Proslava Dana srbijanske vojske postala tradicijom usred Zagreba, na Valentinovo, uz podršku hrvatskih političara!?

1
852

Provodi li se otklon od hrvatskih potreba slučajno uz neznanje, nesposobnost i političku sebičnost, ili je on uvjetovan pokoravanjem Hrvatske i njezinih nacionalnih sloboda, težnji i razvojnih koncepcija? Možda se u početku trgovinskog koaliranja moglo to i naslutiti, međutim, nakon svih anacionalnih i protuhrvatskih postupanja, nejasnoća više i nema. Ponižavanje ratnih pobjednika nakon svih agresorskih postupaka diljem Hrvatske za vrijeme srbijanske agresije devedesetih prošlog stoljeća, proslavom Dana srbijanske vojske u Zagrebu 14.02.2018., niti je bilo slučajno niti se moglo pripisati diplomatskoj pogrešci

Vladajuću nirvanu apsolutno ništa ne može poremetiti niti pomaknuti iz ustaljenih obrazaca osrednjeg političkog djelovanja, niti pokrenuti prema toliko čekanim reformskim potezima, niti probuditi iz osobnog zadovoljstva pozicijskim privilegijama, niti ju može, odgovornost prema hrvatskoj budućnosti, imalo uznemiriti. Praktični nihilizam hrvatske varijante, moderna su prepuštanja europskim pravilima i planski skrojenim zabludama s velikim europskim univerzalnim, svemirskim, intergalaktičkim i sličnim vrijednostima, u koje se nikad, ali nikad, ne smije sumnjati, niti ih, ne daj Bože, pomisliti mijenjati i korigirati prema potrebama ukupne hrvatske populacije.
Potpuna abolicija anacionalnog postupanja, odnošenja i stilskog izražavanja, danas je u Hrvatskoj zagarantirana prihvaćanjem i primjenjivanjem europske frazeologije i nesadržajne retorike s poželjnim otklonom od svake hrvatske problematike, a naročito od hrvatskih razvojnih interesa. I ne samo od anacionalnog postupanja, nego i od svih pogrešaka, zabluda, nesposobnosti, loših namjera, neobrazovanosti i sličnih pojavnosti europsko-hrvatskog političkog modernizma, kako si sami tepaju ili blokiranja hrvatske razvojne budućnosti u stvarnosti.

Valentinovo u Zagrebu

Loading...

Jedino lebdeće pitanje koje sve manje postaje nejasno je: Provodi li se otklon od hrvatskih potreba slučajno uz neznanje, nesposobnost i političku sebičnost, ili je on uvjetovan pokoravanjem Hrvatske i njezinih nacionalnih sloboda, težnji i razvojnih koncepcija? Možda se u početku trgovinskog koaliranja moglo to i naslutiti, međutim, nakon svih anacionalnih i protuhrvatskih postupanja, nejasnoća gotovo više i nema. Ponižavanje ratnih pobjednika nakon svih agresorskih postupaka diljem Hrvatske za vrijeme srbijanske agresije devedesetih prošlog stoljeća (vremenski nedavno), proslavom dana srbijanske vojske u Zagrebu 14.02.2018. godine, niti je bilo slučajno niti se moglo pripisati diplomatskoj pogrešci.
„Opsežnom pretragom stranica ambasada Srbije u Europi i svijetu, doznali smo kako se Dan srpske vojske nigdje nije u ostalim veleposlanstvima, uključujući i veleposlanstva Makedonije, Crne Gore i Slovenije, javno slavio niti spominjao. Ambasade Republike Srbije u tim zemljama nisu o tome postavile na svoje službene stranice nikakve vijesti. Ili mi mislimo da su oni slavili, recimo u Parizu, i da im je došao izaslanik predsjednika, da bi oni to prešutjeli? Teško. Znači, ništa svjetske sile. Činjenica je da se ova proslava na ovakvoj razini održala samo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dakle jedino u zemljama koje su bile žrtve agresije te iste Vojske Republike Srbije vojske čiji se dan tamo odjednom slavi!” (M. Vlahović, Hrvatski tjednik, 15.03.2018.).
Nevjerojatna spoznaja kako su proslavu podržali izaslanici s najviših razina hrvatskog političkog miljea, bez imalo dostojanstva prema vlastitoj zemlji i njezinim vrijednostima stvaranim upravo u ratu i na ratnoj pobjedi, nad istom tom vojskom koju slave usred Zagreba bez imalo osjećaja odgovornosti. Proslava održana samo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Slučajno? Teško za povjerovati, ali prihvati li se, ipak, malo paranoične sumnje, potpuni se otklon od sumnji događa već ove godine na isti dan. Valentinovo u Zagrebu.
„Godine 2019. na Valentinovo, 14. 02. u zagrebačkom muzeju Mimara svečano je obilježen Dan državnosti i Dan vojske Republike Srbije. Organizator je bilo Veleposlanstvo Republike Srbije u Zagrebu. Sredstva kojima se financira rad muzeja se, prema dokumentima objavljenim na mrežnim stranicama muzeja, osiguravaju u proračunu koji se donosi u Hrvatskom saboru. To što je hrvatski ministar obrane nepoželjna osoba (persona non grata) u susjednoj državi naravno nema veze. Hrvatski porezni obveznici koji pune državni proračun su sigurno zadovoljni što nema novaca za puno drugih važnijih životnih stvari. Vladajuća većina je stabilna, a javno deklarirani interes najveće stranke te većine je suradnja s SDSS-om (M. Palić, Dnevno.hr, 23.02.2019.).
Proslava Dana vojske Republike Srbije postaje tradicija na dan zaljubljenih usred Zagreba i svesrdnu podršku hrvatskog aktualnog političkoga vrha s oba brda, parada kakvu ne bi podržala niti jedna politička vlast kojoj je obrana dostojanstva zemlje i naroda kojeg predstavlja, primarni zadatak. Malo tko u Hrvatskoj vidi u tome strateški interes i malo tko u partijskom okruženju osjeća nelagodu.

Hrvatski nihilizam

„Potpuno negiranje svih načela, tradicija i ustaljenih vjerovanja” (B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1978.) samo je nastavak dosegnute nirvane ili potonuća u mirovanje i prazninu nametnutu europskim planskim postupanjima. Nestanak hrvatske tradicije, načela i vrijednosnih vjerovanja, omogućava apsolutnu negaciju svih povijesnih istina i primjenu obrazaca političkih djelovanja po kojima se hrvatski vrijednosni sudovi optužuju, ne prihvaćaju i negiraju na svim mogućim razinama. Povijesni usudi i trajnost nijemog prihvaćanja takvih obrazaca, poznata je paradigma u hrvatskoj povijesti koja zna i potrajati duže od normalnog očekivanja, ali uvijek završava nikad nestalim i uvijek postojanim hrvatskim odgovorom. Kao u filmu „Potraga za Nemom”, utjelovljenju prenesenog značenja ustrajnosti, vjerovanja, požrtvovnosti, snage i po završetku – beskrajne sreće i konačne potvrde razloga postojanja.
Bez obzira na povijesne zakonitosti i opću spoznaju o stalnoj želji i potrebi prisvajanja i kontroliranja hrvatskog društva i prostora iz susjedstva, uvijek iznenađuju hrvatski politički otkloni i nedostatak samosvijesti, nacionalnog dostojanstva, mirnodopskog nastavka i posebno nedostatak mirnodopske hrabrosti stečene u ratnim vremenima. Za nepovjerovati je recentni zanos vlašću, doduše vidljiv i s ranijim premijerom i premijerkom, i nepostojanje apsolutno nikakvog otklona od političkog apsolutizma vidljivog na svim razinama. Čak niti kod mladih, koji su to samo s brojem godina, ali niti blizu po idejama, nacionalnom zanosu ili idealističkom nastavku očuvanja hrvatskog dostojanstva, tradicije, ratnih pobjeda i svih povijesnih borbi za očuvanje hrvatskog prostora i nasljeđa. Selekcija nove hrvatske mladosti, suprotna gornjim navodima, dodatna je potvrda planskog pokoravanja hrvatskog idealizma, s krivim pretpostavkama kako će privremena politička inercija većine i programirana postupanja europsko-hrvatske ideologizirane manjine, vječno potrajati ili u konačnici slomiti Hrvatsku.
Demografski je zato hrvatski potop u slobodi, izravna posljedica „potpunog negiranja svih načela, tradicija i ustaljenih vjerovanja”, a po posljedičnim oblicima, supstitucija za ratne promašaje, izgubljene bitke, neostvarene teritorijalne vizije i povijesno nikad zatomljene želje za Jadranom. Izgledom, nalik na blokadu hrvatske budućnosti i izborom modela destrukcije po najosjetljivijem pitanju, kojeg se usput može opravdavati europskim postignućima, političkom širinom i razumijevanjem i novim slobodama kojih još uvijek, unutar hrvatske populacije, nismo svjesni, niti ih možemo u našoj hrvatskoj svijesti razumjeti. Za razliku od njih, koji istu takvu nemaju ili im je manje važna od vlastite nasljedne.
Svaka participacija u navedenoj blokadi izravni je doprinos demografskom potopu, svaki pokušaj opravdavanja samo je novi dokaz umiješanosti i svjesnosti postupanja, a svaki prešutni postupak nikog ne može abolirati u budućnosti. Koja polako nestaje pred našim očima. Namjera? Pokušajte razumjeti, otvoriti vidike, zatomiti sebičnost i podignuti brane…

Prema izgubljenoj starosti

Demografski je potop u slobodi, nevjerojatni slijed krivog postupanja koji traje neprekidno s različitim parametrima i gotovo je nedokaziv političkim upravljačima naših sudbina, bilo kakvim znanstvenim metodama. Nema te sile koja će umišljenim titanima političke misli, egzaktno dokazati izravnu korelaciju demografskog i gospodarskog razvoja i još teže dokazati vrijednost ljudske populacije i djece u njoj. Budućnost im kao takva, doseže samo do kraja mandata, a šire okruženje s ljudskim elementarnim potrebama, postoji samo kao teret budućnosti. Putem kojim nas vode u tu budućnost izgube se mnogi i malo ih se nakon toga – zna vratiti. Veliki se broj iz Kraljevstva nebeskog više nikad neće niti moći.
Procijenjena je prosječna starost hrvatske populacije 2017. godine iznosila 43,1 godinu (muškarci 41,3; žene 44,8 godina) i po tom i ostalim sličnim demografskim pokazateljima, UN demografski stručnjaci ubrajaju Hrvatsku među pet najstarijih populacija u svijetu. Prosječna je starost, vjerojatno, i veća, jer se podaci Državnog zavoda za statistiku temelje samo na odjavljenim hrvatskim iseljenicima. Prema, pak, demografskoj tipizaciji ukupne starosti na osnovi udjela velikih dobnih skupina u ukupnom stanovništvu, Hrvatska je u tipu duboke starosti i vrlo blizu tipu izrazito duboke starosti, jer već ispunjava jedan od dva elementa izrazito duboke starosti (ukupno je 7 tipova, a izrazito duboka starost je najgori tip). Broj i udio starog i starijeg stanovništva (≥ 65) u ukupnom iznose 818.300 ili 19,8%, a mladog (≤ 19) 816.699 ili 19,8%. Odnos je 1:1, a s trendovima iseljavanja i prirodnog kretanja odnos će se stalno povećavati prema porastu starog stanovništva.
Najbrojnija je jednogodišnja skupina starosti 62 godine sa 62.213 stanovnika i u usporedbi s nekim mlađim jednogodišnjim skupinama, pokazuje stvarnu demografsku destrukciju ukupne hrvatske populacije. Npr., 25-godišnjaka ima 47.255, a djece stare 1 godinu samo 36.390. Procjene, u slijedećih 5 i 10 godina, odnosa velikih dobnih skupina nisu nimalo svijetle i starijeg će stanovništva u ukupnom biti vjerojatno i preko 25%. Starost i prateća Alzheimerova bolest postat će sve veći hrvatski problem budućnosti i put prema izgubljenoj starosti, obzirom na hrvatski pristup cijeloj problematici.
„Prema statističkim podacima i procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, 10% populacije starije od 65 godina obolijeva od Alzheimerove bolesti, što znači da u Hrvatskoj trenutno boluje više od 86.000 ljudi, a novooboljelih je godišnje oko 11.000″ (dr. Sanja Klaić Grotić, liječnica obiteljske medicine u zagrebačkoj ambulanti na Peščenici).
Hrvatska stari, odlazi i ništa ne rješava ushićena europskim poticajima i fondovskim povratima manjim od već uplaćenog novca. Drugi put o starosti i bolesti uz podatke, zakonitosti i projekcije…

  • Rooster

    Kakav smo mi narod,kakvi ljudi ,kakqv čovijek !?!!
    Svaki komentar je suvišan !
    Stid i sramota !