S Đikićem protiv plagijatora

0
341
Pixsell

Prošli sam tjedan dobio «e-mail» od prof. dr. Ivana Đikića, hrvatskog znanstvenika s najprestižnijim svjetskim nagradama, sa zamolbom da podržim inicijativu protiv plagiranja koju je pokrenula skupina znanstvenika, profesora, učitelja, liječnika i studenata doktoranada

Čisto sumnjam da je kolega Đikić stigao uz sve svoje obveze pratiti moje napise i istupe u medijima u kojima sam se slično kao i on odlučno zalagao za nultu stopu u pogledu tolerancije plagiranja, neovisno je li riječ o Ministru znanosti, Potpredsjedniku Hrvatskog sabora ili Predsjedniku Vrhovnog suda. S obzirom na to da, osim Sesardića, nikoga od inicijatora peticije “Stop plagiranju u Hrvatskoj” nisam poznavao, ostaje mi zagonetno kako se Đikić odlučio pozvati i mene među svoje inicijatore peticije protiv plagiranja u Hrvatskoj. Poziv sam odmah spremno prihvatio, jer smatram da je plagiranje ostalo rak rana akademske zajednice u Hrvatskoj, izvor gotovo svih zala u društvu, glavni krivac za pomanjkanje kreativnosti duha. Bilo mi je jako drago da je kolega Đikić među inicijatore apela protiv plagiranja pozvao također uglednog hrvatskog filozofa Neven Sesardića, koji je stručno proanalizirao lik i djelo ministra znanosti Barišića dokazavši da je zapravo filozof bez citata i ikakve recepcije. Sesardić je sažeo svoj sud o Barišićevu filozofskom opusu sljedećim riječima: “Vjerojatnije je da više puta dobijete na lotu nego da Barišićev rad nije plagijat”. Principijelni Sesardić odbio je pridružiti se ekipi inicijatora peticije s obrazloženjem da se u peticiji “uopće ne spominje slučaj ministra Barišića koji je skandalizirao veliki dio hrvatske javnosti, najviše zato što je dokazani plagijator dobio zaštitu čak i od Predsjednika hrvatske vlade.” Budući da je moj stav bio gotovo identičan sa Sesardićevim, napisao sam Đikiću da se također želim povući, rekavši kako nema smisla pisati peticiju Vladi i Saboru da podrže nultu toleranciju plagiranja ako imamo u Vladi Ministra znanosti kojemu je saborski odbor za etiku u znanosti i obrazovanju presudio da je plagijator te Potpredsjednika Sabora koji je plagirao diplomski rad s tipkarskim greškama. No, spretni Đikić me je ipak uspio nagovoriti da se pridružim inicijatorima peticije uz obećanje da ćemo u medijskim istupima naglasiti da su glavni problem plagiranje kao takvo, a ne jedna osoba.

Đikić me već ranije fascinirao svojim hrabrim dopisima predsjedniku Vlade Plenkoviću u kojima je upozorio kako je ministar Barišić obmanuo Premijera i javnost tvrdeći da se u njegovu slučaju “radi samo o jednoj tiskarskoj grešci u jednoj maloj fusnoti” . Osim kopiranja rečenica i dijelova odlomaka Đikić je prigovorio Barišiću plagiranje ključnih ideja iz djela politologa Samuela Huntingtona, Carla Boggsa, Roberta Dahla, te famozni preslik s Wikipedije u kojem je, poput famoznog Vase, pogrešno prepisao ime Francisa Fukuyame, američkog politologa i savjetnika američkog predsjednika Georga W. Busha. Svi pokušaji relativizacije Barišićeva plagiranja, tvrdi Đikić u pismu Predsjedniku Vlade, “znanstveno su neobranjivi” pa je samo pitanje dana kada će Ministar znanosti i obrazovanja morati odstupiti ako Vlada doista želi zadržati “demokratske standarde zemalja EU-a” koje je obećala javnosti na početku mandata. Đikić je u nekim HDZ-ovim krugovima preko noći postao “persona non grata”, čemu je uvelike pridonio ministar Barišić izravnim napadom da se “dr. Đikić jasno opredijelio i uključio u politički obračun”. Barišić je pitanjem novinarima “zar niste vidjeli čiji je on bio konzultant i savjetnik?” indirektno optužio Đikića da je bio Jovanovićev posebni savjetnik, pa smo dobili neobičnu situaciju u kojoj ministar bez citata napada trenutačno najcitiranijeg hrvatskog znanstvenika. Haranga protiv Đikića uzela je do te mjere maha da ga rektor Sveučilišta u Splitu Šimun Anđelinović optužio zbog navodnog sukoba interesa na katedri Medicinskog fakulteta u Splitu gdje volonterski educira studente. Osim toga, hrvatski znanstvenik Josip Stjepandić prijavio je Đikića na Goethe Sveučilište zbog neetičnog rada i štete koju nanosi svom Sveučilištu u Njemačkoj, a u Hrvatskoj se Đikić morao pravdati pred javnošću da uopće nije ljevičar, nego demokršćanin i praktični katolik. U jednoj od kolumni postavio sam pitanje bi li plauzibilni argumenti kolege Đikića protiv plagiranja Ministra znanosti bili manje uvjerljivi kad bi Đikić bio po uvjerenju ateist i ljevičar?

Loading...

Svaki razborit čovjek postavlja pitanje zašto znanstvenik svjetskoga glasa troši svoje dragocjeno vrijeme na balkanske gluposti koje nažalost nisu mimoišle ni Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Očigledno je nekima u Hrvatskoj teško shvatiti da postoje ljudi koji stoje iza svojih uvjerenja i da imaju društvenu odgovornost. Đikić je to jasno iskazao u svom pismu premijeru Plenkoviću rekavši: «Jako vrednujem kreativnost i talente kod djece i trudim se potaknuti ih na razvoj istih tijekom školovanja i zato zdušno, već skoro 20 godina obrazujem i pomažem mladima u Hrvatskoj. Osim toga od 2002. godine radim i fizički u Splitu gdje sam izabran kao profesor i gdje vodim Laboratorij za istraživanje tumora. Dolazim svake godine na nastavu studentima u Split. Ovo Vam pišem da ukažem da sve ovo radim iz dubokih vlastitih uvjerenja da se ovaj slučaj mora riješiti što prije, za dobrobit mladih u Hrvatskoj.« Dok je u zemljama s visoko razvijenom civilizacijom Đikićevo mišljenje respektirano, u Hrvatskoj ga se želi kompromitirati opanjkavanjima da je bio savjetnik ministra Jovanovića. Svi koji žele mogu pročitati njegov odgovor na bloguhttp://www.ivandikicblog.org/zapisi-o-hrvatskoj. Iz ovih dokumenata je razvidno da nije bio niti formalni niti neformalni savjetnik bilo kojem političaru u Hrvatskoj. No, moje je pitanje pa što i da je bio? Sigurno nije savjetovao da se toleriraju plagijati i plagijatori niti pak da se lova daje Ministrovim ulizicama i dodvoricama za pseudoznanstvene centre izvrsnosti.

Koliko je Đikić cijenjen u njemačkim znanstvenim krugovima shvatio sam čitajući članak od 06.12.2012 u uglednim konzervativnim novinama “Die Welt” koje su nahvalile hrvatskog znanstvenika Đikića povodom dodjele najuglednije njemačke nagrade “Nagrade Leibniz” (Leibniz-Preis). Laudatio su držali rektor Goethe sveučilišta Frankfurt am Main, Werner Müller-Esterl, te ministrica znanosti pokrajine Hessen Eva Kühne-Hörmann (CDU; dakle članica Njemačke demokršćanske unije) koja je nahvalila Đikića zbog istraživanja u području stanica raka, Alzheimerove i Parkinsonove bolesti. Poznato je da su Leibnizovu nagradu dobili još filozof Jürgen Habermas te nobelovac Hartmut Michel. Ovdje je potrebno naglasiti da je Ivan Đikić jedini europski znanstvenik koji je dobio prestižnu nagradu Američke asocijacija za istraživanje raka (American Association for Cancer Research – AACR) u travnju 2006. godine. Dobitnik je nagrade za medicinu “Ernst Jung” (Jung Stiftung für Wissenschaft und Froschung). Žalosno je da jedan od najuglednijih svjetskih znanstvenika mora trošiti svoje dragocjeno vrijeme na borbu protiv plagijata u zemlji u kojoj je rođen i kojoj doista želi pomoći da konačno iziđe iz kaljuže pseudoznanstvenosti.

Dobro je da je Đikić nominiran u jednim dnevnim novinama za osobu godine. Na čitateljima je da prosude o doprinosu i zaslugama predloženika. S druge strane nije dobro da u ocjenjivačkom sudu sjedi jedan od najpoznatijh plagijatora u Hrvatskoj komunikolog dr. Božo Skoko koji je plagirao Wikipediju u svojoj knjizi «Hrvatski velikani». To je još jedan od razloga da je pokrenuta peticija bila prijeko ptrebna.

Đikić mi je ovih dana pisao kako je protuznanstveno kad mu znanstvenici poput akademika Slobodana Vukičevića spočitavaju da “izlazi iz akademske u političku sferu djelovanja, što nije način rješavanja znanstvenih problema”. Slobodan Vukičevič je bivši «partijski funkcioner» na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je Đikić bio student. Đikić naglašava da ga nije smetala politička angažiranost niti jednog njegovog profesora, te naglašava da je bez partijskih pomagala, kao deklarirani katolik, imao prosjek ocjena 5.0. Unatoč različitosti svjetonazora uvažavao i poštivao svog profesora Vukičevića kao znanstvenika. Ovaj ga sada blati klevetama da je bio Jovanovićev savjetnik.

Ovoga četvrtka će zastupnici u Hrvatskom saboru imati priliku glasovati za europsku opciju Hrvatske koju promiče i zagovara Ivan Đikić ili pak za opciju Ministra znanosti optuženoga za plagiranje, kojega podržava nekoliko uglednih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Znakovito je da se Đikić uopće ne predstavlja kao akademik – iako je član njemačke akademije Leopolidna, Nationale Akademie der Wissenschaften. . Đikićevi znanstveni radovi prema «Web of Science ISI» citirani su 20.110 puta, dok je aktualni ministar Barišić nema nijednoga citata, a prema istraživanjima Nevena Sesardića citiran samo jedanput u časopisu “Obnovljeni život”. Rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras primjerice, prema bazi «Web of Science» ima samo 21 citat.

Ovdje nije na odmet napomenuti da su peticiju koju je inicirao prof. Đikić potpisali ugledni njemački filozofi Hans Lenk, Manfred Frank, Andreas Arndt kao i talijanski kolega Marco Buzzoni. Svi oni suosjećaju sa zabrinjavajućom situacijom u Hrvatskoj gdje se dio znanstvene i akademske zajednice natječe u dodvoravanju Ministru znanosti koji se ogriješio o kriterije znanstvenosti

Velik je teret trenutačno na Boži Petrovu i njegovu Mostu. Tijekom rasprave o plagiranju i drugim marifetlucima ministra Barišića, javnost očekuje od Mosta jasan stav da je plagiranje neetična radnja i da ministar plagijator mora odstupiti. U HDZ-u su stvari u međuvremenu postale jasne. Sanaderova europska orijentacija rezultirala je posvemašnjim kolapsom stranke koja je u javnosti bila percipirana kao “kriminalna organizacija”. Četiri godine u svojim kolumnama kritizirao sam ovu neodmjerenu karakterizaciju HDZ-a koju je svojedobno lansirao ministar znanosti i obrazovanja dr. Željko Jovanović. Danas HDZ zbog podrške Ministru znanosti i obrazovanja stoji pred opasnošću da zahvaljujući neobičnoj “novoj europskoj orijentaciji” bude stigmatizirana kao “plagijatorska orijentacija”. To je posebno izišlo na vidjelo time što nitko od uglednih ljudi iz HDZ-a nije potpisao peticiju “Stop plagiranju u Hrvatskoj”, jer navodno vide u tome neku političku konotaciju.