Pijani Marx

0
430

Građani Europe mogu se samo nadati da prvi čovjek Europske narodne stranke, kada je recitirao odu Marxu, nije bio ni najmanje trijezan.

Najvažnije pitanje europske suvremenosti je što se dogodilo s European people’s party (Europskom pučkom strankom). Naime, to je bila stranka konzervativnog usmjerenja – kao što je i većina normalnih ljudi u Europi. Bila je to stranka koja je promicala – zajedno s Crkvom – slom komunizma u istočnoj Europi, a kasnije je značajno pridonijela tome da su se države nekadašnjeg Varšavskog pakta vratile natrag u Europu, koja je tada disala punim plućima (veliko spajanje 1. svibnja 2004. godine). Nadalje, bila je to stranka koja se u vrijeme predzadnjeg mandata Merkelove (oko 2011., 2012. i 2013. godine) smatrala uzorom svima drugima. Tada je i za Europu vrijedilo pravilo: nitko ju ne želi napustiti i svi bi joj se rado pridružili (npr. države njezinog istočnog ruba, od Ukrajine, Moldavije do Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova i drugih). Prekretnica se dogodila u vrijeme migrantskih kriza, u ljeto 2015. godine, kada je postalo očito da je naklonost ideologiji multikulturalizma doprinijela dubokoj promjeni identiteta.
Danas se takva ‘politika’ otvorenih vrata nastavlja, pa se nastavlja i ‘smekšavanje’ EPS-a i njezino priklanjanje vrijednostima europske salonske ‘ljevice’ (razni Sorošev, na primjer). Istodobno, stari kontinent se zemljopisno raspada (otišla je Velika Britanija, tektonska se prelomna linija pojavljuje i na razini istočna – zapadna Europa), a raspada se i moralno. Ljudi su očajni, nitko se više ne obazire na atentate u zapadnim europskim prijestolnicama: ako se briga i osjeća, slijedeći je se dan zaboravi, jer su toliko brojni.
Šlag na tortu je postavila Europska pučka stranka ‘slavnim’ govorom J. C. Junckera (neformalno prvog čovjeka političke zajednice koji je danas na vrhu EPS-a) povodom 200. obljetnice rođenja Karla Marxa, točno 14. godina nakon revolucionarnog spajanja istočnog i zapadnog dijela kontinenta (5. svibnja 2018.). Juncker je, također, otkrio i Marxov kip u Trieru (bio je omotan velikim crvenim platnom, kao poklon kineskih vlasti). Postavlja se pitanje je li Juncker govorio trijezan: intenzivan umor, nadodan na kretanje po pozornici ( https://www.express.co.uk/news/world/955635/Juncker-speech-EU-chief-Marx-200th-Birthday-Trier), svjedoče da je nemoguće da je bio trijezan. To se ne bi dogodilo prvi put. No ta činjenica ne utječe na temu koju je izabrao i riječi koje je izgovarao u svečanom tonu o toj čudovišnoj povijesti.

Ali, tko je uopće Karl Marx? U Junckerovim očima i očima bivših komunista, danas salonskih ljevičara, on je prije svega, veliki znanstvenik, primarno ekonomist. Ovo je logična proturječnost. Ako je Karl Marx znanstvenik (ekonomske struke), sva njegova znanost danas je jednostavno bajka. Rodio se u vrijeme kada se ‘znanost’ pitala je li brzina vlaka s parnom lokomotivom (između 20 i 25 km/h) oštetila ljudske unutarnje organe. Dakle, većina se njegovih teza pokazala kao prazna proturječja. Ekonomski temelj njegove teorije je taj da će se kapitalizam srušiti sam od sebe jer će bogati postajati sve bogatiji na štetu siromašnih radnika, što će dovesti do toga da u terminalnoj fazi neće imati kome prodati svoje proizvode. Dogodilo se upravo suprotno. Kroz kapitalizam su radnici postajali sve bogatiji i dosegli razinu s koje mogu lako kupiti kapitalističke proizvode. Danas je radnik potrošač: održava kapitalističku logiku na životu, a bez nje ne bi bilo ni njegova života. Zamislite samo moderni život bez računala, mobilnih telefona, automobila, lijekova, zrakoplova i drugog. Sve to dugujemo najrazvijenijoj državi kapitalizma – SAD-u.
Sljedeća je Marxova teza bila da će se komunistička revolucija prvo dogoditi u najrazvijenijim kapitalističkim državama. Također, dogodilo se upravo suprotno. Do revolucije je došlo u najmanje razvijenoj državi, koja nije bila kapitalistička, nego patrijarhalno – feudalistička, u Rusiji. Lenjin se potom (do svoje smrti) bavio pisanjem, kojemu je jedina namjena bila – da njegov nepokolebljivi učitelj – nije pogriješio. No, 1922. godine Rusija se nije mogla teleportirati 100 godina u budućnost i postati najrazvijenijom kapitalističkom državom.
Treća je Marxova teza bila da će materijalni elementi proizvodnje u određenom trenutku doći u suprotnost s proizvodnim odnosima (stroj u odnosu s onim koji njime upravlja, npr. s radnikom ili kapitalistom), te da će takvi odnosi postati prepreka. Što će zatim opet stvoriti plodno tlo za komunističku revoluciju. No, stvarnost je pokazala da je budućnost svijeta upravo u ravnoteži između stroja (proizvodnje) i proizvođača (ili kupca). Na primjer, broj pametnih telefona koje će potrošač trebati, bit će stavljen na tržište putem proizvodnje.
Marxova doktrina je – in ultyma analisi – najdublji oblik socijalnog darwinizma, čisti fašizam avant la lettre. Prema Marxu Darwinova je evolucija postavljena ‘na oltar’ u ulozi koju će boljševizam najlakše zloupotrijebiti. Prirodna selekcija u prirodi dobiva usporednicu u proleterskoj revoluciji koja ubrzava proces instaliranja komunizma u društvo za nekoliko tisućljeća. Stvar, za koju bi evolucija u društvu trebala tisuće godina (ako bi do nje uopće došlo), može se uz pomoć krvoprolića dogoditi u nekoliko mjeseci. Te je ideje počeo preuzimati Lenjin kada je došao na vlast: poznat je po uzviku: „Smrt kulaku“ (o tomu svjedoči odlična knjiga Stéphanea Courtoisa ‘Lenjin, izumitelj totalitarizma’, Paris, 2017).
U ime Marxove ideologije „smrt kulaku“ se ponovila u 20. stoljeću 100 milijuna puta. Toliko ljudi je u komunizmu naime stradalo, od Kine do baltičkih zemalja.
Građani Europe mogu se samo nadati da prvi čovjek Europske narodne stranke, kada je recitirao odu Marxu, nije bio ni najmanje trijezan.