Kako je moguće da osobe poput Filipa Vučaka dođu na tako važne pozicije poput veleposlaničkog mjesta u Parizu?
Pri osamostaljenju Hrvatske, sa stajališta međunarodnog priznanja, jedno od najproblematičnijih mjesta bio je Pariz. Ako ste pročitali knjigu Sabine P. Ramet ‘Balkanski Babilon’ (Raspad Jugoslavije) spoznali ste da je Slobodan Milošević imao mnogo saveznika u Europi, uglavnom u Velikoj Britaniji i Francuskoj. To je bilo između 1988. i 1993. godine (drugi mandat Françoisa Mitterranda) kada je ministar vanjskih poslova bio socijalist Roland Dumas. Dumas je kao Milošević pripadao redu socijalističkih stranaka. Hrvatska se u ključnom trenutku osamostaljenja našla pred nepremostivom preprekom. Francuska diplomacija je jedna od najmoćnijih u Europi, a francuski „ne“ međunarodnom priznanju bi za mladu Hrvatsku državu značio pravu katastrofu.
Jedan od onih koji su u to vrijeme Hrvatskoj značajno pomogli, bio je akademik Ante Glibota. Dakle: ‘Od vremena demokratskih promjena Ante Glibota je posvetio nekoliko godina aktivnog rada činu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, i to vodeći različite akcije lobiranja i medijske senzibilizacije svjetskoga javnog mijenja, putujući Europom i svijetom, pretvarajući mnoge najprestižnije svjetske umjetnike i intelektualce, političare u pobornike i pomagače u borbi za priznanje hrvatske državne neovisnosti’ (Dražen Stjepandić, iz intervjua). U tom je kontekstu Ante Glibota sam organizirao potpisivanje peticije za priznanje Hrvatske i njezin prijem u UN. Na njoj se nalaze imena ljudi, koji predstavljaju planetarne autoritete: Alain Finkielkraut, Fernando Arrabal, Otto Piene, Luciano Berio, Camilo José Cela, drugi brojni Nobelovci, umjetnici, arhitekti, intelektualci.
Danas je Ante Glibota čovjek s najviše radova u inozemstvu među svim Hrvatima. Sam sam ga imao priliku susresti: estet je univerzalne dimenzije, kao što sam već napisao za 7Dnevno.
Sada u hrvatskoj javnosti odzvanja njegovo otvoreno pismo predsjednici RH i premijeru vlade RH. Pismo se odnosi na članak koji je objavljen o tadašnjem veleposlaniku RH u Vatikanu, pod perom Mihovila Tomića, naslovljen ‘Filip Vučak, mali Sanader u Vatikanu’ (2011.). Čita se kao kriminalistika iz crne kronike. Problem je u tome što kao glavni „junak“ nastupa veleposlanik RH. Članak govori o aferama, prevarama, krađi, krivotvorenju… Ante Glibota najvišim autoritetima RH postavlja logično pitanje: „Je li vam ovaj tekst ‘Filip Vučak – Mali Sanader u Vatikanu’ bio poznat prije akta usuglašavanja i imenovanja gospodina Filipa Vučka za dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Francuskoj?“. Jer citirani javni napis govori o vrlo teškim optužbama u kojem se stavljaju u upitnost ne samo gospodin Filip Vučak, već i pravne službe RH.
Jedino pitanje koje se postavlja jest kako je moguće da su takvi ljudi u Hrvatskoj došli na tako važne pozicije. Veleposlaničko mjesto u Parizu je neophodno za kontinuitet međunarodnog ugleda države. Koji su kriteriji u hrvatskoj diplomaciji? I još gore: je li netko bio potkupljen kako bi zažmirio na jedno oko i takvu kandidaturu proveo u djelo. Što bi se dogodilo kada bi, na primjer, Figaro objavio otvoreno pismo Ante Glibote?
A sve se ovo ne događa prvi puta. Kada je Sanader podnio ostavku u srpnju 2009. godine, rekao je da je to učinio zbog pritiska Slovenije. Bila je to čista laž. Prvo: u to vrijeme nije bilo pritiska iz Slovenije, naprotiv pripremala se za provedbu arbitražnog sporazuma. I drugo: zašto bi Sanader odstupio s položaja koji mu je toliko značio i za koji se toliko trudio? I s pomoću kojega je zaradio toliko, koliko znamo danas da je?
Morao je doživjeti stvarno veliki pritisak koji bi ga primorao na taj korak. U tjednu nakon blagdana Velike Gospe 2017. godine pisao sam u 7Dnevno, citirajući moju knjigu ‘Dvanaest zidova’.
Navod iz knjige kaže: „Ivo Sanader je s funkcije predsjednika vlade RH odstupio u subotu, 1. srpnja 2009. godine. To je učinjeno nakon posjeta Bruxellesu. Hrvatski je premijer diskretno pozvan u manju sobu za sastanke. Tamo su bili prisutni José Manuel Barosso, predsjednik komisije, Herman Van Rompuy, budući predsjednik europskoga vijeća, te američka veleposlanica u EU Kristen Silverberg (početak mandata 27. srpnja 2008.). Pred Sanaderom je stao opsežni fascikl. Nakon što ga je poprilično dugo pregledavao, vratio ga je na stol, lice mu je poprimilo pepeljastu boju, nakon čega je upitao: „Što želite od mene? Da odstupim?“ (originalno: „What You want me to do? To resign?“) Fascikl je sadržavao izvještaje Tajnih službi o korupciji u vrhu hrvatske države. Dobio je potvrdan odgovor“. Sanader to do danas nije zanijekao.
No, 1. srpnja 2009. godine se nitko u Hrvatskoj nije pitao zašto je Sanader podnio ostavku. Što je u pozadini? Iako bi to bilo jedino logično pitanje. Nitko nije ništa pitao niti u slučaju Filipa Vučka. Što se to događa?
Žalosno je, da na ključne stvari hrvatske države moraju upozoriti ljudi iz inozemstva. Kada su se jednom zauzeli za državu, smatrali su da će demokracija raditi svoj posao i da njihov angažman više neće biti potreban. Stoga, o Filipu Vučku bi se trebalo razmisliti puno više.