Slavna hrvatsko-srpska Oluja imala je velike strateške propuste

0
2160
Wikimedia commons

Nakon što je narod osvojio vojarne JNA i time riješio rat, oficiri JNA ponovno su isplivali u hrvatskim vojarnama i na čelnim pozicijama u hrvatskoj vojsci, pa su tako bili zapovjednici i u našoj slavnoj Oluji, pokrenutoj za spas Republike Srpske.

Upravo je nevjerojatno s kojom su brzinom krajiški Srbi stigli do Banja Luke. Kolovoške vrućine bile su nepodnošljive. Netko jako duhovit ili potpuno izgubljen u vremenskoj prognozi tu je elementarnu nepogodu nazvao suprotnim imenom Oluje. Svake godine 4-7. kolovoza slavimo Oluju, tako da nam promakne 8/8 – obljetnica smrti Stjepana Radića, koji je tog nadnevka 1928. umro od posljedica ranjavanja od srpske strane, u beogradskom parlamentu. Već godinama nitko od političara RH ne suočava Srbe i Srbijance s njihovim zločinom prema hrvatskim zastupnicima, koji je bio povod za osnivanje oslobodilačkog Ustaškog pokreta. Srbi oslobađanje Banovine i hrvatskih krajina ne vide kao pravdu Stjepana Radića, nego ih to podsjeća na Pavelića i Hitlera. Srpska posla.

Loading...

Oluja treba biti ponos hrvatskog branitelja

Kada za obljetnice Oluje vidim te odurne političke face kako nam drže govore i love političke bodove na konto Oluje, dođe mi zlo. Ponašaju se kao krave koje proliju tuđe mlijeko. Oluja nije promijenila političare, niti za dlaku. Promijenila je naciju, one koji su čizmom gazili prema Kninu. Smeta me i kada se u kolovozu šepure bivši oficiri JNA, koji su svi redom brzo postali generali HV-a. Pod parolom nakaznog nacionalnog pomirenja po krvnim zrncima, zajahali su nas isti titoisti, udbaši, komunjare, oficiri JNA i sve jugoslavenske strukture. Na zapovjednoj razini, Oluju možemo gledati i kao građanski rat unutar JNA. Čak je i predsjednik RH bio general JNA. Tko se nešto kužio u morfologiju civilizacija i povijesne zakonitosti, znao je da će komunizmu doći kraj, ali su komunjare, udbaši i oficiri JNA ostali tu među nama, na najvišim pozicijama. To je opaka tranzicijska prevara. Dok je visoko obrazovanom domoljubu trebalo više godina za prvi časnički čin, prebjezi iz JNA, relativno nepismeni ljudi, jednostavno su prevodili svoje okupacijske činove u činove HV-a i grabili vodeće pozicije. Na kraju je MORH uveo plaće po osobnom činu, što je pogodovalo prebjezima. Branitelji su u nevjerojatnom zanosu ljubili oslobođenu zemlju, gazili prema Uni, dok su prebjezi iz JNA ostali suzdržani, negdje otraga, u sigurnosti podruma IZM-ova. Cijelu naciju prožimalo je nepamćeno oduševljenje, komplementarno tuzi koja nas je sve ispunila nakon pada Vukovara, a u pozadini herojskog nastojanja naših branitelja odvijala se privatizacijska pljačka. Razočarenje je toliko da se danas pitamo koliko je imalo smisla oslobađati naše krajine na takav način? Za potrebe afirmiranja bivših oficira JNA i za potrebe nove izborne pobjede HDZ-a. Prisutnost nekakve paradržavne RSK u RH jačala je i jačala bi samosvijest Hrvata. Hrvati postaju jedinstvena nacija samo kroz velike nacionalne traume.

 

Čemu toliko slavlje – bilo smo 4 puta brojniji

Čast svakome pojedincu koji je u oslobađanje Hrvatske unio sebe, dušu i tijelo, cijeli svoj život, ali čemu toliko junačenje političara i generala? Rijeka se ne može uspješno braniti!  Omjer tenkova bio je 7:5 u našu korist. Iako je hrvatska strana napadala okupirani teritorij, omjer topništva bio je skoro 1:1. Činjenica je da smo imali 4 puta više vojnika nego suprotna strana, i zbog toga se Oluja ne treba slaviti kao nekakva velika vojna mudrost bivših oficira JNA, uključujući generala JNA na poziciji predsjednika tranzicijske SRH/RH. Čemu angažiranje pričuve? Oluju su trebale provesti profesionalne gardijske brigade i profesionalne policijske postrojbe, ali uz što manje sudjelovanje bivših, koji su došli na gotovo, nakon što je narod osvojio vojarne JNA. U takvim se formacijama provodila vojna obuka, trening, podizala se borbena spremnost. Ovako, Tuđman i ekipa nisu formirali nadmoćnu vojsku za vojno – redarstvene potrebe, nego za izbore. Više umiješanih u oslobađanje krajina, više obožavatelja Tuđmana, više simpatizera HDZ-a. Na kraju i više nepotrebnih vojnih umirovljenja. A tko jedanput pokloni svoj glas HDZ-u, tako glasuje do kraja života, jer ne želi sebi priznati da je pogriješio.

“Izbjegličke” kolone za jačanje Republike Srpske

Ako se “srpski egzodus” zaista dogodio spontano, kako je bila moguća zapovijed o evakuaciji Srba iz RSK br. 2-3113-1/96, koju su prvog dana Oluje, 4. kolovoza 1991. potpisali “predsjednik RSK” Milan Martić i “šef vojnih snaga RSK” general Mile Mrkšić? Srpska strana, uključujući centralu u Beogradu, znala je da ne može braniti Unu, pa se odlučila za propagandni egzodus Srba iz RH. Vrh RH iz više je izvora dobio saznanja da krajiški Srbi uvježbavaju zbjeg, da su traktori i druga vozila spremni, napunjeni gorivom, da su puni i kanistri. U kakvom svijetu živimo treba istražiti koliko je “hrvatska” strana taj plan podržala s pravovremenom opskrbom gorivom srpskih teritorijalnih milicija i srpskih civila, sve na crno. Odgovor je bio otprilike ovaj: bolje da odu nego da ih tisuće ubijemo u sukobima i sutra odgovaramo za genocid. Ali, i odlazak stanovništva gleda se kao genocid. Jeli nam Vučić ili bilo koji drugi Srbin zahvalan što smo Oluju proveli uz tako malo žrtava na srpskoj strani? Kada je genocid u pitanju, Srebrenica je razotkrila Staljinov credo. Ljudi stvaraju probleme, pa ih jednostavno rješavate tako da pobijete ljude. Srebrenica je poklana i nakon toga hladno uključena u Republiku Srpsku, uz amenovanje svjetske politike – pridodajte i potpis vrha RH. Ne buni se nitko od pobijenih muslimana. Da je drug Staljin vodio Oluju, ne bi Srbima dopustio da prijeđu u BiH, a nakon takve staljinističke Oluje izostala bi i bilo kakva četnička paradržava u BiH. To je realnost “tranzicije” kakvu smo prošli. Hrvatski branitelji smaknuti na Ovčari šute kao zaliveni, a “hrvatska” vlast jedva da tamo ode – neugodno im je, to Srbe na neki način proziva! Balkan ima tu svoju dodatnu poremećenost – teza o genocidu opasnija je od samog genocida, jer je u takvom raspletu više onih koji tako šire nesnošljivost.

Mirna “predaja” kao mostobran za odglumljeni egzodus

Na bizantske obmane nasjeo je na našoj Banovini “dobri čovjek Stipetić”. Predaja 21. korpusa SVK poslužila je kao mostobran za predstavu progona Srba. Dok su Petar Stipetić i Čedo Bulat sastavljali i potpisivali akte predaje, izmjenjivali tople civilizirane parole, ljudikali i davali velika obećanja, izbjeglička kolona nesmetano je vijugala prema Banja Luci, uz pratnju svjetskih medija – Hrvati protjeruju Srbe! Tada je kreirana pat pozicija za hrvatsku stranu. Srbima je obećano nesmetano povlačenje, tako da su hrvatski vojnici morali to poštivati i promatrati kao nekakav mimohod, smetnju na trasi za Banja Luku. Umjesto da kolonu zaustave i civile vrate njihovim kućama. Razrađen je pakleni plan – Srbi se povlače u Banja Luku, a ako Hrvati napadnu glavni grad srpske paradržave, narod se sklanja uz susjednu Gradinu, da bi mnogi prešli u Jasenovac. Američki veleposlanik Peter Galbraith sam se uspeo na traktor da zaštiti “logoraše”. A ono su hrvatski vojnici bili okolo sa strojnicama u rukama, pa da je postojala zla namjera, nitko to ne bi mogao spriječiti. Sve je bilo jedna perfidna režija za prelijevanje srpske i srbijanske krivnje na susjedne nacije. Galbraith danas žali što nije dopustio hrvatskoj strani da uđe u Banja Luku, čak po cijenu da Srbi odglume zatočenje u Jasenovcu. Nije niti Tuđmanu bilo lako. U našoj slavnoj Oluji, koja se proučava i na američkim vojnim učilištima, bilo je baš svega, i jako puno onoga što s vojnom taktikom i strategijom nema nikakve veze.

 

Domaći idioti, kriminalci i peta kolona spaljuje kuće    

Hrvatske kuće u hrvatskim krajinama spaljene su na početku agresije na RH i BiH, u prvim danima okupacije. Trebalo je tako ostati, kao svjedočanstvo etničkog čišćenja koje su proveli “pobunjeni Srbi” i institucije srpskih paradržava u RH i BiH, ali je peta kolona u strukturama RH bila jača od domoljuba. Umjesto zatvaranja oslobođenog područja, svih kontrola, pa i mrtvih straža, blentava elita odlučila se za brzu reintegraciju oslobođenih područja. Završilo je kao nekakva reokupacija. Nije bilo načina da preuzmete četničke računalne evidencije, koje su sadržavale i financijske transakcije, kao i sav drugi život u okupiranim krajinama. Naravno da su kriminalci tako zaštiti crnu trgovinu gorivom i drugom robom, koju je vrh RH kontrolirao i podržavao. Znamo tko se u Kninu pojavio ispred Franje Tuđmana. Lokalna administracija prepuštena je Srbinu – vrh države žurio je da iskaže toleranciju na sudjelovanje Srba u lokalnoj samoupravi. Vladala je nekakva pat pozicija, koja se pretvorila u patnju za sve. Iz Republike Srpske prelazili su diverzanti i kriminalci, pljačkajući i spaljujući srpske kuće. U tome su sudjelovali i kriminalci priobalja, koji su prolazili u kamionima, pored civilne i vojne policije, i kupili sve što su mogli prepoznati kao vrijednost za buvljake. Neke su kuće spaljene zato što u njima nije pronađeno ništa vrijedno, a neke zato da se tako prikrije krađa. Tako su i one hrvatske kuće srušene i/ili spaljene početkom agresije poslužile za uvjerljivost paleži i razaranja nakon Oluje. Znali smo da će hrvatska država na mjestu svake spaljene straćare podignuti vilu za povratnika, o trošku svih nas, ali pomoći nije bilo. Ima se! Cilj je postignut – u svijet su upućene slike spaljenih krajina. Labrador je bio snažno prisutan u civilnim i vojnim strukturama RH.

Knin nije oslobođen, nego je zatočen

Imamo sreću da NDH nije preživjela. Zamislite sve te i slične probleme da su naši glupi predsjednici, premijeri i ministri upravljali s državom do Drine. Franjo Tuđman i ekipa preuzeli su manju državu od SRH, i jedva su nekako organizirali državnu upravu, a onda su išli oslobađati hrvatske krajine i nije dobro završilo. Bio je to za njih prevelik zalogaj. Nije dovoljno razviti hrvatsku zastavu na Kninskoj tvrđavi, niti tamo tronuto poljubiti hrvatsku trobojnicu, pa da razvoj krene. Što god su preuzeli Tuđman i družina, sve je propalo. Što su kasnije od Tuđmana preuzele komunjare, također je išlo na bubanj. Oslobađanje Hrvatske za rasprodaju Hrvatske. Tako smo došli u situaciju da se obrušava cijela Hrvatska, “pomirena” po Tuđmanovom receptu. Znakovito je da se Andrej Plenković formalno vraća nakaznom konceptu Tuđmanovog pomirenja, a realno koalira sa srpskim i jugoslavenskim opcijama. U ekonomiji su stari/novi gospodari SRH/RH razumjeli samo jedno: kako pokrasti naciju. Da je Knin ostao glavni grad nekakve Republike Srpske Krajine, danas bi to bio snažan regionalni centar sa svim mogućim sadržajima. Ovako, pod upravom Hrvata, uključujući Plenkovića i njegovu poreznu ekipu, Knin je nazadovao, konzerviran kao spomenik “Tuđmanovom” oslobađanju Tvrđave.

Da smo “oslobodili” Banja Luku, ostala bi kasaba

Kroz valove srpske okupacije, najprije nakon velikog potresa iz 1969. godine, pa onda početkom 90-ih, naša Banja Luka postala je srpska metropola. U Banja Luci su otvoreni proizvodni pogoni i učilišta, kulturne institucije svih vrsta, nove pravoslavne bogomolje, hale za sve namjene, podignute su zgrade za institucije paradržave, mnogi su zaposleni u paradržavnim uredima, a svako malo tamo se događaju međunarodne konferencije i znanstveni simpoziji. Zamislite da je Banja Luka nakon 1969. ostala pod dominacijom Hrvata katolika i/ili muslimana. Bila bi to bosanska kasaba, za koju se 90-ih nitko ne bi otimao. Da smo 1995. ušli u Banja Luku, koja se nudila, vratili bi je na razinu Banja Luke iz 1968. Mi Hrvati želimo svoje, ali tako da ne brinemo kao da je zaista naše. Mi smo za cjelovitu Hrvatsku – to je parola hrvatske administracije i na njoj ostaje. U Banja Luci bi se HDZ i SDP otimali za lokalnu blagajnu, a broj Hrvata bio bi manji nego danas.

Raskopavanje Herceg-Bosne i priznavanje Republike Srpske

Kada se okolnosti okreću protiv njega, hrvatski političar glumi da je sve u redu, samo trebamo biti strpljivi. Ante Pavelić je 1944/45. hrabrio svoje suradnike vadeći iz nutarnjeg džepa svog sakoa nekakvo pismo – garanciju Saveznika o podjeli Jugoslavije na Drini. Franjo Tuđman ponašao se slično. Kao da je on gazda Amerima i Britancima, a ne oni njemu. Bio je stalno zagledan u daljinu, da tako ostavi dojam stratega i povjesničara koji čita svu našu budućnost. A državnik je onaj koji potpisuje važne dokumente. Što god su mu dali, od salvete do nekog većeg ugovora na našu štetu, Tuđman je potpisivao – time se potvrđivao kao protagonist. Potpisao je plan Z-4, koji je Srbima u Hrvatskoj garantirao autonoman teritorij, parlament i predsjednika srpske poddržave. Franjo Tuđman i Gojko Šušak rasformirali su Herceg-Bosnu s takvom lakoćom da je to zaprepastilo članove njihovih obitelji. A onda je maska pala – Tuđman je potpisao Republiku Srpsku u BiH. Njegova misija započeta pretvaranjem generala JNA u hrvatskog disidenta privedena je svom konačnom cilju. Dobriša Ćosić izrekao je hvala, i objavio da su s Tuđmanovim potpisom Republike Srpske ostvareni svi srpski i srbijanski ciljevi. Na kraju je Tuđman proglasio aboliciju za četnike. Srbi i Srbijanci neće nikada kompromitirati Tuđmana, jer bi tako obezvrijedili sve njegove potpise.

Sabotiranje nadzora

Da je Oluja provedena strogo od profesionalaca u gardijskim brigadama i sličnih policijskih formacija, uz vođenje od strane izvornih branitelja, sve bi prošlo u najboljem redu i uz najminimalnije žrtve na obje strane. Ovako su preuzete strukture JNA vodile svoju politiku. Na jednom operativnom pravcu Oluje pod ravnanjem bivšeg jugoslavenskog milicajca, dogodio se incident koji je trebao završiti s njegovom smjenom – zapovjednici su se smjestili u podrum IZM-a, a ekipi sigurnjaka nisu ponudili niti prizemlje, nego ostakljeni kat, posve izložen neprijateljskoj strani. U zoru Oluje stvorena je visoka napetost između “bivših” oficira JNA i “bivših” milicionera u odnosu na vojnike koji nisu pripadali jugoslavenskim strukturama. Svaki je zapovjednik imao svog džepnog sigurnjaka, posve odstranjenog iz linija djelovanja vojne sigurnosti. U zoru Oluje mnogi su hrvatski branitelji imali osjećaj da će se oficiri JNA još jednom svrstavati na stranu pobjednika, ovisno o tome kako će se Oluja odvijati, i to može biti razlog da je Tuđman pokrenuo pričuvu. Na najvišoj vojnoj sigurnosnoj razini (VP i SIS) zasjela su dva jugoslavenska milicionera – policajca. Jedan od njih osiguravao je utakmicu Dinamo – Zvezda, onu na kojoj je po nekima počeo rat, a drugi je bio izbačen iz policije zbog kriminala, pa se prebacio u vojsku – kao, takve je vojska trebala. Glede Oluje možete saznati baš svašta, ali ništa o tome što su obavili Josip Perković i njegova ekipa. Tko je organizirao letke kojima se zastrašivalo neprijatelje, ali i srpske civile? Tko je omogućio labradorovcima i kriminalcima da spaljuju kuće? Tko je odnosio oružje poginulih “civila”, onih koji su pružili oružani otpor odjeveni u svoju privatnu odjeću?

Građanski rat oficira JNA

Dakle, kod nas se dogodio fenomen – komunisti i komunizam ušli su u prividnu tranziciju i tako ostali u vladajućim strukturama “nove” društvene formacije, a raspala se jugoslavenska tvorevina. Na kraju su oficiri JNA došli na čelne pozicije u HV-u. Nakon što je okljaštrena SRH/RH obranjena, uglavnom kroz žrtvu hrvatskih domoljuba, oficiri JNA prelazili su na našu pobjedničku stranu, neki od njih tek 1993. Da to još jednom naglasim, prevodili su svoje visoke činove iz JNA u činove HV-a, grabili vodeće pozicije, visoke plaće, stanove i svašta nešto. Istovremeno je državotvorni pokret preuzela protuhrvatska peta kolona, ubijajući naše najveće domoljube kao četnike. Prirodno takvima odnosima, na čelo vojno – redarstvene operacije Oluja izgurali su se kadrovi JNA i bivši jugoslavenski milicioneri. Kao, oni se kuže u taktiku i strategiju ratovanja. Koju su valjda usvojili kroz maltretiranje ročnika na mirnodopskim manevrima JNA. Primjerice, za vrijeme Oluje, u domeni odgovornosti Ivana Basarca, neke su postrojbe dobile manevarsko streljivo. Mislili smo da je to sve prihvatljivo u okvirima nacionalnog pomirenja, a danas znamo da smo tako izigrani od mnogih tada prikrivenih a danas otvorenih titoista i orjunaša. Mi smo njima oprostili, a oni nam se nisu zahvalili, niti su otišli na konkretan rad u tvornicama, nego su se ponovno prometnuli u vlast. Pustite na stranu javne nastupe srbijanskih vođa i njihove teze da je Oluja bila genocid nada Srbima u Hrvatskoj – dalje od scene slave Oluju kao dar Stvoritelja, koji je tako omogućio Srbima da ostvare sve svoje strateške ciljeve.

Čija će biti slijedeća Oluja?

Bilo bi zgodno nakon slijedeće pobune Srba u Hrvatskoj ponovno ući u BiH, njima u zaleđe i tako okončati neki slijedeći pokušaj raskopavanja RH, iako ovo nije država koju bi trebalo posebno žaliti. Nije dovoljno da se zove Hrvatska. Ovo zapravo nije država nego prostor otvoren za pljačku svima i svakome. U odnosu na 1995. godinu danas je situacija posve druga. Osporavana Republika Srpska odživjela je svoje treće desetljeće. Kako će odnosi stajati unutar neke nove agresije na RH? Pa, nema ništa od toga da ćemo pobunjenim Srbima doći u zaleđe kroz BiH. Taj film više ne bumo gledali. Naprotiv, četnici će se osloniti na prilično sređenu Republiku Srpsku, pa će u budućnosti preko Grahova prema Kninu prodirati srpske jedinice. Neka, red je da se i Knin razvije poput Banja Luke.

SRPSKA I SRBIJANSKA VERZIJA OLUJE

Dan sećanja na stradanje i progon Srba

Da kao Srbin nastupite dovoljno uverljivo u nekoj novoj srpskoj i/ili srbijanskoj laži, morate prije toga usvojiti ono što su prethodno ugurali u svoju tradiciju. Dakle, Srbi su Izabrani narod. Dušan je bio car. Rastko je bio svetac. Srbi su se borili protiv Turaka na Kosovu polju. Stjepan Radić je izazivo Punišu Račića. Nikola Tesla, Ruđer Bošković i Ivo Andrić bili su Srbi. Četnici su bili borci za slobodu. Većina Srba otišli su u partizane. Ustaše se nisu borili protiv četnika, nego su etnički progonili Srbe. Ustaše su 1990. napali Jugoslaviju. Za Dan sećanja na stradanje i progon Srba 4. augusta 1995. poglavnik Srbije Aco Vučić Hrvatima je uputio niz komplimenata: Hrvatska je moćna poput Hitlerove Nemačke. Na meteorološkom skupu “Oluja je pogrom i elementarna nepogoda”, održanom u Bačka Palanka, Vučić je bio direktan: “Hitler je hteo svet bez Jevreja, Hrvatska je želela Hrvatsku bez Srba”. Zar postoji neko da ne želi Hrvatsku bez Srba? Bolje je imati Hrvatsku bez Srba nego nezavisnu Hrvatsku. S tom ocenom slažu se i Hrvati i Srbi. Neka pitanja ostala su bez odgovora. Ko nije želeo Jevreje? Nemačka ili Nemci? Svaka zemlja treba Jevreje i njihov kapital. Ukopčao je to i Hitler, ali kasno. Lepa naša i vaša dugo je bila otadžbina Ilira. Srbi stalno doseljavaju u Dalmaciju, a danas Vučić predlaže da Šiptari, odnosno Iliri, pokrenu svoj “cionizam” i presele natrag u Dalmaciju. Dosta je tog gostoprimstva u srpskim zemljama. Ali, ako Albanci pređu u Dalmaciju, Srbima će Dalmacija postati nepodnošljiva. Eto, Hrvati bi ubili i Nikolu Teslu, samo zato što je Srbin. Znate, da mi se Tesla pojavi kada dobijem račun za struju, bilo bi svega. Vučić zaključuje da su Srbi stradali ko “narod šiban mržnjom”. I, “svaki je zločin večan” – Hrvatska je večita, jer je hrvatska država zločin. Ko što je Slobodan Milošević na Gazimestanu ostavio svoj testament: “Niko ne sme da bije srpski narod!”, tako je Vučić u Bačka Palanka zagrmio “Niko ne sme da Srbina progoni i ponižava!” Danas je poniženje biti Hrvat a kamoli Srbin.

OLUJA MILORADA DODIKA

Svi će Srbi ponovno živjeti u jednoj državi

Izjavio je to predsjednik srpske paradržave poznate kao Republika Srpska. Predlaže li da svi Srbi odsele u Srbiju, pa da je konačno mir na Balkanu? S promišljanjem Milorada Dodika nemam problema niti kada sve gledam hrvatskim očima. Čovjek je ljudeskara. Izgleda kao kečer u kvalitetnoj penziji. Klikeri su ipak tu. Bio je idejni tvorac Oluje. Kao što Hrvati danas bježe u Irsku, Srbi su prije Oluje odlazili u skandinavske zemlje, što dalje od blagostanja u Republici Srpskoj. I još su ne-Srbi završili u logorima ili su bili protjerani. Milorad Dodik imao je problem napučivanja paradržave koju je ogradio kao srpsku. Dugo je premišljao da po uzoru na Hrvate muslimanske vjere, koji su se prozvali Bošnjacima, kreira novu naciju pravoslavnih Krajišnika, i da se paradržava RSK i paradržava RS u BiH spoje u novi entitet Velika Srpska Krajina, značajno veći od preostale BiH. Naravno da bi to bilo dobro za sve nas. Ali, na našu nesreću, u Krajišniku Dodiku je prevagnulo srpstvo, pa je posegnuo za posve kompatibilnim Srbima u Hrvatskoj i tako je začeta ideja o Oluji, koja će pobunjene Srbe u hrvatskim krajinama preseliti u onu bosansku – Republiku Srpsku. Sve je postalo razvidno kada je Franjo Tuđman bez ikakvog dvoumljenja rasformirao Herceg Bosnu i potpisao Republiku Srpsku u BiH. Po svemu sudeći, vrh RH bio je vrh Labradora u RH, a kada sagledamo kamo Hrvatska danas ide, ništa se u tom smislu nije promijenilo.

OLUJA MILORADA PUPOVCA

Slavice, jesi ili budna?

Pokušao sam baš sve, ali nikako ne umem da se probudim ko Milorad Pupovac. “Slavice, jesi li budna?” – priupitam za svaki slučaj. “Mendo, gdje si iskopao Slavicu?” – odgovara mi supruga, nesretna što svako jutro mora pogađati da li sam se probudio ko Srbin ili ko Hrvat. Po govoru prepoznajte na koju sam nogu usto. Navodno Pupovca simpatišu mnoge žene, a posebno Albanke koje obožavaju Srbe, ako takvih ima. Mnogi Hrvati kažu da se vladajuća koalicija u RH podelila na one koji slave Oluju i one koji Oluju proklinju. Bilo bi dobro da je tako, ali Hrvati u Plenkovićevoj koaliciji mrze sve hrvatsko više nego Srbi. Milorad Pupovac, Čovek u Hrvatskoj ili tu negde, duboko je nesretna ličnost. Za vreme Oluje i za potrebe srpstva odreko se polovice stada koje se u njega uzdalo. Znao je da će s odlaskom Srba iz Republika Srpska Krajina njegova (Pupovčeva) baza biti proređena, ali neka, to je populacijski osnažilo Srbe u BiH i na svoj način omogućilo da Srbi ograde polovicu BiH ko svoju Republiku Srpsku. Uz Božju pomoć i nešto neizbežnog klanja, prognani i mučeni Srbi u hrvatskim zemljama proglasili su svoju državu. Neverovatno je koliko su Srbi stradali u zemljama okupiranim od Hrvata, ali iz tih kazamata nikako da odu u druge zemlje koje su ih se poželele. Ko što je bilo svih ovih vekova, Hrvati danas odlaze, a Srbi ostaju. Od povratka Hrvata u Hrvatsku nema ništa, ali se Srbi vraćaju. Zov Otadžbine!

OLUJA FRANJE TUĐMANA

Dam pola Hrvatske i sve Srbe u toj polovici

Dok je Slobodan Milošević radio na projektu Velike Hrvatske, skromniji Franjo Tuđman zadovoljio se i zadovoljavao s Malom Hrvatskom sa Staljinovim granicama. Uz to je stalno pokušavao SRH/RH svesti na još uže granice, u kojima bi se bolje snalazio. Što bi rekli Srbi, fućkaš veličinu države, bitno je da iz nje udaraš na sve strane. Prisjetimo se kako je Tuđman bez da trepne dopustio da neprijatelj preuzme naoružanje republičke teritorijalne obrane, kada se Šime Đodan derao po trgovima da će republička teritorijalna obrana biti naša vojska. Politička okupljanja poslužila su za slanje naputaka petoj koloni. Narod je zaposjeo vojarne JNA, a Tuđman je intervenirao da neprijatelj komotno ode sa “svojim” naoružanjem, za koje smo svi davali naše novce. Srećom po sve nas, Veljko Kadijević bio je dovoljno vojno opismenjen da zna kako JNA ne može na dulji rok držati pod okupacijom cijelu Hrvatsku i cijelu BiH. Tuđman nije bio loš čovjek – intimno se želio riješiti Srba u hrvatskim krajinama. Tko nakon svega želi Srbe, ili je Srbin ili nije normalan. Tuđman je došao na genijalnu ideju – ako se riješi okupiranih hrvatskih krajina, riješit će se i Srba u tim krajinama. Hrvati su protjerani već 1990. Tuđman je zajedno s Rusima kreirao plan Z-4, odnosno potvrdu zasebne srpske autonomne jedinice u RH, koja bi imala svoju vladu, svog predsjednika i svoj parlament. A onda jednog dana otfikarite tu četničku izraslinu, i eto mira za sve. Okolnosti su išle Tuđmanu na ruku, ali je on imao moralne predrasude, pa nikako nismo smjeli dopustiti da takav čovjek dođe na čelo države. Srbi su poklali Srebrenicu, svijet je snažno reagirao, spremao se isti scenarij za Bihać, ali Tuđman nije imao pameti niti želudac za izazove praktične politike. Naravno da su muslimani u BiH rodoslovno Hrvati, naravno da smo im svakako trebali pomoći, i nakon što su Hrvate katolike počeli prozivati kao ustaše, ali je realna politika takva. Bilo koji pragmatik na mjestu dobrice Tuđmana hladno bi pričekao da Srbi pokolju muslimane bosanske krajine i onda ušao u BiH praviti reda, pa i cijelu BiH priključiti Hrvatskoj. Kako današnje Sarajevo zahvaljuje svom spasitelju Tuđmanu? Onako da svaki Hrvat požali što Tuđman nije odgodio Oluju za 2005.

PRIHVATLJIVO DOZIRANO PRIOPĆENJE MVEP RH

Milošević i Srbija vratili su etničko čišćenje u Europi

Ponovno smo svjedoci ponavljanja zlonamjernih i potpuno neutemeljenih izjava srbijanskih dužnosnika o RH, koje u cijelosti odbacujemo. Kad se već govori o usporedbi s nacističkim režimom, radi se o zamjeni teza budući da je upravo režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića uz pomoć JNA i dijela hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Srba, odgovoran za povratak etničkog čišćenja u Europi nakon Drugog svjetskog rata tako što je pokušao uspostaviti tzv. veliku etnički čistu Srbiju na teritoriju jedne trećine Hrvatske, pa i cijele BiH te Crne Gore i Kosova. Pri čemu, kako je jasno utvrđeno pred mjerodavnim međunarodnim forumima i sudovima, u ostvarenju srbijanskih ekspanzionističkih ciljeva nisu birali sredstva, uključujući etničko čišćenje i genocid.