Ni danas ne krećemo prema europskim utakmicama s prvom navalom, nego s rezervnim igračima s klupe…

0
1088
Wikipedija

Ponavljanja gastarbajterskih sudbina i njihovog trajnog idealizma prema Hrvatskoj u zemljama dalekim, željnim njihove radne energije i mladosti, najveći je mogući gubitak za Hrvatsku po svim osnovama. Nemjerljiva cijena koju plaćamo zaslijepljenosti, osrednjosti, stranačkoj/partijskoj poslušnosti, nasljednoj programiranosti, anacionalnoj usmjerenosti, obrazovnoj nebitnosti i uopće političko-diplomatskoj pokrivenosti nad svime. Iako ju svi vide i znaju njezinu razornu moć u hrvatskom društvu i prostoru i u ukupnoj hrvatskoj populaciji, uz doživljaje visokog europskog sjaja oko nas, samo se poneki glas izdaleka čuje i ostaje trajno pohranjen u nekoj memoriji

Hrvatska se u ova predizborna vremena prikazivanja, pokazivanja i dokazivanja političko-diplomatskog umijeća razumijevanja europske dobrobiti i nevjerojatnih sposobnosti i iznadprosječnosti kandidata željnih pozicija – naravno, samo zbog Hrvatske i dobrobiti njezinih stanovnika – doima poput zaslijepljenog putnika u popodnevnim satima na putu prema zapadu za sunčana dana. Hodajući prema suncu ne skidajući s njega, pogled zaslijepljenost visokim sjajem postaje sve veća i malo se toga putem primjećuje u okruženju, a još se manje razvija osjećaj kako sunce postupno smanjuje visinu i ustupa polako mjesto ispred tamnoj strani svakodnevnice.

Hrvatska – to su oni željni stalnog ostanka na vlasti, provjereni putnici zlatnog sjaja i promatrači svjetlosti, dok njihovi suputnici s osjećajima sive, tamne i tmurne svakodnevnice ništa pod milim bogom ne razumiju, zato jer nikako zbog svoje uskoće ne mogu povjerovati u zaslijepljenost. Uostalom, svi koji ne gledaju u sunce europskog sjaja, mogu otići još dalje prema zapadu, podmirujući na taj način cijenu dobrobiti za sve te zadivljene sjajem, jer sami dobrobit ne mogu ili ne žele razumjeti.

Jedni sve razumiju i ostaju ispred sunca bez obzora, a drugi sagledavaju obzor i proširuju ga sve više odlascima iz Hrvatske zauvijek, ili zauvijek privremeno, poput naših dragih gastarbajtera s vječnim snovima o povratku koji se uglavnom događao kad tog povratka sami nisu više bili svjesni. Poput ponavljanja povijesti po kazni ili usudu, njihovim su putem danas krenuli i njihovi nasljednici, dok su, pak, drugi pozicijski nasljednici ostali na čvrstom, stabilnom i unosnom putu prema suncu i zlatnom sjaju europskom, zadržavajući Hrvatsku.

Razigrana djeca komunizma, rekli bi književnim izričajem mnogi, a u toj bi razigranoj igri osunčani i osvijetljeni rekli uobičajeni migracijski njihaj kao plod sloboda, otvorenih granica, europske privlačnosti, razlika u razvijenosti, vječnih težnji i tržišnih ponuda u kojem nema ništa s druge strane horizonta.

Biblijske priče

Samo svjetlost koja dopire i donosi sa sobom visoki sjaj u naše uske, granične i hrvatske prostore povijesno zarobljene, kako kažu isti razigrani nasljedni, unutar ponosa prema svojim precima i želje za očuvanjem naroda, vjere i zemlje koju su nam ostavili i koju mi želimo ostaviti svima onima koji dolaze iza nas i koji još uvijek žele ostati tu. Na zemlji dide mog, kaže velika Meri:
Cili život živin tu
Ka u nekom plavom snu
To je zemlja dide mog
I oca mog
Ja ostajem na njoj…

Poput jednog drugog naroda iz biblijskih priča i vjerovanja u izdvojenom citatu i u potrazi za smislom s kojim dolaze vrijednosti koje visoki sjaj ne može prekriti niti kad su teška vremena.

„Cijela nas Biblija uči da su se stari Židovi ponosili svojim pretcima te da su uporno čuvali narod, vjeru i zemlju koju su im ostavili” (Slavić, D., Biblija kao književnost, Školska knjiga, Zagreb, 2015.)”.

Prizemljujući svjetlost i misli, europske izbore i posebno ponude koje dolaze s njima, ipak sve treba promatrati s obje strane isključivo i jedino kroz interese ukupne hrvatske populacije ili barem kroz njih i pritom ih racionalno procjenjivati i usmjeravati. Bilo kakva zaslijepljenost i iracionalna naklonjenost, već u samom startu smanjuju obzor, operativne mogućnosti i u konačnici – smisao ulaska u Europsku uniju. Hrvatska je trenutno s vodećim upravljačkim strukturama upravo na opisanom putu prema suncu s razornom svjetlošću bez topline, a slijede ih i velik dio opozicijskih želja s gotovo minimalnim otklonom prema hrvatskim interesima.

Osim, naravno, hrvatske mladosti niti malo impresionirane europskim zlatnim sjajem i uvijek sukladno svojim godinama željne promjena i neke nove Hrvatske po mjeri svih njezinih stanovnika, a ne samo učlanjenih, upisanih, postavljenih, primirenih, zbrinutih, pognutih i sličnih lišenih osobnosti i empatije prema hrvatskom društvu i prostoru kojima bi i nominalno trebali pripadati.

Cijena sjaja i zaslijepljenosti

Ponavljanja gastarbajterskih sudbina i njihovog trajnog idealizma prema Hrvatskoj u zemljama dalekim, stranim i željnim njihove radne energije, mladosti i privrženosti, apsolutno je najveći mogući gubitak za Hrvatsku po svim osnovama. Nemjerljiva cijena koju plaćamo zaslijepljenosti, osrednjosti, stranačkoj/partijskoj poslušnosti, nasljednoj programiranosti, anacionalnoj usmjerenosti, obrazovnoj nebitnosti i uopće političko-diplomatskoj pokrivenosti nad svime. Iako ju svi vide i znaju njezinu razornu moć u hrvatskom društvu i prostoru i u ukupnoj hrvatskoj populaciji, uz doživljaje visokog europskog sjaja oko nas, samo se poneki glas izdaleka čuje i ostaje trajno pohranjen u nekoj memoriji. Ili poneki pogled bistrine sa slikama stvarnosti koje, ipak, neće izblijedjeti i biti svjesno zatamnjene.

Poput gastarbajterskog idealizma šezdesetih i njihove životne borbe na stalnoj relaciji Hrvatska isti taj svijet kojem hrvatski političko-diplomatski modernizam sa svojim stranačko/partijskim izlistanim postrojbama bez imalo racionalnosti prema Hrvatskoj plovi. Nisu svi, naravno, istih atribucija, pokazujući to svjesno svojim neizlaskom na izbore, ostavljajući na taj način samo petini birača usmjeravanje po njihovim izlistanim željama i dvadesetini koja će iznjedriti svoju vodeću ideju. Nametanja su nakon toga izravna, a pozivanja na izbornu opravdanost svojih kasnijih postupaka – standardna političko-diplomatska djelovanja i prikazivanja.

Zaslužili su ti odlasci šezdesetih prošlog stoljeća poseban osvrt za sva svoja svakodnevna razmišljanja o povratku, za sve svoje neostvarene snove, za sve izgubljene iluzije i za sva svoja vjerovanja o zemlji koja ih nije razumjela, čak niti kad su ju konačno i sami izborili. Drugom prilikom. Kao što, uostalom, to zaslužuje i u suvremenom razdoblju plaćena cijena odlascima hrvatske mladosti, kad nam konačno to službeno priopće svojim statistikama zemlje useljavanja za 2018. godinu, a posebno Njemačka.

Plaćanje ulaznice i mira

Godišnja je članarina prihvaćanja europskog dugo čekanog zagrljaja, kako se to eufemistički u rasutoj svjetlosti prikazuje, oko 3,6 milijardi kuna. Svake godine najmanje toliko, a od ulaska ih je prošlo već gotovo 6 (1. srpnja 2013. godine Hrvatska je postala 28 punopravna članica Europske unije). Iako postoje i dodatni troškovi koji nisu egzaktno javno prikazani, niti su dostupni, ovih su 3,6 milijardi dovoljno referentna brojka europskog ukazanja.

„Zbrojem svih naprijed opisanih obveza Hrvatska je za 2016. godini dužna uplatiti 536 milijuna eura u proračun EU-a, što u kunama iznosi oko 3,6 milijarde. Sve uplate isplaćuju se iz državnog proračuna, sa stavke Ministarstva financija, pod nazivom – Doprinos RH proračunu EU” (HAZUD, 28.01.2017.)

Sedamdeset je mjeseci prošlo od našeg ulaska i 21 je milijarda kuna najmanje uplaćena u EU proračun. Pojednostavljeno, mjesečno to iznosi 300 milijuna kuna ili još jednostavnije i svakom razumljivije – 27,3 milijuna kuna mjesečno po jednom zastupniku (Hrvatska ih ima ukupno 11 u EU parlamentu). Nevjerojatne i impresivne brojke s kojima se može mjeriti samo politička kupovina mira kroz hrvatska brodogradilišta, u koja je Hrvatska usmjerila, po procjenama stručnjaka, ukupno čak nevjerojatnih 35 milijardi kuna! Može li se u to uopće povjerovati, zbrojeno nevjerojatnih 56 milijardi kuna! Petnaest smo godina mogli provoditi demografsku obnovu i osigurati Hrvatskoj budućnost, postaviti znanost i obrazovanje sukladno potrebama i posvetiti se modelima regionalnog, ruralnog i svakog drugog razvitka…

Ovo su samo jasno vidljive brojke, a o onima nepotrebnima, nevidljivima i uzalud potrošenima na iracionalne stavke, u odnosu na navedeno, neka konačno progovore vrsni financijski i ekonomski stručnjaci na svojim stručno-znanstvenim skupovima koji nas i dan danas, nakon gotovo 30 godina, svojom vrsnošću udruženi s upravljačkim političkim sastavom drže na europskom dnu ili malo iznad njega. I još se javljaju kako su oni davno već govorili o demografskim problemima i nedostatku radne snage, što će sve izravno utjecati na kasniji gospodarski razvoj, odnosno na gospodarsko zaostajanje. Nisu nikad…

Island, Lihtenštajn, Monako, Norveška, San Marino i Švicarska npr., nisu Unijine članice i nisu nerazvijene, zatucane i nestabilne, niti im posebna svjetlost i ukazanje osvjetljava put kao nama. Njihov je izbor – njihov interes i jasno znaju kako ga usmjeriti i zadržati.

Vrijeme prolazi, a s njim i vjerovanja u promjene, u Hrvatsku koju smo zamišljali poput Švicarske i vjerovanja kako se nikad više neće ponavljati odlasci poput onih naših dragih gastarbajterskih šezdesetih.

Sporost, neučinkovitost, rastezljivost, obrana pod svaku cijenu vlastitog izbora i konačna naplata svega toga, postala je hrvatska prihvatljivost stranačkog/partijskog ustroja i apatičnost u spoznaji i vjerovanju kako se ništa neće, niti može pomaknuti.

Europska utakmica bez snage

Silina briselske birokracije ima svoju cijenu, a ustrojbene jedinice i pojedinci u njoj imaju svoje materijalne i financijske navike, ili ako ih nemaju u startu, brzo ih usvajaju i nikad ih kasnije ne zaboravljaju, bez obzira koliko ih zov nacionalnih potreba, poput zova Nimfi u grčkoj mitologiji, odvraća od osobnih potreba. Znalo se, naravno, kako će ovih 3,6 milijardi godišnjih uplata novih članica u početnim godinama biti od male koristi uplatiteljima, jer se prema europskim utakmicama nije krenulo s prvom navalom, nego s rezervnim igračima s klupe, čija je učinkovitost na tuđem terenu i uz pristranog suca – zanemariva – na veliko nezadovoljstvo hrvatske publike.

Početno razdoblje u hrvatskom slučaju još nije minulo i traje već šest godina, a vjerojatno će uz ovakav izbor igrača potrajati i cijelo desetljeće, na radost ostalih koji su formirali vlastitu obranu i ubacili u igru čvrstinu, stručnost i jasnu opredijeljenost prema zemlji koju predstavljaju u velikim utakmicama.

Loading...