S profesionalnom diplomacijom nema uspjeha!

Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

Stanja nacija nas mogu mnogo čemu podučiti u međunarodnim odnosima, jer nije isto s kojim kulturama i političkim nasljeđima imamo posla. Ovdje možemo poći od samih sebe, gdje je dijagnoza stanja nacije na rubu dopuštenih referentnih vrijednosti. Podijeljeno smo društvo s neriješenim pitanjima vlastite povijesti i dok ne riješimo taj problem, nećemo imati dobru sliku prave realnosti

U svojoj izjavi, Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO-a, oštro je osudio šesti sjevernokorejski nuklearni pokus koji je uzdrmao ukupnu svjetsku sigurnosnu sliku. Kazao je da je to gorljivo kršenje rezolucija UN-ovog Vijeća za sigurnost, uključivši rezoluciju UNSCR 2321, usvojenu lanjskog studenoga. Izrazio je NATO-ovu zabrinutost o načinu ponašanja Pjongjanga koje izaziva prijetnju regionalnoj i ukupnoj međunarodnoj sigurnosti. Stoltenberg je rekao da se odmah moraju bespovratno obustaviti sve aktivnosti nuklearnih balističkih projektila i ponovno uvesti dijalog u međunarodnoj zajednici. Stoltenberg je pozvao Sjevernu Koreju na poštivanje međunarodnih obaveza, kako bi se odbacile sve prijetnje koje doprinose napetostima i nesigurnosti.

Njegov otac, Thorvald Stoltenberg, bio je također amputiran od realnosti kada je 1993. godine postavljen za posebnog predstavnika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju. Bio je dopredsjednikom Nadzornog odbora Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Zajedno s američkim veleposlanikom u Hrvatskoj, Peterom Galbraithom, pripremio je Erdutski sporazum i posredovao u njemu. Bio je i član Trilateralne komisije, koja je bila privatno udruženje osnovano 1973. godine sa svrhom promoviranja bliskih odnosa između SAD-a, Еurope i Japana. U Aziji ima danas članova i iz NR Kine, Indije i drugih zemalja.

No, bjelodano je da Stoltenbergovi nisu u stanju prepoznati patološka ponašanja nekih nacija i njihovih političara kada dođe do njihovih kulminacija. Miloševićevo divljanje i stvaranje bolesne situacije u bivšoj Jugoslaviji, trebalo je prepoznati i shvatiti da je riječ o bolesti, a ne o partneru za razgovor. Očito, oni ne mogu prihvatiti nacionalna patološka stanja, jer potječu iz iznimno uređenog okružja, pa je to neshvatljivo za njih. Patološko stanje nacije kojom Kim Jong-un, u drugoj generaciji, održava Sjevernu Koreju u zoni neubrojivih, mora se znati prepoznati. Ne možemo s tom zemljom na isti način održavati odnose, kao s drugim zemljama. Neke zemlje su njegovale godišnja „izvješća o stanju nacije“, a „izvješća“ su redovito prerasla u obnavljanja strateškog planiranja, pa su u svojoj suhoparnosti – iščezla iz javnosti.

Postoji međunarodni dogovor o tome da se nuklearna testiranja ne bi više trebala održavati na našem globusu. Nakon potpisivanja Povelje o dalekosežnoj zabrani testiranja 1996. godine, sve tadašnje „nuklearne sile“ su se obvezale da će prekinuti nuklearna testiranja. Dvije „nuklearne sile“ koje nisu potpisale, bile su Indija i Pakistan. Zasad su zadnji poznati test izvele 1998. godine. Tek od 2013. godine, nuklearna testiranja je počela provoditi Sjeverna Koreja. Ni Indija, ni Pakistan nisu toliko veliki problem zbog svog pristupa ovom moćnom oružju, koliko je problem Sjeverna Koreja, jer je riječ o pomahnitalom vodstvu koje je pretvorilo svoju naciju u zatočenike interne realnosti. S njima se ne može na normalan način razgovarati. Kada je 2010. godine, sjevernokorejska momčad gubila sa 7:0 od Portugala, tada je ujedno bio i prvi prijenos utakmice uživo na Sjevernokorejskoj televiziji. Čitavi svijet smijao se kako je nakon tog bjelodanog ispadanja s natjecanja, Sjevernokorejska TV javljala vijesti o napredovanju njihove momčadi i o tome da su „razbili čitav svijet u nogometu!“ Ne razumijem ni jednu od riječi kojima se smiješna voditeljica vijesti obraća Sjevernim Korejcima, ali sama dikcija i čitav izgled nedvojbeno dočaravaju bolesno stanje nacije. Malo je informacija koje imamo o stvarnom životu te zemlje, jer je za posjet stranog novinara potrebna posebna dozvola, a kada i novinarska ekipa dođe, grade im se Potjemkinova sela, a prevoditelji i pratitelji su partijski najprovjereniji kadrovi. Koga god da strani novinar pita za mišljenje, govori u superlativima o svojoj zemlji, a za ispriku evidentnim nedostacima, nalazi se jedno objašnjenje koje redovito završava sa: „Dođite za pet godina, tada ćemo biti najmodernija i najuspješnija zemlja na svijetu!“ Na djelu je čudan oblik socijalizma u kojem je društvo podijeljeno na tri kaste i ukupno 50-ak podgrupa, o čemu ujedno ovise i platni razredi. Od 25 milijuna stanovnika, samo dva milijuna ih ima mobilne telefone, što svjedoči o razlikama. U zemlji gdje su budizam i konfucionizam ostavili veliki trag na razvoj i kulturu tog društva, sloboda vjeroispovijesti je zajamčena Ustavom, ali je i ograničena odredbama vlasti, službeno je zemlja ateistička. Toliko zatucana socijalistička zemlja sa svim elementima koje smo prepoznavali u najgore vrijeme NKVD-a u Rusiji i sa svim obilježjima koja su krasila ruski model socijalizma prije gotovo osamdeset godina, kada je čitav svijet takvu kulturu ismijavao u filmu „Ninočka“. Danas je to realnost u Sjevernoj Koreji. Stanje te nacije je bolesno i nalazi se u hipnotičkom stanju i samo, poput zombija, ponavljaju mantre koje im vlasti serviraju o nepogrešivom vođi. To bolesno stanje nacije najbitniji je faktor kojega treba uvažiti pri kontaktima s tom zemljom, a ne rezolucije UN-a i odnose moći na međunarodnom polju. Ovdje ne igra ulogu nekakva realna međunarodna politika, jer je riječ o bolesnom vođi bolesne nacije. Tamo postoje i posebne trgovinske zone gdje se vrti nešto malo stranog kapitala, pretežito ruskog i japanskog, pa bi svaki pomak stavio te zone, zajedno sa poduzetnicima i kapitalom, u poziciju talaca. Zbog toga je Putin vrlo ozbiljno dao do znanja međunarodnoj zajednici da Sjeverna Koreja nije teren za klasične međunarodne odnose, nego za vanjske poslove koji podrazumijevaju svu delikatnost diktature s kojom imamo posla. Sama nuklearna testiranja, po sebi nisu nikakvo čudo od otkrića; pa sve do 1996. godine ih je bilo više od dvije tisuće i sva testiranja su bila ekološki upitna i iznimno nezdrava za naš planet. Radi se o iznimno opasnom oružju, pa je Kubrick još 1964. godine snimio film „Dr. Strangelaw“, kojim upozorava na mogućnost pomahnitalog moćnika koji jaši na atomskoj bombi.

Stanja nacija nas mogu mnogo čemu podučiti u međunarodnim odnosima, jer nije isto s kojim kulturama i političkim nasljeđima imamo posla. Ovdje možemo poći od samih sebe, gdje je dijagnoza stanja nacije na rubu dopuštenih referentnih vrijednosti. Podijeljeno smo društvo s neriješenim pitanjima vlastite povijesti i dok ne riješimo taj problem, nećemo imati dobru sliku prave realnosti. Svaki živi entitet, pa i nacija, ima svoju „zdravstvenu sliku,“ pa je za vjerovati da ćemo se bolje osjećati nakon ozbiljne revizije svih trauma koje smo proživjeli u zadnjih osamdeset godina, u protivnom bi nam privid „dvostruke realnosti“ mogao nanijeti šizofrene simptome. S takvih pozicija je i teže imati besprijekoran međunarodni ugled, kada postoje čitave grupacije koje, nezadovoljne postojanjem Hrvatske, rade na dezavuiranju našeg međunarodnog položaja. Upravo radi tih građana koji baš nisu zadovoljni sa zemljom u kojoj žive, posežemo prenaglašeno na akcentiranje činjenice da nam je društveno uređenje – republika. Mađari, koji su nadrasli taj fenomen, počeli su izostavljati riječ „republika“ kao nepotrebno, jer se stvar sama po sebi podrazumijeva. Postoje i neke stvari u kojima smo kao država uvjereni da smo nepobitno u pravu, ali na tome ostajemo i ne djelujemo pro-aktivno prema van, nego više energije trošimo sami sebe uvjeriti u to da smo centar svijeta. Tako smo izgubili primat u zaštiti imena nekih sorta vina i suhomesnatih proizvoda, a na najboljem putu smo da nam se na sličan način riješe i granična pitanja, za koja smo mi sami sebi dali najbolji odgovor, dok vidimo da je na međunarodnom planu ostalo iznimno mnogo toga za napraviti.



Sudjelovao sam u diplomatskoj borbi za priznanje Hrvatske i dobro znam da se sa čisto profesionalnom diplomacijom, ne mogu postići vrhunski uspjesi, jer je važan i dio ukupnog međunarodnog djelovanja koji mora biti utemeljen na patriotizmu, a takvih diplomata je sve manje. U svakom slučaju, kada odmjeravamo snage s, primjerice, slovenskom diplomacijom, onda možemo kazati da nam je ukupna vanjskotrgovinsko-diplomatska sprega manje izoštrena i time manje učinkovita od one kojom raspolažu naši susjedi. Ovdje moram i kazati da velik broj domaćih medija nastoji Hrvatsku prikazati kao neusklađenu zemlju u kojoj svaki prizvuk disonance između Pantovčaka i Markovog trga žele prikazati kao nekakvu neslogu, a realnost je, zapravo, da nakon dugo vremena i Sabor i Vlada, pa i predsjednica, stoje na istoj „valnoj dužini“ po pitanju stvari koje su bitne za državu. Hvala Bogu, da smo se odmaknuli od vremena kada su predsjednici donosili povjerljive dokumente haaškim tužiteljima i opanjkavali vlastitu državu pred stranim diplomatima, pa je sada krajnje neprofesionalno da, kada novinari primijete da je premijer obukao kravatu koja ne paše uz predsjedničinu haljinu, odmah proglase raskol i tome pridaju neke veće značaje.

Stanje nacije je uvijek dobro promatrati, pa je značajno i uvidjeti terapeutski vademecum kojim je Merkel uspjela održati rejting popularnosti u Njemačkoj, koja je do prije nekoliko godina imala snažne unutarnje podjele. Sada te podjele perzistiraju u tkivu njemačke nacije, ali je njihovo političko određenje, ipak, našlo veću zastupljenost kod kancelarke koja je u nedavnom TV duelu porazila svog antagonista, međutim veliki je put još do uspjeha, jer izbore će, po svojoj prilici, dobiti, ali će i s izbornom pobjedom dobiti i čitav paket poslova koji će uslijediti. U Njemačkoj se, kao i svugdje drugdje, samom pobjedom na izborima ne rješavaju problemi, nego se tek omogućuje pravilan pristup rješenju.

U današnje vrijeme, brojne zemlje rade na svom međunarodnom ugledu i „glancaju imidž“, većina ih temelji taj posao na analizama koje postavljaju kao netko tko sebe promatra izvana; to je dobro ako ste turistička destinacija ili nacionalni park, ali za pravo pozicioniranje potrebno je dobro analizirati vlastito stanje nacije i uvidjeti sve pojedinosti. Postoji velik broj zemalja koje turistu, na prvi pogled, djeluju čarobno, ali u vlastitoj srži sadrže toliko nepomirljivih elemenata da i sav uspjeh u turističkoj industriji nema dovoljan učinak da bi bio zadovoljavajući.

Iako se mnogi neće složiti, velik pomak u sagledavanju stanja vlastite nacije, učinila je Rusija, pa je kroz samo četvrt stoljeća postala zemlja koja priznaje svoje probleme, iako se s njima manje suočava nego što bi trebala, ali barem uviđa realnost i zbog toga si može priuštiti i sankcije i međunarodno djelovanje s pozicija velike sile. Ponekad bezobrazno i bez kompleksa, ali realno. Bit će interesantno saznati pojedinosti s predstojećeg predsjedničkog susreta kojim će, nakon dugo vremena, Hrvatska i Rusija obnoviti i osnažiti svoje odnose. U svakom slučaju, to neće biti jednostavan i redovit posao. Hrvatska privrženost EU-u i NATO-u je nešto što, možda, Rusiji nije najsimpatičnije, ali je nešto što podiže našoj zemlji respekt i ugled, pa to i Rusija ne zanemaruje.

Važno je znati da s mnogima ne kontaktiramo s istih pozicija, niti primjenjujemo iste kriterije, pa ni jezik, ali nam je cilj dobro se razumjeti. Da bismo u tome bili uspješni, najvažnije nam je razumjeti sami sebe, a to je težak i nezahvalan posao. Lakše je okupiti se oko nekog futurističkog planiranja i pokušati artikulirati naše željeno stanje za nekoliko godina, ali i za to treba temeljito analizirati sadašnje stanje, a da ne govorim o pomirenju svih trauma iz prošlosti.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI