Sabor treba suspendirati Loru Vidović na dužnosti pučke pravobraniteljice

0
1090

Od kuda Lora Vidović i Milorad Pupovac preuzimaju brojku o 20.000 ubijene djece u Jasenovcu? Iz neke podmetnute krivotvorine? Najvjerojatnije iz srpske instalacije na Gradini, koja reklamira 700.000 ubijenih u Jasenovcu. U svakom slučaju, riječ je o nedopustivom blaćenju Hrvata, i nedopustivom sijanju mržnje prema Hrvatima, o trošku Hrvata i na štetu Hrvata i Hrvatske. Sabor treba pokrenuti postupak opoziva Lore Vidović s pozicije pučke pravobraniteljice. Isto tako, očekujemo da premijer Andrej Plenković obustavi koaliranje s onim manjincima koji slično blate konstitutivnu naciju države. Suprotno željama Vidović i Pupovca, revizija NDH, Jasenovca i cijele naše povijesti postaje nasušno potrebita.

Nakon izjave Nenada Stazića da posao iz svibnja 1945. nije obavljen temeljito, pitali smo se gdje je kraj zlu od osoba koje svi plaćamo? Kad ono, od takvih ovih dana stiže prozivanje za sahranu ekshumiranih žrtava partizanskog i/ili četničkog zločina. Možete li zamisliti da nas takvi monstrumi prozivaju za mržnju? Ustaše i NDH bili su dječji vrtić u odnosu na tadašnje i današnje antifa nakaze. Najveći antifašist u vrijeme NDH danas je među prvih deset na skoro svim ranglistama ratnih zločinaca. Nije to revizija povijesti, nego naša tragična istina.

Monstruozna laž o 20.000 djece ubijene u Jasenovcu

Loading...

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović drži da je brojka od 700.000 žrtava u Jasenovcu “mnogostruko uvećana”, ali napominje da “pojedinačni popis spomen područja Jasenovac sadrži više od 83.000 imena”. Kako kaže, “revizionisti i negacionisti osporavaju i da su u ovom logoru ubijana djeca, kojih je na službenom popisu žrtava JUSP Jasenovac više od 20.000”. A procjena o 20.000 ubijene djece u Jasenovcu veže se uz procjenu o 700.000 žrtava u Jasenovcu, što možete vidjeti na fotografijama strašila instaliranog na Gradini. Ovdje ću napomenuti da su preuveličavanje žrtava Jasenovca pokrenuli Britanci, kada su u kinima prikazivali filmski žurnal koji je za Jasenovac specificirao 20.000 žrtava. Antifa fašisti i velikosrbi svjesni su da nikome više ne mogu prodati konstrukciju o 1.500 smaknuća dnevno, pa imamo novi koncept blaćenja Hrvata: ubijanje djece i veća surovost. “Predstavnici romske, srpske i židovske zajednice te antifašističkih udruga smatraju kako je nužno izmijeniti trenutni postav jasenovačke izložbe, jer ona prikriva okrutnost kojoj su bili podvrgnuti zatočenici” – kaže nam Vidović. Fotografiju 700/20 možete pogledati na Wikipediji uz tekstove na ovim jezicima: srpski, slovenski, ruski, engleski, nizozomski i češki, što je približno shema današnje protuhrvatske alijanse ili osovine, kako hoćete. Kada promišljamo takve odnose na globalnoj razini, onda se ne čudimo što je nizozemski bataljun dopustio srpski i srbijanski pokolj Srebrenice, što je Tribunal smješten u Haag, što je tamo Slobodan Praljak nevin osuđen kao ratni zločinac i tako doveden u situaciju da na sebe digne ruku. Što je isti Tribunal kvalificirao Veliku Srbiju kao legitiman politički cilj, a Hrvatsku do Drine kao zločin u samoj primisli. Hrvatski idiotski odgovor na srpske i srbijanske brojke bio je 10%. Srpska krivotvorina o 700.000 žrtava u Jasenovcu, postala je “hrvatska” krivotvorina o 70.000 žrtava u Jasenovcu, pa je onda ta brojka kroz popis JUSP-a napuhana preko 83.000, a Lora Vidović napominje da su taj popis načinili kustosi JUSP-a, pa bi nam valjda zbog toga trebao biti prihvatljiv. Ako prihvatimo da je sve u proizvoljnim postocima, Lora Vidović i ekipa ostaju nam dužni odgovor kako je to 10% od 20.000 ponovno 20.000, i još su po njima ubojstva valjda 100% svirepija nego što se prethodno tvrdilo. Viktimologija je znanost, pa bi bio red da se Lora Vidović sa svoje pozicije zauzme za iskapanja u Jasenovcu i konačnu riječ nezavisnih forenzičara. Možda su ustaške i domobranske odore već istrulile?

Što se dogodilo 1942. godine?

Nakon Hitlerovog napada na Sovjetski Savez, Staljin je pokrenuo svoju agenturu u prvoj Jugoslaviji. Srbija je rekla ne Titu i njegovoj sovjetskoj bandi, pa su drugovi pobjegli u NDH i sklonili se kod Talijana, u njihovu okupacijsku zonu, odakle su uznemiravali Bosnu za potrebe talijanskog carskog zahvata prema Sirmiumu. Posao iz svibnja 1942. obavljen je temeljito. Pokolj “partizana” i četnika nad katolicima i muslimanima Prijedora i okolnih naselja iznudio je intervenciju Nijemaca. Uslijedila je poslovična junačka bježanija “partizana” i četnika. Napuštene žene i djeca Kozare i Potkozarja krenuli su prema Zagrebu. U nedostatku hrane, djeca su jela travu i dobili crijevna i druga oboljenja. Posve iscrpljeni pojavili su se na tek osnovanim ekonomijama Jasenovca južno od Zagreba i Siska, gdje su prihvaćeni od odgovarajućih ministarstava “zločinačkog ustaškog režima”, humanitarnih ustanova “zločinačkog katoličkog Kaptola”, i pripadnika Crvenog križa. Tisuće djece udomljeno je u zagrebačkim obiteljima, a manji broj njih dobio je potrebitu skrb ustaških postrojbi baš u susjedstvu Jasenovca. U svezi humanitarnog rada s izbjeglom djecom Kozare i Potkozarja istakli su se blaženi Alojzije Stepinac i austrijska humanitarka Diana Obexer Budisavljević, udata za zagrebačkog liječnika Julija Budisavljevića. Ako Srbija podiže spomenik Diani Budisavljević, moramo tražiti da se Beograd odluči: jeli heroina Diana sudjelovala u spašavanju 20.000 srpske djece Kozare i Potkozarja, ili su ta djeca ubijena u Jasenovcu? Antife cjelokupan humanitarni rad u NDH pripisuju Diani. S druge strane, za potrebe prikrivanja bilo kakvog humanitarnog rada u NDH, Ozna je Diani oduzela njenu evidenciju prihvaćene i zbrinute djece. Nakon rata, dječji domovi proglašeni su logorima, a Dianin popis spašene djece i njena kartoteka pojavili sus se kao dokumentacija Jasenovca. Svejedno, Lora Vidović vidi samo pojedinačne pogreške u krivotvorenim “evidencijama” Jasenovca. A tih pojedinačnih pogrešaka nakupilo se 83.000. Tko negira zločine? Jer, tih se godina zaista dogodio fašistički masovni zločin, ali od strane partizana i presvučenih četnika prema hrvatskoj djeci. Dovoljno je spomenuti hrvatske djevojčice žive zazidane i ugušene u Hudoj jami – iskapanje je provedeno, pronađeni su kosturi i pletenice djevojčica, ti jezoviti pleteri hrvatske tragedije, sve je dokumentirano, ali Vidović šuti o tome i ne traži zabranu petokrake i drugih fašističkih simbola takozvanog antifašizma, te strane i tuđe mržnje u Hrvatskoj, koja je dopuštena i bezobrazno eksplicitna. Iskapanja u Jasenovcu nisu potvrdila Dianinu kartoteku kao dokumentaciju žrtava Jasenovca.

Kamo je sklonjena splitska svastika?

Velike sile pronalaze način da potisnu svoju krivnju za ratove i zločine koje su proizvele i koje proizvode. Za pobjednike Drugog svjetskog rata uzima se da su bili pozitivci na svim razinama, čak i kada su na gradove bacali atomske bombe, dok su poraženi Nijemci, Talijani i Japanci jednostavno proglašeni nacijama koje su se suočile sa svojom fašističkom prošlošću. Židovi imaju svoju računicu da zbog Holokausta drže na uzdama pola svijeta. Ne tako davno, u RH je restitucija za Židove podignuta na skuplju razinu nakon što su samozvani “zaštitnici” Židova kod nas prepoznali porast mržnje na rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi. U protuhrvatske konstrukcije uključuje se i Austrija. Znate, Adolf Hitler bio je Austrijanac, kao i Edmund Glaise-Horstenau, njegov osobni povjerenik za NDH. Austrijance smeta što koristimo hrvatske riječi iz vremena NDH, koje su zapravo ušle u naš jezik u antička vremena, daleko prije Austrougarske. U Austriji je Sebastian Kurz kancelar. Velike sile i moćne svjetske ekonomije, kao i neke religije, sve više prihvaćaju matricu hrvatske i poljske odgovornosti za Hitlerove rasne zakone, za Holokaust i za Samudaripen. Znate, Nijemci su ponovno ekonomska sila, pa ih trebamo abolirati za Hitlera i desetke milijuna nacista, jer to otvara normalnu komunikaciju, odnosno slobodan protok robe i novca koji se stvaraju u Njemačkoj, ali zapravo nisu samo njemački. Naši istočni susjedi Srbi i/ili Srbijanci u svemu tome vide svoju računicu, kako na planu teritorijalnih pretenzija, tako i glede agresivnog “pravoslavnog” srpskog svestosavlja, koje je na ovome prostoru provodilo genocide i posrbljivanja, ali se prezentira kao žrtva. Sukladno takvom konceptu relativiziranja njemačkih i talijanskih zločina, Lora Vidović previdjela je svastiku na Poljudu. Često zadaću nekog teksta lakše prepoznamo po onome što nije spomenuto, nego po onome što naglašava. Kao što to često naglasim, možete ne biti fašist, a sve drugo je fašizam.

Provalija obrnute diskriminacije

Obrnuta diskriminacija u RH traži istinu o Hrvatima u skladu s preporukama nekakvog vladinog Vijeća za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima. Lopovska antifa družina, koja vodi zemlju u bankrot, sjetila se tako odvratiti našu pažnju od nastavka privatizacijske pljačke, i sada bi se mi ostali Hrvati trebali provući ispod duge i postati njima slična nakupina prispodoba bez hrvatskog identiteta i sa što manje ljudskog sadržaja. Milorad Pupovac i neki predstavnici manjina obratili su se s pismom Vladi RH, koju koalicijski podržavaju. Dakle, uputili su pismo sami sebi. U njemu konstatiraju “različite oblike negacionizma i revizionizma” i praktično specificiraju kakve Hrvate žele, u kakve se Hrvate moramo transformirati, a Bože sačuvaj da otvorimo temu političke asimilacije manjina i društvene integracije na razini Hrvata kao državljana hrvatske nacionalne države. Slučajno istovremeno, ili možda namjerno sinkrono, očitovala se pučka pravobraniteljica Lora Vidović, u svome tekstu “Relativizacija zločina NDH narušava temeljne vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji”. Hrvate ispunjene mržnjom prepoznaju i mnoge drugi uhljebi na našoj grbači. Jašu nas, iskorištavaju, ponašaju se kao faraoni, pa nema razloga da mrze bilo koga. Baš im je ugodno. Riječ je o široj kampanji, kako u RH, tako i na svjetskoj razini, da se održe neke nametnute predrasude o Hrvatima i hrvatskoj novijoj povijesti. Naravno, iza nametanja kolektivne krivnje uvijek slijede teritorijalne pretenzije, ekonomsko i svako drugo podjarmljivanje, povremeno i konkretna oružana agresija, uz jame za Hrvate. Antife prosvjeduju što su se nakon provedenih ekshumacija kosturi žrtava sklanjali u označene grobnice. U svome odgovoru Lori Vidović, prozvano Ministarstvo branitelja naglašava da je u Višnjici riječ o neidentificiranim poslijeratnim žrtvama, a u Vagancu o neidentificiranim ratnim, civilnim i vojnim žrtvama, i da se za jednu od osam lokacija konstatira da se dijelom radi o pripadnicima domobranskih postrojbi. Najmanje je pet žrtava ženskog spola. MHB naglašava da vojne i civilne žrtve Drugog svjetskog rata i poraća imaju pravo na dostojno vječno počivalište. Zar je zaista ova država tako nisko pala i toliko protuhrvatski redizajnirana da se Ministarstvo branitelja ispričava “pučkoj pravobraniteljici” (!) zbog sahrane civilnih i drugih žrtava partizanskog i četničkog zločina?

Pojedinci preuzimaju zasluge za pozitivan stav kolektiviteta

Naši neprijatelji koriste polemike oko NDH za prezentiranje Hrvata kao nacije koja osporava Holokaust, što nam donosi probleme u komunikaciji s Izraelom i s moćnim svjetskim židovstvom. Hrvati ne osporavaju Holokaust. U Hrvata se nije nakupilo niti mržnje niti zavisti u odnosu na Židove. Hrvati su fenomen, jer su cijeli milenij živjeli u hrvatskoj Lijepoj našoj kao progonjena nacija. U tome smislu, ne smijemo dopustiti da naš korektan odnos prema Židovima i njihovim problemima samozvani društveni arbitri prikazuju kao svoju zaslugu, pa onda kraljevski žive na temelju takve obmane, o trošku svih nas, i na temelju toga prezentiraju se kao potrebni. Iz profesionalnih “zaštitnika” manjina od Hrvata izvire takva mržnja da zaista pomislim kako se s takvima može vratiti najcrnji nacizam. Dvije godine talijanske okupacije i četiri godine njemačke okupacije nisu promijenili pozitivno biće hrvatske nacije. Korupcija i lopovluk imali su svoju geometrijsku progresiju, ali mržnja u Hrvata nikada nije ušla u rasne, nacionalne, ili vjerske okvire. Ustaše su bili sluđeni s različitim progonima Židova, unutar Osovine i izvan Osovine, uključujući komunistički progon Židova kao klasnog neprijatelja, za rata, prije rata i nakon rata. Kada govorimo o negiranju Holokausta u Hrvatskoj, to možemo promatrati samo na razini nečijeg poremećenog osporavanja talijanske i njemačke odgovornosti za Holokaust. Događa se da poneki Hrvat javno postane “advocatus diaboli” da tako dođe u centar pažnje, ali je takav slabo upućen u zločin Holokausta. Koji je zaista počinjen, a suprotno nametnutim predrasudama, kod nas bi dobio veće razmjere da Ustaški pokret nije ušao u zemlju. Mnogima je to teško prihvatiti, ali stvarni odnosi tako stoje. Posebno je zabrinjavajuća pojava asistiranja današnjim Nijemcima u smislu pretovara njemačke odgovornosti za Holokaust na tada porobljene nacije: Hrvati i Poljaci. Među nama se nađe i takvih zlotvora koji u prvi plan dovode “autonoman hrvatski fašizam”, koji je po takvima bio sjeme i njemačkog i talijanskog fašizma.

Skrivena “splitska” NDH

Često nailazimo na pojam karaktera NDH. “Zločinački Ustaški pokret” zapravo je nastao kao oslobodilačka reakcija na ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu 1928. Nije se NDH temeljila na rasističkim i nacionalističkim ideologijama, kako tvrdi Vidović, nego je zasebna Hrvatska do Drine bila prirodna posljedica raspada prve Jugoslavije. Koja se to državnopravna baština trebala eksponirati? Tunguzija? I, što to profesionalne antife uporno guraju u stranu, kao nešto zanemarivo? Pa, nakon što su hrvatske zemlje reokupirane, NDH je postala prvi split protektorat – polovica u talijanskoj okupaciji, a druga polovica pod njemačkom okupacijom. Dva najsurovija protektorata u “jednoj” NDH! Podređivanje Osovini kao tadašnjem vojnom paktu, imalo je odgovarajuće split procese za dvije političke unije tog vojnog pakta – polovica je usklađena s obnovljenim Rimskim Carstvom Benita Mussolinija i talijanskih fašista, a druga polovica morala se prilagoditi njemačkom nacističkom Trećem Reichu. Primjerice, Talijani nisu dopuštali prisutnost ustaških i domobranskih postrojbi u talijanskim zonama okupacije. Talijansko ratno zrakoplovstvo bombardiralo je novoformirane institucije NDH u Dalmaciji, na samom početku okupacije. Pod udar su došli ustaše, dok su Talijani tijesno surađivali s četnicima i partizanima. U Prijedor su u svibnju 1942. partizane i četnike dovezli Talijani u svojim vojnim kamionima. Nitko ne može prigovoriti “ustaškom režimu” zločine u Istri i Dalmaciji, čak niti nakon pada Italije, jer su tada Nijemci preuzeli punu kontrolu nad talijanskim zonama, ne samo na hrvatskom teritoriju. IDS-ov istup u svezi zločina u NDH nije dobronamjeran – očekivali smo da se IDS jasno i glasno odredi o zločinima talijanskih fašista u Istri i u svim talijanskim zonama okupacije, a IDS u tom smislu u prvi plan stavlja njemačke okupacijske zone i moguće zločine ustaša. Takve korekcije potvrđuju da su dvije Jugoslavije promijenile etničke odnose u Istri – mnogi su Talijani ubijeni ili protjerani a u njihove domove doselili su Srbi i prinove iz mješovitih brakova, snažnog jugoslavenskog opredijeljenja, koji danas glume stare Istrijane, kada god to donosi bolje plaćenu poziciju ili slabljenje hrvatskog utjecaja. IDS bi morao voditi računa o činjenici da je Istra ušla u Drugi svjetski rat u sastavu Italije, i da je u Istri divljao talijanski fašizam. Istra se treba ispričati nama, a ne da se mi ispričavamo Istri. Nakon što su se Crna legija i sve ustaške postrojbe morali povući iz BiH na zahtjev Talijana, ustaška prisutnost svela se na reduciranu NDH, koja se sva mogla vidjeti s tornjeva Zagrebačke katedrale. Fakte ne može promijeniti nikakva geografska karta bilo čijih želja i fantazija, a najmanje ona s dijelovima Beograda u NDH, krivotvorena kao snimka stanja 1941-45. za potrebe prikazivanja srbijanskih logora u NDH.

Pozitivni ustaški aneksi na njemačke rasne zakone

Teza Lore Vidović da je “NDH po uzoru na Treći Reich donosila vlastite rasne propise” naprosto je jedna gnjusna laž, nekorektno klevetanje Ustaškog pokreta, bez obzira kakav je bio, kao i klevetanje svake druge težnje za oslobađanjem od srpskog i srbijanskog terora, klevetanje karaktera hrvatske nacije, koja je glede prisutnosti rasista i fašista na svjetskom začelju, prije NDH, za NDH i nakon NDH. Osim toga, to Hitler nije dopuštao niti jednoj naciju uvučenoj u Treći Reich. Kao što smo prošli i još uvijek prolazimo sramotno usklađivanje s današnjom fašističkom EU i nacističkom Eurozonom, slično potlačene strukture NDH morale su dokazati da je NDH civilizacijski dorasla “uzvišenim” rasnim zakonima i u svezi njihove implementacije prihvatiti njemački i talijanski nadzor, ovisno o zonama okupacije ili pridruživanja, kako hoćete. To nije ovisilo o Ustaškom pokretu i “ustaškom režimu”. Naprotiv, za Židove bi se situacija značajno pogoršala da Ustaški pokret nije preuzeo drugu razinu vlasti u njemačkoj zoni okupacije, praktično treću na razini zacrtane NDH. Naime, u Ustaškom pokretu bilo je Židova. Ustaška Crna legija rasformirana je na zahtjev Mussolinija, jer je svojeglavi Rafael Boban bio smetnja talijanskom prodoru u Bosnu. Dopuštam da je takva igra bila dogovorena s Pavelićem i ekipom. Kako su “ćifuti” u prvoj Jugoslaviji bili izloženi snažnoj velikosrpskoj diskriminaciji i konkretnim progonima, mnogi su Židovi prišli Ustaškom pokretu, pa su Ante Pavelić i vrh Ustaškog pokreta uveli ublažavajuće anekse na nametnute rasne zakone, što je u topologiji Osovine bio presedan. Ante Pavelić zamalo je zbog toga odstranjen. Možda nam Lora Vidović, Milorad Pupovac, Ivo Goldstein i Tvrtko Jakovina mogu objasniti zašto je u NDH domovnicu potpisivao Židov?

Mit o Jasenovcu kao hrvatskom logoru smrti

Kod naših susjeda Srba i Srbijanaca, koji su u više ratova na hrvatskom tlu imali zločinačke četničke postrojbe i još gore velikosrpske horde, imamo zaista besramne pokušaje da sve svoje umrle i poginule podignu na razinu Holokausta. Auschwitz je u Poljskoj samo zato što je Poljska nakon Drugog svjetskog rata pomaknuta za oko 100 kilometara na zapad, u okvirima kažnjavanja Njemačke i darivanja Sovjetskog Saveza. Radni logor Jasenovac formalno je bio na hrvatskom tlu, ali je zbog više razloga potrebito naglasiti njegov dizajn u Berlinu – nacisti su trebali takav logor na polovici željezničke trase od Zagreba do Beograda, i tamo bi logor bio formiran i da se fašistička prva Jugoslavija održala. Niti jedan radni logor unutar Trećeg Reicha nije formiran mimo potreba i zahtjeva nacističkog vrha. U svojoj knjizi “Radni logor Jasenovac” iz 2018. godine, Igor Vukić naglašava da nitko nije interniran u Jasenovac zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti, nego kao politički protivnik NDH. Ne znam kako je to promaklo Vukiću, ali prema zapisniku nacističke Wansee konferencije posvećene židovskom pitanju, koja je otvorena 20. siječnja 1942. godine, na toj je konferenciji pala odluka o osnivanju radnog logora Jasenovac. Nakon toga su u proljeće 1942. pokrenuti radovi na nasipima uz Savu, da se područje Jasenovca zaštiti od poplava i nakon toga puste u pogon manufakture obitelji Bačić. Nije to bilo stoljeće genocida od strane Hrvata, kako nas uvjeravaju, nego je već slijedeće godine pala Italija, rat je bio praktično odlučen, a radni logor Jasenovac žestoko bomardiran od savezničke avijacije, svršena priča. Prije reokupacije hrvatskih zemalja od strane talijanskih fašista i njemačkih nacista, talijanski fašizam valjao se 20 godina, a njemački nacizam 10 godina. Naravno, možemo raspravljati o tome koliko su pojedini čuvari u Jasenovcu ili nekakvi tadašnji dužnosnici sveukupne proizvodne topologije radnog logora Jasenovac prekoračili svoja ovlaštenja. Koliko znamo, “ustaški režim” strijeljao je nekoliko jasenovačkih čuvara zbog prekoračenja dužnosti.

Lov na ustaške vještice u vrijeme ekonomskog sloma RH

Kada je 1. ožujka 2013. Lora Vidović postala pučka pravobraniteljica, Slavica Lukić to je nazvala skandaloznim. Lukić je tvrdila da Vidović nije zadovoljila minimalne zakonske uvjete. Naime, članak 11. Zakona o pučkom pravobranitelju zahtijevao je da kandidat za pravobranitelja, uz diplomu pravnog fakulteta, mora imati najmanje 15 godina radnog iskustva u pravnoj struci, i biti “istaknuti stručnjak koji u javnosti uživa ugled osobe visokih moralnih načela, te zaštitnika i promicatelja ljudskih prava i sloboda”. Prema kazivanju Slavice Lukić u Jutarnjem listu od 2. ožujka 2013. Lora Vidović rođena je 17. prosinca 1973. U veljači 1997. diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu i već 1. prosinca 1997. zaposlila se u Ministarstvu rada i socijalne skrbi, da bi 15. lipnja 1998. prešla u Ministarstvo vanjskih poslova, u kojem je ostala do 1. listopada 2006. MVP je uzgojio velik broj protagonista na planu razgradnje Lijepe naše kao hrvatske Domovine. Uspon Lore Vidović počinje s povratkom Partije na vlast. Godine 2001. u svojoj 28. godini Lora Vidović imenovana je za atašea u hrvatskom veleposlanstvu u Norveškoj, a po povratku na Zrinjevac bila je treća tajnica za multilateralu. Nadnevka 1. listopada 2006. imenovana je za zamjenicu pravobraniteljice za djecu i na toj je dužnosti ostala do 1. veljače 2010. Od tada do izbora za pučku pravobraniteljicu radila je kao predstojnica Unicefova ureda u Hrvatskoj, što zasigurno nije bio posao pravne struke – tako ga ne klasificira niti sam Unicef. Njena prethodnica Tanja Radočaj bila je psihologinja. Kao da je htjela dokazati Slavici Lukić da se preračunala u svojim očekivanjima, Lora Vidović vraća se na “zaboravljeni slučaj Jasenovac”, ali bez forenzičara. Nema niti novotkrivenog kostura. Praktično se oslanja na popis umrlih i/ili poginulih za Drugog svjetskog rata kao na popis žrtava Jasenovca. Dojam je da Lora Vidović kroz svoj antifa tekst pokušava osigurati svoj reizbor na poziciji pučke pravobraniteljice ili tako osnažiti svoju karijeru, na nekoj novoj i unosnijoj poziciji. Osim što to donosi različite privilegije, značajna je politička i druga nedodirljivost, jer kada takvu osobu prozovete za bilo što nedopustivo, počinje antifa dernjava i prigovor da iza optužbi stoji hrvatska desnica. Zanimljivo je koliko aktualna “pučka pravobraniteljica”, zaštitnica svekolikog puka u RH, ostaje strogo na razini obrnute diskriminacije, dapuštajući da nam onaj “koji može što hoće” i svemoćni etnobiznismeni rade što ih je volja. Vlada RH doslovce ruši izravnu demokraciju, ruši i samu formaciju kroz proračunski mirovinski dodatak za sve buduće umirovljenike, intervenira u privatni koncern tako da centrala Agrokora i njegov kapital sele u Amsterdam, nakon Ine i kutinska Petrokemija došla je pod kontrolu Mađara, ovrhe divljaju, a pučka pravobraniteljica posve je rezervirana prema našim stvarnim problemima i sudjeluje u lovu na vještice. Tekst Lore Vidović je kompilacija otrcanih antifa fraza. U Hrvatskoj oličenje fašizma nije “ustaški režim”, kako to tvrdi Vidović, nego su to talijanski fašizam, njemački nacizam i velikosrpsko četnikovanje. Ustaški režim nije postojao iz jednostavnog razloga što NDH nije bila suverena država. Da je Vladko Maček prihvatio ponudu nacista, danas bi Lora Vidović upozoravala na “seljački režim”. Kada se već poziva na Zavnoh, bio bi red da Lora Vidović objavi svoj prosvjed protiv Dejana Jovića i ekipe, koji osporavaju Zavnoh i još kao takvi uživaju sve blagodati obrnute diskriminacije kao profesori na hrvatskim fakultetima, pa i na onima za koje držimo da su ostali na razini Zavnoha.

U boj ZDS i BH

Austrija ovih dana uvodi kaznu 10.000 eura za isticanje ustaških simbola, uključujući stari hrvatski pozdrav “Za dom spremni”. “Eksplicitni ustaški ili nacistički simboli ili oni koji asociraju na ustaški pokret, prisutni su u javnom prostoru u Hrvatskoj. Tako se posljednjih godina tiskaju knjige, pišu i objavljuju članci i intervjui, održavaju tribine, snimaju dokumentarni filmovi i emitiraju televizijske emisije, u kojima se negira ili umanjuje zločinački karakter NDH. Osim u huškačkim i nacionalistički obojenim medijima, ovakvi stavovi iznose se i u službenom glasilu Katoličke crkve, a prodrli su i u prevladavajuće medije, uključujući i na javnu televiziju.” – poji nam Lora Vidović. Mišljenja sam da na razini našeg identiteta i našeg suočavanja s našom uistinu veličanstvenom poviješću, imajući u vidu i genocide nad Hrvatima, trebamo ignorirati arbitriranje osoba poput Lore Vidović. Marijanski Hrvati civilizacijski su okrenuti obitelji, domu i Domovini, pa je nemoguće potisnuti tu značajku naše egzistencije. Moje je ishodište moj dom. I na portalu http://ombudsman.hr polazna ikona je “Home”. Osobno podržavam pozdrav ZD – Za dom i posve mi se fućka ako ga izgovorio osobno Adolf Hitler. Baš se zgodno podudara sa skraćenom oznakom Zadra – Jadera, Jadran. Pozdrav “Za dom spremni” bio je vojni poziv i prije NDH i za NDH, mnogima je prihvatljiv i nakon NDH, a što se tiče mene osobno, ZDS ne trebamo koristiti izvan vojnih postrojbi, vojnih vježbi, vojnih operacija, i velikih nacionalnih blagdana, jer me vojska nimalo ne privlači. Meni je posve prirodno da veću toleranciju prema vojnom, ratnom i obrambenom ZDS imaju Branko Borković ili neki HOS-ovac, ali se ne dam uvući u jarak niti u obrani Hrvatske, spreman ili nespreman. Ili se prehladiš ili pogineš! A ako ostaneš živ, mrze te svi ti uhljebi na našoj grbači. Osim toga, obrana SRH/RH pokazala se besmislena, jer su naši neprijatelji za obrambenog Domovinskog rata proveli pozadinsku reokupaciju Lijepe naše. Potiskivanje civilizacijski prihvatljivih pozdrava “Za dom” i “Za dom spremni” otvara prostor tipično vojnom pozdravu “U boj! U boj! Za narod svoj!”, koji nas na lingvističkoj razini prezentira kao narod agresije, iako je to bio obrambeni poklič Nikole Šubića Zrinskog za turske opsade Sigeta. Kampanja protiv pozdrava ZDS – Za dom spremni je pokušaj zatiranja hrvatskog nacionalnog bića. Naravno da će kratica ZDS ostati – Za dom svoj! U boj ZDS i Bijelu Hrvatsku! Za sada ne znamo hoće li Austrija u ustaške simbole uvrstiti hrvatski grb s vodećim bijelim poljem, kakav imamo na zagrebačkoj Crkvi sv. Marka od 1878. Zanimljivo, hrvatski grb s vodećim bijelim poljem imamo i u grbu Austrougarske. Hoće li Austrijanci zbog toga odbaciti znakovlje svoje i naše slavne monarhije? Hrvatski grb s vodećim bijelim poljem bio je u grbovima mađarskog dijela takozvane Dvojne monarhije i odgovarajuće Translajtanije. Kako nas uvjeravaju antifa “znalci”, stari hrvatski grb s prvim početnim bijelim poljem, zapravo je ustaški. Naravno da je bio i ustaški. Izuzimajući Židove i bosanske muslimane, ustaše su bili pretežito Hrvati. Kako tim antifa kretenima objasniti da su stari Hrvati s bojama označavali strane svijeta i da je Bijela Hrvatska zapravo Zapadna Hrvatska naših sudbonosnih vladara Branimira i Tomislava, da je Crvena Hrvatska zapravo Južna Hrvatska našeg Mihajla Viševića, i da Sredinu – Plavo imamo u podlozi grba središnjeg hrvatskog kraljevstva Kotromanića. Lora Vidović nije prepoznala HOS – Hrvatske obrambene snage kao postrojbu koja je u Domovinskom ratu obranila Jasenovac od fašističke agresije, nego pronalazi da je naziv sličan Hrvatskim oružanim snagama. Zamislite tu pamet. Obrana je oružje, nešto negativno. Vidović dokumentacijski podržava svoje teze! Moš si mislit! U obranu svojih protuhrvatskih teza, spominje presudu Josipu Šimuniću za uzvikivanje poziva “Za dom!” Baš me nešto zanima jeli “pučka pravobraniteljica” posjetila pučane Šimuniće u njihovom domu i za njihov dom, kada im je umrla kći Luciana od napada virusne gripe. Zamislite tu pravobraniteljsku razinu – Lora Vidović u negativnom kontekstu spominje i pjesmu “Bojna Čavoglave”, koja se dnevno desetak puta vrtila na našoj televiziji u prvim godinama obrane Hrvatske od srpske i srbijanske agresije. Ne tako davno, zbog “ustaških” pjesama “Marjane, Marjane” i “Vila Velebita” išli smo u zatvor. Lora Vidović uvodi pojam “revizionistički nastrojenih udruga”.

Igor Vukić istražuje, a Lora Vidović optužuje

Bivša zatvorenica Jasenovca u svome svjedočanstvu na HTV reče kako je jedne noći čula krikove. Posljednjih dvadesetak godina, u relativno mirnom naselju, u ovo vrijeme mirnodopske pljačke, krikove sam čuo stotinjak puta. “Tako smo se povodom pritužbe građana zbog izjave Igora Vukića, na tribini održanoj u listopadu 2016. u Srpskom privrednom društvu Privrednik, kako u NDH nije bilo genocida nad Srbima, obratili Dorhu” – informira nas Lora Vidović, a pametnome je dosta sama prijava. Lora Vidović stalno koristi meta jezik protuhrvatske propagande, koji bi valjda trebao biti povijest i historiografija, a sve ostalo je po njoj i takvima nedopustiva revizija povijesti. Povijest uvijek dolazi do novih saznanja, uvijek je u stanju revizije. Vidović bez da trepne prihvaća kolektivnu krivnju Ustaškog pokreta, nastalog nakon srpskog, srbijanskog i velikosrpskog ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu, ali upozorava da Srbima namećemo kolektivnu krivnju za Domovinski rat! Ne, nitko Srbima ne nameće krivnju za Domovinski rat, nego su mnogi Srbi i Srbijanci pojedinačno i kolektivno krivi za agresiju na RH i BiH, a obrambeni Domovinski rat krivnja je Hrvata. “Treba jasno istaknuti da je prema Ustavu državni suverenitet RH nastao nasuprot proglašenju NDH, da je NDH suprotstavljena suvremenoj Hrvatskoj, kao i da je Hrvatski sabor Deklaracijom o antifašizmu 2005. godine potvrdio antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost RH te pozvao na potrebu afirmacije i njegovanja antifašističkih vrijednosti.” – kaže nam Lora Vidović. Dakle, da nije bilo NDH, ne bi bilo niti SRH/RH. To je zaista nečuvena revizija hrvatske povijesti, negiranje Hrvatskog kraljevstva i dva milenija hrvatske državnopravne baštine, sve na tragu teza Dejana Jović i Tvrtka Jakovine, koje Vlada RH i Hrvatski sabor moraju prepoznati i odbaciti, a Lori Vidović ponuditi neko pravničko zaposlenje na zadaćama kojima je dorasla. Naš problem nije diskriminacija, nego obrnuta diskriminacija, koju ne koriste samo etnobiznismeni, nego i more ispraznih profesionalnih zaštitnika manjina i protuhrvatski nasađenih osoba, koji na toj temi kraljevski žive i hladno promatraju kolone Hrvata prema Irskoj i drugim pečalbarskim destinacijama. Koliko je antifa napustilo Hrvatsku?