Sedam razloga zašto je Vujčić trebao otići s čela HNB-a

screenshot/HRT

HNB već 25 godina provodi tečajnu politiku koja ide na štetu hrvatskih proizvođača i izvoznika. Pogoduje bankama u stranom vlasništvu, pogoduje uvoznom lobiju. Guverner Boris Vujčič poziva na strukturne reforme, ali ne kreće od svog dvorišta. Kao nagrada za sve njegove promašaje i sva njegova nečinjenja, produžen mu je mandat na čelu HNB-a.

Reizborom Borisa Vujčića na dužnost guvernera HNB-a nastavlja se pogubna monetarna politika, ako se gigantski šverc može tako nazvati. Pod krinkom financijske stabilnosti, HNB upropaštava hrvatsku ekonomiju, pogotovo realni sektor. O reizboru Vujčića nije provedena nikakva javna rasprava. Iskorištena je usredotočenost nacije na Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji. Dojam je da premijer Andrej Plenković sluša diktat Europske komisije. Plenković je morao ostaviti Borisa Vujčića na čelu HNB-a, jer isti godinama štiti europski kapital prisutan preko “domaćih” banaka i ovakvog uvoznog lobija, koji plasira robu u strane trgovačke lance i s kreditima istih banaka. Prepoznato je i zabrinjavajuće neznanje Vlade RH glede ekonomije. Cjelokupna vladina ekonomska politika u potpunosti je promašena. Premijer i ostali ministri ne znaju što hoće, niti imaju znanja za provesti ono za što se odluče. Ista ocjena vrijedi i za aktualnog guvernera HNB-a. Sve vlade u proteklih desetak godina imale su određenu volju i želju za pozitivnim promjenama, ali ih nisu znale provesti. Glede monetarne politike, u HNB-a takva volja nije niti prisutna. Može se reći da je bivši guverner Željko Rohatinski u odnosu na sadašnjeg Borisa Vujčića pokazivao nekakvu minimalnu želju za promjenema u monetarnim alatima i prilagođavanju monetarne politike potrebama hrvatskog gospodarstva. Naša središnja nacionalna banka je odrođena i otuđena elitistička institucija s dvorskom kamarilom. Prisjetimo se natječaja za izbor kuhara i raznih nedopustivih povlastica za djelatnike banke.

Kao i svaka druga politika, monetarna politika podložna je propitkivanju, mijenjaju i reformama. Tako je to u svijetu, ali nije tako u RH, gdje monetarnu politiku već 25 godina vode ljudi s istom ekonomskom doktrinom, ako se neznanje i odbacivanje znanja može tako nazvati. U HNB-u zasigurno postoji niz kvalitetnih ekonomista, koji imaju određena znanja i drugačiju viziju monetarne politike, ali kao i u drugim područjima, prevladava klijentelizam. Dugi niz godina zastupam mišljenje kako je monetarna politika Borisa Vujčića jedan od najvećih problema hrvatske ekonomije. Ako je nešto neizostavno potrebno reformirati, onda je to monetarna politika. Novo vino ide u nove mješine! Prvi potez trebao je biti smjena guvernera HNB-a, njegovog zamjenika i viceguvernera. Kada netko upita Borisa Vujčića da navede najveće probleme hrvatske ekonomije, on uporno mlatara s frazetinom o strukturnim reformama, o potrebi fiskalne konsolidacije, reformi obrazovanja, i tome slično. Monetarnu reformu ne spominje. Monetarna politika uz onu fiskalnu kreira ukupnu ekonomsku politiku, ali kod nas obje nisu prepoznate kao glavni krivci za raspad hrvatske ekonomije i pretvaranje stanovnika ove zemlje u prosjake. Ovdje ću naglasiti 7 razloga zbog kojih je Boris Vujčić morao napustiti čelnu poziciju u HNB-u.

(1) Tečajna politika uništava proizvodnju

Prema promišljanju mnogih naših ekonomista (Lovrinović, Jakovčević, Ivanov, Čerin) i mnogih hrvatskih gospodarstvenika, tečaj kune je precijenjen 10-30%, i takav ima negativne efekte na domaću proizvodnju i izvoznike. Stoga je nužno ujednačiti vrijednost eura u RH i EU, odnosno svesti euro na početnu realnu vrijednost kriterijem konvergencije. Podsjetimo se, prilikom uspostave stabilizacijskog programa, uspostavljen je tečaj od 1DM = 4,444 HRK, dok je kriterij konvergencije (zamjena DM za EUR, 2002.) utvrđen od strane EU, odnosno referenta monetarna jedinica: 1 euro = 100 centi = 1,95583 DM. Sukladno tome, HNB će konačno morati uskladiti vrijednost eura u RH s vrijednošću eura u EU, uz apliciranje gore spomenutih koeficijenata, utvrđenih u čl. 98-124. Ugovora o EU. To znači da RH mora izvršiti postupnu deprecijaciju domaće valute do 17% (danas 1 EUR = 7,39 HRK) na razini vrijednosti 1 EUR = 1,955830 DM = 8,6839 HRK (ili 4,444 DM iz 1993. godine). Tako se dobije početna realna vrijednost hrvatske kune u odnosu na euro, što iznosi 1 EUR = 8,69 HRK. MMF je prije četiri godine zastupao istu tezu, odnosno da je kunu nužno devalvirati za minimalno 10%. Devalvacijom kune, odnosno uspostavom realne vrijednosti eura u RH u odnosu na EU, automatski bi se povećala konkurentnost hrvatskog gospodarstva, odnosno smanjio uvoz i povećao izvoz. S time bi se povećala proizvodnja, otvorila nova radna mjesta, sveukupni dohodak stanovništva, što čini uvjete za zdrav ekonomski rast. Politika precijenjene kune dugih 20 godina uništava konkurentnost hrvatskog gospodarstva, prije svega domaće poljoprivrede. Primjerice, s devalvacijom domaće valute za 17%, cijene uvoznog mlijeka povećale bi se za 17%, što bi automatski spriječilo raspad naše mljekarske industrije – domaći proizvođači bili bi konkurentniji od stranih. Isto vrijedi za drugu proizvodnju. Čak je svojevremeno i bivši guverner Željko Rohatinski zastupao ideju o devalvaciji kune za 10%, odnosno ideju vraćanja kune u konvergencijske okvire.

(2) Kriminalna valutna klauzula



Da bi RH izgubila snažan monetarni alat jačanja konkurentnosti kroz politiku tečaja, u naš je pravni sustav uvedena kriminalna valutna klauzula, na sve oblike kreditiranja. Deviznu klauzulu treba pod hitno ukinuti, kako na strani kredita (osim za velike poduzetnike), tako i na strani depozita. Boris Vujčić stalno nas plaši da bi u slučaju devalvacije kune porasle rate u kreditima privatnim osobama. Naravno da je to laž, jer HNB ima goleme devizne rezerve i može preuzeti tečajni gubitak na sebe. Na taj bi način poslovna banka bila zaštićena od tečajne razlike, a dužnik će vratiti kredit u kunama i bez straha da će se uslijed promjene tečaja rata povećavati. A na strani pasive banke bi “izgubile” jer bi im se obveze u eurima povećale, odnosno njihova je odgovornost ako nisu zaštitile svoje obveze u slučaju slabljenja kune. U tom bi smislu pretrpjele gubitke, ali i dobitke na tečajnoj razlicina strani aktive po osnovi kredita, pa je efekt nula. Strah od inflacije je zanemariv. Inflacija u RH ne postoji, ali to nije zasluga “naše” monetarne politike, nego demografskog gubitka. Stoga dugi niz godina možemo očekivati snažne deflacijske pritiske.

(3) Lažna financijska stabilnost

U 2016. godini banke su ostvarile 6,4 milijarde kuna dobiti prije oporezivanja. U 2017. 4,15 milijardi kuna (zbog krize u Agrokoru), dok su za prva tri mjeseca 2018. iskazale 1,4 milijarde kuna dobiti prije oporezivanja. Banke su u krizi povećavale kamatne stope, a HNB je sve to prešutno podržavao. Naravno, jer je HNB-u bitno samo to da su banke financijski stabilne, odnosno kapitalizirane, što znači da ostvaruju ekstra profite. S druge strane, hrvatsko gospodarstvo i hrvatski građani postali su žrtve takve politike. Kamatne marže cijelo su vrijeme iste ili rastu, kamate na štednju i dalje brže padaju nego kamate na kredite. Činjenica je da su se kamate smanjile, ali one su i dalje izrazito visoke i za hrvatska poduzeća i za hrvatske građane. Značajno su veće nego za poduzetnike u drugim državama Unije, odnosno za konkurenciju. I onda se svi pitaju kako to da nismo konkurentni? Od tri faktora koja mogu utjecati na konkurentnost hrvatskog gospodarstva (tečaj, kamate i porezi), RH dva uopće ne koristi, odnosno u potpunosti ih je zanemarila. Da nije bilo kampanje udruge Franak, kod nas bi kamata na stambene kredite i danas bila iznad 6%, a na nenamjenske preko 9%. Nameće se legitimno pitanje zašto obvezna pričuva iznosi previsokih 12%. Obvezna pričuva je monetarni alat s kojim se od poslovnih banaka traži da dio primljenih sredstava (depoziti, primljeni krediti) drži na računima kod HNB-a. Kako je to bankama oportunitetni trošak kapitala, kako taj trošak ugrađuju u kamatne stope, gotovo ne postoji razlog zašto je taj monetarni alat uopće u uporabi i zašto iznosi 12%, kada je u našem susjedstvu značajno manji. Profesor Drago Jakovčević s zagrebačkog Ekonomskog fakulteta došao je na genijalnu ideju da HNB refinancira kunski dio javnog duga, i tako smanji kamatne pritiske na proračun, i tako spriječi banke da žive od plasmana kredita državi. Nakon takvog poteza Vlade RH i HNB-a, kamatne stope automatski bi pale. Do inflacije ne bi došlo (riječ je o refinanciranju), a prednosti su velike: smanjenje visokih kamata koje država sada plaća bankama, povećanje kreditnog rejtinga i preusmjeravanje kapitala u gospodarstvo. Na izneseni prijedlog profesora Jakovčevića, današnji ministar financija blijedo je šutio, kao i dužnosnik iz HNB-a. Glavni uzrok propasti Ivice Todorića jesu skupi izvori financiranja – oko 9%, što niti jedan biznis ne može izdržati. Što je glede toga poduzeo HNB? Da smanji kreditne pritiske na hrvatsko gospodarstvo i građane. Sve dok stambeni krediti i krediti zdravim domaćim poduzetnicima ne budu oko 2,5%, nema nikakve šanse za normalan i stabilan ekonomski rast. Pod krinkom financijske stabilnosti, Boris Vujčić i HNB generirat će nove Agrokore.

(4) “Shadow banking” Agrokora

Danas je svima jasno da je Agrokor imao prikriveni sustav financiranja u lancu dobavljači – banke – Agrokor – faktoring društva. Postojala je razrađena shema po kojoj su dobavljači posuđivali novac Agrokoru putem mjenica bez pokrića u robi. Od Agrokora su dobivali mjenice, dobavljači bi takve mjenice prodali faktoring kućama, i onda bi banke, koje su vlasnice tih istih faktoring kuća, dale njima novac. A onda su ti isti dobavljači vraćali novac u Agrokor. U konačnici je dug pokrivao Agrokor, i tako na finacijskom tržištu stvorio balon. Oko 4,5 milijardi kuna mjenica bez pokrića izdano je u aranžmanima takozvanog “shadow bankinga”. U prijevodu, uspostavljena je primarna emisija novca izvan HNB-a, a HNB je to sve morao spriječiti, jer je kao regulator dužan nadgledati faktoring kuće u vlasništvu banaka. Faktoring kuće iskazuju se u bilancama banaka – faktoring društva poslovnih banaka morao je kontrolirati HNB. Tako je ukupna izloženost banaka prema Agrokoru bila preko 30%, od zakonskih dopuštenih 25%. Nakon sramotne izjave Borisa Vujčića kako su u slučaju Agrokor svi znali za sve što se događa, isti je tjedan trebao biti smijenjen. Čelni čovjek HNB-a nije poduzeo ništa da spriječi prikriveno financiranje Agrokora, koje je u domeni HNB-a. Nije poduzeo ništa, iako je znao da banke preko faktoring društava kreditiraju Agrokor. Tako je nedavno Sokol Marić pokrenuo na Trgovačkom sudu tužbu protiv HNB-a za naknadu štete od 142 milijuna kuna.

(5) Slučaj Franak

Pravomoćna presuda za ništetnost valutne klauzule u CHF poklopila se s reizborom Borisa Vujčića na čelo HNB-a. Umjesto da zbog slučaja Franak bude ekspresno maknut s čela HNB-a, Vujčić je za nagradu dobio produženje mandata. HNB-a nije zabranio kreditiranje s valutnom klauzulom u CHF. Boris Vujčić tvrdi da je na rizik upozoravao, ali nije njegova zadaća da upozorava, nego da djeluje, odnosno spriječi spekulacije poslovnih banaka prema građanima. Ako su u 2008. banke plasirale skoro 40 milijardi kuna s valutnom klauzulom u CHF (oko 40 posto svih stambenih kredita), dok su iste banke u izvorima CHF imale oko 11 milijardi kuna, to znači da je bilo nepokriveno gotovo 30 milijardi kuna kredita u CHF. Razliku su banke s derivatima osiguravali kod svojih inozemnih matica, kroz izvedenice na financijskim tržištima. Tako su u 2010. godini banke iskazale dobit od 3,5 milijardi kuna na razlici u tečaju švicarskog franka, dok su paralelno inozemne matice iskazale dobit od 3,3 milijardi kuna na derivatima. U biti su svu dobit “domaće” banke preselile svojim inozemnim maticama, i nisu platile niti kune poreza! Banke su odobravale kredite u CHF, bez da su imale podlogu u CHF. Kako je HNB sve to dopustio? Znatnije jačanje CHF-a dogodilo se 2010/2011. kada se trgovalo 1 CHF= 6,6 HRK, i novo jačanje početkom 2015. 1 CHF = 7,7 HRK, što je aprecijacija CHF-a od 70% u odnosnu na nominalu (1 CHF= 4,5 HRK). Cijelo to vrijeme HNB je sramotnom šutnjom i nečinjenjem podržavao poslovne banke, odnosno da teret aprecijacije padne samo na dužnike, plašeći Javnost da bi to moglo ugroziti poslovanje banaka, koje nisu niti imale obveze u CHF, osim putem derivata inozemnim maticama. Konačni pad struke i morala u HNB-u glede slučaja Franak dogodio se kada je HNB objavio sramotni pamflet o učincima konverzije CHF u EUR. Tada je Vujčić prijetio da ako se Zakon o konverziji CHF izglasa u Saboru da će to ugroziti tečaj, proizvesti smanjivanje deviznih rezervi, povećati kamatne stope, smanjiti kreditnu raspoloživost banaka, proizvesti odljev depozita, da će se pojaviti nepovoljni fiskalni učinci, i tome slično. Vujčić je totalno promašio – dogodilo se suprotno, tečaj kune je jačao, devizne rezerve rasle, kamatne stope padale, potrošnja i punjenje proračuna raslo, banke su pojačale kreditiranje, odnosno 100.000 dužnika je izašlo iz dužničkog ropstva.

(6) Odumiranje hrvatskog gospodarstva

Na žalost svih nas, gospodarstvo RH još nije dostiglo pretkriznu 2008. godinu. Proizvedena je demografska katastrofa. Sve su politike bile pogrešne. Jedan ekonomski pokazatelj sve govori, a to je pokrivenost uvoza izvozom. U 2017. godini imali smo vanjskotrgovinski deficit od 58 milijardi kuna! Odnosno, pokrivenost uvoza izvozom u 2017. godini bila je 64%, što je poražavajući podatak. Podaci za prvih 5 mjeseci 2018. godine još su poražavajući, pokrivenost uvoza izvozom za prvih 5 mjeseci ove 2018. pala je na zastrašujućih 59,7%. Uvoz je u siječnju 2018. porastao za 14%, a izvoz samo 2%. Zabrinjava i pad industrijske proizvodnje u šest od posljednjih sedam mjeseci. Izuzimajući veljaču, nastavlja se pad obujma industrijske proizvodnje, a pad traje od studenog 2017. U EU industrijska proizvodnja snažno raste, samo u RH pada. Usprkos tome, kuna i dalje jača, što samo pospješuje nekonkurentnost hrvatskog gospodarstva i odgovarajući pad najvažnijih ekonomskih pokazatelja. Pridodajmo internu devalvaciju, odnosno činjenicu da su u RH u odnosu na EU plaće za ista zanimanja kudikamo manje, demografska kastrofa je neizbježna.

(7) HNB posluje s gubicima

Nakon što nas je Vujčić godinama obmanjivao kako HNB sa svojim uslugama i sa svojim intervencijama za potrebe stabilnosti tečaja stvara veliku dobit, pokazalo se da od toga nema ništa i da nas ovakav HNB košta desetke milijardi kuna. Kako državnoj reviziji nije dopušten ulazak u HNB, izostavit ću pogađanje konkretnih iznosa. Procurilo je da su zastrašujući. Običan šverc treba prepustiti švercerima, koji nikada ne ulaze u transakcije na svoju štetu. Nikome ne trebamo prepustiti svoje novce bez stalne i sveobuhvatne kontrole, jer će u protivnom uslijediti transakcije na našu štetu. Od komunalnih usluga do javnih poduzeća i državne administracije, uključujući HNB, sve te komore, i sve te parazitske skupine i nakupine, imamo nepodnošljivu financijsku presiju, uz dramatično zaduživanje na teret mnogih slijedećih generacija.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI