Kada se Europa ponovno ujedinila, 1. svibnja 2004., očekivali smo da će se ona potpuno pretvoriti u novu kvalitetu. Iskustva stoljeća združila bi se u novom identitetu, a ona bi se u političkom smislu približila arhitektonskoj čvrstoći koju su utjelovljavale Blaženoj Djevici Mariji posvećene bazilike. Europa bi imala jamstvo budućnosti...
Prvoga je svibnja prošlo 15 godina otkad se Zapadna Europa pridružila Istoku u jedinstvenom političkom prostoru. To je bio kraj posljednjih posljedica Hladnog rata, među kojima je prvenstveno bio – progon kršćanstva. Barem smo tako pomislili. Ali, na početku Velikog tjedna dogodilo se nešto neshvatljivo. Vatra je gotovo u potpunosti uništila najveću baziliku kršćanstva (pored Sv. Petra u Rimu), Notre-Dame u Parizu.
Bazilika u Parizu nije jedina posvećena Mariji, već jedna od najprepoznatljivijih. Najljepši proizvod gotičke arhitekture u nekadašnjoj kćeri katoličanstva, u Francuskoj, je katedrala u Chartresu. Katedrale Gospe u Francuskoj su prilično brojne: spomenimo onu u Rouenu, pa mnoge druge. Ideja o Europi bila je kršćanska – i trebala bi biti i danas. Marija je zaštitnica starog kontinenta, o čemu svjedoči znak dvanaest zvijezda.
Pad za samo 25 godina…
Najveći francuski intelektualci opjevali su bazilike koje su postale dio svjetske kulturne baštine. Danas u Europi nema genija, kao što su bili Victor Hugo, Charles Peguy, Karl Huysmans. Victor Hugo, najveći francuski pjesnik, bio je ujedno i prvi Europljanin u 19. stoljeću. Njegov roman „Naša Gospa iz Pariza“ – kako i naslov sam kaže – posvećen je ovom nezaboravnom simbolu u kojem su kršćanstvo i Europa jedna cjelina.
Kada se Europa ponovno ujedinila, 1. svibnja 2004., očekivali smo da će se ona potpuno pretvoriti u novu kvalitetu. Iskustva stoljeća združila bi se u novom identitetu, a ona bi se u političkom smislu približila arhitektonskoj čvrstoći koju su utjelovljavale Blaženoj Djevici Mariji posvećene bazilike. Europa bi imala jamstvo budućnosti…
No, u posljednjih petnaest godina, nažalost, dogodilo se suprotno. Zapadna Europa pokušala je najprije uvjeriti Istok, a zatim prisiliti na to da kršćanstvo ne može biti povijesni temelj starog kontinenta. Prvi obrisi nove diktature mogli su se uočiti već u Mastrichtskom ugovoru iz 1992. godine. Karol Wojtila upozorio je na taj sukob 1993., kada je upozorio na opasnost puke potrošnje i liberalizma koji negira izvorni identitet čoveka kao primarno duhovnog bića.
Kršćanstvo, njegove vrijednosti i te vrijednosti na kojima je utemeljena Europa, danas su najveći kamen spoticanja službene europske ideologije. Biti identičan kršćaninu koji se 2019. godine zalaže za vrijednosti klasične Europe, temeljene na kršćanstvu, znači biti gotovo jednako kao i – fašist. Ako osoba izražava te vrijednosti u javnosti, osuđivana je zbog neprijateljskog govora…
Gdje smo pali za samo 25 godina? Moderna europska ljevica nametnula je europskim vođama kaos europske degeneracije. Potrošnja, koju ništa ne zaustavlja, diktira multikulturalizam. U pozadini postoje najbanalniji i najrasističkiji razlozi koji su ikada postojali na planetu. Ideja Angele Merkel da uveze nekoliko milijuna polupismenih imigranata u Europu, temeljila se na pretpostavci da će oni obavljati najniže poslve u komunalnoj infrastrukturi europskih zemalja. Jer, europsko stanovništvo je staro i ne želi više raditi niže rangirane poslove.
Ista ideja bila je prisutna sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Francuska, na primjer, otvorila granice prema bivšim kolonijama. Očekivalo se da će došljaci iz Afrike, Azije i Južne Amerike (Gvajana) obavljati poslove koje Francuzi više ne žele. Čuo sam anegdotu koja datira iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Iako nevjerojatno zvuči, istinita je.
Odricanje od kršćanstva…
Naime, vlasnik jednog od najprestižnijih “hotela”, palače u blizini Eiffelovog tornja, bio je važna karika za veze francusko-ruskih vladara. Zgrada, na kojoj još uvijek stoji spomen-ploča, u kojoj je pjesnik živio, zbog svog položaja je neprocjenjive vrijednosti: kao i većina nekretnina u 16. pariškom okrugu. Jednom, u ranim šezdesetim, u toj je vili, izvorni Francuz, njezin vlasnik, jednoj kneginji, rekao: “Gospođo, donji sluga koji dolazi iz Magreba kaže da se jedva opire navali štakora u podrumima.“ Kneginja je odgovorila: “Pourvu que cela reste entre eux” („Sve je u redu dok to ostaje među njima, na njihovoj razini“). Time je poručila da ima ljudi iz bivših kolonija – inferiornih stvorenja, poput štakora…
Godine 2015., Angela Merkel govorila jezikom „visokog humanizma“, a riječi s kojima je uvjeravala građane Njemačke, u suštini su podrazumjevale – grubi rasizam. Jer, oni koje je pozvala, nisu bili pozvani zato da postanu njemački građani, nego zato da im – služe.
Na 15. obljetnicu velikog europskog ujedinjenja, svjedoci smo velikog europskoga kaosa. On dolazi od elementarnih grešaka u javnom moralu starog kontinenta, s odricanjem kršćanstvu na prvom mjestu…
autor je profesor na Sveučilištu u Ljubljani, član Europske akademije znanosti i umjetnosti