Reformske mjere Vlade RH diktiraju strane banke

0
498
screenshot

Nemaju što Marić i Plenković birati, nema važnijeg od dizanja plaća i to je jedina reforma koja do izbora može podići njihov rejting, trenutačno gotovo zaustaviti iseljavanje iz Hrvatske i u narod unijeti optimizam - kaže nam uvijek zanimljivi Davor Ivanković. U svome makroekonomskom izletu u slavu HDZ-a, zanemario je jako važne detalje.

Ministar Zdravko Marić izašao je s nacrtom promjena u poreznom sustavu. Imamo tri aspekta poreznih promjena: PDV, doprinosi na bruto plaću, i porezi iz plaće. Parafiskalni nameti ostaju jer na njima parazitira more stranačkih uhljeba, ne samo iz HDZ-a. Dojam je da direktive dolaze od stranih banaka. Ovdje ću prezentirati i pomalo pristrano pisanje Davora Ivankovića na tu temu, u Večernjaku od 17. lipnja.

 

Loading...

(1) PDV pada na 24 posto

Ivanković: “Državna kasa prvi je put prepunjena, no oni se muče oko toga što sada s time učiniti. I, po svemu sudeći, spremni su za krivi potez. I Plenković i Marić kažu da će smanjiti PDV s 25 na 24 posto. U njihovoj računici taj jedan postotni poen uzet će proračunu 2 milijarde kuna i očito smatraju da će time uspjeti rasteretiti sve, i poslodavce i građane. Svi mi, međutim, u sekundi smo izračunali da od toga neće biti ništa, jer smanjenje za samo 1 postotni poen neće promijeniti cijene, te će dvije milijarde kuna ispariti, uglavnom otići u džepove trgovaca, a neće olakšati ni poslodavcima ni građanima. Kako je to toliko jednostavna jednadžba, svi su dobrohotno požurili Plenkoviću i Mariću objasniti da rješenje nije u PDV-u, nego u poreznom rasterećenju plaća. U ovih tjedan dana dogodilo se da jednako zbore i poslodavci, strani ulagači, ekonomisti, koalicijski partneri HDZ-a i, naravno, zaposlenici – svi od Plenkovića i Marića traže da, kad se država već odriče nekoliko milijardi kuna iz proračuna, to usmjeri u dizanje neto plaća.”

Što je to prepuna državna kasa u državi s inozemnim dugom na razini 40 milijardi eura? Pad zaduženosti privatnih poduzeća ne znači i pad duga države. Dug građana je 3,5 puta veći od duga gospodarstva. I još trpimo opak pad industrijske proizvodnje – nedopustivo je i stacioniranje. Baš se zamišljam kako izbjegavam “prijatelje” od kojih sam posudio velike novce i onda supruzi ponosno pokazujem prepunu lisnicu. Mnogi su naši poduzetnici uspjeli tako da nisu plaćali svoje obveze. Jeli Zdravko Marić takav profil poduzetnosti? “Višak” u proračunu stvoren je (a) kroz odgađanje i reprogramiranje prispjelih obveza i troškova (b) kroz poreznu presiju i represiju naknada, posredno i kroz ovršne postupke – Ivanković propušta napomenuti da je sadašnji fašistički Ovršni zakon djelo HDZ-a i da je tvorca tog zločina Andrej Plenković uvrstio u svoju vladu. Osobno sam mišljenja da glede PDV-a trebamo ostati na projekciji za cijelo slijedeće desetljeće u smislu njegovog svođenja s četvrtine na petinu, uz pojeftinjenje države, koje traži stvarne strukturne reforma. Poznato je da PDV možete preko noći podignuti za 10 posto, ali ga u jednoj godini možete smanjiti samo za 0,5 posto, ako ne želite destabilizirati cijeli sustav. U svezi smanjenja PDV-a presjecaju se skoro svi parcijalni interesi, ako tako možemo nazvati i interes svih nas potrošača, a problem je upravo porezni efekt turizma. Što nam to govori? Pa, Plenković i Zdravko Marić ne provode to zbog makro projekcija u budućnosti, nego ipak slijede diktat stranog interesa. Odriču se naših dvije milijarde kuna u punjenju proračuna pod izgovorom stvaranja uvjeta za niže cijene, kako za turiste, tako i za sve nas, a zapravo je njihov motiv i zadaća pogodovanje uvoznom lobiju i stranom interesu. Smiješno je obrazloženje Zdravka Marića da snižava PDV da bi ga u nekoj budućoj krizi mogao povisiti i tako proizvesti pozitivne učinke. Posebno ako imamo na umu činjenicu da će ova kriza potrajati.

(2) Ukidaju se neki porezi na bruto plaće

Poslodavci i Europska komisija traže smanjenje cijene rada. Doprinosi za zdravstvo su na svoj način I. mirovinski stup, samo s druge strane bruto plaće – tih 15 posto na bruto plaću namiruje poslodavac. Kako je doprinos za zdravstvo tijekom banana povijesti RH prepolavljen onako od oka, preko koljena, proizvedene dubioze i budućnost naše medicine i zdravstvene zaštite ne dopuštaju smanjenje doprinosa za zdravstvo. Ostaje nam ukinuti doprinos za zapošljavanje 1,7 posto i za zaštitu na radu 0,5 posto. Problem je što negativni učinci takvih odluka nisu modelirani, što se Vlada RH u promjene upušta onako od oka. Ministar zdravstva Milan Kujundžić razmišlja o prevaljivanju bolovanja na trošak poslodavaca i nakon prva 42 dana. Iz HUP-a je došao odgovor da ministar Kujundžić zaboravlja da poslodavci uplaćuju doprinos za zdravstvo, doprinos na bruto plaću.

(3) Smanjenje poreza iz plaće

Ivanković: “Oni računaju da bi znatnija povećanja neto plaća preko noći olakšala poslovanje jer bi najveći dio njihovih zaposlenika odustao od odlaska na rad u inozemstvo.”

Dakle, Ivankoviću, znatnija povećanja plaća kroz malo smanjenje poreza iz plaće doživjet će samo oni s visokim primanjima, a zapravo niti oni, jer je to takvima sića. Takvi neće otići u inozemstvo niti ako ih na to fizički prisiljavate – odlaze samo kao turisti, u najskuplje destinacije. Odlaze i na visoko plaćene predstavničke pozicije. Zar nije država nedavno slično intervenirala u plaće, na zadovoljstvo onih s visokim primanjima? Niti smanjenje poreza iz plaće za sve porezne razrede nije nikakva demografska mjera – zaposlenici s više prijavljene djece ne uplaćuju poreze iz plaće jer imaju porezne olakšice na djecu. Zaposlenicima s više djece neto plaća porast će zanemarivo. Imamo i te podcijenjene nutarnje odnose. Proračun je kumulacija za sve nas, pa i za one s manjim plaćama, koji će biti zakinuti za priličnu razliku, koja ide eliti. Jeste li prepoznali obrazac Alana Forda: ministri otimaju sirotinji i pomažu bogate. Jedinice lokalne samouprave ostat će bez dijela prihoda. Je li sve to uvod u novu kampanju za uvođenje poreza na nekretnine?

Zaključak na mjere (1) – (3)

Vlada provodi one intervencije u plaće koje ne povisuju bruto plaće, pa nakon takvih “strukturnih” promjena ne mora povećavati mirovine – usklađivanje mirovina s bruto plaćama je zakonska obveza. Dakle, glavne četiri (strane) banke diktiraju okvire promjena – mirovinska davanja zadiru u bruto plaću, odnosno sjedaju prije poreza iz plaće. Znate, ako mirovine rastu, fondovi u vlasništvu banaka praznit će se brže. Na tome je tragu i mjera pomicanja dobne granice umirovljenja. Mnogi će umrijeti na radnom mjestu, pa glavni bankari mogu odahnuti. Dakle, vlada jako pazi da ne poveća bruto plaće, da onima s manjim primanjima ne poveća značajno niti neto plaće, da se iseljavanje radno sposobnih Hrvata nastavi. Po svemu sudeći, to je zadaća s kojom je Andrej Plenković od strane europskih centrala postavljen za namjesnika u RH, i glede toga nisu moguća nikakva odstupanja, osim u slučaju novog rata. Nakon što je zemlja upropaštena kroz udbašku tranziciju i agresiju Srbije na RH i BiH, doživjeli smo nevjerojatnu situaciju da je novi rat prije dvije-tri godine mogao biti spas za ovu zemlju. Desetci tisuća radno i vojno sposobnih mladića ostali bi u zemlji. Vjerojatno bismo ponovno imali stravične brojke poginulih i radno onesposobljenih, ali bi preživjeli branitelji ovaj put tražili vlast i uključivanje u sve procese u državi, pa ne bi padali prijedlozi da imaju pravo prvenstva u iseljavanju.

Sijanje optimizma ne podiže plaće

Ivanković: “Formula je jednostavna, država mora smanjiti svoje troškove da bi od 2019. narod prodisao. Taj recept daje trenutačne rezultate i rješava niz egzistencijalnih, demografskih problema, zadržava stručne radnike, liječnike, IT stručnjake i, ono najvažnije, unosi optimizam… Nekoliko je razloga zašto Plenković nije u stanju procesuirati ovu jednostavnu računicu. Prvo, ona je populistička, a on se grozi populizma.” Ivankovoić kao prvi ekonomski potez Franje Tuđmana ne vidi uništavanje republičke ekonomije, nego prepolavljanje davanja na uvozne automobile. “Tuđman je znao da će tako Hrvati preko noći postati svjesni razlike između Hrvatske i Jugoslavije… Prije ulaska u EU i on i svi drugi obećavali su nam da članstvo znači ukidanje svih danaka na uvoz automobila. No, ispostavilo se da smo prevareni, ukinute su carine, uvedene trošarine pa za solidan rabljeni automobil iz EU država naplaćuje tisuće kuna ili eura.”

Sve što je u svome političkom životu izrekao Andrej Plenković goli je populizam. Jedne iznutra posve konfliktne osobe, koja glumi europučanina i euroliberala u istoj glavi. Referentna razlika između Jugoslavije i SRH/RH je da ova druga nije imala svoju automobilsku industriju, i da nije imala što štititi. Mnogi su potegli svu svoju ušteđevinu, kupili automobile, a onda su iste automobile proklete guzonje pozadinskog “ratovanja” oduzimali u ime obrane zemlje, da bi ih dodjeljivali svojim omiljenim konobaricama. Cijeli život u RH podređen je potrebama svjetskih korporacija, pa smo tako dopustili uništavanje svih vrsta prodavaonica u naseljima u korist stranih i/ili tajkunskih marketa, koji svakom Hrvatu nameću potrebu za osobnim vozilom, pa su tome sve strane banke prilagodile svoju kreditnu politiku. Zamislite da Internet funkcionira tako da svi putujemo do servera na Floridi. Umjesto da roba dolazi k nama, mi smo prisiljeni da se vozimo do robe! Nitko nije želio kupovati proizvode agresora, pa su Tuđman i ekipa liberalizirali uvoz automobila.

Dokaz da sve diktiraju strane banke

Nakon što je vlada provela različite vratolomije da ruske banke i američki fondovi zagrabe i Zagrebu u Agrokor što više, uslijedila je odluka nametnuta od stranih osiguravajućih kompanija da se plutajući LNG terminal kod Krka gradi, da se dramatično poveća promet u Jadranu, što će Lijepu našu dovesti do kraja, barem u takvom nazivu. Paralelno svemu tome i na istoj matrici, pojavio se dokaz da ovu zemlju vode strane banke. Naime, vlada priprema mirovinsku “reformu” u vidu povećavanja izdvajanja u obvezan privatni !! mirovinski stup, koji je jedna nevjerojatna kontradikcija, budalaština i gigantska pljačka zaposlenika ove zemlje, cijele nacije i države. Ukratko: 5 posto iz naših bruto plaća pod obvezno odlazi u privatne fondove II. stupa, koji nakon 15 godina namiruje samo nekoliko mirovina (i za takve slučajeve 3/4 mirovine namiruje državni I. stup, sveden na 15 posto izdvajanja iz bruto plaće), fondovi za te naše novce preuzimaju državne obveznice uz visoke prinose, da bi stotine milijuna kuna završili kao plaća, bonusi i honorari upravljačkim strukturama osiguravajućih društava, da bi se država zaduživala za proizveden manjak u I. stupu. Tako smo dali svoje novce da država drugome da obveznice i prinose i da se država za isti iznos dodatno skupo zaduži. Nema te ekonomije koja će preživjeti krađu 5 posto iz bruto plaće i toliko skupo zaduživanje, dodajte i visoke kamate, a zapravo je sveukupni minus na razini 15 posto bruto plaća. Banke zapetljavaju vlasničku strukturu svojih osiguravajućih društava da tako onemoguće dekonstrukciju ili zamrzavanje II. mirovinskog stupa, a Plenković i Zdravko Marić čekaju da se ti procesi dovrše, da imaju alibi za nečinjenje. Sve zemlje koje su ga imale, ukinule su ovakav (privatni) II. mirovinski stup kao obvezan, i tako izašle iz krize.

Rumunjski poučak

Naši pametni susjedi postupili su drukčije. Kako su povećali plaće? Jednostavno su ukinuli II. mirovinski stup kao obvezan, ograničili izdvajanja u taj stup čak i na dobrovoljnoj bazi, prebacili većinu tih fondova u I. državni mirovinski stup, tako omogućili povećanje mirovina, a onda su time došli u situaciju da oslobode zakonski uvezano povećanje bruto plaća u državnoj administraciji i javnom sektoru, da bi to djelovalo i na druge plaće, da bi tako generirali dramatično veću potrošnju i domaću proizvodnju.