Novi smjer – prema ‘rubu pameti’

0
948
Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Samo u tjedan smo dana pokazali svijetu i vlastitoj izgubljenoj mladosti našu političku sebičnost, poslušnost i osrednjost, zanemarujući bilo kakav ozbiljniji kriterij, nacionalni interes, uvažavanje ‘marginalnih’ skupina koje su zaustavile agresiju i oslobodile zemlju i naše ljudsko i svako drugo bogatstvo u iseljeništvu. U ime europske stabilnosti...

Godina je 1938. i veliki Miroslav Krleža piše i objavljuje roman „Na rubu pameti“, prepun složenih misli i još složenijih rečenica koje su ostavile duboki trag u nama, našim mislima i osjećajima, ali i u snazi našeg promišljanja i razumijevanja suvremenosti. Bili smo bogatiji nakon Krleže, kao uostalom i nakon Kranjčevića, Cesarića, Matoša, Tadijanovića, Ujevića, Pilara… Nisu svi mogli u mladosti čitati, npr. zabranjenog i režimski apsolutno neprihvatljivog Pilara, ali Krležu svakako jesu, a pogotovo danas kad njegove mudre misli i napise prenose mnogi, stavljajući ih upravo u tu suvremenost.

Proći obrazovanje bez Krleže, bez zamišljaja nad krležijanskim izričajem i njegovom misaonom složenošću nad ljudskom glupošću, znači ne nositi u sebi bogatstvo kojeg zapravo niti ne možeš biti svjestan. Nismo svjesni niti koliko je Krležin roman „Na rubu pameti“ aktualan i danas u hrvatskoj svakodnevnoj političkoj zbilji, pa se prisjetimo Anje: „Anja Šovagović o tome koliko je Miroslav Krleža aktualan u svom romanu Na rubu pameti” (Hrvatska danas, 15. srpnja 2017.).

Loading...

Zbog Europe i privlačenja prema njoj

Romansirana ljudska glupost u uvodnom dijelu Krležinog „Na rubu pameti“, pod naslovom „O ljudskoj gluposti“, ništa se nije promijenila od njegovog vremena do danas, već je samo poprimila nove oblike, pojašnjenja nastavka i razloge postojanja. Možda čak niti to, ako se prisjetimo njegovih promišljanja o Europi lako prispodobivih današnjoj europskoj političkoj sebičnosti, te gospodarski razvijene Europe spram prostora istočne, jugoistočne i južne Europe, kojeg bez imalo osjećaja odgovornosti populacijski prazni bez naknade. U ime vlastitog gospodarstva.

Istodobno se sve odvija pod okriljem i u ime sloboda kretanja, otvorenih granica, ljudskih prava i sličnih „zajedničkih” ciljeva s podanicima kojima niti nestanak vlastite populacije ne predstavlja poseban problem. Zbog tih razloga i neprijatelji moraju postati prijatelji, agresori dobri susjedi, a njihove želje za hrvatskim teritorijem naš isključivi problem kojeg moramo razumjeti. Zbog Europe i privlačenja prema njoj. Ipak, vratimo se malo ponovo Krleži, možda će nam biti ipak jasniji novi hrvatski smjer. Prema rubu.

„Posvećujući sve svoje bogato znanje ženama, tkaninama, loptama i strojevima, Evropa se danas miče sa svojim topovskim cijevima i pneumatičkim točkovima i benzinskim kantama  i filozofijama kao žalosna sablast koja između toplih tropskih daljina i maglenog ledenog sjevernog mora ne zna što da počne, čega da se prihvati i kamo da zapravo krene, u stravi pred svojim vlastitim utvarama, u protuslovlju sa svojim intimnim lažima, bogata, kao nikad još u prošlosti, a prazna i dosadna kao odsvirana gramofonska ploča”.

Nevjerojatno je kako ni od koga nismo spremni učiti ili barem poslušati velike misli izgovorene i napisane gotovo prije stotinu godina i još k tome naše. Samo u tjedan smo dana pokazali svijetu i vlastitoj izgubljenoj mladosti našu političku sebičnost, poslušnost i osrednjost, zanemarujući pritom bilo kakav ozbiljniji kriterij, nacionalni interes, uvažavanje „marginalnih” skupina koje su zaustavile agresiju i oslobodile zemlju i naše ljudsko i svako drugo bogatstvo u iseljeništvu. U ime europske stabilnosti. Navedimo samo najvažnije ovotjedne postupke kojima smo potvrdili put prema, kako je Krleža opisao – rubu pameti.

Intelektualna pobuna i krležijanska osuda

1. Koliko pameti moraš imati da preko oceana, zemlji toliko moćnoj, bogatoj i s brojnim hrvatskim iseljeništvom, pošalješ srednješkolsko obrazovanog i tek dijelom pismenog čovjeka za konzula, samo kako bi zadovoljio neutaživu političku sebičnost i trgovinsku moć koja ti omogućuje opstanak na vlasti, ne misleći pritom kakvu poruku šalješ svima. Razina podcjenjivanja zemlje primateljice, hrvatskog iseljeništva, domaćeg obrazovanja, zdravog razuma i populacije koja se još uvijek s nekakvom nadom zadržava u zemlji, je nevjerojatna. I nakon toga će se naglašavati bez imalo odgovornosti, potreba za školovanjem, važnost obrazovne reforme, posebni interes za ostankom mladih i obrazovanih u Hrvatskoj, uvažavanje hrvatskog iseljeništva i slične fraze.

Ma tko je uopće od „sistemskih” ičim proturječio, postavio pitanje takve iracionalnosti, podigao glas, ukazao na razum, sagledao posljedice, osjetio nelagodu, zapitao o kriterijima…? Nitko! Pognute glave, pogledi u prazno, porazna tišina…, a s druge strane rijeke novinarska zvona, „marginalci”, „populisti”, „neprijatelji stabilnosti”, negativisti i svi isti, isti politički i diplomatski nerazumni i nepismeni koji još uvijek vjeruju u ovu zemlju. Otklon od stvarnosti političkog stranačkog svijeta danas je u Hrvatskoj nemjerljiv i zaslužuje svaku intelektualnu pobunu i krležijansku osudu političke pameti i sebičnosti.
2. Kome je u okolnostima stalnog i nesmiljenog napada na Hrvatsku s istoka bio potreban poziv na diplomatsko paradno druženje u Zagrebu koje ništa ne rješava, niti ima ozbiljnijeg smisla za Hrvatsku? Paradiranje i pokazivanje diplomatske moći dvoje državnika zemalja koje nisu riješile osnovna pitanja iz nedavne prošlosti, niti su iz nje zbog zadržavanja vlastitog „sistemskog” opstanka izašle, ponajmanje je trebalo hrvatskoj populaciji, a nije imalo posebnu važnost niti za srbijansku. Kakva je to politika zemlje koja nije u stanju postaviti niti jedan ozbiljniji uvjet vezan za srbijansku agresiju na Hrvatsku, za nestale, za ratnu štetu, za ispriku, za elementarno uvažavanje granica, za stalne napade i optužbe i za puno toga još, kako bi barem malo vratila utjehu svima koji su u Hrvatskoj i te kako osjetili i podnijeli tu agresiju.
Ista ona koja u svojoj diplomatskoj fikciji umišlja kako su njihovi potezi aklamacijom prihvaćeni, a njihova paradiranja draga svima koji stoje u redu za odlazak, za dobivanje posla, za čekanja u poštama kako bi im uručili ovrhe ispisane rukama velikih humanista i u konačnici, u redu prema gore, izgubljeni i razočarani upravo tim političko-diplomatskim fikcijama formiranim bez imalo osjećaja za išta osim vlastitih beskrajno sebičnih potreba ili pak geopolitičkih potreba drugih.

Odnosi koji ne postoje

Naravno sve će to biti tako dok na brdu savjetuju šetači kroz duhovne prostore i djelitelji cjeline na tri polovine, bezbroj puta dokazani u diplomatskim pregovorima kao velika hrvatska slabost, a nema više pretorijanskih zaštitnika i zaštitnica iz kampanje, jer jednostavno nisu mogli (mogle) prihvatiti put prema nigdje i biti pritom stalno pognute glave. Ništa od toga nema veze kad imaš fikciju kako tvoje odluke podržava „ogroman broj građana”, iako taj ogroman broj građana misli u 70-postotnom anketnom izjašnjavanja kako Hrvatska ne ide u dobrom smjeru. …„Politiku, međudržavne odnose, moramo definirati mi državnici i, naravno, ogromna većina naših građana koja podržava posjet predsjednika Vučića Hrvatskoj, zato što moramo razgovarati o pitanjima koja narušavaju naše odnose”.
Koga briga u hrvatskoj složenoj i ovršenoj svakodnevnici za odnose koji ne postoje, za mišljenje zemlje koja i danas sanja istu liniju i izlazak na more i za mišljenje njezinog vođe kojeg i lijevi novinari, portali i listovi jasno i glasno nazivaju četnikom? Mi državnici… zazvučalo je s visine, ali se sutra, kad se zavjesa spusti, treba vratiti među marginalne skupine, mlade koji više ne vjeruju i sve odlazeće i napustiti državničko-diplomatski gard u ime vlastitog opstanka na tronu. Samo neke stvari se ne mogu izbrisati, vremena se ne mogu vratiti i puno toga se ne može zaboraviti.
3. Ugošćivanje s uvažavanjem četnika, kako ga već duže vrijeme nazivaju (Kolinda išla na zabavu kod četnika Vučića, poklonila mu hrvatske čokoladice, Indeks, 23.06.2017.), moralo je izazvati već po inerciji puno različitih reakcija; od muka i šutnje, preko različitog nezadovoljstva, pa do izravnog protesta. Dolaskom balkanskog vladara dodatno smo uvjerili vlastiti puk koliko držimo do njega, njegovih osjećaja i elementarnog osobnog i zajedničkog dostojanstva.
Parada nemoći i udvorništva s jedne strane i bahatosti s druge, već dugo nije viđena na tako formalnoj visokoj razini, pa spominjanje državničkog pristupa među marginalnim hrvatskim pukom ostavlja veliku unutrašnju prazninu. Nikakvih znakova razumijevanja nije bilo agresijske prošlosti, a još manje osobne i političko-vojne odgovornosti, niti smo mi to tražili, kako bi već priličilo državničkom držanju sukladno svijesti o vlastitom dostojanstvu i očekivanju svojih žitelja.
Samo tjedna dana prije toga: „Veleposlanik Crne Gore u Hrvatskoj Boro Vučinić u petak je u Dubrovniku prisustvovao polaganju vijenaca kod Spomen-obilježja na groblju Boninovo gdje je odana počast braniteljima poginulim u obrani Dubrovnika, priopćeno je u Podgorici” (Indeks, 03.02.2018.).

Naš politički sustav djeluje po nalozima

Dakle, tko je pozvan u Hrvatsku? Vladar Balkana, četnik kako kažu novinari portala, prijatelj Hrvatske, bahati državnik, nasljednik agresijske politike, zagovaratelj i provoditelj stalnih osuda Hrvatske ili po našem diplomatskom pojašnjenju – stabilizator užeg i šireg prostora? Treba li razgovarati?
Naravno, razgovori se i pregovori vode i usred rata, ali uvijek s pozicije lojalnosti populaciji koju predstavljaš, uz zadržavanje elementarne istine koja u ovom slučaju glasi: srbijanska agresija na Hrvatsku zaustavljena je snagom dobrovoljačkih postrojbi i Hrvatske vojske, Hrvatska je pobjednik u ratu i Hrvatska se prema sebi i poraženima treba odnositi s dostojanstvom. Kad se ovakva istina, prihvaćena i u znanstvenim srbijanskim krugovima, negira na političkoj i diplomatskoj razini prije i za vrijeme dolaska, različiti su oblici protesta očekivani.
Tko bi očekivano u Hrvatskoj mogao protestirati protiv četnika, npr.? Samo branitelji ili udovice? Naravno ne, uzme li se u obzir narav pokreta. Uostalom, svatko ima pravo na svoj oblik protesta, želimo li zadržati pluralizam, pa i udovice poginulih u agresiji na Hrvatsku, negiranoj po puno osnova s gostujuće strane. To je njihovo pravo, to je njihov stav i bez obzira što su ponovo ostale same na trgu, nisu, niti mogu biti marginalna skupina koja je nebitna u odnosu na velikog gostujućeg državnika.
Nezavisno od izvedbe i gostujućih likova, nezavisno od množine prisutnih i nezavisno od pognutih glava većine čelnika raznih udruga i zadruga pridruženih vlasti bile su tu i imale su stav. Imat će što i javno reći o vlastitoj marginaliziranosti. Ponovo se malo prisjetimo Krleže, naročito o pravim i nemaskiranim hrvatskim narodnim interesima. Ne zaboravimo, bilo je to prije gotovo sto godina.

“U ime deklasiranog i proletiziranog hrvatskog naroda nije osim Silvija Kranjčevića progovorio ni jedan pjesnik, a i danas (1926.) kada bi se netko primio da postane advokatom nepismene raje, pribili bi ga na sramotan stup, žigosali kao odroda i proglasili odmetnikom od hrvatstva, samo zato jer se čovjek odlučio progovoriti u ime pravih i nemaskiranih hrvatskih narodnih interesa”.
4. Dogodilo se, eto, sve u samo tjedan dana i ponovo smo odlazećima pokazali i dokazali kako nam nije stalo, kako nam naš politički sustav djeluje po nalozima, kako možemo sagnuti glavu i skrenuti pogled i kako nemamo snage izravno ništa poručiti svima. Pa i njima.