Kako je moguće da jedan nogometaš, bivši ministrant u jednoj zagrebačkoj katoličkoj crkvi, može do te mjere biti zaluđen narodnjacima da je na svadbu pozvao jednog o dominantnih likova narodnjačke zabavne scene iz susjedne države? Ne vjerujem da je ideju za to dobio od svoje supruge koja je nekoć pjevala u crkvenom zboru gdje je i upoznala svoga budućeg muža
Svadbe medijski eksponiranih ličnosti u pravilu plijene pozornost javnosti. Tako je bilo nedavno sa svadbom mladog nogometnog reprezentativca Matea Kovačića, nogometaša madridskog Reala. U medijima smo mogli detaljno čitati kako su izgledale pripreme za crkveno vjenčanje, tko je sve došao na svadbu, a tko nije, kao i obrazloženja izostanaka osoba za koje se očekivalo da će prisustvovati svadbi.
Čini se da je svadbeni performans doživio svoju kulminaciju u nastupu popularnog Dinamova Consiglierea, Zdravka Mamića, negdje u samo praskozorje u hotelu Westin. Po onoj narodnoj, “šećer obično dolazi na kraju”, na scenu je stupio popularni Consigliere, uzeo je mikrofon iz ruku Saše Matića, glavnog zabavljača na svadbi, perjanice srbijanskih narodnjaka. Mamić je obnažen do pojasa zapjevao čuvenu pjesmu Mitra Mirića, “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine”. Pridružio mu se i hrvatski reprezentativac, Dejan Lovren, standardni igrač engleskog FC Liverpoola. Vijest je bila prava poslastica za medije, jer je Lovren jedan od svjedoka Uskoka u optužnici koja tereti Zdravka Mamića da je, navodno, iz GNK Dinama protupravno izvukao stotinjak milijuna kunića i pohranio ih u vlastiti džep, odnosno u švicarske banke. Dan nakon svadbe, mogli smo pročitati da su Mamić i Lovren goli pjevali popularni narodnjački hit, no snimka je pokazala da je Dejan Lovren bio pristojno obučen, dok je Consigliere bio pristojno gol iznad pojasne linije.
Nakon što se svadbeno veselje stišalo, popularni Consigliere je u zagrebačkom Sheratonu sazvao privatnu konferenciju za tisak, s intencijom da javnosti objasni neke segmente iz najnovije biografije. Znatiželjni novinari, u vremenu kada polako počinje sezona kiselih krastavaca, jedva su dočekali da izravno izvijeste svoje čitateljstvo o glavnim segmentima Maminjovih monologiziranja s takozvane konferencije za tisak. U pogledu zabave u Westinu, Consigliere je rekao: “Znate kakvo je to veselje bilo na Kovačićevoj svadbi. Ljudi su do 7 sati ujutro hodali po lusterima… Vidio sam 300 djevojaka i mladića, najljepših na svijetu, kako pjevaju svaku riječ dalmatinskih pjesama, Jolinih hitova, a Boga mi, još jače pjevaju pjesme Saše Matića”. Nakon Mamićeve presice, oglasio se i apostrofirani, popularni pjevač narodnjaka, pohvalivši vrhunsku atmosferu uz napomenu da je “muzika univerzalni jezik čovječanstva i ona ne poznaje granice niti razlike.”
Očekujemo da će također ministrica kulture, Nina Obuljen Koržinek, pokazati razumijevanje za narodnjačke performanse, jer univerzalni jezik cajki nadilazi granice koje su postavili ljudi koji su uvijek uvodili podjele. A do čega sve mogu podjele, iskusili smo prije četvrt stoljeća na našim prostorima nakon raspada Jugoslavije. Ako je ministrica, kao članica HAVC-a, suodgovorna da su doznačena novčana sredstva producentu kontroverznog dokumentarnoga filma „15 minuta – Masakr u Dvoru“, osobno smatram da bi u pogledu zbližavanja s našim susjedima bilo daleko primjerenije sufinancirati narodnjačku glazbu kao posebnost Balkana i poseban medij zbližavanja. U vremenu europske apstraktnosti, naši su političari shvatili da svoju posebnost možemo dokazati, primarno, pomoću balkanske životne forme. Dobro je također da je ministrica kulture skrštenih ruku promatrala propast Algoritma koji, je zapravo, hrvatski Agrokor. Godinama je Algoritam zbog privilegiranog statusa u kulturi radio na uništavanju malih izdavača, da bi sada službeno proglasio stečaj. Algoritam nam je godinama propagirao šund sa Zapada, a sada su konačno došla vremena da univerzaliziramo vlastiti šund.
Ima li se u vidu kakvu muziku prezentira Saša Matić, postoje još uvijek građani koji u takvom kontekstu postavljaju pitanje granica, razgraničenja i distanciranja, primarno kao stvar kulturnog i civilizacijskog određenja. Naravno, neminovno se nameće pitanje – kako je moguće da jedan nogometaš, bivši ministrant u jednoj zagrebačkoj katoličkoj crkvi, može do te mjere biti zaluđen narodnjacima da je na svadbu pozvao jednog o dominantnih likova narodnjačke zabavne scene iz susjedne države? Ne vjerujem da je ideju za to dobio od svoje supruge koja je nekoć pjevala u crkvenom zboru gdje je i upoznala svoga budućeg muža. Ako podrobnije pogledamo životopis popularnog nogometaša madridskog Reala, možemo pročitati da je rođen u bosanskom gradiću Kotor Varoš, da je zbog srpske agresije kao beba morao napustiti rodni dom i preseliti se kao izbjeglica u Austriju, gdje je prve nogometne korake započeo u klubu LASK Linz. Kao trinaestogodišnjaka, Maminjo ga je doveo u Dinamo gdje je po direktivi kluba počeo obarati rekorde u nastupima za prvu momčad, s obzirom na starosnu dob, postavši tako najmlađi strijelac HNL-a, te drugi najmlađi strijelac u Ligi prvaka. S 19 godina prodan je talijanskom klubu Inter Milan, a u 21. godini života završio je u kraljevskom klubu, Realu iz Madrida. Nogometna biografija kao iz snova, poslastica za sportske tabloide. U svemu tome, pisca ovih redaka muči samo jedno jedino pitanje: zašto dečko koji je indirektno bio žrtva velikosrpske agresije obožava srpske narodnjake? Fenomen se može objasniti jedino balkanskom životnom formom koja je kao podzemna voda prošla ispod granica povijesne vododjelnice Istoka i Zapada. Slično vrijedi i za Lovrena koji je protjeran tijekom rata iz Kraljeve Sutjeske.
Iz čiste znatiželje, ovaj tjedan prvi put sam poslušao popularnu pjesmu narodnjačkog zabavljača Mitra Mirića, “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine”. Pjesmu je na poseban način popularizirao Dinamov Consigliere, navodno, jer je postala hit zatvorenika kada je prije nepune dvije godine Maminjo s bratom Zoranom proveo mjesec dana u istražnom zatvoru u Remetincu. Novinari su nas uredno izvješćivali da je u zatvorskom dvorištu na sve strane odzvanjala melodija popularnog narodnjačkog hita. Pjesma je nastala u vrijeme raspada Jugoslavije, točnije 1989. godine, a u tadašnjim medijima je korištena kao integralno ljepilo bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Izvođač popularne pjesme Mitar Mirić rođen je prije 60 godina u Bogutovom Selu u općini Ugljevik, koja se nalazi na padinama planine Majevice. Pjevačku karijeru započeo je kao izvođač sevdalinki, nastupavši zajedno sa Zaimom Imamovićem. Dva puta je zaredom kao mladić pobijedio na festivalima narodnjačke muzike na Ilidži. Bosanska Wikipedija ga i danas prikazuje kao bosanskog pjevača. Glazbu za Mamićevu omiljenu poemu, napisao je Novica Urošević, čije se skladbe također vrte po narodnjačkim klubovima u Hrvatskoj. O svadbama da i ne govorimo. Popularizaciji pjesme, “Ne može nam niko ništa…” pridonio je i film Srđana Dragojevića, „Rane“, u vrijeme ratova devedesetih godina, vrlo popularnom među mladima. U čuvenoj sceni, Miki Manojlović gleda Dnevnik, u kojem puštaju pjesmu kao poruku „stranim agresorima“. Poruka je poslana u vrijeme bombardiranja Dubrovnika. Srđan Dragojević je ponovno koristio cajku „Ne može nam niko ništa“ u filmu “Parada”, koji je srušio rekorde gledanosti u zemljama bivše Jugoslavije. Film tematizira probleme gay aktivista koji pokušavaju organizirati “Povorku ponosa” u Beogradu. Mirićeva pjesma nije vezana samo za gay populaciju, nego, kao što možemo vidjeti na duhovitim snimkama YouTubea, prikazuje se uz propagandističke govore Josifa Visarionoviča Staljina, Josipa Broza Tita, pa čak i u spotu za kampanju simpatičnoga Ive Josipovića – “Naprijed Hrvatska”. Cajka je posebno omiljena i kod Milorada Dodika, jer gotovo svaki miting, šef „Republike Srpske“ pjeva – „Ne može nam niko ništa…“
Fenomen Balkana i balkanizacije naših prostora očito je nadživio Jugoslaviju nakon njezina raspada. Brutalni rat na kraju dvadesetog stoljeća, samo je privremeno narušio ovu neobičnu životnu formu, koja uzima sve više maha na našim prostorima. Ako se u vremenu izdisaja Jugoslavije i u vrijeme proglašenja neovisnosti Hrvatske, narodnjake slušalo samo u dijelovima zemlje gdje je bila slaba rasvjeta ili je uopće nije bilo, danas hitovi Saše Matića, Mile Kitića, Mitra Mirića i Halida Bešlića, pune naše sportske dvorane, odzvanjaju u hotelima s pet zvjezdica. Posebno zabrinjava činjenica da su u feštanju uz cajke, prednjačila dvojica popularnih nogometaša, koji igraju za hrvatsku izbornu vrstu, koji su protjerani sa svojih ognjišta zbog ideologije koja je dijelom povezana s narodnjačkim primitivizmom.
Zdravko Mamić je u posljednja dva desetljeća bio jedan od najrevnijih promicatelja balkanske životne forme, što samo kulminira u njegovim emotivnim izvedbama narodnjačkog hita, “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine”. Moira je u zadnjem desetljeću bila jako naklonjena popularnom i kontroverznom Consigliereu. Poput mitskog kralja Mide, sve što je dodirnuo, pretvorio bi u milijune eura. Gdje god je dolazio na prostorima južnoslavenskih država, čekali su brojni simpatizeri. Roditelji su ga povlačili za rukav, nudili svoju djecu da od njih napravi nove Modriće, Lovrene, Brozoviće. Simbolika razbacivanja novčanicama eura u iznosu prosječne građanske plaće gdje god se Mamić pojavljivao, trebala je zorno potvrđivati da je Consigliere nepresušni izvor novca. Gospodin Mamić je, ipak, zaboravio da Moira zna biti nepredvidiva. Negdje iza pristaništa strpljivo čeka njega i njegove “pjevače” koji misle da su jači i od sudbine. Nekada se vjerovalo da Moira ima zadnju riječ u svemu, da su joj podložni bogovi i ljudi. Danas, u vremenu postmodernističkog skepticizma, moć Moire dovedena je u pitanje. U slučaju Mamića, ona je, zapravo, samo utjeha njegovim protivnicima.
Kako god izgledala presuda desetljeća u slučaju izvlačenja novaca iz GNK Dinama, postoji čitav niz opravdanih argumenata da se sudski proces protiv Mamića protumači samo kao selektivna primjena pravednosti. A ona je jedan od vidova nijekanja pravednosti.