U pravu je Andrej Plenković, svi smo mi „kavanski revolucionari“, jer upravo nas je on koji „može što hoće“ zatvorio u geto birtija iz kojih eho svih kumulativnih nezadovoljstava ne dopire niti do debelih zidova Banskih dvora, a kamoli do tvrdih anemičnih ušiju koje ne podnose nikakav oblik demokratske kritičke misli.
Sve one koji slijepo ne slijede centrističko jednoumlje Andreja Plenkovića on je lakoćom prepotentnog suverena, javno sa govornice Hrvatskog sabora imenovao „kavanskim revolucionarima“. I nikako se to nije odnosilo samo na zastupnike Mosta koji su se demokratski usudili drugačije promišljati najveću društveno-političku krizu nakon Domovinskog rata u Hrvatskoj, odnosilo se to na sve one kojima je brutalnom cenzurom osporeno pravo na javno izgovorenu riječ, pa su osuđeni komentirati recentne političke događaje po birtijama i kavanama diljem Hrvatske.
A u birtijama i kavanama, na mjestima gdje se prikuplja zadnja kuna za rundu pića, gdje je Hrvat prisiljen biti „škrt“ jer ne može „zavrtiti“ rundu za sve, nego svatko sebi plaća kavu, vlada apatija, beznađe, depresija i čini se da su svi u Hrvatskoj osim povlaštenih kasta oboljeli od PTSP-a 27 godina nakon Domovinskog rata. I u pravu je Andrej Plenković, svi smo mi „kavanski revolucionari“, jer upravo nas je on koji „može što hoće“ zatvorio u geto birtija iz kojih eho svih kumulativnih nezadovoljstava ne dopire niti do debelih zidova Banskih dvora, a kamoli do tvrdih anemičnih ušiju koje ne podnose nikakav oblik demokratske kritičke misli.
S vremena na vrijeme Plenkovićev glavni instalater i ideolog najvećeg političkog mastodonta u Hrvatskoj, spusti se među raju u birtiju kako bi kao sova osluhnuo bilo naroda, kako bi nakon toga mogao donositi „hrabre“ političke odluke koje sutradan servira na stol svom novom božanstvu. U onom stilu „ poslije Marića ti si Andrej na redu“, a zapravo je pravi prijevod, „ poslije Marića i tebe Andrej, ja sam na redu“- za ropotarnicu povijesti. Taj izlet redovito završava tako što ga u alkoholnoj anesteziji napadne gubitak kontrole nad vlastitim kontinecijama, pa iza njega ne ostaje ništa drugo nego Araličin „smrad trulih lešina“ nakon što ga odnesu i izbace pred njegovu kućnu adresu.
Umjesto pelena, a previše je tu muškog ponosa za pelene, ideolog ima hrpu angažiranih obožavatelja ispranih mozgova na društvenim mrežama koji mu savjesno, apologetski, plaćenički, oštrim jezicima poližu sve političke prljavštine dižući spomenik zlatnom teletu hrvatske politike kako bi vladajuća nomenklatura živjela vječno u svom lažnom političkom orgazmu. Dok su iza lucidnog pijanca i boema Tina Ujevića ostala kapitalna pjesnička i književna djela, lucidne političke poruke, iza ovoga će ostati samo spaljena hrvatska zemlja. I ponovo će se posipati pepelom kao i nakon posrnuća Sanadera tvrdeći da je krivo procijenio kada ga je postavio za šefa HDZ-a.
Koga je briga što je nakon krađe izbora 2002. na konvenciji HDZ-a njegovom instalacijom Sanadera Hrvatska doživjela najveću međunarodnu sramotu, najveću pljačku hrvatskih dobara, jer valjda jedino u hrvatskoj politici stoji pravilo da je najveći moralni i politički gubitnik istovremeno i zauvijek vječni arbitar i izbornik. Bez ikakve sumnje, to se može između redaka čitati u Večernjem listu. Šeks je instalacijom Plenkovića sam sebi počeo graditi spomenik i bez obzira na brutalne političke pogrješke van svake logike političkih pravila igre, na tom spomeniku će ustrajati ne priznajući poraz, a sudbina će mu odrediti to da se na taj spomenik u dogledno vrijeme neće popišati ni pas lutalica.
Hrvatska danas stoji na dva ideološka stupa. Jedan od njih je domaći opisani politički rušitelj i instalater, a drugi isti takav, sa istim birtaškim navikama, upravo štipa Plenkovića za stražnjicu i šalje mu rodno ideološke puse pred očima cijelog svijeta. Valjda mu želi čestitati na hrabrosti što je sve hrvatske, nacionalno osviještene „revolucionare“ smjestio u kavane i tako ih potpuno eutanizirao. Jer što će Hrvatskoj nacionalna država kada ima Junkerovu majčicu Europu, što će Hrvatskoj granice kada će imati Schengen, što će Hrvatskoj Savudrijska vala kada je to sve zajedničko, što će Hrvatskoj „ustaška“ kuna kada imamo euro, što će Hrvatskoj nezavisnost kada je za Hrvatsku ipak bolje rješenje regionalna zavisnost na području bivše Jugoslavije kao europske pod unije druge brzine?
Što će Hrvatskoj tržišna ekonomija kada sve može savršeno dogovorno funkcionirati kao Agrokor, ali sada s novim, promijenjenim vlasnikom!? Što će Hrvatskoj hrvatska Hrvatska kada je za Hrvatsku bolja srpska Hrvatska, a upravo to Plenković učinkovito demonstrira pred cijelom nacijom u svojoj srpsko-hrvatsko-jugoslavenskoj vladi i još uvijek tvrdi da mu je koalicija s Pupovcem i HNS-om dobitna kombinacija? I Most mu je prije izbora bio strateška dobitna kombinacija, a sada kada je užasnut shvatio da ljudi, „kavanski revolucionari“, imaju svoje glave, svoju pamet i ne žele misliti glavom Plenkovića, odjednom su svi postali neprijatelji br. 1!?
Što će Hrvatskoj marginalni „kavanski revolucionari“ od naroda izabrani zastupnici, kada imamo veliku koaliciju, dvostranačje, koje Šeks misli ojačati podizanjem izbornog praga na 7% kako bi zauvijek zatro sve što nije HDZ i SDP. Što će Hrvatskoj bezvezni povjesničari, dokazani djelatni znanstvenici i akademici u Svijetu kada imamo „komisiju za suočavanje s prošlošću“, a na čelu te ideološke komisije sjedi čovjek koji o povijesti zna manje nego čistačica na dvoru ludog rimskog cara!?
I tako, neki dan u kavani zagrebačkog hotela Palace, sjedila je grupa „kavanskih revolucionara“ iz „Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta“ na čelu sa profesorom emeritusom Zvonimirom Šeparovićem. Profesori, doktori znanosti, bivši ministri, veleposlanici, djelatnici u kulturi, novinari, književnici, ugledni odvjetnici,sijede glave, trust mozgova s neprocjenjivim životnim i političkim iskustvom po Plenkovićevoj definiciji pretvoreni su u „kavanske revolucionare“.
HNES je za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa etički osudilo desetak veličanstvenih persona. Stjepana Mesića zbog brutalne detuđmanizacije, tajnog svjedočenja u Hagu protiv Hrvatske i besramnog dilanja dokumenata iz predsjedničke arhive, Pupovca kao ideologa velikosrpske pobune u Hrvatskoj i člana četničke stranke SDSS koju je osnovao ratni zločinac Goran Hađić, Vesnu Pusić zbog međunarodne optužbe da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH što će na žalost izravno utjecati na presudu generalu Praljku i šestorici nevinih hrvatskih domoljuba sa nesagledivim posljedicama za Domovinu. Među etičkim osuđenicima još su Zoran Milanović, Ivo Josipović, Vojislav Stanimirović, Vesna Teršelić, Carl Bildt, Soros. Sve njih povezuje jedna činjenica! Na pitanje Tuđman ili Tito svi odgovaraju Tito.
Zbog toga je HNES uz brojne materijalne dokaze, na veličanstvenoj javnoj sjednici u velikoj dvorani Vatroslav Lisinski, 31. listopada 2015. godine, u petom sudbenom vijeću za odlučivanje o etičkim optužbama u sastavu prof. emeritus Zvonimir Šeparović, dr.dr. Nikola Debelić, prof.dr. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac, prof. Zdravko Vladanović, odvjetnik Zvonimir Hodak, Ivan Kozlica, Božidar Alić, dr. Ante Beljo, prof. Nevenka Nekić, Tomislav Josić vukovarski heroj, u postupku protiv Josipa Broza Tita i jugoslavenskog komunističkog totalitarizma za djela genocida i drugih teških zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, za koje je 25. lipnja 2015. godine podignuta etička optužnica, jednoglasno donijelo ETIČKU OSUDU PROTIV JOSIPA BROZA TITA, NJEGOVIH SLJEDBENIKA I JUGOSLAVENSKOG KOMUNISTIČKOG TOTALITARIZMA!
Sa iznimnom empatijom, ponosom i sjetom prisjećam se brojnih hrvatskih sinova i kćeri sudionika na tom velikom povijesnom događaju i svim drugim sjednicama HNES-a, a imena poput hrvatskih mučenika, živih svjedoka brutalne komunističke torture kao što su Vinko Vice Ostojić, Nikola Štedul, dr. Marko Veselica, dr. Anto Kovačević, časna sestra Crnogorac, vapiju do neba za istinom.
Tu je i akademik Josip Pečarić koji se matematičkom preciznošću bori za braniteljski pozdrav „Za dom spremni“, pa onda Roman Leljak, Huda jama, i sve to ostaje u vječnom sjećanju na dane kada se u hrvatskom javnom prostoru škarama moglo rezati domoljublje i istina o povijesti hrvatskog naroda. Paradoksalno je to što je u vrijeme tih dana hrvatskog domoljublja na vlasti bio Zoran Milanović i što smo unatoč toj činjenici uspjeli prodrijeti u javnost, dobiti ekskluzivan javni prostor te na proaktivnoj istini iznjedriti smjernice za hrvatsku političku budućnost i egzistenciju. Danas su svi ovi nabrojani domoljubi i intelektualci i oni podupiratelji koje nisam spomenuo marginalizirani, cenzurirani i omalovaženi, pretvoreni po Šeks-Plenkovićevoj formuli u „kavanske revolucionare“. Današnja tzv. hrvatska vlast pljunula je na sve vrijednosne sadržaje HNES-a, a u Vladu je inkluzivno postavila notorne etički osuđene veleizdajnike hrvatskih nacionalnih interesa, one koje je HNES etički osudio za veleizdaju. Ti isti veleizdajnici primaju obilate apanaže iz državnog proračuna, na unutarnjem i međunarodnom planu novim zamahom blate Hrvatsku, stvaraju razdor u hrvatskom društvu i to sve uz blagoslov svevišnjeg Andreja Plenkovića, koji od stranke i svoje fotelje ne vidi Državu!
Tko je sastavio „Vijeće za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima“? Tko je i zašto prešutno iz tog vijeća unaprijed, ciljano, uklonio nominirane znanstvene uglednike iz HNES-a koji se godinama bave prikupljanjem dokaza o bremenitoj povijesti Hrvatske? Nominirani ispred HNES-a bili su prof. emeritus Zvonimir Šeparović, prof. Zdravko Tomac, a prof. Josipa Jurčevića, za člana toga vijeće, predlagale su braniteljske udruge. Izabrati nepismenog Goldsteina, a ne spomenute znanstvene autoritete mogli su učiniti jedino oni etički osuđeni veleizdajnici koji danas participiraju u Plenkovićevoj Vladi, a sistemom ucjena Plenkoviću su olakšali posao kako se vjerodostojno nikada ne bi suočili sa konačnom istinom. Vlastohleplje i stranka u ovom slučaju bez ikakve razumne sumnje prevladali su nacionalne interese Države, a isto to događa se i u najnovijem slučaju Agrokor.
Mali je korak kojega treba napraviti da „kavanski revolucionari“ prekorače prag kavane i birtije i izađu na ulice koja u nedostatku medija, sred gromoglasne cenzure može postati jedini meritoran medij, isto onakav kakav je bio šator na Trgu Nevenke Topalušić. Politički je štetno i imbecilno ne osjećati bilo svoga naroda koji je više puta u svojoj povijest pokazao da se važna pitanja za opstanak nacije ne mogu i ne smiju gurati pod tepih, već ih treba hrabro rješavati odmah, sada, na dobrobit Domovine pod cijenu vlastitog političkog konformizma.
Kao što vidimo, na lažima i podvalama, lopovluku i prijevarama, ne mogu se sagraditi niti mogu opstati „Kulmerovi dvori“ ni „kule Babilonske“. „Konačan pad Tita“, film Jakova Sedlara već u svom naslovu sugerira ono što nije istina, sugerira laž, sugerira Plenkovićevoj „komisiji“ da o tome više ne treba čak ni razgovarati, jer eto, skinuli smo ploču i sve je riješeno. Novinski i filmski naslovi kreiraju javno mnijenje, naslovi se pamte, a sadržaji brzo zaboravljaju, a ako su naslovi laž onda laž s naslova postaje dominantna istina. Zločinac Tito je samo prividno mrtav, povijesni falsifikator Goldstein je samo prividno mrtav, jer dok god zločini ne budu do kraja otkriveni i povijesno sankcionirani, dok god povijesni falsifikati budu odgajali našu hrvatsku mladost živjet će i zločinac i falsifikator. Biološka lustracija nije moguća, monstruozni partizanski zločini mutirali su i pretvorili se u brutalnu pljačku hrvatskog naroda koja eskalira pred našim zdravim očima, a glave mutanata, skrivači istine, sjede u Hrvatskom saboru i srcu Hrvatske vlade.
„Kavanski revolucionari“ i pored svoje nemoći, depresije i PTSP-a, ipak su u sebi zadržali duh vica i lucidnosti. Iz bogatog repertoara slavonskih bećaraca, po uzoru na Plenkovićevog glavnog ideologa ljubitelja bećaraca, ovako u bećarcu opisuju njegovu dobitnu koaliciju, a bećarac se poput požara širi cijelom Hrvatskom: ‘Popeo se Plenky na banderu, češka pi.. o trofaznu žicu’!
Na žalost, u svakom bećarcu krije se životna istina. Pupovac, Plenkovićeva dobitna kombinacija, malo malo je u Beogradu kod Vučića gdje ide po svoje mišljenje, a to mišljenje je uvijek isto, univerzalno i zrcali se u najnovijoj Vučićevoj izjavi vezanoj za nabavku ruskih migova. „Više nitko neće da napadne Srbiju“, što u prijevodu znači isto što i Miloševićev gazimestanski krik, „ne sme nitko da vas bije“. Poznato je što se nakon toga dogodilo, a „kavanski revolucionari“ znaju da to nije ni vic ni bećarac, već rat za opstojnost Domovine!