Kako je moguće pred političkom svitom izgubiti akademsko, sveučilišno, znanstveno i ljudsko dostojanstvo uglednika u svojim strukama za samo malo političke naklonosti, koja uostalom niti ne jamči politički uspon, pobjedu na izborima ili približavanje i povjerenje političkih dominatora? Kako je moguće, intelektualnu prazninu podanika nadomjestiti položajem u stranci?
Apologetske snage stranačkog političkog sustava ili kako si sami sebi umiljavaju vojnici stranke/partije, upravo u ovo predizborno vrijeme pokazuju najviši stupanj podaništva kako bi, možda, završili na nekoj od listi koja vodi prema vrhu i u blizinu čelnika ili, barem, u milost ljudi oko njega. Gledamo ozarena lica na predstavljanjima, slušamo uzvišene riječi o kandidatima, ne vjerujemo u slike pred nama i u postupanja apsolutno neprimjerena ljudima koji sada, ili će sutra upravljati nama i mladima punim nezadovoljstva i spremnim na odlazak, na nacionalnoj i lokalnim razinama.
Često si postavljamo pitanje, pa može li se u tom mnoštvu sljedbenika pojaviti itko tko ima dostojanstveno držanje i čvrstinu stava kojeg ne mijenja neovisno o okruženju, promjenama u vodstvu stranke ili pak stranačkim željama usmjerenim dominantno na poslušnost? Vjerojatno ne može ili ne smije u atmosferi koja dopušta samo ushit postignutim i zadivljenost prema hijerarhijski posloženom političkom ustroju u kojem nisu bitne elementarne ljudske vrijednosti, već dominantno stranačka sljedbenost, koja je jako daleko od stranačke i ljudske lojalnosti. Dolazak na takve skupove čelništva u brojnoj pratnji, podiže ozarenost kandidata i njegovog, pak, okruženja do razine elementarne neprimjerenosti za odrasle ljude.
Dominacija s političkih visina
Kako je moguće pritom, pred političkom svitom izgubiti akademsko, sveučilišno, znanstveno i ljudsko dostojanstvo uglednika u svojim strukama za samo malo političke naklonosti, koja uostalom niti ne jamči politički uspon, pobjedu na izborima ili približavanje i povjerenje političkih dominatora? Kako je moguće intelektualnu prazninu podanika nadomjestiti položajem u stranci i uvjeravati hrvatski puk u njihove mogućnosti, želju za pomoći, snagu u rješavanjima nagomilanih problema i najboljim izborom koji postoji? Zapravo, pravo bi pitanje bilo – ima li takva pitanja uopće tko i postaviti unutar političkog sustava pred kraljem i podanicima i poneki put ukazati na razmišljanja i stavove studenata, mladih bez posla, blokiranih, ovršenih i svih izgubljenih na drugoj strani političkog interesa.
Nevjerojatna dominacija s političkih visina nad stranačkim podanicima kojima je svejedno kojoj se osobi na vrhu udvoravaju i nad zabrinutim pukom koji u svojoj životnoj borbi i složenoj ili teškoj svakodnevnici uvijek pogled usmjerava prema vrhu, očekujući čvrstinu, dostojanstvo, izvjesnu budućnost i sigurnost u vlastitoj zemlji. Koliko smo puta dosad u Hrvatskoj to osjetili i zaželjeli otvorenost, raspravu, dijalog, stranački vrijednosni sustav, demokraciju, zajedništvo i nedirigirane izbore. Zato što ne želimo političku osrednjost i nevjerojatan raskorak između vrha i političke sljedbe koji slama Hrvatsku već 20-ak godina i dovodi ju na liticu demografskog nestanka.
Osrednjost i podaništvo nema snage upravljati Hrvatskom, a usmjerenost odlučivanja po resorima do samog vrha, zatvara i zaustavlja sustav do njegovog vidnog usporavanja i urušavanja. Jako se to, gospodo, osjeti na ulici i ispod svoda, ali se sa sigurnih visina ne može niti osjetiti niti vidjeti… Mudrost zato nalaže poslušati, barem, na kratko one koji se ne saginju, ali niti skakuću oko, radi razbistravanja obzora kojeg su prekrili apologetski majstori političke svakodnevnice. Zašto? Zato, jer klizimo u osrednjost na svim razinama, pogotovo na političkoj, koju mladi vide i svaki dan doživljavaju u sudarima sa sustavom koji nije građen za njih, nego za vojnike stranke i poslušnike svih vrsta.
Osjećaj izgubljenog dostojanstva u vlastitoj zemlji, u kojoj osrednji umjetnici tvrde da su svjetski, osrednji znanstvenici tvrde da su europski, osrednji novinari tvrde da su pismeni, osrednji političari tvrde da su pametni…, za sve je mudre i lojalne ljude postao težak suputnik kroz svakodnevnicu. Politička dominacija koja ne prestaje i poništava sve granske zakonitosti po potrebi i po željama vlastitog političkog okruženja, postaje osnova, temelj, ključ, primarnost i slično u svim odlučivanjima, procjenjivanjima, pregovaranjima razmatranjima… kao da osim politike, u Hrvatskoj ništa drugo niti ne postoji.
Intelektualci i oni koji to nisu…
Kad imate znanje, spoznaju i stav i ukažete ponekad na logiku postupanja u širem interesu, pogotovo hrvatskom nacionalnom, a pritom se to kosi s političkim determinizmom, postajete drukčijim, udaljenijim, nerazumljivijim, neobičnijim i dijelom – neprijateljske emigracije. Kao nekad u slavna vremena jednog mišljenja i jednog partijskog vođe. Kad, u stvari, nije trebalo misliti. Čak je i isti obrazac uzvraćanja; oni ne razumiju širi kontekst, oni destabiliziraju stranku/partiju, oni ruše predsjednika, oni ruše vladu… čista paranoja. Apologetska. Koja se još uz to i svjesno, programirano i bez imalo elementarne logike objavljuje i nameće kao neupitna istina na znanje i kako bi nekad partijski rekli, „ravnanje” posrnulima, stvarajući time novi otpor intelektualaca prema političkoj dominaciji.
Po tome se i razlikuju intelektualci od onih koji to nisu; po lojalnosti političkom i nacionalnom sustavu kojem pripadaju kao civilizacijskom nasljeđu i uvijek ga slijede i demokratski izgrađuju, ali ne slijede i pojedince koji mu pripadaju, kad se iz svemira vidi kako put koji bi trebali slijediti nije dobar za hrvatsku budućnost i njezin gospodarski, društveni, politički i ukupni razvoj. Pogotovo demografski.
Pođimo zato redom u eksplikaciju destabilizacije Hrvatske i njezinih vidljivih i manje vidljivih tragova oko nas, kako bi na apologetske paranoje, možda, i malo drukčije pogledali. I barem se ponekad zamislili nad onim što nas u budućnosti čeka.
Ljudi bez vlastitog stava
• Stabilnost upravljačkog sustava ili jednostavno rečeno vlade, stranke ili političke opcije, nikad nije bila niti je sad ugrožena do mjere upitnosti funkcioniranja s najboljima i upravljanja Hrvatskom prema zacrtanom programskom pristupu, postavljenom pred izbore i u suglasju sa stranačkim odborima, tijelima ili vijećima. Bez obzira koliko se čuvari lika i djela pojedinaca trude uvjeriti u to hrvatsku javnost. Ništa do tada nije u pravilu sporno i sve je manje-više stručno-znanstveno i logički uokvireno programom. Sve do dobivanja izbora, kada počinje stvarna destabilizacija, ne pojedinaca, nego Hrvatske, s ljudima koji nemaju vlastiti stav nego slijede i uvijek čekaju Njegov(!), kako ne bi pogriješili i time ugrozili vlastitu stranačku ili upravljačku poziciju.
• Voditi resor, poznajući osnovne zakonitosti i suptilnosti njegove problematike u ime hrvatske države, prevelik je zadatak za sljedbenike bez stava i u čekanju Njegove odluke, umjesto vlastitog prijedloga temeljenog na znanju i sposobnostima i Njegove odluke na temelju postavljenih stručno-znanstvenih i sekundarno političkih zakonitosti i parametara. Kad nisu to mogli u neformalno predizborno vrijeme, još manje to mogu u ulozi ministra koja primarno zadovoljava njihove životne ambicije i taštine. Do razine samo uživanja u nebitnim stvarima za druge – klanjanja vlastitog političkog okruženja, javne scene inače nedohvatljive po drugim npr. znanstvenim, stručnim i sličnim kriterijima, osobne tajnice, vozača, novinara… Uživanje u važnosti ljudi prosječne spoznaje, skreće misli i postupanja s resornih problema i njihovih rješavanja prema očuvanju političke stabilnosti, vlastite pozicije i zaustavljanju drugih koji na sve to ukazuju. Je li to destabilizacija sustava, gospodo, koja se već godinama vidi i osjeća u našoj zemlji ili je riječ, ipak, o već rečenoj paranoji koju vide samo Izabrani?
• Vratimo se samo na trenutak ponovno na razinu i red veličine destabilizacije Hrvatske, na kategorije koje su istodobno i osnova identiteta svake zemlje, pa i naše. Na teorijsku koncepciju, prema kojoj je prostor temelj svih identiteta u nadgradnji; hrvatski prostor sa svojim granicama, teritorijem i stanovništvom. I majstorima postavljanja nacionalne sigurnosti koji grade neki svoj put sigurnosti u zemlji koja niti jednu od ovih kategorija nije razriješila, iako je jasno kako se takvim pitanjima trebaju pozabaviti opet oni najbolji, čija je spoznaja građena kroz istraživanja, modeliranja, projiciranja, testiranja, znanost i logiku. Umjesto političke stranačke selekcije koja sve navedeno ne priznaje. Nismo riješili granice sa susjedima (ukupno je ostalo 10 graničnih neriješenih sporova koje nikog, zapravo, niti ne brinu), ne znamo kolika nam je ukupna površina (nismo riješili pitanje akvatorija), niti znamo koliko nas ima, jer nismo postavili registar stanovništva i teritorijalnih jedinica kako bi uredili birački popis, mirovinski i zdravstveni sustav i puno još toga. Ne znamo niti koliko nas iseljava i napušta Hrvatsku s malo nade u povratak. Je li to destabilizacija Hrvatske, gospodo, ili je destabilizacija kada nam se loše osjećaju čelnici i ministri jer im se ne divimo dovoljno i aklamacijom ne prihvaćamo njihove poteze koji usmjeravaju hrvatsku mladost prema nekom novom svijetu?
• Možete destabilizaciju dokazivati i pokazivati koliko hoćete, možete ju pripisivati imaginarnim postupcima i ljudima, možete na javnoj sceni napisati o svakom puno ružnih stvari, možete što hoćete jer ste postavili političku dominaciju na novu nedodirljivu razinu, ali ne možete negirati kako je najveća destabilizacija Hrvatske i svakog njezinog političkog sustava nestanak hrvatske populacije intenzitetom koji zapanjuje i svakog bi nas trebao zabrinuti. Zadovoljstvo vladanja i upravljanja s visina i s brda zagrebačkih, ništa sljedbenicima ne može pomutiti, a kamo li demografsko izumiranje i nestanak Hrvatske. Radost zajedničkog druženja i susretanja hrvatske politički postavljene upravljačke elite, previše je vrijedna i interesno postavljena da bi tamo neko demografsko pitanje izvan interesnih i lobističkih sfera remetilo stranački hijerarhijski sklad. Ili dovodilo, pak, u pitanje našu Vladu. Moju Vladu. Moj izbor ili procjenu. Sve dok ne počnu problemi kada će se morati vratiti vrijednosnom izboru po stručnim, znanstvenim i ljudskim kriterijima.
• Najveća je, gospodo, destabilizacija Hrvatske njezin demografski nestanak. Znate li, ponovit ću po ne znam koji put po potrebi, kako samo u tri godine, Hrvatska samo prirodnim putem gubi oko 50.000 ljudi!!! Znate? Znate li što to uz silnu vanjsku negativnu migracijsku bilancu znači za hrvatsku budućnost? Znate? I? Vijeća, savjeti, konferencije, okrugli stolovi – mi razumijemo, osnovali smo ministarstvo, imamo vijeće i niz drugih i sličnih javnih objašnjenja – ne mogu prikriti destabilizaciju naše zemlje niti urušavanja sustava na najosjetljivijoj problematici suvremene Hrvatske. Kojom gospodo, Vi upravljate! Upravljati Hrvatskom koja nestaje, hrvatskom mladošću koja odlazi i hrvatskom starijom populacijom koju smo već zaboravili… sigurno je veliko zadovoljstvo, izazov i javni doseg.
• Samo Vam želimo razumijevanje, prihvaćanje objektivne istine, čvrstinu odlučivanja, oslanjanje na najbolje što Hrvatska ima i pritom mirno more. Naše najljepše.