Povijest hrvatskog prostora je povijest ratovanja za taj prostor, njegovu kontrolu i očuvanje, a cijeli je prostorno-vremenski kompleks, s vremenom, zbog svih tih uvjetovanosti, razvio i poseban način života, identiteta, vrijednosnog sustava, vezanosti, snalaženja i odnosa prema svojim prostornim, društvenim i ukupnim vrijednostima. Koje možemo nazvati jednostavno - hrvatskim...
Povijest se ponavlja poneki put po istim obrascima, kažu nam knjige i mudri promatrači i istraživači civilizacijskih pomaka; ona je i učiteljica života, poučavali su nas naši dragi nastavnici tijekom odrastanja, ali su posebno mudri uvijek potvrđivali kako se ona, u pravilu, ponavlja u istim prostorima, ali s drugim ljudima, u drukčijim društvenim, gospodarskim, sportskim i političkim uvjetima, u drugim okvirima i uopće u drukčijem misaonom okruženju. Prostor kao temelj ponavljanja povijesnih obrazaca ili prostor kao temelj svih identiteta u nadgradnji, sa svim svojim potencijalima, vrijednostima, značenjima, ljepotama, strateškim točkama i koridorima, sa svom svojom složenošću i svim svojim kompleksnim faktorima, nezaobilazna je važnost kroz povijest ratovanja, političkih slaganja, racionalnih i iracionalnih promjena, uspjeha i neuspjeha i uopće svih zbivanja u vremenu.
Prostori su po osnovnim obilježjima različiti, različiti su i njihovi sadržaji, ali u nekima su se ti složeni prostorni faktori i sadržaji posložili, prema važnosti, posebnosti, privlačnosti, razvedenosti, ljudskoj primjerenosti i ljudskoj prihvatljivosti, u obrazac u kojem je obostrani utjecaj ljudske populacije i prostornog sadržaja dosegao razinu životnog identitetskog sklada. Možemo ga bez imalo sumnji definirati kao prostornu vrijednost, posebnost i bogatstvo, kojeg po istim ili sličnim kriterijima puno drugih prostora nema i kao prostorni potencijal koji je kroz nadgradnju u povijesno-civilizacijskom slijedu omogućavao društvenu i sportsku posebnost u svojim osnovnim oblicima.
Povijest hrvatskog prostora
Upravo je takav mediteransko, panonski i perialpski hrvatski državni prostor s geološkom, geomorfološkom, klimatskom i svakom drugom fizičko-geografskom posebnošću i s takvim obalno, otočnim i kontinentalnim skladom kojeg su, uvijek tijekom povijesti, drugi nastojali prisvojiti, osvojiti, kontrolirati, mijenjati i prazniti. Povijest je hrvatskog prostora, zapravo, povijest ratovanja za taj prostor, njegovu kontrolu i očuvanje, a cijeli je prostorno-vremenski kompleks, s vremenom, zbog svih tih uvjetovanosti, razvio i poseban način života, identiteta, vrijednosnog sustava, vezanosti, snalaženja i odnosa prema svojim prostornim, društvenim i ukupnim vrijednostima. Koje možemo nazvati jednostavno – hrvatskim. Konačno, takva se identifikacija pokazala presudnom u oslobađanju od agresije na Hrvatsku devedesetih prošlog stoljeća i pokazivanju umijeća, talenta, snage, volje, organiziranosti i hrabrosti ovih dana na svjetskoj nogometnoj areni, u koju su s velikim zanimanjem uprte oči, misli i želje našeg planeta Zemlje.
Povezanost hrvatske populacije s vrijednostima vlastitog prostora uvijek se pokazuje i potvrđuje u velikim povijesnim zbivanjima kad se, npr., napadnim vojnim djelovanjima taj prostor želi osvojiti i prisvojiti ili kad se stalno potiskivana identifikacija političkim djelovanjem može u svjetskim razmjerima osloboditi. Takvo se oslobađanje, anacionalnom unutrašnjom i vanjskom politikom, stalno potiskivanih hrvatskih emocija, sa svim osnovnim hrvatskim identifikacijskim oblicima, događa upravo ovih dana pred nama i cijelim svijetom u Rusiji, na veliko iznenađenje moćnih svjetskih sila naviklih na politički, vojni, gospodarski, financijski i sportski primat.
Zato riječi iz pjesme, „Neka pati koga smeta”, nezaboravnih „Baruna“, izravno pogađaju smisao takvih odnosa jednako danas kao i 1998. godine, a umjesto Nijemce, možemo napisati, poslali su nam velike Argentince, programirane Dance ili moćne Ruse, a šalju nam i Engleze koji, gle čuda, vide da smo – spori i nemoćni. Velike, koji tu hrvatsku posebnost vide, teško prihvaćaju i uglavnom ne razumiju. Posebnost koja traje…
Ima jedna, zemlja mala
sada svatko za nju zna
ono što je bio Brazil
to je sada Hrvatska, Hrvatska
Rekli su nam, da smo spori
pa su Nijemce poslali
a mi smo im dali tricu
pa su kući otišli…
Močvara, ludilo, kriminal…
Zato su svi u čudu što to radi mala-velika Hrvatska, otkud joj potencijal, talent, snaga, izdržljivost, mirnoća, hrabrost i sve što ide uz to i otkud takva povezanost ukupne hrvatske identitetske populacije u Hrvatskoj i izvan nje širom svijeta, uz svu recentnu podijeljenost, razorenost društva, gospodarstva, školstva, zdravstva… i evidentni demografski nestanak. Pokazuje svoju vrijednost i posebnost stvaranu mukotrpno kroz povijest i pokazuje svoju povezanost s prostorom svojih predaka kojeg želi ostaviti svojim novim generacijama.
Nije složeno za razumjeti, ali je složeno u hrvatskom okruženju za prihvatiti, promatrati i uvažavati, pogotovo kad svega toga nemaš ili kad tu prostornu identifikaciju stalno želiš poništavati. Nisu tu samo rezultati bitni, jer bi se oni još mogli i prihvatiti, već je bitna ta identifikacijska razina i ukupna simbolika koja ju prati i koju prihvaća cijeli svijet, na opću nevjericu anacionalne hrvatske populacije i one uvijek sklone djelovanju prema Hrvatskoj po obrascima njezinog potiskivanja i pokušaja kontroliranja iz susjedstva.
Prostorna, povijesna, populacijska, identifikacijska, migracijska, tradicijska i slična hrvatska posebnost, svoju izražajnu snagu i veličinu, u pravilu, pokazuje i potvrđuje kad u djelovanju i odlučivanju nema apsolutne ili samo velike političke kontrole i kad su osobne odluke, temeljene na tim posebnostima, primarne u postupanju i odlučivanju. Tada do izražaja dolaze sposobnosti i potencijali hrvatske populacije, demografski malobrojne u odnosu na stanovništvom bogate zemlje, njezinih talentiranih pojedinaca i tada se potvrđuje njezin osjećaj pripadnosti hrvatskom prostoru i društvu.
Ponavljanje povijesti, pa i ove nogometne iz 1998. godine, u takvim je okolnostima samo potvrda svega na opće zadovoljstvo hrvatske populacije i čuđenje i divljenje ukupne svjetske, ali i potvrda teškog prihvaćanja slika Hrvatske ovih dana i njezine posebnosti kroz simboliku koju anacionalna Hrvatska ne može gledati, slušati, a još manje prihvatiti i uvažavati. Jednostavnije im je zato bilo sve nogometno proglašavati močvarom, sav hrvatski nogometni zanos ludilom, sve važne pojedince problematičnim, a cijeli organizacijski sustav – kriminalnim. Tako im je lakše, nego prihvatiti hrvatsku posebnost koja može biti i njihova, kad bi ju prihvatiti htjeli i kad bi se pomirili kako iz naše vizije čvrstog kamena i krša i njihove vizije močvare – „katkad nikne divan cvijet” (velika Josipa Lisac u pjesmi ‘O jednoj mladosti’).
Ponos, dostojanstvo i uvažavanje
Možemo ovih dana zaboraviti svu hrvatsku diplomaciju, koalicijsku politiku pogotovo, možemo razumjeti sve frustracije, hrvatskom nogometnom magijom, nesklonih, možemo se praviti da je oko nas sve drukčije dok igra traje, možemo zatvarati oči i zamišljati neku novu drukčiju i pravedniju Hrvatsku, možemo puno toga kao i inače, ali postoji ono što, ipak, svi skloni i neskloni ne mogu. Ne može se negirati hrvatska nogometna posebnost na svjetskoj razini, hrvatsko zajedništvo, povezanost ukupne hrvatske populacije u zemlji i iseljeništvu, važnost svega što ovih dana gledamo i doživljavamo, simbolika koju koristimo, kao niti ulogu koju Hrvatska u svjetskim okvirima dobiva.
Kakvo diplomatsko, političko i slično djelovanje i uvjeravanje u posebnost Hrvatske drugih; prema nogometnom prezentiranju Hrvatske sve izgleda sterilno, nepotrebno i usputno složeno zbog političkog zbrinjavanja. Udarci s te strane zato nisu slučajni, kao uostalom i negacija hrvatske identitetske simbolike, međutim sve to ne može zasjeniti novi hrvatski uzlet na svjetsku razinu, novo dokazivanje i pokazivanje posebnosti, novo potvrđivanje potencijala i novo potvrđivanje mogućnosti dizanja iz političke, diplomatske, gospodarske i svake druge prosječnosti
Ponos, dostojanstvo i uvažavanje, očekivane su posljedice djelatnosti podignute na svjetsku razinu kod svih koji osjećaju pripadnost, a svako gledanje, vaganje i testiranje, u ovakvim povijesnim trenucima, stila, tehničkih pogrešaka, povijesno nametnutih tereta i ljepote igre, potvrđuje osjećaj vlastitog nemira i teškog prihvaćanja hrvatskog dohvaćanja svjetske razine. Nije jednostavno biti svjestan dosega u svjetskoj utakmici iz koje su slijedom ispale neupitne veličine po sportskim, a naročito po općim mjerilima veličine i uspješnosti. Zato što je upravo kroz ovo i upravo sada potvrda, kako Hrvatska sa svojom posebnošću i s drukčijim pristupom može biti zemlja velikih vrijednosti sukladno svom ukupnom, društvenom, prostornom i ljudskom potencijalu. Kad bi se taj potencijal uvažavao i kroz političko djelovanje…
Njih nema u završnici, ali tamo je Hrvatska!
- Nogomet je djelatnost u kojoj apsolutno svi na svijetu sudjeluju i svima je njegova važnost bitna. Nogomet i ovim Svjetskim prvenstvom pokazuje i potvrđuje svoje globalno značenje, nogomet postaje više od igre i nogomet postaje mjerilo potvrđivanja, uvažavanja i vrednovanja. Igra se na svim naseljenim kontinentima, u svim državama, u svim političkim i gospodarskim sustavima, u svim godišnjim dobima i u svim klimatskim uvjetima, potvrđujući svoju univerzalnost, ukupnost i važnost. Danas u svijetu ima oko 210 registriranih nacionalnih saveza, po procjeni više od 250 milijuna ljudi bavi se nogometom, registriranih je igrača više od 40 milijuna, a procjene navijačkih i pratiteljskih potencijala prelaze milijarde. „Legendarni trener nogometne momčadi ‘Liverpoola’, škotski nogometaš Bill Shankly, rekao je kako neki ljudi misle da je nogomet pitanje života i smrti, ali on ih uvjerava kako je znatno, znatno važniji od toga” (Igor Rudan, Večernji list, 09.06.2018.).
- Rezultat nogometnog odlaska u Rusiju, za Hrvatsku postaje uzlet vrijedan svakog uvažavanja. Završnicu Svjetskog prvenstva mogu samo gledati cijeli kontinenti; Sjeverna i Južna Amerika, Azija, Afrika i Australija i Oceanija s ukupnim demografskim potencijalom većim od 6 milijardi stanovnika! Njih nema u završnici, ali tamo je Hrvatska!
- Nema tamo niti zemalja BRICS-a; površinom, te prostornim, demografskim i ukupnim potencijalom izuzetno moćnog udruženja (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika).
- Nema u Rusiji više niti jedne bivše komunističke zemlje, nema niti jedne zemlje Trećeg svijeta, nema nesvrstanih, nema skandinavskih zemalja, nema nikog iz Višegradske skupine, nema zemalja iz jugozapadne, jugoistočne i južne Europe, nema zemalja iz bivše države, nema ostalih najmoćnijih zemalja svijeta, nema bivših svjetskih prvaka niti zemalja iz grupe G8 (osim Engleske) i nema mnogih koji su tamo htjeli biti. Jednostavno nema, ali tamo je Hrvatska do kraja i nebitno je što će se još do tog kraja događati! Kao što su nebitni i svi kritičari ljepote, stila i načina igre u ovakvom redu stvari. Hrvatska je posebnost za njih – vlastita nemoć.
- Hrvatska je u usporedbi sa svim prethodno nabrojenim, pokazala moć, nevjerojatan talent i potencijal. Hrvatska je svjetski vrh i posebnost koja traje, na radost ukupne hrvatske populacije!
