Ne, ubojstvo Kristine Krupljan ni pravosuđe ni policija nisu mogli spriječiti

0
402
Zeljko Lukunic/PIXSELL

A nije ni društvo. Svi se ovog tjedna po medijima pitaju: je li se ubojstvo Kristine Krupljan moglo spriječiti? I tko ga je trebao spriječiti? Policija? Pravosuđe? Kristina sama? Ispravan odgovor na ovo pitanje samo jedan, ubojstvo nitko nije mogao spriječiti.

Psihijatri se slažu oko jedne stvari – ubojica, David Komšić, dečko tek godinu stariji od Kristine, je psihopat. Jesu li za to krivi njegovi roditelji, koji ga nisu dobro odgojili, kako mnogi smatraju? Ne, jer ako je David stvarno psihopat – a u osnovi psihopati i sociopati ubijaju iz ljubomore – onda nisu. Psihopati se jednostavno, ma koliko to uši liberala koji vjeruju da je sve stvar odgoja a baš ništa, osim homoseksualnosti, stvar genetike, rađaju takvi. Pa iako djeci službeno nije moguće dijagnosticirati psihopatiju, osobine psihopata možete prepoznati već s nekoliko mjeseci – dijete ne prati očima okolinu, kasnije ne reagira na kaznu, i tako dalje. Već kod djeteta s tri godine možete s velikom pouzdanošću prepoznati osobine psihopata: oni jednostavno nemaju moralni kompas. Ne osjećaju krivnju ni kajanje. Jednostavno, svi mi koji smo donekle normalni osjećamo suosjećanje sa žrtvama, gade nam se naturalističke slike nasilja, nasilje i raskomadana tijela nas šokiraju. Psihopate ne, njih ostavljaju posve hladnima. Oni ne mrze nikog, niti ikog vole. Oni ljude ne doživljavaju kao bića sa svojim emocionalnim potrebama, jednotavno nemaju nikakvih osjećaja za druge ljude. Odgojem kod njih nikad ništa nije moguće postići, jer uopće ne reagiraju ni na roditeljske kazne ni na nagrade. Žive u svom svijetu.

I znanstvenici se uglavno slažu: “Porijeklo bolesti kod psihopata je uglavnom urođeno stanje. Studija blizanaca odgajanih odvojeno, a koja je provedena u Minnessoti, upućuje na to da je ovo 60% nasljedno stanje. Ljudi su “jednostavno takvi”. Porijeklo sociopatije uglavnom nastaje odgojem i okruženjem. Istraživanje pokazuje veliku povezanost između rane institucionalizacije i sociopatskog ponašanja kasnije u životu”, piše portal znano.st. Psihopati uopće nemaju nikakav pojam o dobru i zlu, jednostavno nemaju emocije. Ni za sebe ni za druge. Ne osjećaju strah, ne boje se kazne, manipulativni su, i nisu nužno nasilni. Oni mogu kontrolirati svoje ponašanje, jer znaju, naučili su, kako se smiju ponašati, a kako ne – samo nemaju nikakav moralni osjećaj koji bi ih vodio pri tom. I da ne bude zabune: oni nisu duševni bolesnici, niti smanjeno ubrojivi. Oni su savršeno svjesni posljedica svojih postupaka, i kao takvi zakonski odgovorni za njih. Oni uopće nisu ludi ni neuračunljivi, samo nevjerojatno zli. Mogu se kontrolirati, ali ih nitko drugi ne može kontrolirati. Ako se kontroliraju, to ne rade zato jer im ičiji život išta znači, niti ih ičija patnja imalo dira. Serijski ubojice su uglavnom psihopati. Komšić se sam prijavio nakon ubojstva: znači, nije računao da će izbjeći kaznu, nego je se nije bojao i nije ga bilo briga. Zato griješe svi koji misle da bi, da je prije bio kažnjavan, bio drukčiji. Psihopati se nikad ne boje nikakve kazne, kazne na njih ne utječu. Komšića ne zanima što će 40 godina provesti u zatvoru, to ga ni najmanje ne dira. Kao što nije pokazao nikakve  emocije, uzbuđenost, niti strah – što bi normalan čovjek osjetio – kad je zgazio starca koji je neoprezno prelazio cestu.

Loading...

U čitavom prepucavanju oko toga je li se Kristinina smrt mogla spriječiti, i tko ju je mogao i trebao spriječiti, zaboravlja se ne samo na prirodu psihopata, već i na puno drugih stvari. Zašto pravosuđe nije procesuiralo Davida, koji je lani autom zgazio spomenutog čovjeka, starca, koji je ostao na mjestu mrtav, i strpalo ga u zatvor? Odgovor je jednostavan. Jer Komšić za tu nesreću vjerojatno, bio on lud i ubojica ili ne, nije kriv. Pješak je prelazio cestu dok mu je bilo upaljeno crveno svjetlo na semoforu, Komšiću je bilo zeleno. Istrčao je pod auto. Komšić nije bio pod utjecajem alkohola, i nije vozio prebrzo – vozio je po ograničenju. Nije bježao, zaustavio je auto i čekao policiju u automobilu. Suđenje Komšiću za tu prometnu nesreću je bilo u tijeku, i iduće ročište je bilo zakazano u ožujku. Sad, mnogi će reći, “pa što ima veze, trebalo ga je baciti u zatvor, počinio je toliko zločina”, no ne možete nekog spremiti u zatvor, i to doživotno – jer ako izađe, opet je opasan – samo zato jer mislite da je potencijalno opasan. Prije godinu dana, nitko nije mogao misliti da će Komšić jednog dana ubiti djevojku temeljem te prometne nesreće? Jer, inače bismo morali sve koji zgaze pješaka koji je neoprezno istrčao na cestu zatvoriti doživotno, da ne bi nekog ubili. A složit ćete se, ne bi bilo lijepo živjeti u zemlji gdje se za svaki slučaj doživotno zatvara ljude zbog prometne nesreće za koju možda baš i nisu krivi.

Druga stvar je što je Komšić i prije bio nasilan prema Kristini. “David Komšić je pred licem pravosudnog aparata izrastao u ubojicu, ali nitko nije učinio ništa da to spriječi”, piše u svom komentaru na Večernjem listu Iva Puljić-Šego. A što je tko mogao i trebao učiniti da to spriječi? Kristina je dobila zabranu pristupa, no kasnije je sama tražila njeno povlačenje, u srpnju 2015. Kad je počelo prepucavanje na temu tko je kriv, međusobno optuživanje između policije i pravosuđa, iz policije su, kao i obično, rekli “mi dižemo prijave a pravosuđe ih pušta na slobodu”. Iz pravosuđa su poručili, Kristina je sama tražila ukidanje zabrane prilaska – što mi tu možemo? I znate, u pravu su. Ne možete nekom zabraniti da nekom drugom prilazi ako on sam to nije tražio. A i da nisu povukli zabranu – Komšić bi je opet prekršio. Jer je svjesno išao na to da bude kažnjen i uhićen. Usto, gotovo sve majke i očevi su kad-tad rekli kćerki “nemoj se družiti s njim, on nije dobar.” Niti jedna nikad nije poslušala. Ako im roditelji ne mogu zabraniti, zašto netko misli da policija može?

No vratimo se Ivi Puljić-Šego, jer je njen komentar vrlo indikativan za današnji način razmišljanja, način razmišljanja permisivnog društva, gdje se često zaboravlja da vas ni policija ni pravosuđe ne mogu čuvati ako se sami ne čuvate – a i to vam ne jamči da vam se ništa neće desiti, samo znatno smanjuje rizik da hoće. “Vrlo otvoreno, u ovom ću komentaru biti apsolutno na strani žena, na strani fizički slabijeg spola, na strani svih onih mladih djevojaka koje, nažalost, nitko na vrijeme ne upozori da jedan od najgorih poteza koje u životu mogu učiniti jest onaj kad stupe u vezu s (neprepoznatim) luđakom, a ne mladićem/muškarcem. Iz takvog patološkog odnosa rijetko se koja žena uspije izvući. Nažalost, mnoge skončaju od ruke svojih zlostavljača. Ili ostaju cjeloživotne žrtve tih iskompleksiranih slabića. Odnos između žene i muškarca sigurno je jedan od najkompleksnijih uopće, zato s užasom čitam internetske komentare anonimnih junaka koji se na svaki način trude ocrniti ubijenu Kristinu Krupljan, praktički prikazati da je sama kriva što je ubijena”, kaže ona. Ja se ne bih inače složio da je to iskompleksirani slabić: taj tip nema kompleksa, niti je ubio zbog kompleksa, on samo nema savjest. Nije mu dana, kao niti jednom psihopatu.

E sad, Kristinu jasno ne treba ocrniti. No ona očito nije prepoznala s kakvim likom ima posla. Ona ga je, za oproštaj, pozvala da se nađu, on ju je izbo nožem tridestak puta. To je, budimo realni, bilo glupo i neoprezno. Znala je da je i prije bio nasilan prema njoj. Danas u odgoju djece često zaboravljamo odgajati ih tako da budu oprezni: svi im serviraju, naročito ženama, njihova prava. Nitko ne govori o opasnostima. O tome da se u konačnici morate paziti sami, jer ako to ne radite, nitko ne može i neće paziti na vas. Bi li je on svejedno ubio da nije bilo tog poziva koji je za njega očito bio provokacija za njegov nemjerljiv ego, to ne možemo znati, i o tome ne treba spekulirati.

“Zašto nije moguće, čak i kad djevojka/žena povuče prijavu protiv zlostavljača (mnoge to čine iz straha) te nasilnike ipak na neki način držati pod kontrolom? I ne zanima me sad što točno kaže zakon, sve skupa bi nas trebalo zanimati da se zakon skroji prema potrebama stvarnog života. U suprotnom, bit će, nažalost, još mnogo Kristina…” završava svoj tekst Puljić-Šego. Ona tu malo skače sama sebi u usta – jer, ako Kristina nije mogla pretpostaviti da će je on ubiti, ona koja ga je uz roditelje najbolje poznavala, pa ga je pozvala i rekla mu da je trudna i da ga napušta, zašto netko misli da bi to moglo pretpostaviti pravosuđe, ili policija? Usto, policija ne može reagirati temeljem pretpostavki. Pravosuđe još manje. Naš kazneni sustav se bazira na principu da ako nema žrtve, oštećenog, onda nema ni zločina,  i to je jedan od temelja rimskog prava. On brani kažnjavanje temeljem pretpostavki, preventivno kažnjavanje. I to je, sviđalo se kome, jedino što je ispravno.

Zašto dakle nije moguće svakog potencijalnog nasilnika “držati pod kontrolom”? Jer bismo, kad bi to bilo moguće, morali uvesti najcrnji fašizam. Morali bismo ljude kažnjavati preventivno, prije nego što nešto stvarno i urade, a kako ne možemo sa sto postotnom sigurnošću reći tko će od njih postati ubojica, jer policija nema staklenu kuglu, država bi tada morala nadzirati svakog građanina od 0/24. Čak i kad bismo uveli strogi policijski nadzor za ljude za koje se sumnja da bi mogli postati nasilni, jer su počinili kakvo manje nasilničko djelo, to bi s vremenom opet brzo preraslo u fašističku, policijsku državu gdje bi policija zapravo proizvoljno nadzirala bilo koga pod bilo kojim izgovorom. U stvarnom svijetu, ni policija ni pravosuđe ni itko drugi ne mogu zaštiti svakog. Oni i nisu tu da nas štite – oni su tu da kažnjavaju počinitelje. Štititi se morate – sami. Nema jamstva da vam se i tada ništa neće dogoditi, ali je vjerojatnost puno manja. Sloboda uvijek podrazumijeva osobnu odgovornost. Ako netko drugi mora paziti na vas, onda vam mora oduzeti slobodu. Staviti vam policajca na leđa. Zabraniti vam da se nalazite s nekim, ako policija odluči da je to opasno za vas.

Da, vi uvijek možete reći da nitko nema pravo opljačkati vam kuću jer ste vrata ostavili otvorena, da to nije poziv na pljačku, ali ako ih ne zaključavate veće su šanse da ćete biti opljačkani. Da, vi uvijek možete reći da je krađa auta krađa auta, pa da ste baš ostavili ključeve u njemu. Ali osiguranje vas neće isplatiti u tom slučaju, jer ste bili neoprezni. To nije pravdanje lopova, to je tako. Vi uvijek možete reći da to što je žena bila pijana negdje u pet ujutro u sumnjivom društvu ne daje nikom pravo da je siluje, ne daje, naravno, ali nemjerljivo veće su vam šanse da će vam se silovanje dogoditi tamo nego na autobusnoj stanici ili u crkvi. To nije okrivljavanje žena za silovanje, ni prebacivanje krivnje sa silovatelja, nego jednostavno dobar savjet i poziv na oprez: smanjite faktore rizika  da ćete biti silovani, opljačkani, pretučeni, ili ubijeni, tako što ćete izbjegavati postupke, ljude, ili mjesta koja povećavaju rizik da će vam se desiti nešto što ne želite. A ako imate posla s nasilnikom, i znate da je nasilnik – jednostavno ga izbrišite iz svog života. To je najpametnija stvar koju možete napraviti, ako ga već niste uspjeli izbjeći u startu (da, znamo da cure u pravilu više privlače “loši dečki”, stvar antropologije). Ni to vam ne jamči ništa, ali pomaže da ostanete izvan neprilika.

A opreza s tipovima poput Komšića nikad nije dovoljno. Ne može se tu ništa, osim da ih ubijete ili zatvorite doživotno prije nego što išta naprave. Čemu bi to otvorilo put, ne treba ni govoriti, i s tog puta ne bi bilo povratka. Stradalo bi neusporedivo više nedužnih nego u svijetu u kom psihopati šeću slobodno. Postoji cijena koju plaćamo za to da živimo u donekle slobodnom svijetu. Kako je jednom davno rekla Margaret Thacher, onaj tko je spreman zamijeniti slobodu za apsolutnu sigurnost, na kraju će izgubiti oboje.