sada, hrvatski upravljački stroj nije imao snage osuditi, poništiti i poslati u, nogometnim rječnikom iskazano – svlačionicu pod tuš radi ispiranja. Uređena bi država nakon nogometne ruske simfonije nastavila istim obrascima pokazivanja hrvatskih posebnosti i dalje i jedanput konačno i za svagda osudila kolektivni jugoslavensko-komunistički totalitarizam uvijek i svuda usmjeren protiv hrvatskih sloboda. Tek bi tada slijedila tu razvijenu, demokratsku ili kako joj već tepaju nasljednici, Europu, a do tada je Hrvatska tek nova članica s neokomunističkim paradigmama usmjerenim protiv svog vlastitoga društva i prostora, koje u osnovi konveniraju istim željama iz okruženja kao i s početka agresije.

Osuda agresijskog imperijalizma i fašističkog pokušaja dohvata i kontrole tuđeg teritorija na kojem je hrvatsko domicilno stanovništvo nebitno i prethodnog kolektivnog komunističkoga totalitarizma, a tek iza toga svog ostalog, u vremenskom slijedu unazad – predugo se u Hrvatskoj čeka. Veliki broj stanovnika, a posebno mladih nemaju više vremena, želje i volje čekati suočavanje s prošlošću na način kako je to učinila Europa, niti imaju strpljenja za mediokritetske pokušaje stalnog uvjeravanja iznutra istog tog zadivljenoga svijeta Hrvatskom nakon Rusije, kako je Hrvatska jedina u svemiru nasljednica i provoditeljica najgorih totalitarizama.

Ne, nije to nikakav hibridni ili sličan bezazleni rat, nego specijalni rat protiv Hrvatske, najgore vrste, kojim se Hrvatska demografski prazni uz sve one negativne i pogubne učinke koji nisu ostvareni agresijskim vojnim pokušajem. Nasljedni, pak, upravitelji moderno usmjereni i neraskidivo vezani za europske postulate, u mirnoći svojih pozicija sve promatraju s osmijehom, umjesto rezolutne obrane hrvatskog identiteta utemeljenog, poput nogometnog stroja na jedinstvenoj i jednoj Hrvatskoj. Novi se koncept države u ovakvim odnosima povratnog vala bivšeg državnog i političkog totalitarnog sustava nameće kao – objektivna potreba.

Brisanje sustavne odgovornosti

Događanja su neposredno nakon Drugog svjetskoga rata u hrvatsku javnu sferu ušla tek po formiranju samostalne hrvatske države, pa je i njihovo prikrivanje i apsolutno brisanje iz obrazovne i javne razine već izravni pokazatelj sustavne odgovornosti. Zamisli li se samo isto ponašanje Hrvatske vojske nakon Bljeska ili Oluje, kao ponašanje partizanskih jedinica na Križnom putu i Bleiburgu, kakva bi to slika bila suvremene Hrvatske… Nikog, zapravo, ne iznenađuje ta silina optuži koja ovih dana kreće prema Hrvatskoj, približavanjem godišnjice nevjerojatne tragedije na Bleiburgu, za koju nitko nikad nije odgovarao, niti se na tu odgovornost još uvijek smije objektivno ukazivati, a da pritom ne zaradite atribuciju, po njihovoj antihrvatskoj (a sami će se kleti po antifašističkoj) mjeri. Ne iznenađuje zato, jer samo s pozicije vlasti u Hrvatskoj ili, pak, uz njeno odobravanje mogu djelovati i apsolutno sve što je vezano za stradavanja Hrvata i hrvatsko afirmativno djelovanje proglašavati neprijateljskim, njihovim vječitim i nikad nestalim željama pokoravanja Hrvatske i njezinih prostora, strateških točaka i koridora.

Uopće ne ulazeći u dokumentacijsko-analitički povijesni dio problematike i dosadašnje istraživačke zakonitosti uzročno-posljedičnih zbivanja na Bleiburgu i Križnom putu, dužnost je hrvatskoj javnosti u izrazitom usmjeravanju svojih istina, ovih svibanjskih dana predočiti samo ili barem okvir mogućih demografskih zbivanja tog vremena i ponovo već dijelom iznesene stavove i zakonitosti, kako ne bi ostale po potrebi u sivoj zoni nedostupnosti i prikrivanja…

Podaci nam iz popisa stanovništva u 20. stoljeću (1921., 1931., 1948., i 1953. godine) i demografske statistike uz usporedne demografske trendove, mogu ponuditi okvir zbivanja, stradanja, ali i potrebnog friziranja za brisanje kolektivne odgovornosti i formiranja općih uglađenih stavova koji su usmjereni prema obrazovnom sustavu kako bi slika neospornog totalitarizma bila prihvatljiva za duže vrijeme i svima, a naročito slika o Hrvatskoj kojoj se nikad ne smije skinutu teret odgovornosti s leđa, bez obzira što je i sama prošla osvajačku navalu na svoj teritorij i bez obzira što danas Hrvatska ima svoju – nazovimo, vlast.

Demografski okvir odgovornosti

„Uopće ne želimo ovdje ulaziti niti u povijesno-politički kontekst, ne želimo negirati stradanja, ne želimo nikoga abolirati, ne želimo mijenjati ustaljene obrasce… ništa ne želimo, osim pokazati demografski okvir zbivanja. Suočavanje s prošlošću radije bih zamijenio sa suočavanjem s hrvatskom nesigurnom budućnošću, a deskriptivne pristupe s izračunima koji nikad nisu odgovarali povijesnim nasljednicima kojima je hrvatski proračun posebno drag.

Hrvatska pomirba po modelu nasljedne odgovornosti i nasljednih pozicija iz prošloga vremena, jedne će odvesti starim putima prema zapadu, a druge ostaviti u zemlji koju ne vole. Uostalom, što je ljubav u današnjem vremenu kad su nebitni drugi oko nas i kad je naša istina među mnogo njih (istina) jedino pravovjerna… ‘Raselit nas triba…’, već zaboravljena pjesma sve se jače čuje, iako smo prekrili i oči i uši kako bismo razumjeli vlastite misli” (Šterc, S., Velikosrpska statistika stradanja na koljenima, Kamenjar.com, 17.03.2017.).

„Prema trendu između popisnog razdoblja 1921.-1931. godine, uz samo linearni porast ukupnog stanovništva (realna najmanja pretpostavka), Hrvatska je trebala u popisu stanovništva 1948. (prvi poslijeratni popis) imati 4,424.455 stanovnika, a da je imala istu stopu, npr. kao Srbija – imala bi čak 4,686.393 stanovnika. Prirodni prirast je u istom razdoblju trebao biti oko 8 promila ili oko 30.000 rođene djece prosječno godišnje (rađanje oko 60.000, umiranje oko 30.000), a 16,9% od toga iznosi 5070 (rađanje oko 10.140, a umiranje 5070).

Između popisa stanovništva 1931. i 1948. godine prošlo je 17 godina unutar kojih je bilo i 5 godina rata i 12 godina očekivanog rađanja, od kojih 3 godine pojačanog poslijeratnoga rađanja, pa se može pretpostaviti oko 30% manje rađanja godišnje od očekivanog, odnosno kroz 17 godina rođeno je oko 714.000 djece, što je moglo dati prirodni prirast od njih 357.000 kroz razdoblje (vjerojatnije oko 400.000). Razliku prema broju stanovnika 1948. godine, mogle su činiti migracije, pa je ukupni gubitak u procjeni 639.000 osoba.
Pretpostavimo li oko 30 posto manje godišnjeg rađanja od očekivanog tijekom 5 ratnih godina i isto toliko povećanog poslijeratnoga rađanja nakon rata do popisa 1948. godine (tzv. „baby boom”), moguć je obrazac: 10 godina po 8 promila, 5 godina po 5,6 promila i 2 godine po 10,4 promila. Po takvom modelu, porast bi broja Srba u Hrvatskoj prirodnim putem bio u razdoblju 1931.-1948. godine za 81.530 osoba. Dakle, u Hrvatskoj je u popisu stanovništva 1948. godine moglo biti popisano 714.530 osoba srpske etničke pripadnosti, a popisano ih je 543.795. Razlika od 170.735 mogla bi biti okvirni posredni i neposredni gubitak stanovništva.

Gdje je nestalo 639.000 osoba u popisu ’48.?

Ništa se bitno neće promijeniti povećamo li stopu prirodnoga kretanja i na 10 promila tijekom cijeloga razdoblja od 17 godina, jer gubici u popisu stanovništva 1948. godine neće prijeći brojku od 200.000 osoba. Pritom se ničim ne licitira, a uvažavajući svaku žrtvu, samo se ukazuje na potencijalne demografske okvire stradavanja, kako se s njima ne bi politiziralo i manipuliralo u funkciji micanja i brisanja odgovornosti ili, pak, tumačenja prošlosti.

Prije razmatranja migracije stanovništva u istom promatranome razdoblju 1931.-1948. godine, prisjetiti se valja i malo hrvatske pravovjernosti u dokazivanju vlastite krivnje, kojoj smo u partijskom razdoblju bili apsolutno skloni, jer je tada bilo nezamislivo bilo kakvo promišljanje u otklonu od partijskih dogmi i kadrovskih stavova. Nastavak je uslijedio i u samostalnoj Hrvatskoj bez imalo volje i želje sagledavanja elementarnih demografskih trendova iz toga razdoblja (Škiljan, F., Organizirano masovno prisilno iseljavanje Srba iz Hrvatske 1941. godine, Stanovništvo 2/2, Beograd 2012.). Hvala za napisano:

„Drugi oblici ustaškog terora, poput masovnih likvidacija, uzrokuju da sve više Srba nelegalno prelazi iz NDH u Srbiju, što uzrokuje njemačkim vlastima u Srbiji niz problema. Prema njemačkim podatcima, u Srbiju je već do kraja srpnja prebjeglo oko 180.000 Srba, a čini se da je taj broj do kraja rujna ((1941. op.a.) premašio 200.000… Međutim, iz dokumentacije Komesarijata za izbeglice i preseljenike u Beogradu vidljivo je da su ilegalni odlasci pojedinaca u Srbiju bili učestali i u 1942., pa i sredinom rata, u 1943. godini. Dakle istraživanje iseljavanja Srba iz Hrvatske i čitave NDH nije završeno s 1941. godinom, pa stoga ni brojka od 200.000 preseljenika nije konačna brojka onih koji su otišli.“

Uspoređujući službene rezultate popisa stanovništva koje su provodile i tiskale Kraljevina i FNRJ, prirodno kretanje stanovništva i ovakve „naučne” podatke, ostajemo malo iznenađeni: protjerano preko 200.000 osoba iz Hrvatske, ubijeno između 700.000 i 70.000 osoba (kako kome odgovara), poginulo u ratu 45.000 osoba u partizanskoj vojsci, brojke i udjeli u Bosni i Hercegovini u popisu stanovništva 1948. godine rastu, standardnih migracija nije bilo, a popisi stanovništva su egzaktni. Navodno…

Nakon nabrojenoga, Srba u Hrvatskoj u popisu stanovništva 1948. gotovo nije niti bilo, osim registriranih 543.795 osoba. Nešto očito jako ne „štima” i igrači s brojkama izašli su malo izvan terena kršeći pravila, svjesni kako, zapravo, arbitra na terenu i nema. (Šterc, S., Kamenjar.com., 17.03.2017.). Rezultat je pritom onakav kakvim su ga zamislili i već davno zapisali, iako svatko može izvesti zaključak, gdje je nestala razlika za 639.000 osoba koje nedostaju u popisu stanovništva 1948. godine, koja populacija nedostaje s najvećim udjelom i gdje se to dogodilo…

Loading...