Srbija i Europa: Od atentata do integracije…

0
792
EU Delegation to Serbia

Tijekom europskih izbora bilo je mnogo rasprava o daljnjem proširenju Europske unije. Najrealnija opcija je bila – širenje na jugozapadni Balkan, gdje je Srbija prva u nizu koja će krenuti prema Bruxellesu. Srbija, u ovom ili onom smislu, također predstavlja regionalni i povijesni kontekst Hrvatske, pa je važno promotriti što se tamo događa.

Tijekom europskih izbora došlo je do opasne eskalacije napetosti između Kosova i beogradskih vlasti. Zbog intervencije kosovskih unutarnjih snaga, koje su privele trideset krijumčara (dio srpske nacionalnosti), u Beogradu su vojsku stavili na najvišu razinu spremnosti. To je bila alarmantna gesta…

Ako, pak, pogledamo Srbiju iz blizine, vidimo da je ona u političkom smislu, u nekom obliku slobodnog pada, iz sličnih razloga kao i Europa. To je kriza vodstva koje radi suprotno od onoga što bi trebalo. Umjesto da grade, oni uništavaju. Ne uništavaju druge, već sami sebe.

U dobrom stoljeću formirao se prepoznatljiv uzorak. Milan Obrenović (jedan od stupova dinastije Obrenović) abdicirao je 1889. godine, da bi predao vlast sinu Aleksandru Obrenoviću. Otac je završio u inozemstvu. Aleksandar Obrenović je također poslao u inozemstvo svoju majku, Nataliju, koja mu je i omogućila prijestolje.

Svoj život je Obrenović okončao defenestriran – zajedno su ga s njegovom proaustrijskom suprugom, ubili i bacili kroz prozor na cestu. To je bilo djelo Crne ruke, koju je vodio Dragutin Apis. Nakon tog čina došla je na vlast dinastija Karađorđević, naime kralj Petar I.

Crna ruka je malo poslije toga ponovno iskorištena za pripremu atentata na Franju Ferdinanda, čime je Srbija uspostavila “obiteljski način ubijanja”, kao svjetsku normu. Počeo je Veliki rat. Karađorđevići su se Apisu “zahvalili” tako što su ga likvidrali. Bilo je to djelo sljedećeg “regenta”, kralja Aleksandra Karađorđevića. Ubijen je u Marseilleu 1934. godine. Priča je poznata…

Sljedeći vođa i promotor imperijalnih srbijanskih ideja („ujedinjavanje” južnoslavenskih naroda) pod dvoglavim orlom Beograda, bio je Dragoljub Draža Mihailović. U tu svrhu organizirao je četnički pokret. Umro je opravdan odlukom vojnog suda novih komunističkih vlasti u Beogradu, 1946. godine.

Potom je nastupio politički beton koji je trajao sve do druge polovice osamdesetih. Tada je komunistički vođa, Ivan Stambolić, postavio svog zaštitnika, Slobodana Miloševića, na vlast. Milošević mu je još jednom zahvalio tako, da ga je na Fruškoj gori – zalio vapnom. Atentat je izvršio Milorad Ulemek-Legija, koji je ubio i Miloševićevog nasljednika, Zorana Đinđića. Organizirao je također i atentat na jedinu pravu alternativu nacionalsocijalističkoj vlasti Slobodana Miloševića – Vuka Draškovića. Od tada, pamtimo i priču s tzv. Ibarske magistrale.

Milošević je završio u haaškom pritvoru, a tamo negdje oko europskih izbora saznali smo i da je Mira Marković umrla u progonstvu – na njezinom sprovodu nije bilo njezine dvoje djece. Natalija Obrenović 21. stoljeća?

Aleksandar Vučić, sadašnji prvi čovjek zemlje, bio je Miloševićev glasnogovornik za odnose s javnošću. Zajedno s Vojislavom Šešeljem, bio je 1995. godine na Palama. Danas se kreće po Beogradu na isti način kao i američki predsjednik. Ima trostruki sigurnosni kordon – mogućnost atentata je takva da sigurnosne službe ne smiju ništa zanemariti. Zaključak – gotovo nitko od srpskih vođa u stoljeću i pol nije umro u krevetu (čak ni Milošević). Niti jedan europski narod ne poznaje takvu statistiku…

Ulazak u Europsku uniju predstavlja opasnost za život svakog srbijanskog premijera koji će morati potpisati priznanje Kosova. Naime, Kosovo je euroatlantski projekt i bez priznavanja te republike, Srbija ne može biti u EU. Srbija je tako uhvaćena u nezamijenjiv unutarnji i vanjski politički problem. Ako ne prizna Kosovo, ne može u EU – ako ga prizna, neće biti nikoga tko bi potpisao to priznanje…

U međuvremenu, odgojitelji emigriraju, stari umiru – i zato što nema zdravstvene zaštite… Plaće su u prosjeku 300 eura, ako i toliko…

Rat u Hrvatskoj, Petrinji i Vukovaru, rat u Bosni, Srebrenici i Sarajevu, odnio je Srbiji ono što je u 19. i 20. stoljeću definitivno imala – vojni i državnički ugled. Nakon trideset godina, srbijanska priča tragično završava upravo suprotno od onoga što su njeni kreatori zamislili. Umjesto granice u neposrednoj blizini Slovenije (Velika Srbija), sve stvarnija alternativa postaje država u veličini nekadašnjeg beogradskog pašaluka…

Stvarna perspektiva Srbije: Dobro da ima Kosovo – ono će uvijek biti opravdanje svake politike. Iako rješavanje ovog „problema” ugrožava političku nomenklaturu, ljudima ne prijeti. Njih ionako nitko ništa nije pitao…

*autor je profesor na Sveučilištu u Ljubljani,

član Europske akademije znanosti i umjetnosti,

član Hazuda

Loading...