Plansko rastakanje hrvatskog idealizma! Koga bi trebalo pitati? Petu kolonu?

0
973

Djelovanje iznutra u formi stalnih pritisaka protiv države u kojoj radiš i djeluješ, jednostavno se zove djelovanje pete kolone i upravo je danas u Hrvatskoj vrlo izraženo, organizirano i od iste te države financirano. Petokolonaški pristup ima i svoju službenu, pa pomalo i državnu formu, podvodeći sve svoje aktivnost protiv hrvatske simbolike i hrvatskog vrijednosnog sustava pod borbu za demokraciju, ljudska i manjinska prava, te borbu protiv pojavne fašizacije hrvatskog društva, antisemitizma i slično

Taman kad smo se uzdigli do svjetskih nezamislivih visina i potvrdili nogometno moćnu Hrvatsku kao izbor osobnih i kolektivnih emocija diljem svijeta, proradila je u svim pojavnim i operativnim oblicima, unutrašnja anacionalna paranoja, uglavnom financirana proračunskim novcem kojeg, naravno, u našoj krutoj stvarnosti nema dovoljno niti za elementarnu prvu pomoć ili bolje reći za spašavanje života mladosti koja nam odlazi i na ulicama. Razina emotivnog, stručnog, javnog, sportskog, globalnog, dobronamjernog i svakog drugog prihvaćanja hrvatske nacionalne simbolike po svijetu (dizajnerski, muzički, umjetnički, politički, filmski i slično…), toliko puta unutrašnjim anacionalnim pristupom opisivane najgorim mogućim riječima, jednostavno se nije mogla duže u sebi izdržati.

I umjesto prihvaćanja dosegnutog svjetskog ponosa kojem u svojim etničkim, religijskim, svjetonazorskim i drugim različitostima barem formalno, državno, teritorijalno, klimatski, geografski, slučajno ili već ne znamo kako pripadaš, počinje odmah po spuštanju zavjese izravni udar na tu simboliku, hrvatsku populaciju i Hrvatsku u cjelini… Prisjetiti se valja zato poznate izreke iz nekog drugog dijela mediteranskog svijeta, koja u punom smislu i značenju vrijedi i za današnju, nazovimo ju uz sve okolnosti, samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku: Nema mira među maslinama!

Loading...

Žuta eskadrila – apsolutni ponos Hrvatske

Pojava polu glumica, samo sebi važnih i još uvijek nedoraslih političara, nesretnih muzičara s vlastitim političkim i prostornim smještajem, vječno s Hrvatskom frustriranih novinara i javnih djelatnika i svih preostalih, apsolutno u odnosu na ukupnu hrvatsku populaciju malobrojnih nositelja silnog tereta hrvatske posebnosti, danas se u istoj toj samostalnoj Hrvatskoj ima smatrati revolucionarnom avangardom protiv hrvatske nacionalne simbolike (oni bi rekli primitivne zatucanosti), kojoj se, eto, valjda po kazni divi cijeli svijet. Pritom je i prelet triju izraelskih višenamjenskih borbenih aviona F-16 Barak iznad Knina za olujnih dana, dodatna kazna, istodobno zaboravljajući kako je jedan drugi ponos Hrvatske i također njezina velika posebnost letio i djelovao iznad izraelskih požarišta na radost i zahvalu izraelske države, njezine politike i njezinog stanovništva. Nacionalnu posebnost koju treba zabilježiti i ponavljati kad je god to moguće, s kojom se treba ponositi i za koju nikad ne treba zaboraviti kako je dio Oružanih snaga Republike Hrvatske:

„No, sama tehnika tek je jedan dio priče, drugi su piloti, a naši iz ‘žute eskadrile’ su među najcjenjenijima na Mediteranu. Iako se ovakve floskule koriste često, za Protupožarnu eskadrilu to zasigurno vrijedi. Dokaz tome je i lanjska intervencija u Izraelu, kad su naši kanaderi izmješteni u tu državu u trenutku dok su harali veliki požari koji su prijetili i gradovima. Njihovi su letovi bili takvi da su ih prozvali ‘Crazy boys’, ludi momci, jer su prilazili nevjerojatno blizu samom požarištu. Na kraju se Izrael i zahvalio na njihovom doprinosu. Dobru sliku naših pilota i čitave eskadrile zasigurno potpomaže i spremnost Hrvatske da kad god je u mogućnosti kanadere pošalje u pomoć drugim državama koje imaju problema s požarima.

Treba se samo sjetiti velikog šumskog požara 2014. godine u Bosni i Hercegovini, koji su ugašeni tek nakon što su naši kanaderi stigli u pomoć. Ili, da se ne ide tako daleko, kako su prošli tjedan u dva dana izgasili (valjda ugasili!) požare koji su prije toga danima divljali po crnogorskom primorju. Zbog svega toga, ‘žuta eskadrila’ je jedna od perjanica Oružanih snaga, iako ne nose nikakvo oružje.” (Novi list, 29.07.2017.).

Žuta je eskadrila apsolutni ponos Hrvatske po puno osnova i njihov je prelet iznad izraelskog prostora bio samo potvrda nacionalnih vrijednosti koje se priznaju po svijetu i tada nitko nije iz ranije spomenutog prostorno nedefiniranog glumačko-političkog-javnog anacionalnog spektra postavio pitanje: Što u Izraelu imaju raditi Oružane snage Republike Hrvatske? Ili, na primjer, u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori? Brižnost u prokazivanju mračne Hrvatske očito je trajni zadatak koji, naravno, ima svoju pozadinu i uvijek je ona vezana za kontrolu prostora, prostornih koridora, strateških točaka i valorizaciju hrvatskih prostornih potencijala. Kao uostalom i kroz cijelu hrvatsku povijest, ponavljajući povijesne obrasce nezavisno od političkih i društvenih okolnosti.

Peta kolona i specijalni rat

Djelovanje iznutra u formi stalnih pritisaka protiv države u kojoj radiš i djeluješ, vrlo se jednostavno zove djelovanje pete kolone i upravo je danas u Hrvatskoj vrlo izraženo, organizirano i od iste te hrvatske države financirano. Petokolonaški pristup ima i svoju službenu, pa pomalo i državnu formu, podvodeći sve svoje aktivnost protiv hrvatske simbolike i hrvatskog vrijednosnog sustava pod borbu za demokraciju, ljudska i manjinska prava, te borbu protiv pojavne fašizacije hrvatskog društva, antisemitizma i slično, iako je ovo zadnje navedeno danas u Hrvatskoj prisutno, što bi u matematici rekli, u infinitezimalnoj formi. Međutim, usprkos i matematički graničnim pojavnim oblicima, važno je na javnoj sceni zadržati svijest o drukčijoj Hrvatskoj od one pozitivne kakvu ju svijet doživljava preko nogometa, stalne borbe za nezavisnost, pobjede u ratu, borbe protiv požara i izvan Hrvatske i sklone zajedništvu u funkciji vlastitog stanovništva i vlastite budućnosti. Takva se Hrvatska ne smije zadržavati na javnoj sceni, a pogotovo ne u globalnom pamćenju, kako ne bi mogla biti uzor i ugled drugima.

Ipak, najveća je razina paranoje u svom tom obrascu unutrašnjeg djelovanja u funkciji vanjskog vrednovanja i doživljavanja Hrvatske, proračunsko financiranje izravnog djelovanja protiv hrvatskog koncepta države. Time petokolonaško djelovanje i oblici specijalnog rata poprimaju potpuno novu formu nikad dosad zabilježenu, ali ne postoje niti usporedivi primjeri u drugim državama, prostorima i društvima. Nova hrvatska posebnost javnog i političkog protuhrvatskog djelovanja nije samo novina sama po sebi i po načinu financiranja, nego je potpuno novi obrazac postavljen kroz političku suradnju i ovisnost vladajuće koalicije. Moglo bi se čak reći i uvjetovanost, jer se ključni nacionalni potezi u interesu hrvatske populacije danas u Hrvatskoj praktički niti ne mogu povući, a oni mlaki, formalni i zbog političke opstojnosti na vlasti frizirani mogu samo uvjetno. Sve dok se time ne uznemiri, ipak po svemu što se vidi izvana nametnuti partner, koji garantira opstojnost (diplomatski stabilnost, sigurnost, funkcionalnost i slično) i ostanak na toliko željenoj vlasti. Nemoć je tu donošenja odluka najmanje bitna, kao uostalom i novi koncept hrvatske države po uzoru na ostale iseljeničke zemlje i već spomenutu izraelsku državu.

Zato danas Hrvatska izvana i iznutra izgleda kao država s neizvjesnom budućnošću i bez koncepcije razvoja, s Vladom koja ne može samostalno donijeti strateške nacionalne odluke, kao država koja pokorno i na visokoj diplomatskoj razini slijedi naputke usprkos velikim gospodarskim, socijalnim i financijskim problemima, kao država koja ne funkcionira u interesu vlastitog stanovništva, koja ne slijedi znanstvenu logiku i dostignuća, koja se ne želi ni u šta miješati u unutrašnjim prijeporima i koja nije u stanju u izvršni sustav izabrati najbolje što ima u zemlji i inozemstva. Poput nogometnih majstora, kriterijski po umijeću i provedbi biranih iz ukupne hrvatske populacije stalnim iseljavanjima rasute po svijetu. Upravo bi ta rasutost po svijetu hrvatskog puka trebala biti osnova novog državnog koncepta kojem se najviše protivi upravo specijalna unutarhrvatska bojna za posebna djelovanja protiv Hrvatske, inače potpuno nestala i bez djelovanja i javljanja u vrijeme srbijanske agresije na Hrvatsku.

Oni bi danas u Hrvatskoj određivali…

I dok se javno vode besmislene polemike o tome tko bi mogao pjevački gostovati u Hrvatskoj, dovodeći upravo demokraciju do potpunog apsurda, sav se bijes pete kolone usmjerava baš na populaciju koja im je to omogućila i koja je vojno porazila agresora i oslobodila Hrvatsku i za njih. Kome bi bili potrebni da je velika vojska zvana JNA pobjednički umarširala u Zagreb i ostavila podzemne tragove slične kao i u podzemlju dvorišta Učiteljskog fakulteta u Savskoj 77 u Zagrebu? Nikome u takvim okolnostima. Zato nevjerojatno zvuče riječi pojedinih revolucionara iz iste kolone koji se svojima istih razina postupaka i pogrešaka ne usude niti postaviti upit, a kamo li ih napasti istom žestinom i istom vulgarnošću. Izričaji, poput …popeli ste se narodu na k… (Pilsel o „braniteljima”: „Popeli ste se narodu na ku*ac”, Portal dnevnih novosti, 17.08.20128.) ili nabijem vas sve fašiste, ne može nikoga razumnog i dobronamjernog uvrijediti niti posebno uplašiti, ali je apsolutna signifikantnost poremećaja doživljavanja Hrvatske i potvrda svrstavanja u već poznatu kolonu koja je ponajmanje ideološko i svjetonazorsko svrstavanje.

Kolonsko svrstavanje u petom redu na taj način postavlja u istu formalnu skupinu samoproglašene hrvatske ljevičare ili bolje rečeno njihove naknadno otkrivene ljevičarske pobude i velike borce u neratna vremena za svoju istinu u Hrvatskoj i ortodoksne četnike bez ikakvih predrasuda izvan Hrvatske (naravno iste i u Hrvatskoj). Podudarnost njihovih stavova o Hrvatskoj i hrvatskim pojedincima neupitne hrvatske usmjerenosti najveće je razine i objektivnom promatraču izgledaju poput partijske usklađenosti vođene isključivom i jednom jedinom idejom o kojoj nema rasprave, niti je išta oko nje potrebno testirati, dokazivati i slično. Posebno se u svemu ističe uskoća komunikacije, zatucanost koju pripisuju uvijek po potrebi drugoj strani, standardna frazeologija i opće poznata neobrazovanost prikrivana univerzalnim borbama za ljudske vrijednosti, koje se u pravilu ne vide na razini osobnih postupanja prema drugima. Oni bi danas u Hrvatskoj određivali kulturna, umjetnička, svjetonazorska, religijska, općedruštvena, politička i praktički sva ostala pravila postupanja i vrednovanja, bez imalo osjećaja za sve što je Hrvatska pokazala i zaželjela dočekom svojih veličina iz Rusije. Sebičnost podignuta na najveću moguću razinu ili plansko rastakanje hrvatskog idealizma? Nije teško dokučiti promatrajući hrvatsku političku i društvenu svakodnevnicu.

Nitko u Hrvatskoj ne bi trebao biti mjerilo prosudbe osim njih i njihovih osobnih viđenja, a pogotovo ne bi to smjeli biti hrvatski borci koji su slobodu u Hrvatsku donijeli svima, pa i njima. Kakva je tu uopće dilema pri javnom profiliranju vrijednosnih kriterija u Hrvatskoj između pete kolone i donositelja slobode? Apsolutno nikakva, a jedinu razliku u svemu čini službena politika koja nikako ne želi konačno presjeći te stalne atake na svaku hrvatsku posebnost. Vječna borba u Hrvatskoj između ostanka i odlaska i obrane hrvatskog dostojanstva i napada na njega, zaustavila je Hrvatsku u vremenu i učinila nas sve odgovornima za budućnost koju smo ratnim pobjedama željeli.