Oluja koja se ne stišava

0
618
Wikimedia commons

Neobična je ironija povijesti da su u vrijeme dok je bivši pristaša četničkog pokreta uspoređivao Hrvatsku vlast iz vremena 'Oluje' s Hitlerom, a svoj narod sa žrtvama Holokausta, zračni prostor nad Kninom nadlijetali izraelski borbeni zrakoplovi F-16 Barak, kako bi uveličali svečanu proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti...

Pojam oluje u hrvatski medijski život svojedobno je lansirala svojeglava i iznimno nadarena, dvadesetogodišnja pjevačica Josipa Lisac, na glazbenom festivalu u Opatiji, 1970. godine. Opatijski je festival imao u to vrijeme imidž najboljeg glazbenog festivala u državi. Iako zbog čudnih zakulisnih igara Josipa Lisac nije uspjela pobijediti na spomenutom festivalu, njezina pjesma “Oluja”, za koju je glazbu napisao Zdenko Runjić, godinama je bila hit na prostorima bivše federacije. Čisto sumnjam da je ljubav prema glazbi osebujne rokerice bio razlog da je predsjednik Tuđman najvažniju vojnu operaciju, koja je trebala ponovno uspostaviti suverenitet nad hrvatskim teritorijem, odlučio nazvati “Olujom”. U svakom slučaju, od 1995. godine u Beogradu se više ne sluša Runjićeva skladba “Oluja” u kreativnoj interpretaciji Josipe Lisac.

U nekoliko svojih ranijih kolumni pisao sam da bi se nadnevak 5. kolovoza trebalo proglasiti Danom hrvatske državnosti, umjesto sadašnjeg Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Razlog je vrlo jednostavan. Broj državnih i vjerskih blagdana trebalo bi drastično reducirati, a istodobno bi nestala postojeća pomutnja s dva blagdana tijekom kojih se prisjećamo uspostave hrvatske neovisnosti, odnosno državnosti. Blagdan se ne bi trebao ceremonijalno slaviti u Kninu nego u Hrvatskom saboru. Nažalost, od 1996. proslava „Oluje“ dobrano podsjeća na nogometne utakmice iz vremena socijalizma gdje se partijski čelnici naguravaju u svečane lože da bi svojom prezentnošću javnosti pokazali svoju političku moć.

Loading...

Grad Knin, simbol velikosrpske pobune, samo je kratko bio ponos nacije. Danas sve više postaje refleksija hrvatske političke dezorijentiranosti, šlampavosti i bezidejnosti koja se manifestirala u gospodarskom kolapsu. Domoljubne žalopojke „ostajte ovdje, sunce tuđeg neba“ neće vas pržiti kao što ovo ovdje čini, nitko normalan više ne prihvaća. Domoljublje je rezervirano za tekme hrvatske nogometne repke, a životno geslo starih Latina „ubi bene, ibi patria“ dominirat će i u idućem desetljeću kod domoljubnih Hrvata. Za korumpirane će uvijek biti mjesta u ovoj državi, a iseljenici, nažalost, neće postavljati pitanja o razlozima urušavanjima državnog suvereniteta zbog propasti hrvatskog gospodarstva. Propast gospodarstva je započela „pretvorbom“ neposredno po završetku „Oluje“, a dovršava se pričom o europeizaciji i članstvom u euro-atlantskim integracijama. Svaki nastup političara na svečanoj ceremoniji u Kninu popraćen je nekim od viceva na račun krute društveno-političke zbilje. Vlast, koja je toliko vješta u umijeću vladanja, postaje svjesna da će broj onih koji se okupljaju na proslavi u Kninu biti sve manji, pa je dopustila mogućnost da se nezadovoljnici okupljaju na Thompsonovim prigodnim koncertima povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Plenković je, ipak, skužio kako je bolje da buntovni građani osobno plaćaju Thompsonove koncerte nego da to čini HDZ kao u Sanaderovo vrijeme. Neki od tih mladića i djevojaka odgovorit će posljednji put „spremni“ na pozdrav „za dom“ iz Thompsonove pjesme „Bojna Čavoglave“, uzeti ruksak na leđa, te krenuti za Dublin ili neko od bavarskih sela.

Dok je većina hrvatskih medija svoju pozornost na svečanoj proslavi u Kninu posvećivala „dubini dekoltea“ razvlaštene bivše gradonačelnice Knina, Josipe Rimac, mene je osobno zanimalo kako je dan uspostave hrvatskog suvereniteta proveo Milorad Pupovac, najmoćniji političar u Hrvatskoj. Umjesto tihog uobičajenoga bojkota, popularni „Pupi“ je odlučio, nakon sramotnog priopćenja povodom „Oluje“, sudjelovati na komemorativnom derneku u Bačkoj Palanci, koji je organizirao srbijanski predsjednik, Aleksandar Vučić. Vješti demagog Vučić, prisjećajući se „najstrašnijeg dana u novijoj srpskoj istoriji“, izrekao je zaprepašćujuću usporedbu Hitlerova pogroma nad Židovima s „progonima Srba“ tijekom „Oluje“: „Hitler je hteo svet bez Jevreja, Hrvatska je želela Hrvatsku bez Srba“. Kao što je pljeskao na ove Vučićeve bizarnosti, Milorad Pupovac će sutra, kao najvjerniji HDZ-ov koalicijski partner, pljeskati u Saboru nakon što preživi njegovim glasovima neki od Plenkovićevih ministara, protiv kojega će biti pokrenut opoziv u Saboru zbog korupcije i sličnih marifetluka. Odvratno mi je slušati Plenkovićeve ministre, Krstičevića, Kuščevića i Medveda, kako danas glume Hrvatine i deru po Pupovcu zbog sudjelovanja na komemoraciji urušenoga sna o Velikoj Srbiji, a sutra će mu hrliti u zagrljaj u saborskim odajama i feštati s njim u saborskim kafićima, gdje su cijene na razini studentskih menzi. Savršeno mi se gadi što će trojica uvaženih hrvatskih ministara reći o Pupovčevoj šutnji u pogledu usporedbe jedne legitimne oslobodilačke akcije sa stravičnim koncentracijskim logorima u kojima su pobijeni milijuni nedužnih ljudi samo zato jer im je „netko“ rekao da nisu više Nijemci, nego da su Židovi. Da podsjetimo, svi „protjerani“ Srbi imaju pravo vratiti se u Hrvatsku, postati njezinim legitimnim građanima, pod uvjetom da nisu počinili nikakvo kazneno djelo tijekom okupacije hrvatskog teritorija. Suvišno je isticati da su srpski vlastodršci na okupiranom teritoriju odbili čuveni plan Z4 kojim im je hrvatska vlast na prijedlog Europske unije, ponudila visok stupanj kulturne, monetarne i redarstvene autonomije. Sve su to gospoda na Miloševićev mig odbili s obrazloženjem da ne mogu narod koji su bunili protiv „ustaške vlasti“ uvjeravati da prihvati tu istu „ustašku državu“.

Neobična je ironija povijesti da su u vrijeme dok je bivši pristaša četničkog pokreta uspoređivao Hrvatsku vlast iz vremena „Oluje“ s Hitlerom, a svoj narod sa žrtvama Holokausta, zračni prostor nad Kninom nadlijetali izraelski borbeni zrakoplovi F-16 Barak, kako bi uveličali svečanu proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.

Postoje uvijek stvari iz prošlosti vlastitog naroda na koje možemo biti ponosni, kao i one kojih se trebamo stidjeti. „Oluja“ je nedvojbeno jedna od onih na koje će nacija ostati ponosna jer je to bila završna točka sloma jedne ideologije etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva kako bi se stvorila Velika Srbija. Umjesto da realno sagledaju stanje stvari i događaja iz novije povijesti, naši istočni susjedi stvaraju nove mitove o brojkama prognanih i protjeranih. Političari u Srbiji trebali bi konačno shvatiti i javno priznati da „Oluja“ nije bila etničko čišćenje, već oslobađanje teritorija. Neosporna je činjenica da je zaplašeno i indoktrinirano stanovništvo na okupiranom teritoriju živjelo u apokalipsi iščekivanja, a da ih je Slobodan Milošević, čovjek koji ih je huškao protiv demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj i obećavao im da će ih pripojiti Srbiji, u najnezgodnijem trenutku ostavio na cjedilu. Zašto je obezglavljeno srpsko stanovništvo masovno napustilo svoje domove i krenulo prema Srbiji, nakon što je izostalo priključenje Srbiji, trebao bi odgovoriti upravo Aleksandar Vučić koji je u to vrijeme bio pristaša novočetničkog pokreta i promicao ideju da je Srbija tamo gdje ima Srba u bivšoj Jugoslaviji. Da ima minimum morala, Vučić bi javno priznao da je također bio među onima koji su zaveli obične srpske smrtnike lažnim obećanjima o stvaranju Srbije na granicama velikosrpske ideologije. Umjesto da se suoči s glupostima vlastite prošlosti, danas im nudi trivijalnu usporedbu Tuđmanove vlasti s vladavinom Adolfa Hitlera, a svoj narod bezočno uspoređuje s milijunskim žrtvama rasističke strahovlade. Ključni je problem u Vučićevoj degutantnoj usporedbi da joj nedostaje osnova za komparaciju, takozvani „tertium comparationis“. Daleko su veći problem kilavci u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova koji ovakve i slične srbijanske marifetluke prespavaju kao medvjed zimu. Kao članica Europske unije, hrvatska bi diplomacija trebala tražiti obustavu svih procesa pregovora sa Srbijom glede ulaska u Europsku uniju, jer Srbija očito još nije spremna za takav iskorak.

Pljačka benzinske pumpe Hajdukovih navijača u beogradskom predgrađu Vrčinu trebala je po mome sudu biti odlučnije osuđena u javnosti, nego što je to bio slučaj. Znakovito je da se nesposobna uprava HNK Hajduka još nije ogradila od barbarskog divljanja svojih navijača, a na dosadnoj tekmi između Hajduka i Dinamove podružnice Lokomotive, navijačka skupina Torcida velikim je transparentom dala podršku uhićenim i osuđenim torcidašima. Priča Denisa Kuljiša da mu se gadi Hajduk kojim upravlja mafijaška organizacija zvana Torcida, mogla bi dobiti još dodatni epitet, da je naime riječ o „kriminalnoj“ organizaciji. Hrvatski novinari će i dalje nastavljati tetošiti takve navijačke skupine jer se, navodno, bore protiv Hrvatskog nogometnog saveza. Pričati da je Hrvatski nogometni savez jedna od naših najuspješnijih tvrtki postaje već dosadno. Činjenica da nam je nogometna repka osvojila srebrenu medalju na Svjetskom nogometnom prvenstvu kao da nema nikakve veze s Hrvatskim nogometnim savezom. Za pola godine čitat ćemo, po starom dobrom običaju, koliko je novaca izdvojio HNS za intelektualne usluge, ili možda kako se utjecaj Zdravka Mamića u HNS-u, unatoč boravku u Međugorju, nije ni najmanje smanjio. Pri tome će se ignorirati sve dobro što je „prognanik iz Međugorja“ učinio za hrvatski nogomet i koliko je hrvatskih reprezentativaca došlo iz njegove nogometne radionice. U nekim će medijima, nažalost, i dalje prevladavati pozitivna slika o „torcidašima“ unatoč demoliranju beogradske benzinske postaje, a dio njih već žali da GNK Dinamo nije izvukao Crvenu zvezdu u kvalifikacijama za Ligu prvaka, kako bi isti scenarij mogli ponoviti i Dinamovi „najvjerniji navijači“.