Quo vadis, gospodine Plenkoviću?

0
1255
Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

Plenković je lustrirao one koji su mu značajno donijeli izbornu pobjedu, a ustoličio one koji, zapravo, nemaju nikakav izborni legitimitet. Plenković te poteze ne vidi kao katastrofalne, jer svjetonazorski pripada onima koji su po svim Božjim i prirodnim zakonima objektivno glavni kandidati za lustraciju. Kada u tom svjetlu postavimo pitanje, 'Quo vadis, gospodine Plenkoviću?', možemo dobiti samo jedan ispravan odgovor - Andrej Plenković nezaustavljivo ide prema velikoj koaliciji!

Više od tri četvrtine žitelja Republike Hrvatske s pravom iz dana u dan postavljaju ovo pitanje gospodinu Andreju Plenkoviću ukazujući mu da je izabrao krivi put i da Hrvatsku, umjesto putem stabilnosti, mira i prosperiteta, nezaustavljivo vodi stranputicom neimaštine, nemira i novih još dubljih podjela.

Iako je afera „Agrokor“ medijski, populistički, ali i objektivno najvidljivija u javnom prostoru, iako je ta afera dobrano uzdrmala temelje Plenkovićeve vlade, postoji još cijeli niz neuralgičnih  točaka i relevantnih ekonomskih pokazatelja koji jasno govore da Plenković nije ni približno uspio realizirati svoja programska načela o stabilnosti Hrvatske.

Loading...

INA-MOL, brodogradnja, Petrokemija, rafinerija Sisak, porast javnog duga za gotovo 11 milijardi kuna, značajno usporen rast BDP-a, pad industrijske proizvodnje, porast uvoza prehrambenih proizvoda i rast cijena tih proizvoda za više od 10 posto, demografski slom, eksplozija nezadovoljstva blokiranih i ovršenih građana, dužničko ropstvo, neprovođenje nužnih strukturnih reformi, niz je problema koji objektivno mogu zabrinuti i najveće optimiste u Hrvatskoj. Premijer Plenković je  na ljestvici popularnosti uvjerljivo najnegativniji političar, a njegova stranka nezaustavljivo statistički klizi prema dolje.

Ako tome pridodamo svjetonazorska pitanja, Istanbulsku konvenciju, bezuspješno suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, pravi verbalni rat sa svim susjednim zemljama zbog neriješenih prijepora, svaki se objektivni analitičar ili promatrač političkih zbivanja  pravom se pita: „Quo vadis, gospodine Plenkoviću?“ Adresa Andreja Plenkovića prava je i jedina adresa na koju ćemo uputiti ovo pitanje, jer on je osobno preuzeo punu odgovornost za budućnost Hrvatske prilikom preuzimanja vlasti, proklamirajući svoju vjerodostojnost i neku novu stabilnost Hrvatske. Ako još radikalnije zaoštrimo pitanje političke odgovornosti Andreja Plenkovića za stanje u kojemu se nalazi Hrvatska danas, potrebno je analizirati njegova osobna ideološka polazišta.

Potrebno je vidjeti, je li on preuzimanjem vlasti, krenuo u borbu za hrvatsku stabilnost naoružan ekonomskim činjenicama ili je, zapravo, krenuo u svjetonazorsku bitku protiv onih koje je on označio ideološkim neprijateljima hrvatske stabilnosti? Ako rekonstruiramo događaje iz vremena kada je Plenković konstruirao svoju Vladu nakon parlamentarnih izbora, ako analiziramo njegovo preslagivanje Vlade nakon što je iz Vlade revolveraški izbacio Most, dobit ćemo odgovor na pitanje – koga je Plenković u  Hrvatskoj naciljao kao glavne krivce za nestabilnost i podjele u društvu. Naciljao je i nemilosrdno lustrirao one koji su u dugom pobjedničkom nizu, voljom hrvatskih birača, mijenjali  hrvatske politike koje su trasirali Mesić, Račan, Josipović, Milanović i ostali apologeti propalog jugoslavenstva, a istodobno je u koaliciju prigrlio glavne ideologe tih neuspješnih i gotovo poraženih politika, dajući im umjetno disanje i nova krila.

Da bi paradoks bio još veći, Plenković je lustrirao one koji su mu značajno donijeli izbornu pobjedu, a ustoličio one koji, zapravo, nemaju nikakav izborni legitimitet. Tim potezima, koje mnogi objektivno nazivaju katastrofalnim političkim pogreškama, Plenković se, zapravo, javno svjetonazorski legitimirao i sam sebe pozicionirao na platformu neoliberalne, lijeve provenijencije. Plenković te poteze ne vidi kao katastrofalne, jer svjetonazorski pripada onima koje je ustoličio, a ne onima koje je lustrirao. Svjetonazorski pripada onima koji su po svim Božjim i prirodnim zakonima objektivno glavni kandidati za lustraciju.

Kada u tom svjetlu postavimo pitanje, „Quo vadis, gospodine Plenkoviću?“, možemo dobiti samo jedan ispravan odgovor. Andrej Plenković nezaustavljivo ide prema velikoj koaliciji! Danas je više nego kristalno jasno da je taj put prema velikoj koaliciji u Hrvatskoj, Plenković pažljivo i planski  trasirao od samog dolaska na čelo HDZ-a i hrvatske Vlade. Oni analitičari koji su pažljivo promatrali djelovanje Andreja Plenkovića u  EU-parlamentu, vide da je plan rušenja domoljubnih politika Tomislava Karamarka, pomno pripremljen i puno ranije.

Izbacivanje Mosta iz Vlade nije se dogodilo slučajno, niti se dogodilo zbog krize u Agrokoru. Izbacivanje Mosta iz Vlade pomno je planirana operacija, kako bi se HNS-u otvorio put u Banske dvore, a HNS je, zapravo, probni balon i most preko kojega treba spasiti devastirani SDP i one politike koje su do nogu poražene na svim izborima u proteklih pet godina. Da nije bilo Agrokora, Most bi bio izbačen iz Vlade zbog Zakona o arhivima, Zakona o HNB-u ili bi se našao bilo koji trivijalni razlog za razvrgavanje koalicije s Mostom. I HDZ-u i SDP-u su Most i Živi zid –  trn u oku, remetilački faktor u političkoj podjeli plijena i zbog toga ih treba marginalizirati, uništiti, maknuti s političke scene, a to se može jedino – velikom koalicijom! Na uništavanju „trećih puteva“ u Hrvatskoj, uvijek su zdušno i složno, zajednički radili i SDP i HDZ, kako se ne bi poremetila „jednostranačka“ parlamentarna demokracija u Hrvatskoj.

Nagla odluka Plenkovića da ratificira Istanbulsku konvenciju, bez sumnje je ustupak Pupovcu, HNS-u i SDP-u, jer bez ruku SDP-a, Istanbulska konvencija mu ne bi prošla. Ratifikacija Istanbulske konvencije naišla je na otpor jednog dijela vrha HDZ-a, jednog dijela HDZ-ovih zastupnika u Hrvatskom saboru i da bi Plenković proveo u djelo taj nalog iz Bruxellesa, nužno je stvoriti savez sa SDP-om. Istodobno,  kako je i sam najavio, Plenković će se dodatno obračunati s takozvanim ekstremistima u HDZ-u, ustašama, katolibanima i Karamarkovim spavačima i njihove ruke mu više neće biti potrebne kako bi sačuvao Vladu od pada, koji mu evidentno prijeti. Za takvo  dodatno discipliniranje HDZ-ovih domoljuba i demokršćana,  Istanbulska konvencija došla mu je kao naručena i konačno Plenković stvara HDZ po svom svjetonazorskom ukusu.

Pitanje je samo, hoće li HDZ-ova baza, konačno, postaviti na dnevni red pitanje Plenkovićeve političke odgovornosti za uništavanje jedne velike, Tuđmanove državotvorne stranke i hoće li mu postaviti pitanje s jasnim odgovorom: „Quo vadis, gospodine Plenkoviću?“