Nogometna bajka

0
441
HNS

Na veličanstveni doček na Trgu bana Josipa Jelačića pala je mrlja sramote što nije ispunjena želja najboljem nogometašu Svjetskog prvenstva, da Thompson otpjeva još jednu pjesmu, 'Geni kameni'. Kao u najgorim komunističkim vremenima, isključen je razglas, a slavljenicima je poručeno da je moć političara na vlasti - važnija od osvojenog srebra...

Prema čuvenoj Sokratovoj analogiji, između umijeća i vrline, nogomet bi trebao biti igra namijenjena primarno gledateljima za užitak i zabavu, slično kao što je svrha liječničkog umijeće da bude na korist bolesnima. Osobni interes pada u drugi plan. Na proteklom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji samo su dvije repke igrale za dušu gledatelj(ic)a, naime, Brazil i Hrvatska. Ne čudi da su uoči početka nogometne smotre stručnjaci proglasili Brazil jednim od favorita za naslov. Za Hrvatsku se obično govorilo da je “europski Brazil”, ali je nakon odlaska legendarnog Ćire Blaževića glavni problem bio, da je hrvatska reprezentacija umirala u ljepoti loptanja, strogo se pridržavajući načela, sokratovski rečeno, da je nogomet igra za dušu gledatelja, a ne da se postigne zapažen rezultat ili ostvari samopromocija igrača. To je uostalom bio jedan od razloga da smo imali velikih problema u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, pa je paradoksalno bilo da su ribari s Islanda bili na ljestvici ispred nas.

Kartu za Moskvu ostvarili smo “u nadi protiv svake nade”, kako bi apostol Pavao rekao, pobjedom nad Ukrajinom u Kijevu. Sreća nam nije bila naklonjena u ždrijebu za doigravanje, pa smo dobili najgore moguće protivnike, destruktivce Grke, koji u zadnjih pedesetak godina primjenjuju istu strategiju, naime protusokratovsku definiciju nogometa kao igre u kojoj se protivnika treba spriječiti u razvijanju igre, a onda se iz protunapada pokušava zabiti pogodak. Takve smo destruktivce u Maksimiru isprašili s četiri komada, pa se u javnosti počelo stvarati pozitivno raspoloženje da bi ova repka mogla na svjetskoj nogometnoj smotri postići neki zapaženiji rezultat.

Loading...

Fortuna nam nije baš bila naklonjena pri ždrijebanju skupina. Zahvaljujući Italiji, koja se nije kvalificirala na Svjetsko prvenstvo, prebačeni smo iz trećeg u drugi šešir. Iz prvog šešira izvukli smo tradicionalno neugodnu Argentinu, sa službeno najboljim nogometašem današnjice, Leom Messijem, dok smo iz trećeg šešira izvukli Island, koji je već bio bolji od nas u kvalifikacijama. Riječ je o čvrstoj i kompaktnoj ekipi koja igra isključivo na prekide i visoka nabacivanja, dakle upravo takvoj koja nam najmanje odgovara. Iz četvrtog šešira dobili smo Nigeriju, državu s gotovo 200 milijuna stanovnika, u kojoj vodeći svjetski klubovi već godinama grade svoje nogometne kampove, kako bi što jeftinije ulovili nogometne talente koje će kasnije prodati nekim od nogometnih divova diljem Europe. Kao što smo mi dobili epitet europskog Brazila, slične komplimente dobila je Nigerija: “Brazil afričkog kontinenta”.

Ne čudi, da su neki vrsni poznavatelji nogometa kao i vodeći treneri, poput Joséa Mourinhoa, uoči početka Svjetskog nogometnog prvenstva, izjavili da uopće nećemo proći skupinu. Nakon pobjede protiv “afričkog Brazila”, bilo je jasno da se stvari razvijaju u pravom smjeru, pogotovo uzme li se u obzir način na koji smo došli do pobjede. Njemačke najčitanije novine “Bild” proglasile su našu igru “vojničkim nogometom”. Euforija je buknula nakon veličanstvene pobjede protiv Argentine. Gledali smo fascinantnu nogometnu rapsodiju u režiji maestra iz Zatona Obrovačkog, koji je po uzoru na Herberta von Karajana, zanosno dirigirao hrvatskim nogometnim orkestrom. Nogometni svijet je ostao zadivljen ljepotom igre naših reprezentativaca, a vodeći nogometni listovi lansirali su naslovnice da je Luka Modrić, konačno, zaslužio “Ballon d’Or”, Zlatnu loptu France Footballa, koju su u zadnjih desetak godina naizmjenično dobivali Leo Messi ili Cristiano Ronaldo.

Po prolasku skupine javljalo se pitanje, hoće li ponovno izaći na vidjelo duh pesimizma koji je poput Moire pratio ovu generaciju talentiranih nogometaša. Uoči presudne utakmice protiv Danske, naš izbornik je rekao da nismo ništa postigli ako ne pobijedimo Dansku i prođemo u četvrtfinale. Prije toga, neke nogometne velesile već su se oprostile sa smotre najboljih. Tu mislim u prvom redu na Njemačku, četverostruke svjetske prvake, koja zadnji put nije uspjela proći skupinu davne 1938. godine. Poraz Njemačke i našu tekmu s Dancima gledao sam u najdražem gradu, Freiburgu im Breisgau, gdje sam kao student upoznao svoju suprugu i doktorirao iz filozofije. Slika trećeg jahača Apokalipse, koji simbolizira smrt i glad, bila je kamilica u odnosu na tugu i čemer koji je zahvatio najmoćniju europsku naciju nakon poraza od Južne Koreje. Dogodilo se ono što nitko nije očekivao, što se, zapravo, nije smjelo dogoditi, kako su komentirali poslovni dnevnici. Financijski gubitci nakon poraza Njemačke procjenjivali su se na 50-ak milijuna eura. Moji njemački prijatelji iz akademskog života, javili su mi nakon poraza Njemačke da će sada bodriti Hrvatsku.

Sa zebnjom sam pratio tekmu protiv nabrijanih i discipliniranih Danaca. Poput Damaklova mača, lebdjelo je pitanje, hoćemo li se pridružiti skupini moćnih favorita koji su već spakirali svoje kofere i krenuli na ljetovanje, kao što je slučaj bio s Njemačkom, Argentinom i Španjolskom, ili ćemo nastavljati s nogometnom poezijom. Kada Modriću, četiri minute prije kraja produžetaka, zadrhti noga pri pucanju jedanaesteraca, onda čovjek pomisli da nam je Moira ponovno okrenula leđa.

Da ponekad možemo biti “jači i od Sudbine”, pokazao je ludi vratar na našem golu koji u zadnje vrijeme prima fušerske golove, a brani nemoguće. “Subina” poruka igračima u raspucavanju penala glasila je: “Nikad ne možete toliko penala promašiti, koliko ih ja mogu obraniti”. Tako je i bilo u raspucavanju protiv Danske. Pao je rekord u obrani jedanaesteraca, nacija je dobila novoga heroja, a igrači su se naoružali samopouzdanjem.

Eliminacijom moćnih Španjolaca, koji su također ubrajani među favorite za naslov svjetskog prvaka, Rusi su zagrijali atmosferu do usijanja uoči četvrtfinalne tekme s nama. Da smo igrali protiv Španjolaca, Rusi bi navijali za nas, jer slavenska duša ne zaboravlja famoznu pobjedu protiv Engleza prije jedanaest godina, kada je nogometni Che Guevara potukao arogantne domaćine na njihovu kultnom Wembleyju. Mediji su nas uoči tekme s Rusima obavijestili da smo stupili u kolonijalni odnos s Rusijom, jer su dvije ruske banke, Sberbank i VTB banka, nakon nagodbe postali većinski vlasnici u novom Agrokoru. Plenkovićev komentar na ovaj stravičan događaj, bio je pojava u dresu hrvatske repke s brojem devet, na kojem je pisalo “Plenković”. Sva sreća da nam politika ne kroji nogometnu strategiju. Ponovno je protiv Rusa, fortuna “jedanaesteraca” bila na našoj strani, a Luka Modrić proglašen najboljim igračem utakmice.

Polufinale protiv Engleza značilo je također igrati protiv propagandne mašinerije moćnih svjetskih imperijalista koji su izumili nogometnu igru i poslali svijetu jasnu poruku: “It’s coming home” – „Nogomet se vraća doma“. Doma su se vratile prizemljene engleske nogometne zvijezde od kojih svaka godišnje zarađuje više od cjelokupne Hrvatske nogometne lige. Trijumfom nad engleskim “imperijalistima”, dobili smo simpatije gotovo cijeloga svijeta, jer se igrao nogomet u kojem dominira ljepota, nogomet za publiku diljem svijeta, a ne samo za šolde. Stigao je i zadarski “vinopija” u Moskvu, da s dečkima zapjeva “Nije u šoldima sve…”. Dok igra Hrvatska, nogomet se igrao sa srcem, umire se u ljepoti, ali se pri tome i pobjeđuje.

Finale nije ni po čemu slutilo na dobro. Brbljivi Mourinho je rekao uoči finalne tekme da je sramota što Hrvatska ima dan manje odmora od Francuza i da je to u nogometu jako bitno. Obje polufinalne tekme trebale su se igrati istoga dana. Predsjednik FIFE, Giovanni Vincenzo Infantino,  izrazio je čuđenje uoči finalne tekme da je jedna mala državica dogurala do finala. Očito su u finalu trebale igrati Rusija i Sjedinjene Američke Države, kako je cinično napisao sportski komentator Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Nitko iz našeg tabora, osim Rakitića nije reagirao na ovu provokativnu izjavu čelnika Svjetske nogometne organizacije. Ugledne njemačke novine, Frankfurter Allgemeine Zeitung, izašle su nakon našeg poraza u finalu u javnost s podatcima da je finalnu tekmu trebao suditi njemački sudac, ali da je smijenjeni mafijaš Platini preko svoje marionete Infantina, odlučilo da sudi argentinski sudac Nestor Pitana, koji nas je već oštetio protiv Danaca. Vidjeli smo kako je sudio. Umjesto žutoga kartona  Griezmannu za simuliranje, svirao je prekršaj u blizini kaznenog prostora iz kojeg su Francuzi poveli, pri čemu je ignorirao činjenicu da je njihov igrač bio u zaleđu. Francuzi su također počašćeni nepostojećim penalom koji se u pravilu ne svira u finalnim utakmicama. Barem tako su rekli u svojim komentarima za ugledne svjetske postaje slavna nogometna imena, Roy Keane, Jürgen Klinsmann, Alan Shearer, Luis Suarez, Iker Casillas, kao i brojni ugledni nogometni suci.

Treba reći da je glavni krivac neuspjeha u finalu bio tvorac hrvatskog čuda, izbornik Zlatko Dalić. Naivno je upao u stupicu Didiera Deschampsa i krenuo u tekmu otvorenoga garda, umjesto da ponovi zatvorenu varijantu koju je uspješno primijenio protiv Argentine. Izbornikova tvrdnja, da je rekao igračima – “Istrčite na teren i uživajte u nogometu”, nije u hrvatskoj javnosti naišla na kritiku. Takav se pristup može tolerirati na seoskim turnirima, ali ne u finalu Svjetskog prvenstva. Umjesto kritike, razumljivo, svi su se naklonili pred epohalnim uspjehom. Ostao je samo žal, da se uz dobru taktiku moglo postići i više. Ljepota igre koju je pokazala družina, predvođena Lukom Modrićem, službeno proglašenim najboljim nogometašem, zadivila je svijet po uzoru na sokratovsko načelo – nogomet se igra za publiku.

Unatoč porazu, Hrvatska je 24 sata bila ujedinjena u podršci nogometnim herojima. Onda je nastupio razdor, poslovično cijepanje nacije na desnicu i ljevicu. Ljevica je šokirana da je na svečanoj proslavi nastupio pjevač Marko Perković Thompson čija je pjesma “Lijepa li si”, postala simbol hrvatske nogometne reprezentacije. Na veličanstveni doček na Trgu bana Josipa Jelačića pala je mrlja sramote što nije ispunjena želja najboljem nogometašu Svjetskog prvenstva, da Thompson otpjeva još jednu pjesmu, “Geni kameni”. Kao u najgorim komunističkim vremenima, isključen je razglas, a slavljenicima je poručeno da je moć političara na vlasti – važnija od osvojenog srebra.