Srpski patrijarh Irinej mogao bi zajedno s Josipovićem biti Papin ‘advocatus diaboli’

0
1421
screenshot

S obzirom da je Josipovićev sud u pogledu sudjelovanja i angažiranja katoličkog klera u borbi za ustašku državu sličan stavovima srpskoga patrijarha Irineja, možda bi bilo svrsishodno priključiti ekipi 'vražjeg odvjetnika' i profesora Josipovića da se angažira u terećenju Stepinca. Naime, Josipović je prije gotovo tri godine za srpski Kurir rekao kako 'on osobno, ne misli da je Stepinac učinio sve što je mogla osoba njegove pozicije, da se barem čvrsto distancira od ustaškog režima i osudi zločine. Stepinac nije bio običan građanin i zato su očekivanja prema njemu, pa i ona o preuzimanju rizika, bila znatno veća. Položaj obvezuje.' Josipovićevo mišljenje o Stepincu gotovo je identično sa stavom srpskoga patrijarha Irineja...

Papa Franjo ovih dana uzburkao je duhove u Hrvatskoj svojom izjavom da je „srpski patrijarh Irinej veliki patrijarh”, te da je htio čuti stav Pravoslavne crkve zaslužuje li kardinal Alojzije Stepinac da ga se proglasi svetim. Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, monsinjor Želimir Puljić, otvoreno je rekao da je „Papina izjava uzburkala javnost i izazvala vjernike”. S obzirom na već poznate političke stavove srpskog patrijarha Irineja, ostaje opravdana dvojba, hoće li papa Franjo moći „zajedno s patrijarhom doći do istine” u pogledu konačnoga suda o liku i djelu blaženoga kardinala Stepinca. Naravno da u pogledu kanonizacije kardinala Stepinca već postoji sustavan elaborat Kongregacije za nauk vjere s pozitivnim mišljenjem, ali Papa je u ovom slučaju htio čuti sve prigovore Srpske pravoslavne crkve koje imaju u pogledu držanja Stepinca tijekom Drugog svjetskoga rata. Papina izjava u cijelosti glasi: „Stepinac je čovjek pun vrlina, zato ga je Crkva proglasila blaženim. Može mu se moliti jer je blažen, ali u jednom trenutku, u procesu kanonizacije, pojavile su se nejasne točke, povijesne točke, a ja, koji moram potpisati kanonizaciju pod svojom odgovornosti, molio sam se, razmišljao i shvatio da trebam tražiti pomoć Irineja, velikog patrijarha”. U ovom kontekstu hrvatske katolike muči temeljno pitanje – je li „Nepogrešivi” iz Vatikana pogriješio u slučaju odabira patrijarha Irineja za suprosuditelja u pogledu Stepinčeva lika i djela?

Već je poznato da je patrijarh Irinej u ime Srpske pravoslavne crkve dva puta pisao papi Franji (30. travnja 2014., te 10. srpnja 2015.) sa zamolbom da obustavi postupak kanonizacije kardinala Stepinca, jer po njegovom sudu nije ništa učinio da se zaštite Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: „Stepinac je bio jedna od vodećih ličnosti toga vremena i da ništa nije učinio da zaštiti jedan narod, jednu crkvu. A mogao je… Mi vas, Vaša svetosti, molimo da pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skinete s dnevnog reda i prepustite nepogrešivom sudu Božjem”. Patrijarh je izrijekom naglasio da bi „Stepinčeva kanonizacija, na našu veliku žalost, pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susjednih i geografski izmiješanih kršćanskih naroda, bez sumnje vratila duboko u tragičnu i našega kršćanskoga prizivanja nedostojnu prošlost”.

Srpski patrijarh je u javnosti poznat po velikosrpskim izjavama. Na beogradskom Sajmu knjiga 2017. godine ponovio je teze Memoranduma SANU-a: „Gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili na drugim mjestima”. Rekao je također da su hrvatska „braća rimokatolici” odgovorni za „najveća stradanja Srba”, a naglasio kako su u ustaškom pokretu tijekom Drugog svjetskoga rata veliki udio imali predstavnici Katoličke crkve. Republiku Srpsku, u kojoj je tijekom zadnjega rata u BiH provedeno etničko čišćenje, okarakterizirao je kao „djelo Božje da sačuva srpski narod, da bi opstao i ostao na ovim prostorima koji su zaliveni krvlju i utemeljeni na kostima”. Iz priloženih je izjava razvidno da je srpski patrijarh Irinej već rekao svoj sud o Stepincu, a na vrhovnom je poglavaru Katoličke crkve da odluči u kojoj će mjeri uvažiti Irinejevo mišljenje u donošenju konačnoga suda o Stepinčevoj kanonizaciji.

U Katoličkoj crkvi je uvijek prilikom postupka beatifikacije i kanonizacije postojala praksa da se čuje mišljenje „vražjeg svjedoka” (advocatus diaboli) koji je imao za zadaću iznijeti sve prigovore protiv proglašenja određene osobe blaženom i svetom. Nepredvidivi papa Franjo rekao je dopisniku Slobodne Dalmacije da je u „trenutku molitve” došao na ideju „zatražiti pomoć” od njegove svetosti srpskog patrijarha Irineja. Budući da je do danas, njegova svetost srpski patrijarh Irinej, u hrvatskoj javnosti bio više zapažen po nacionalističkim, stavovima nego po naviještanju kršćanskih kreposti, ostaje dvojbeno – zaslužuje li gospodin Irinej kompliment „velikog patrijarha” što mu je udijelio čelnik Katoličke crkve? Papina odluka da uz pomoć srpskog patrijarha Irineja rasvijetli „nejasne povijesne točke” iz Stepinčeve biografije može se opravdati jedino u kontekstu tradicionalne prakse Katoličke crkve da se pri beatifikaciji i kanonizaciji sasluša što misli advocatus diaboli. Njegov sud o Stepincu trebao bi biti samo hegelovska antiteza u odnosu na tezu Kongregacije, a papa Franjo morao bi nastupiti kao Promotor Fidei te doći do konačnog, pravednog suda u pogledu potencijalne svetosti hrvatskog kardinala Stepinca koji je bio notorna žrtva komunističkog režima.

Stepinca je blaženim proglasio papa Ivan Pavao II., 3.listopada 1998. u Mariji Bistrici. Njegov nasljednik Benedikt XVI. tijekom svoga posjeta Hrvatskoj 4. i 5. svibnja 2011. izrekao je čitav niz pohvala o hrvatskom blaženiku Stepincu što su mu jako zamjerili britanski mediji. U svom čuvenom govoru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Benedikt XVI. istaknuo je da se kardinal Stepinac odlučno usprotivio nacističkoj i komunističkoj diktaturi, te stao u obranu „realnog humanizma”. Po Papinom sudu Stepinac je predstavljao moralnu vertikalu jer je u vremenima totalitarnih sustava dosljedno ustrajao u poštivanju temeljnih humanih i kršćanskih vrjednota. Osobe koje predstavljaju moralnu vertikalu ravnaju se prema općem dobru kao temeljnoj vrijednosti, tako da u vremenima posvemašnjeg urušavanja morala mogu poslužiti kao putokaz ponašanja i djelovanja. Rezolutno pozitivan stav pape Benedikta XVI. o Stepincu izravna je osuda jedne totalitarne slike svijeta koja je bila dominantna na našim prostorima, a posljedice takve slike svijeta još uvijek trpimo. Papa Benedikt XVI. nas je podsjetio da smo u vremenu dva totalitarna režima imali čovjeka koji je promicao i prakticirao u životu moralni realizam. Ne smijemo zaboraviti da je Drug Tito bio glavni krivac za montirani proces Stepincu, čovjeku koji je zdušno zalagao za „ostvarenje realnog humanizma”, kako se izrazio papa Benedikt XVI.

Možda bi Vatikan kao vrsnog vražjeg odvjetnika (advocatuc diaboli) trebao angažirati Ivu Josipovića, profesora kaznenog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu. U Večernjem listu čitam kako jake snage kolumnista, predvođene Borislavom Ristićem, žele po svaku cijenu „rehabilitrati ustaštvo i NDH”. S obzirom da je Josipovićev sud u pogledu sudjelovanja i angažiranja katoličkog klera u borbi za ustašku državu sličan stavovima srpskoga patrijarha Irineja, možda bi bilo svrsishodno priključiti ekipi „vražjeg odvjetnika” i profesora Josipovića da se angažira u terećenju Stepinca. Naime, Josipović je prije gotovo tri godine za srpski Kurir rekao kako „on osobno, ne misli da je Stepinac učinio sve što je mogla osoba njegove pozicije, da se barem čvrsto distancira od ustaškog režima i osudi zločine. Stepinac nije bio običan građanin i zato su očekivanja prema njemu, pa i ona o preuzimanju rizika, bila znatno veća. Položaj obvezuje.”

Josipovićevo mišljenje o Stepincu gotovo je identično sa stavom srpskoga patrijarha Irineja. Profesor Josipović je u napadu na hrvatske intelektualce u Večernjem listu ponovio svoje tvrdnje o širokobriješkim franjevcima koje su 7. veljače 1945. likvidirali i spalili partizani zloglasne 11. dalmatinske brigade: „Samostan je bio snažna ustaško-nacistička utvrda, fratri su se borili na ustaškoj strani i pri tome poginuli. Dakle, nisu bili ni civili, ni ratni zarobljenici, već borci na strani nacista i ustaša, prepoznatih kao najveće zlo u povijesti.”

Ako Josipović stvarno misli da su se franjevci na Širokom Brijegu u veljači 1945. borili na strani ustaško-nacističkih oružanih snaga, s pravom se nameće pitanje – zašto to nije rekao kada je u sklopu svoje predizborne kampanje za drugi mandat sredinom prosinca 2014. godine posjetio Franjevački samostan na Širokom Brijegu, odnosno zašto je uopće posjećivao taj samostan u kojemu franjevci danas svoju pobijenu i spaljenu braću poštuju kao mučenike?

Josipovićev problem je da se kao izdanak komunističkog sustava nije osobno distancirao od komunističkog totalitarizma, a da danas, trideset godina nakon pada Berlinskog zida, još uvijek smatra mišljenje komunističke historiografije mjerodavnom. Svatko tko prihvati ideju demokracije kao najvišu stečevinu moderne epohe, ne može se poistovjećivati ni s jednom formom totalitarizma. Dovoljno smo osuđivali Pavelića i NDH, vrijeme je da isto tako učinimo sa SFRJ, Titom i totalitarnom komunističkom prošlošću. To, nažalost, još nismo učinili, i vrijeme je da krenemo. Uskoro će se navršiti trideset godina otkada je Savez komunista Socijalističke Republike Hrvatske odlučio izaći na demokratske izbore. Iz Josipovićevih arogantnih istupa, kao što je onaj u kojima se obračunava s „ustašama” koje predvodi Večernjakov kolumnist, Borislav Ristić, razvidno je da još uvijek postoje svete krave komunističkog totalitarizma. U demokraciji nema nedodirljivih, kritičko prosuđivanje na temelju humanizma, slobode i odgovornosti u duhu tolerancije i međusobnoga uvažavanja trebao bi biti kriterij po kojemu ćemo prosuđivati stupanj demokratičnosti društva. Josipović, nažalost, u tome pogledu svojim stigmatiziranjem kolega iz akademskog života nije ništa pridonio, jer se nije odvažio na osudu totalitarne prošlosti iz koje potječe. Žalobno je da je Ivo Josipović trideset godina nakon uspostave demokracije u Hrvatskoj ostao zarobljenik vlastite totalitarne prošlosti.

Loading...