Približiti se Orbanu i preko Kurza pokušati spasit stvar ili popušiti cijelu Savudrijsku valu?

1
1256
Dusko Marusic/PIXSELL

To naša demokratska ljevičarska javnost ne bi mogla progutati.

U Hrvatskoj nikada, baš nikada, nije dosadno. Zamislite, naravno, ako možete Švicarsku. Sve je u toj zemljici posloženo k’o u kutiji šibica. Rano dizanje, doručak, slijedi provjera jesu li obiteljske dionice stabilne i kolika je dnevna dobit. Potom slijedi posao, i kasni povratak kući. Večera i rano u krevet. Treba sutra ponovno rano ustati zbog posla. Većina Švicaraca nema pojma kako se zove njihov Plenković. Boli ih glava tko je upravitelj njihovog nacionalnog paraka ili njihovih jezera. Njihovi kolumnisti, kad žele biti aktualni, pišu o Wilhhelmu Tellu, njihovom Robinu Hoodu iz 14. stoljeća. Prokleto dosadno.

Hrvatska je u političkom smislu eldorado. Eto, gledam neki dan zabavnu emisiju “Volim Hrvatsku“ i Danijelu Trbović i baš sam tronut. Bez obzira što je emisija zabavna, zabavno je da Danijela voli Hrvatsku… Hrvatsku voli i 59-godišnji Josip Juratović, zastupnik SPD u Bundestagu.
Jura je čest gost Jutarnjeg i Večernjaka kao politički analitičar koji još od 1974.g., kao učeni automehaničar, budno prati što se dešava na brdovitom Balkanu. Ako je mogao pokojni bravar, inače Jurin idol, zašto ne bi i Jura malo podučavao balkanske domorodce. Bistri Jura zamijetio je, naime, kako su u centru Zagreba bile zapaljene svijeće “ne zato što je Advent nego u sjećanje na jednog osuđenog ratnog zločinca”. Jura prosto ne može da veruje da zatucani Hrvateki osuđenog ratnog zločinca slave kao heroja. Zato nas Jura s visoko podignutim kažiprstom upozorava da je to “otrov za mirovne procese na Zapadnom Balkanu“.
Mudri Jura, pun k’o zagorski puran, šalje poruku: “Nacionalisti žele preko Praljka Hrvatima nametnuti kolektivnu krivnju za Tuđmanovu politiku“. Koji su to “mirovni procesi“ na Zapadnom Balkanu, Jura ne objašnjava. Jura ne radi na sebi. To se vidi iz, kako bi rekla Tanja Torbarina, ”avijuna”. Ugledao se na predsjednika svog SPD-a Martina Schulza. Stranka je na zadnjim izborima prošla k’o “bosa po trnju.“ Imala je najlošiji rezultat u zadnjih 70 godina. Jurin Martin je u gimnaziji pao dva puta isti razred pa na žalost nije uspio ni maturirati. Šteta jer je njemačka ljevica toliko očekivala od Jure i Martina. Kad je Jurin uzor takav volumen ni Jura ne može biti drugačiji. Užasno mu ”na jetra” idu nacionalisti još od vremena kad je otvarao izložbe u Njemačkoj o nezaboravnom drugu Titu.
I Tito je kao i Jura mrzio nacionaliste. Mudri Jura nas upozorava: “I nacionalistički zahtjev za stvaranje trećeg, hrvatskog etniteta u BiH postaje sve glasniji. Stvaranje jednog čisto hrvatskog teritorija srušilo bi Daytonski sporazum i dovelo bi BiH do daljnjih nemira”. Kako politički daltonista vidi Daytonski sporazum… Sad se postavlja pitanje: kako je Titov apologet Jura postao tako mudar? Bojim se jedino tako što je na svoja muda flomasterom dopisao slovo ”r”.

Loading...

Hrvatsku svaki na svoj način vole i Balašević, Šerbedžija i Boro Drljača. O granitnoj ljubavi za Hrvatsku Đolea i Rade već sam pisao, ali Boro je relativno novi zaljubljenik. Boro Drljača naš je čovjek. Zapravo tipičan. Trebao je u Domu hrvatskih branitelja pjevati na srpsku Novu godinu. Kad već Thompson ne može zbog svog sumnjivog braniteljskog statusa sa Čavoglavima upast u taj dom, Bora može. On, za razliku od Thompsona, ima poželjnu biografiju. Barem u Istri. Za vrijeme rata Bora je tepao Hrvatima da su ustaše, slavio Krajinu, kapetana Dragana, Karadžića i omiljenog popa Đujića. Sada su hrvatski nacionalisti digli dreku pa navukli Borisa Miletića da otkaže našem Bori i tako grubo nasrne na njegova ljudska prava. “Tko to tamo peva?“ odnosno tko će pjevati ode miru, toleranciji i multikulturalnosti kao što su “Svi smo čuli ovih dana za Dragana Kapetana“ ili “Sa Manjače krenuli su vuci..“ Pada mi na pamet usporedba: da Donald Trump pozove Kim Jong Una na National Prayer Breakfast tj. Molitveni doručak.

I Efraim Zuroff voli Hrvatsku. Njegove memoare objavljuje Jutarnji. Jutarnji ga predstavlja kao “Posljednjeg lovca na naciste“. Naš lovac poznat je i po tome da vrlo često po svoje mišljenje o Hrvatima, Stepincu i Tuđmanu… odlazi u Beograd. Hrvatima ne “prašta“ rasne zakone. Zato je usidren u Beogradu. Stručnjak, lovac koji ne zna da je već u kolovozu 1942.g. general Aleksander Lohr Srbiju proglasio “Judenfrei” , što je nacistički izraz za područja očišćena od Židova. Od 16.700 Židova koji su tada živjeli u Srbiji i Banatu, 15.200 je ubijeno u Nedićevim koncentracijskim logorima. Međutim, naš“ lovac“ jedino što zna je bilježiti zgodne crtice iz “klerofašističkog“ Zagreba. Bio je navodno u Zagrebu kad je Hrvatska 4. srpnja 1998.g. u Lyonu pobijedila Njemačku na Svjetskom prvenstvu sa 3:0. Na ulici se klicalo Davoru Šukeru i Dinku Šakiću. Danas je mudro za svaku glupost reći da je “vjerodostojna“. Ovo o Šakiću vjerodostojno je kao i Efraimova tvrdnja “da je Tuđman izgubio brata u Jasenovcu“. Trebao je još nadodati da je to ujedno i razlog zašto Tito nikada nije stupio nogom u Jasenovac.

Kad smo već kod Jasenovca, javio se još jedan ekspert – Robert Bajruši. “Oduzeti novac osporavateljima Jasenovca“ grmi Roby. Naime, Ministarstvo branitelja financira Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Trostruki, naime, jer stručnjaci tvrde da ustaše nisu koristile ovaj logor kao masovno gubilište. Rekli bismo da je to stvar za povjesničare i statističare. Da, ali nedavno smo čitali “briljantan“ pledoaje našeg Robya zašto ne treba napadati Stipu Mesića u kontekstu presude “bosanskoj šestorki“. Pa ako već treba oduzeti lovu “osporavateljima“ Jasenovca onda se tu nešto mora zapitati i našeg Stipu. Ne vjerujem da Bajruši nije gledao famozni video našeg Stipe u kojem on Jasenovac predstavlja kao mjesto u ”koje se dolazilo da bi se spasilo glavu”. U jednoj davnoj ranijoj kolumni sam detaljno opisao iskaz “doživotnog“ Haaškog svjedoka o njegovom viđenju Jasenovca koje je potpuno divergentno onome što danas reciklira naš Roby. Ali tko će uzeti zbog toga lovu Stipi? Stipe lovu samo dobiva. Što na kraju krajeva i nije grijeh…

Oscar Wilde je jednom napisao: “Moralnost je stav koji zauzimamo prema ljudima koje ne trpimo.“

Da budem potpuno iskren, bojim se da Arbitraža između Hrvatske i Slovenije polako ide prama ”spektakularnom fijasku”. Naravno, za RH. Slovenija koja se u odnosu na arbitražu ponaša kao vrtni patuljak, uz asistenciju Njemačke i Bruxellesa, ostaje partizanski čvrsta. Implementaciji arbitražne granice na moru se mora pristupiti odmah. O svetoj Geri su spremni još razgovarati s Hrvatekima. Slovenci su valjda očvrsnuli u svom povijesnom trodnevnom ratu s Antom Markovićem.
Kad im vidiš ministra vanjskih poslova ne trebaš razmišljati kako izgleda žilet-žica. Gore nego “nož, žica, Srebrenica“. Hrvati, s druge strane, nemaju takvu vojničku povijest. Nemaju ni jedne trodnevne epopeje. Dobro naoružani lovačkim puškama, s embargom našeg Bude Lončara, trebalo im je čak četiri godine da se izvuku iz čelične giljotine “treće armije u Evropi”. Armije kojoj je, s druge strane, trebalo tri mjeseca da slomi pedeset puta slabije branitelje Vukovara. Čini mi se da tu leži geneza mlohavog ponašanja RH prema moćnim Slovencima koji su uvijek za ”poštenu” pogodbu: vi nama Savudrijsku valu, a mi vama Joška Jorasa.
Uz to su čak spremni financirati tzv. popularno “humano“ preseljenje. Slovence baš briga što se zbog takovog preseljenja u mitskom hramu pravde – Haagu dobivalo i po dvadeset godina zatvora za ratni zločin. Dobro, javljaju se i ekstremisti sa naše strane. Euro zastupnica Ruža Tomašić je nabrijana pa kaže: “Slovenija je izabrala silu, sa silom ih treba suočiti”. Srećom da nas je naš legendarni ministar obrane Jozo Radoš 2000-te godine dobro pacificirao pa silom ne možemo ni na Vatikan, a kamo li na Sloveniju i njene nosače aviona. To što je naš Jozo napravio s pobjedničkim Gardijskim brigadama podsjeća me na njegovu stranačku kolegicu Vesnu Pusić. Ona je, naime, na komemoraciji ministru Obrane Martinu Špegelju istog nazvala mirotvorcem!?

Slovenija poštuje arbitražu koju kao da je režirao Francis Ford Coppola. Obzirom na njen kompleks vrtnog patuljka u teritorijalnom smislu to mi je nekako i razumljivo, ali nikako mi ne ide u glavu kako naše europske uzdanice kao Merklovica, Juncker, EU administracija i razni drugi briselski moćnici priznaju i traže od nas promptnu implementaciju arbitraže sa Slovencima? Uglavnom “ceo svet“, osim SAD-a i Trumpa, su protiv nas, a za Slovence. Teško je sad iskemijati hladnu i pragmatičnu odluku. Ili spektakularni fijasko i poniženje ili prihvatiti Trumpovo uže spasa?! U tom slučaju moramo se približiti i Orbanu i Morawiecki i preko Kurza pokušati spasit stvar. To naša demokratska ljevičarska javnost ne bi mogla progutati. Ona bi radije popušila cijelu Savudrijsku valu. Ionako su njezini povijesni prethodnici već davno popušili su Srijem, Zemun, Boku kotorsku, Neum i Prevlaku ..Dobro, to je bilo u vrijeme kad je pušenje još bilo dopušteno. Danas se smije popušiti najviše jedna vala dnevno.
Kad bi se “konzervativnoj kontrarevoluciji“ kako ih krasno predstavlja Tomislav Krasnec pridružili još Češka, Slovačka i Hrvatska onda bi s Poljskom, Mađarskom i Austrijom nastala takova osovina da Bruxellesu više ne bi pao na pamet čl.7 kojim sad prijete Poljskoj. Nakon što potpišemo pristupnicu “konzervativnim kontra-revolucionarima“ možemo spor sa Slovenijom preseliti pred Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu koji je stvarno i mjesno nadležan za ovakvu vrstu sporova.
Lijepo zvuči ali… ljevica preko svojih macana već pere mozak Hrvatekima kako smo mi pobjednici, Slovenci su u komi, izgubili su Jorasa i Svetu Geru. Za našu ljevicu je arbitražna odluka zapravo pobjeda za pobjedom Hrvatske nad Slovenijom. Jedino nitko ne kuži zašto Slovenci hoće što prije provesti tu nesretnu odluku u kojoj su sve izgubili, a Hrvati dobili? Takvom logikom možda nam i BiH napokon dozvoli gradnju Pelješkog mosta i obeća da neće kažnjavati naše ribare oko Pelješca, a Srbi bi nam mogli jednog dana ponuditi Vukovarske ade za Vukovar. Tako naši ljevičarski mediji stvaraju pobjedničku atmosferu i osjećaj koji je imao Hitler tjedan dana prije nego je Žukov ušao u Berlin. A kad naša politički ”obrazovana” javnost osjete taj “killer instinct“ onda nema naroda na svijetu koji je tako duboko kmetski, poltronski i depresivan u stilu “kaj je, je“ i evo nam “prijateljskih“ Slovenaca nadomak Lučkom. Uz takav bi mentalitet mogla zadnja linija obrane Hrvatske pred Slovenijom postati vjerojatno Vrapče!

Usprkos općem uvjerenju, u pravu je Oscar Wilde kad je napisao: “Jedan mač učini više štete nego sto britkih pera.“

Ranko Ostojić, bivši ministar unutrašnji poslova, piše predsjedniku Sabora Jandrokoviću ”pismo namjere“ kojim predlaže da Sabor RH preuzme pokroviteljstvo nad obilježavanjem 75-te godišnjice bitke na Sutjesci. To je, da se razumijemo, upućeno onom istom Saboru koji je odustao od pokroviteljstva na sjećanje na masovna ubojstva u Bleiburgu. Piše naš Ranko da je Druga dalmatinska brigada imala oko 3.000 mrtvih. No, par godina kasnije 11. Dalmatinska brigada junački je pobila stotine tisuća nenaoružanih fašista i tako “osvjetlala obraz“ za one na Sutjesci. Samo 3.000 “narodnih neprijatelja“ živo je zakopano u Hudu jamu. A ovih 3.000 iz Dalmacije borilo se isključivo za Jugoslaviju, za jednopartijski sustav, za diktaturu (ne proletarijata) najcrnjeg komunizma koji se 1990. godine sam od sebe urušio, a da u njega nije ispaljen ni jedan jedini metak.
Samo petarde sreće da je zauvijek završio na “đubrištu“ povijesti. I sad bi trebali evocirati uspomene dalmatinskih orijunaša koji su se 1943.g, nakon pada Italije, masovno iz četnika prebacivali k Savi Kovačeviću. Dobro, njihovi današnji potomci itekako vladaju hrvatskim medijskim prostorom, ali to ipak nije razlog da zato obilježavamo njihove bitke za jednopartijsku diktatorsku Jugu… neka taj slatki kolač kusaju Miloševićevi nasljednici u Beogradu.

Na društvenim mrežama proširila se vijest da je bitka na Sutjesci poništena. Navodno je Sava Kovačević bio dopingiran…

Malverzacije u NP Plitvička jezera. U mojoj osobnoj iskaznici piše da su mi mjesto rođenja Plitvička Jezera. Plitvice su eldorado. Tko vlada jezerima taj drži bankomat. I tu je bit problema. Idem često u svoju rodnu kuću koju sam podigao iz pepela 1966 g. Seljani puka sirotinja. Koliko god Nacionalni park radio dobro seljaci iz zaseoka Sertić poljana od toga nemaju baš ništa. Sve je pobjeglo u Slunj,Gospić,Karlovac,Zagreb. Na području N.P. rade se apartmanska naselja. Dragovoljci prosvjeduju…psi laju karavane prolaze. Možda je napokon došlo vrijeme da neka nova mlada generacija napravi nešto za domicilno stanovništvo. Da se ne rasprodaju strancima čitava sela. Da Lika brendira svoje vode,zrak i fantastičnu prirodu. Svoje otkriće da je Sokol ptica pjevica. Čuli ste pjesmu. “Pjevaj mi pjevaj sokole…“

  • Slobodan Vujanović

    Razgovarao sam sa jednom partizankom. Ona mi je rekla, da ona nije imala veze sa komunizmom ni partijom, već da je u partizane pošla samo da bi se oslobodili od okupatora.