Putin i Kolinda: Rusija želi očuvati investicije u Hrvatskoj, Hrvatska želi čisti zrak u S. Brodu i plinovod

youtube

Hrvatska želi čisti zrak u Slavonskom Brodu, želi plinovod, želi zauzeti ulogu koju je predsjednica zauzela svojim gardom kada je kazala Baltik, Jadran, Crno More. Rusija, pak želi svoje investicije u Hrvatskoj očuvati u sigurnoj zoni. Svatko će dobiti ponešto, a predsjednik Putin je izvijestio kako su na sastanku razmatrali konkretne mjere za unapređenje suradnje, a posebice na području gospodarstva. "Smatramo da ove godine imamo priliku vratiti robnu razmjenu na razinu kakva je bila prije krize", kazao je ruski Predsjednik

Dolaskom Sebastiana Kurza na čelno mjesto Austrije mnogo toga se mijenja, prije svega mijenja se pozicija prema Soroshevim rabotama zbog kojih je čak i bio odlikovan 1999.godine u Beču kojom prilikom je najavio da će smrt, tada već bolesnog predsjednika RH Dr. Franje Tuđmana biti pozitivna za demokraciju u Hrvatskoj. Nakon toga je perzistirao sa svojim rabotama po Austriji i obmanjivao mnoge koji su mislili da taj čovjek potiče demokraciju. Sorosh se nedavno razotkrio kada je kazao da je izbjeglička kriza pozitivna okolnost za Europu, predvidjevši da bi bilo dostatno na svakog izbjeglog potrošiti do šesnaest tisuća eura kako bi se ostvarila pozitivna demografska supstitucija. Time je pokazao svoje pravo lice i dao široj javnosti do znanja da je njemu od veće važnosti imati kritičnu masu ljudi koje je sam sponzorirao, nego slobodoumne ljude, što je bila njegova dosadašnja retorika. Kada se k tome pribroji da je njegov modus operandi poznat i da koristi svoja veleučilišta i edukativne programe kao križance udruga i zaklada koje u konačnom efektu djeluju odrođujuće na europske narode, možemo kazati da je došlo krajnje vrijeme da se ovom eksponentu „novog svjetskog poretka“ stane na kraj . Novoizabrani lider Austrije odabrao je pravi put i najavio je Soroshu da njegovi poslovi nisu više dobrodošli u Austriji. Iako je Austrija jedna od zemalja koje zauzimaju prvorazredno mjesto za hrvatsku vanjsku politiku, ovih smo dana bili počašćeni obnovom odnosa s Rusijom, odnosa koji su predugo bili zapostavljeni. Odnosi s Rusijom su konačno počeli dobivati normalne konture zdravih bilateralnih odnosa, te nije za isključiti da će putevima Chodorkovskog i Todorić, preko Londona, zauzeti neku švicarsku adresu, ali i to je pouka da se slični socio ekonomski procesi slično odvijaju i na posljetku i završe. Najvažnije je bilo progovoriti o bilateralnim odnosima koji nisu istovjetni s onima u kojima nas EU želi strpati u nekakav koš proturuske koalicije, jer je vjerojatnost da smo ozbiljna meta ruskih hakera ista onoj prijetnji da Eminem pobjedi na festivalu bećarca. U sklopu službenog posjeta predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović Ruskoj Federaciji, u Moskvi je održan Rusko-hrvatski poslovni forum, a posebnu dimenziju svemu dale su okolnosti da svaka od stranaka ima velika protu očekivanja i da smo u trenutnoj fazi iz koje se nitko ne može povući. Hrvatska želi čisti zrak u Slavonskom Brodu, želi plinovod, želi zauzeti ulogu koju je predsjednica zauzela svojim gardom kada je kazala Baltik, Jadran, Crno More. Rusija, pak želi svoje investicije u Hrvatskoj očuvati u sigurnoj zoni. Svatko će dobiti ponešto, a predsjednik Putin je izvijestio kako su na sastanku razmatrali konkretne mjere za unapređenje suradnje, a posebice na području gospodarstva.

“Smatramo da ove godine imamo priliku vratiti robnu razmjenu na razinu kakva je bila prije krize”, kazao je ruski Predsjednik. Potpisani Memorandum o sudjelovanju na trećim tržištima također će doprinijeti unapređenju suradnje. Istaknuo je kako je u razgovoru velika pozornost posvećena području energetike. Hrvatska je veliki uvoznik ruskih naftnih derivata i prošle godine kupila je 350.000 tona nafte, a Rusija zadovoljava gotovo pola hrvatskih potreba za plinom. “Računamo da će postignuti rezultati doprinositi daljnjem razvoju rusko-hrvatske suradnje na svim područjima”, dodao je ruski Predsjednik. Ni vlada nije odviše mirovala u međunarodnim odnosima, najveći odjek u javnosti imao je nedavni intervju Andreja Plenkovića koji je dao za „France 24.“ Hrvatska ima pred sobom dva važna cilja, ulazak u Schengen i pridruživanje Eurozoni, i uvelike je napredovala u oba područja, ocijenio je u ponedjeljak premijer Andrej Plenković u razgovoru za France 24. U toj izjavi osujetio je sve one političare koji po Europi šire vijesti o tome kako je Hrvatska neozbiljna na svom europskom putu, mnogi posežu čak i za konstruktom koji Hrvatskoj podmeće izbjegavanje Schengenskih obaveza, a još i prije ulaska u EU smo itekako poradili na pitanjima koji se tiču ispunjenja svih uvjeta koji proizlaze iz tog sporazuma. Čak smo i značajne promjene napravili u promjeni čuvanja obalnih granica što je preuzela policija od vojske. Mnoge više razvijenije zemlje i ne pomišljaju raditi toliki trošak, a Hrvatska je to sve prije desetak godina uspjela. Što se uvođenja eura tiče, Hrvatska je već toliko duboko u „euro-zoni,“ da je praktično već sada moguće voditi obije blagajne, samo je s fiskalne strane teže izvedivo. Ono na što ćemo morati paziti je da nam prelazak na Euro ne potakne apetite trgovaca, koji su diljem EU pri uvođenju te valute poskupjeli sve proizvode našavši izliku u konverziji.

Nakon raznih hrvatskih uspjeha na diplomatskom planu, ministrica znanosti se htjela pohvaliti da i ona ima dobre želje za uduživanjem u multilaterale. Što li bolje zvuči doli učlanjena u CERN? Poznajem neke alumne hrvatskog sveučilišta, mahom čestićari, koji rade u CERN-u i nisam uvjeren da bi njihove genijalna otikrića CERN dvostruko nagradio da plaćamo članarinu od cca šest milijuna švicarskih franaka. Kada bismo taj novac dali našim curama i dečkima u domovini, učinak bi bio sigurno vidljiviji. Radi se o respektabilnoj organizaciji, vrlo važnoj za znanost na svjetskoj razini i lijepo je biti članom CERN-a. Čak je i Jugoslavija bila jedna od 12 zemalja koje su osnovale CERN 1954.godine (ali je napustila 1961.godine), pa kao pravni slijednici utemeljitelja uvijek možemo kazati da imamo pravo prvenstva pri obnovi članstva. Mnoge zemlje su se kasnije priključile, Srbija i Slovenija su na putu prema pristupanju. Hrvatska ima ugovor o suradnji i plaća članarinu u eksperimentima oko 300.000 CHF da bi desetak hrvatskih znanstvenika moglo raditi. Kad bismo krenuli prema članstvu morali bismo pored ove članarine u eksperimentima plaćati i članarinu u samom CERNU, za početak oko 1.200.000 CHF, a kasnije i više… Učlaniti se ili ne? Nije li potrebna šira rasprava, u početku šire znanstvene zajednice, a ne samo onih koji rade u CERNU? Desetak naših znanstvenika i sada dobro rade uz ovakav status. Ne vidim što bismo dobili plaćanjem skupe članarine u samom CERNU? Bili bismo dio nečeg važnog, možda bi netko sjedio u nekom odboru i glumio da o nečemu odlučuje? S druge strane izdvajanja za znanost su još uvijek mala, ova članarina (1.200.000 + 300.000 CHF) bi bila više od 10% godišnjeg projektnog financiranja znanosti u RH. Mnoge izvaneuropske zemlje sasvim dobro rade uz ugovor o suradnji kakav i mi imamo. Učlanjenje nije prioritet ima puno važnijih problema za riješiti, a naši znanstvenici ništa ne gube, odnosno učlanjenjem ne dobivaju mnogo. U ostalom, neka se ravnatelj „Ruđera“ javno očituje s kraćim elaboratom pa da o tome nešto više kaže akademska zajednica, a ne da se skupo plaćenim PR-om okiti aktualna ministrica koja o CERN-u, vjerojatno ima nedovoljno informacija. Treba pitati ravnatelja i što je napravio kao ravnatelj IRB-a po pitanju pravilnika o napredovanju i vrednovanju znanstvenog rada.

Nisam siguran da postoje sekundarne publikacije u kojima objašnjavaju što su to oni zaista napravili u CERN-u. Prema upozorenjima vodećih znantvenika iz svijeta, publikacije s desetcima i stotinama autora (koautora) su irelevantne za vrednovanje pri napredovanju, a svi naši CERN-ovci su se unaprijedili upravo tako – bez samostalnih, sekundarnih publikacija. Osim toga, može li nam isti ravnatelj pokazati plan suradnje našeg gospodarstva sa CERN-om. Na primjer Republika Češka vrati tu milijunsku članarinu putem narudžbi i isporuke sofisticirane opreme CERN-u. A mi? Jesmo li mi sposobni napraviti niti jedan uređaj za CERN? Mislim da takve ministričine odluke treba dobro odvagati, jer da smo htjeli „uči“ u CERN, to bismo napravili sigurno odmah nakon rata, nakon što su nam skinuli sankcije koje smo imali na visoku tehnologiju. Nemam ništa protiv visokih ciljeva, ali koji puta moramo skrbno upravljati s onime što imamo. Ljudi koji su na vrhu znanosti i onako imaju pristup svom svjetskom znanju i opremi, pa procjenjujem da tetošeći tu kritičnu nekolicinu nećemo napraviti značajne pomake u zaustavljanju demografskog odljeva. Baš kao što nam neće pomoći držanje u uzničkom ropstvu specijalizanata, dostatno je da im se da samo malo bolji okvir od ovoga sadašnjeg. Problem se ne rješava ni demografskom supstitucijom, kao što se jedan dio vlade uporno trudi pospješiti useljavanje radne snage. Najgore što nam se može dogoditi je da i nadalje ostanemo „visjeti“ na tragu potplaćenih pripravnika i sezonaca iz Bosne.

Ionako ne želimo masovni turizam, pa ne vidim nikakva razloga da naše cijene budu bezobrazno niske, ali itekako vidim razloge podizanja primanja naših zaposlenika koji na sezonskom poslu nailaze na glavnu konkurenciju „uvoznih sezonaca“ koji rade za „šaku riže.“ Mediteranski i kontinentalni ugostiteljski proizvodi i usluge su jednostavno malo skuplji i s time će se svijet morati pomiriti, ali i neki pretenciozni poduzetnici koji su nam obalu pretvorili u tulumarilište s brojnim kioscima brze hrane od kojih se možete jedino maknuti kao nautičar, ako vas ne pogazi Horvatinčić ili netko od „zlatne mladeži“ koji imaju „dozvolu za ubijanje iz nehata“ na svom bankovnom računu. Ponavljati ću svoj stav dok ga se ne prihvati, a to je da se u Hrvatskoj ne mora nužno raditi nedjeljom, ne mora imati „blagajnicu koja ne može na more,“ ne moramo imati najjeftinije stvari koje nas vuku na dno ekonomske mizantropije. Stvar je u stavu, pa kada kažemo da je manje važno inzistirati na fiksiranju minimalnih plaća u odnosu na to da se stvori trend koji će sam po sebi predumijevati da građevinar mora biti dobro plaćen, da turistički radnik ima razloga provesti sezonu pod povišenim opterećenjima i da nam ekipa koja čini okosnicu zdravstvene skrbi može i više nego spojiti kraj s krajem. To se sve može postići na način da se temeljito odvagne i ustanovi hoćemo li biti društvo kvantitetnih uspjeha ili kvalitativnih uspjeha. Odgovor na to pitanje nam daje azijska konkurencija koja je već zauzela jak položaj na kvantitetnoj strani produkcije, pa je glupo gurati se tamo gdje ne pripadamo…



Facebook Comments

Loading...
DIJELI