Najbolja bi demografska mjera bila politička odgovornost i nesebičnost prema Hrvatskoj

0
532
screenshot

Hrvatsku su uvijek pratile velike nade, ushiti i emocije, ali i osjećaji pripadnosti, povezanosti, velikih vjerovanja i velikih i brzih razočaranja nakon poraza, ispadanja ili razočaravajuće nogometne igre kod onog dijela hrvatske populacije kojoj su hrvatska nogometna reprezentacija i sama Hrvatska, prevladavajući dio identitetskih vrijednosti...

              Približavanjem ruskih nogometnih praznika, polako se u Hrvatsku vraća, u svakodnevnici sve teže dohvatljivo ozračje pripadnosti hrvatskoj simbolici, sportski zanos, spoznaja i vjerovanje kako smo na svjetskoj razini važni u najvažnijoj globalnoj sportskoj igri. Kad već nismo u regionalnim, ekonomskim, financijskim, političkim, pravnim, akademskim, investicijskim, razvojnim i sličnim utakmicama. Stajati uz bok najvećima po brojnim drugim, uglavnom izvansportskim kriterijima, potvrda je manje sustavnosti rada, organiziranja i planiranja, a puno više talenta, posebnosti, odlučivanja u trenutku (improvizacije), brzih poteza i u konačnici, duha, identiteta i svega onog što nam donose naše podneblje, prostorne osobitosti, razvijen individualizam, a sad već i tradicija svjetske nogometne sile. Nema tu apsolutne programiranosti, šablonske dosadnosti, matematičke preciznosti, jasne izvjesnosti, potpune utreniranosti i sličnih formi i obrazaca, vrlo često značajnih kod pomanjkanja talenta, vica, igre i trenutnih individualnih odluka na terenu.

                 Zato uvijek Hrvatsku prate velike nade, ushiti i emocije, ali i osjećaji pripadnosti, povezanosti, velikih vjerovanja i velikih i brzih razočaranja nakon poraza, ispadanja ili razočaravajuće igre kod onog dijela hrvatske populacije kojoj su hrvatska nogometna reprezentacija i sama Hrvatska, prevladavajući dio identitetskih vrijednosti. Ostali? Tamo negdje nakon Francuske 1998. godine i velikog i legendarnog Miroslava Ćire Blaževića, poručivali su isto takvi „Baruni” i razvalili s „Neka pati koga smeta…”, a smeta i dan danas puno njih. Susjede sklone dolje u pjesmi navedenom, opjevanom i nikad prežaljenom plavetnilu i nasljednike izgubljene i neprežaljene zajedničke iluzije na spomen svetosti u imenu:

Loading...

‘Heroji ulice’ – najveća škola od svih…

„Ima jedno plavo more, ime mu je Jadransko,
A njegovi šume vali, sveto ime Hrvatsko
Rekli su nam da smo mali, mi se nismo bunili
Donijeli su prazne mreže, a mi smo ih punili.”

Silinu talenta i individualizma uvijek je u nas najteže bilo posložiti u simfonijski orkestar na travnjaku, dok je onaj na tribinama i pred ekranima uvijek bio skladan, nezavisno od svih svakodnevnih radnih, političkih, navijačkih i inih razočaranja. Rekli bismo, posljednji nepokoreni i neobuzdani simbol Hrvatske, samo zahvaljujući, inače, različitim i suprotstavljenim navijačkim skupinama uvijek ujedinjenim pod istom pjesmom, zastavom i nacionalnom simbolikom. Traje to od samog početka, usprkos silnim nastojanjima razaranja uspostavljenog reprezentativnog nogometnog nacionalnog sklada, crtanju totalitarnih simbola na travnjaku, pisanju međunarodnim nogometnim institucijama i sličnim političkim diverzijama u funkciji prikazivanja Hrvatske kao zemlje neprimjerene za sudjelovanje na velikim nogometnim igrama uređenog svijeta.

                 Najbolji odgovor svim diverzijama i diverzantima dolazi iz jednog (mog) zagrebačkog kvarta, Kustošije, tradicionalno usmjerenog prema nogometu i „gubljenju” vremena na haklovima i dugim ispijanjima piva nakon njih. Koliko se samo pametnih poslova moglo za to vrijeme napraviti, stranih jezika naučiti, usvojiti diplomatskih i političkih manira po Hrvatskoj i svijetu, naučiti klanjati i s ushitom razgovarati o besmislenim temama. Mogli smo se pretvarati da smo pametni, da sve znamo i još smo mogli puno praznih postupaka i fraza naučiti ponavljati, ali ne(!), mi smo haklali i hladili se pivom nakon, bistrili svakodnevnicu, rat i politiku, bili, kako kaže veliki Houra – „heroji ulice”. Najveća škola od svih…

                Ništa mi nisu kasnije toliko značili magisterij, doktorat, pisanje znanstvenih radova i udžbenika, niti druženja s formalnim akademskim razinama i sudjelovanja na stručno-znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, brojna javna predavanja, tribine i okrugli stolovi i slično, kao kvartovska kustošijanska ulična mudrost i elementarna pamet lokalnih frajera, vječnih sudionika frka, malo nogometnih turnira i utakmica na Keglbajsu. Tako su svi (uglavnom svi) iz kvarta otišli i u rat, a oslobađanje se Hrvatske od srbijanske agresije shvaćalo kao odlazak – na tekmu. Pitanje časti, a najveći su otišli prvi. Prvi su i poginuli: Zlatko Klasić zvani Kockar (15.6.1952.-15.10.1991.), zapisan na HOS-ovoj ploči poginulih.  Hvala ti, frajeru, zbog tebe i ostalih sličnih tebi, Hrvatska danas postoji. Naravno, nikad ju niste zamišljali ovakvu današnju, sputanu, politički pokorenu i u čvrstom zagrljaju interesnih grupa, osrednjih mirnodopskih vojnika stranaka i izravnih nasljednika totalitarizma, kojeg ste brisali zajedno s njegovom državom i vojskom. „Heroji ulice” u našim pjesmama i mislima, uvijek ostaju svjetlo u suvremenoj političkoj sebičnosti kao potvrda volje, snage, želje  i mogućnosti običnih za promjenama, koje nam se uvijek čine nemogućim prema nedodirljivim političkim visinama.

Politička igra  bez pripadnosti hrvatskom dresu 

I onda je kasnije, kad su već mnogi otišli, ili se umorili – došao ON. Predvodnik mlađe garde iz kvarta s još više naboja prema nogometu i zemlji u kojoj žive i s nevjerojatnim porukama u pjesmi. On je neponovljivi Nered sa „Srcem vatrenim“  i sa Zaprešić Boysima. Poslušajte i Vi, koji ne volite nogomet i Vi, koji danas vodite zemlju i Vi, koji mislite da ona pripada samo Vama i Vi, koji malo toga osjećate i Vi, koji tu živite bez emocija. Ponovit ću, svi ćete biti bogatiji:

„Bijelo-crvena polja hrvatska
Na dresu sjete me da ja volim te
Igrajte za nju, Našu voljenu
Nek jače kuca to srce vatreno
E, yo, ekipo, da pozdravimo igrače
Sa tribina kada čuješ navijače
Kad se pjesma ori, srce kuca jače
U boj, za Hrvatsku i igrače
Iz daleka kao jeka tebi nose me povici
Jer stadion je pun, a nas na stotine
Kažem volim te i sada bodre te
Neke ljubavi su vječne, zato molim te
K’o one godine do pobjede nas vodite…”
   

Politička nas sveznajuća kasta upravo u ova prednogometna vremena poučava kako se vodi politička igra bez treninga, sustava igre, fizičke i mentalne spreme, bez priprema, ciljeva i zadataka, bez emocija i osjećaja pripadnosti prema zemlji koju vodiš i za koju nastupaš i, naravno, već tradicionalno, bez osjećaja pripadnosti hrvatskom dresu kojeg nosiš. Pokušavaju biti bez osobnog talenta poput velikih hrvatskih, ali istodobno i svjetskih igrača kojima se pokoravaju tribine i puk, kojima se pjeva istim stihovima kao što pjeva i Nered u legendarnoj i teško ponovljivoj navijačkoj „Srce vatreno“: Igrajte za nju, Našu voljenu… K’o one godine do pobjede nas vodite… Hrvatski je reprezentativni nogomet više od igre, miljama iznad hrvatske osrednje i siromašne političke svakodnevnice i uvijek predstavlja odmak prema nedodirljivom vrhu za sve ostale djelatnosti i međunarodna diplomatska i politička natjecanja. Poput vraćanja osmijeha i dostojanstva svima koji odlaze, koji traže izlaz iz ovršenosti, blokiranosti i stvarnosti, koju bi trebali promatrati i prema njoj se odnositi isto kao i zbrinuti i sigurni u hrvatskom političkom upravljačkom sustavu.

Rezervni igrači s klupe udaraju tempo…

Odlazak i demografski nestanak iste te Hrvatske koja na svjetskoj nogometnoj smotri važno i ponosno kreće u sraz protiv velikih gospodarskih, financijskih, vojnih i populacijskih sila, sve više postaje nalik igri, naravno, političkoj. Pritom je važno biti u sastavu, novinarima davati izjave poput nogometnih velikana koji pokreću najveće svjetske klubove, iako ih rezultat, zapravo, ne zanima, niti im je populacijski opstanak Hrvatske, racionalni, emotivni i interesni poriv. Natjecanje  je s demografskim mjerama već počelo, a rezervni igrači s klupe udaraju tempo kako bi dali privid svojoj važnosti u odnosu na kapetana i prvotimce spremne za nadolazeću rusku svjetsku smotru.

  1. Predsjednica je Republike Hrvatske prva razina političkog sastava i uvijek ima pravo po funkciji, želji, osjećaju i potrebi ukazivati na najveći suvremeni problem Hrvatske, jasno oslanjajući se na znanstveno-stručne procjene okruženja i osobne. Kome bi i zašto to trebalo smetati u interesu Hrvatske? Objasnite, konačno, već jednom…
  2. Učestale pojave Kolumba, Einsteina, Nostradamusa, Elena i sličnih u političkoj predstavi tvoje lice zvuči poznato, suvremena je hrvatska osobna dramatizirana stvarnost u kojoj nema odgovornosti ni prema kome, osim prema vlastitom profiliranom osjećaju važnosti. Ništa napisano, izgovoreno i dokazano prije toga nije bitno: nebitne su zakonitosti, uvjetovanosti, projekcije, korelacije… radovi, predavanja, ukazivanja, pokazivanja, traženja, moljenja i višegodišnja muka s političkim razumijevanjem demografskog nestanka Hrvatske.
  3. „Najbolja demografska mjera je dobro plaćen posao”(!!!) Dobro jutro, Kolumbo. Koliko se samo godina čekalo konačno nekog, da to izgovori hrvatskom puku, umjesto što to godinama izgovaraju znanstvenici različitog profila u svim dijelovima svijeta. Jednostavna istina koja to nije i još jednostavnije poimanje i vulgariziranje složenosti odnosa stanovništva sa svim faktorima i sadržajima društva i prostora. Ipak, glavno da je otkriveno.
  4. „Demografski problem u Hrvatskoj ne postoji – sve je ekonomski problem”(!!!) Hvala, Einsteine! Nismo znali i bili smo u zabludi. Vratio si nam izgubljenu spoznaju o društveno-gospodarskoj determiniranosti u kojoj, kao i u hrvatskoj politici, nema apsolutno nikakvih osjećaja spram ljudske populacije i njihovih osjećaja, želja, doživljaja i stavova prema političkim zabludama. Koje mladi više ne žele pušiti…
  5. „Demografski je problem objektivno nerješiv”(!!!) Velika je sreća imati u hrvatskoj javnosti Nostradamusa s viđenjima nedostupnima drugima i s velikom moći predviđanja hrvatske budućnosti po vlastitoj želji. Konačno se poklapaju procesi u Hrvatskoj s vječnom željom o njezinom nestanku, ili nešto blaže, s njezinim pokoravanjem, brisanjem i konačnim potapanjem. Vidi li, možda, Nostradamus, hrvatsku mladost koja dolazi i želi promjene formiranjem Zida protiv takvih želja? Oni su tu.
  6. „Jedva čekam vidjeti prijedloge predsjednice za demografiju”(!!!) Tim više što Ured predsjednice nije povodom ove problematike kontaktirao s nadležnim Ministarstvom ni u smislu upita, ni u smislu nekih preporuka…”  Predsjednice? Nikog niste pitali, osim struke? Uostalom, zašto čekate u Ministarstvu, iako smo na takvo čekanje navikli, i koga bi to Predsjednica tamo trebala kontaktirati? Državnog tajnika za demografiju?
  7. Nakon svega i svih silnih izjava, pojašnjavanja, čekanja, nezadovoljstva mladih i opće slike današnje Hrvatske, potpuno je jasno, kako je najvažnija demografska mjera vezana za sebično političko djelovanje političara i njihovih sljedbenika. Odgovornost, nesebičnost, obrazovanost, odlučnost, čvrstina djelovanja i vođenja, uvažavanje znanosti, uređivanje društva i vrijednosnih kriterija u njemu, pravna i financijska sigurnost i vjerovanje u budućnost, djecu i Vidite li to danas u Hrvatskoj? Hrvatska želi živjeti, imati budućnost, osloniti se na mlade i, naravno, Hrvatska – želi promjene. Prva mjera…