Srpski zločini bez kazne i pokajanja – nastali iz viših interesa!

Foto: Wikimedia Commons

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović obranaški je nastupila u medijima pravdajući svoj poziv Aleksandru Vučiću floskulom da se politika ne vodi emocijama nego razumom. U ovoj tužnoj priči o Fatimi, iako se priča nije dogodila u hrvatskom dvorištu već u susjednoj BiH, svakom normalnom ljudskom biću gotovo je nemoguće odvojiti emocije od razuma. U ovoj priči zapravo nas emocije, kada splasnu, uvode u razumske zaključke i nalažu nam svu bistrinu uma kako bi shvatili tko je krvnik, tko je i zašto je zločinac, tko je žrtva, tko je fašist, a tko nije. Nalažu nam da stvari, pojave i politike razumski nazovemo pravim imenom.

„Zatvorite oči i zamislite mladu Srebreničanku Fatimu Muhić. Ima 22 godine, dugu crnu kosu uredno počešljanu ispod svilenog hidžaba, usko i ponosno lice. Studira filozofiju u Sarajevu, ponos je svih kod kuće.

Nenametljiva je i duhovita, ima mnogo prijatelja. Ovog zlatnog jutra ona sjedi sama na Baščaršiji, lista bilješke sa predavanja, voli svjež zrak. Diše duboko, pije kavu i grize slatki ratluk od ruže. Uzima gutljaj hladne vode, gleda u maglovita sarajevska brda i mašta o odlasku u New York. Sada gleda u sat, vrijeme je za pokret, visoko diže šake na čelo, zaokruži lice prstima i zategne kosu ispod marame. Šalje poruku mami, u Srebrenicu, želi dobro jutro i kaže joj da ih sve voli. Ustaje, prebacuje torbu preko ramena, nasmijana prolazi kroz grupu turista i nestaje u masi. Da li je vidite? Sada otvorite oči.

Ta noć je bila gora od dana, paklena vrućina gušila je tisuće ljudi koji su dijelili grozan zadah skloništa. Rodila je djevojčicu.

Fatima je rođena u Potočarima, dan nakon što je Vojska Republike Srpske umarširala u Srebrenicu. Na nepodnošljivoj vrućini tisuće ljudi panično je bježalo od srpske armije – u šume, brda, samo što dalje, ka Tuzli, u Potočare. Srbi su tog dana dobro razumjeliriječi svog komandanta u izjavi koju je dao čim mu je smrdljiva čizma kročila u Srebrenicu. Slavili su i pjevali do duboko u noć, dok su šefovi pripremali masovni pokolj, a mehanizacija iz Srbije se gomilala za nedjelje njihovog krvavog pira. Za lov na muškarce po šumama, za komande ‘na koljena!’, za laži ‘neće vam biti ništa, slobodno izađite’. Za dijabolično smijanje u potiljak mladićima koji, mokri od znoja i mokraće sred  smrtnog straha, pred srpskim ‘herojima’ kleče nenaoružani, za snimanje kamerom njihovih ubistava, za tupi zvuk koje mrtvo tijelo pravi kad padne na požutjelu travu i tešku bosansku zemlju.

Jedanaestog jula žene, djeca, starci i mladići bježali su ka bazi UN. Nisu znali, kako su mogli znati, da trče u čekaonicu za smrt i svoje mjesto u masovnoj grobnici. U stampedu uplašenih duša nalazila se hrabra Hava sa velikim stomakom, bojala se da će pasti, da će je masa prevrnuti na vrelu zemlju. Hava se tokom prve noći u Potočarima porodila u nezamislivim uvjetima. Noć je bila gora od dana, paklena vrućina gušila je tisuće ljudi koji su dijelili grozan zrak skloništa. Rodila je djevojčicu.



‘Oprosti nam, Fatima…’

Istovremeno, 120 kilometara odatle, u smrdljivom Beogradu, gospoda su iz fotelja gledala Dnevnik i slušala generalovu izjavu: ‘Evo nas u srpskoj Srebrenici. Napokon je došao trenutak da se osvetimo Turcima na ovim prostorima.’ Gospođe su završavale pripreme za sutrašnju krsnu slavu, Petrovdan. Nedjelju dana kasnije u Dnevniku RTS-a čuo se mladi glas poslanika Vučića, koji je pretio sa skupštinske govornice: ‘Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana.’

Hiljade muslimana je već bilo bačeno u masovne grobnice. Kada su postale prepune, tijela su komadana i prenošena u sekundarne, pa opet prekopavana i bacana u tercijarne grobnice. Srbi su imali pune ruke posla sve do kraja ljeta. Tko je upravljao bagerima? Tko je vozio autobuse iz Valjeva, Šapca, Užica da iz Potočara voze ljude na lokacije gdje su streljani? Tko je dizao leševe i bacao ih u jame u Tomašici, Kozluku, Budaku, Snagovu, Kamenici?

Komandant ovih ubica je 16 godina posle genocida bio pod zaštitom naše države, “u bjekstvu”. Često je viđan u Beogradu, na utakmicama, među gostima na veseljima. Onda je nestao. Danas znamo da se neko vreme krio u vojnom objektu na Topčideru. Tko su Dražen i Dragan? Dvojica gardista koji su pronađeni mrtvi 5. oktobra 2004. godine u istom vojnom objektu. Naša država i mediji tvrde da je riječ o ubistvu i samoubistvu, a gardisti su zapravo ubijeni, jer su tog jutra slučajno vidjeli samog đavola. U to vrijeme ministar odbrane bio je Boris Tadić.

General je ‘pronađen’ 2011. godine u selu Lazarevo kod Zrenjanina. Policiji je odmah ponosno izgovorio svoje pravo, prokleto ime. Predsjednik Srbije Boris Tadić tada je ucviljeno obavijestio javnost da je heroj uhapšen. Komandant Mladić je odmah tražio da posjeti grob svoje kćeri Ane, sahranjene baš na Topčideru. Ana Mladić je izvršila samoubistvo 1994. godine pucajući sebi u glavu iz tatinog pištolja. Prema glasinama, njen otac je zahtijevao da je posljednji put našminka i da seopstruira istragu o njenoj smrti. Kažu da ga je smrt kćeri  toliko pogodila da je zbog toga promijenio svoju ‘ratnu strategiju’.

Sjećate li se Fatime? Hava Muhić je svojoj djevojčici dala ime tek 2012. godine kada su identificirane njene kosti novorođenčeta. Bile su male i pomiješane sa drugima, nije bilo lako ni pronaći ih, ni utvrditi čije su. Fatima je najmlađa žrtva genocida u Srebrenici. Takvih žrtava ima još bar 8.371, ali Fatima je živjela najkraće tokom one paklene noći. Fatima, koju danas zamišljamo da nasmijana prolazi Baščaršijom, umrla je istog sata kada se i rodila. Nikada neće vidjeti sarajevska brda, ni popiti gutljaj hladne vode. Njena majka danas gleda izricanje presude ubici svog djeteta, dok ostale ubice slobodno žive među nama, neki od njih su na vlasti, neki u opoziciji, neki nam deci predaju u školama, neki nam pišu vijesti, neki od njih nam vode državu.

Oprosti nam, Fatima.“

Autor teksta, Miloš Čirić, je aktivist za ljudska prava, predavač i suradnik Fakulteta za studije medija, Univerziteta The New School u New yorku,  SAD.

Naša šutnja i veleizdaja

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović obranaški je nastupila u medijima pravdajući svoj poziv Aleksandru Vučiću floskulom da se politika ne vodi emocijama nego razumom. U ovoj tužnoj priči o Fatimi, iako se priča nije dogodila u hrvatskom dvorištu već u susjednoj BiH, svakom normalnom ljudskom biću gotovo je nemoguće odvojiti emocije od razuma. U ovoj priči zapravo nas emocije, kada splasnu, uvode u  razumske zaključke i nalažu nam svu bistrinu uma kako bi shvatili tko je krvnik, tko je i zašto je  zločinac, tko je žrtva, tko je fašista, a tko nije. Nalažu nam da stvari, pojave i politike razumski nazovemo pravim imenom.

Ali ono što se dogodilo u susjednoj BiH i to ne samo u Srebrenici, dogodilo se i u našem vlastitom dvorištu. Sva sila emocija probudi se jednom godišnje o obljetnici pada Vukovara i tada se sjetimo naših „žutih zengi“, naših nestalih, mučenih, silovanih, izmasakriranih, kastriranih, polomljenih hrvatskih branitelja i civila u srpskim, fašističkim koncentracijskim logorima. Ti logori smrti kreirani su u „smrdljivom Beogradu“ u zločinačkim glavama kako ih naziva Srbin Miloš Čirić!!! Emocije splasnu, vrijeme teče i kada bi trebalo doći vrijeme za racionalno rješavanje bolnih događaja, kada bi trebalo postavljati prava pitanja, kada bi događaje trebalo nazvati pravim imenom, nastupi vrijeme „razumne“ diplomacije o kojoj govori predsjednica.

Ono što povezuje tragedija novorođene i odmah umorene Fatime i srpske zločine u Hrvatskoj prije i nakon pada Vukovara su izvršitelji i nalogodavci, kreatori neviđenog fašističkog divljanja koje se dogodilo nakon Drugog svjetskoga rata pred našim, još uvijek živim svjedočanskim očima. Ovdje se ne radi o nekoj dalekoj imaginarnoj povijesti koju diktatorski može prekrajati tko god kako hoće, ovdje se ne radi o mukotrpnom kopanju lopatom da bi doznali zametak svog prapovijesnog bitka. Ovdje se radi o dokazanom zločinu bez kazne, zločinu bez pokajanja zločinaca, zločinu bez katarze, zločinu koje se zahvaljujući našoj šutnji genetski modificirao u sve moguće oblike novih mirnodopskih zločina koji se Hrvatskoj događaju u ovom klasičnom političkom porazu nakon pobjedničke slave u Domovinskom ratu.

A zločinac zbog naše šutnje samouvjereno i prepotentno, u Čosićevskoj maniri tumači kako su zločini nastali zbog viših interesa, zbog „konglomerata loših politika“ i na taj način uz pomoć naše šutnje i veleizdaje, sam sebe ekskulpira od svake objektivne odgovornosti, pere svoju savjest ako je uopće ima i u hladovini srebreničkih i vukovarskih stratišta smišlja nove još perfidnije zločine. Od te i takve strategije velikosrpski fašisti nisu nikada odustali čak ni deklarativno. Zašto? Jednostavno zbog toga, jer Hrvatska nikada deklarativno, a kamoli ultimativno to od njih nije ni tražila. Umjesto toga prostire im se „red carpet“ ispred Predsjedničkih i Banskih dvora!?

Pišući ove teške, optužujuće retke dužnost mi je preispitati svoju savjest i upitati se jesam li i ja stvarno pod emocionalnim stresom nesposoban razumski zaključivati? Naravno kada razmišljaš i pišeš o stradanjima svog naroda emocije su neizbježne. Kako bih taj emocionalni stres sveo na minimum uzimam u obzir savjet Predsjednice da se politika vodi razumom, a ne emocijama, pa pribjegavam dodatnoj analizi. U potrazi za svojim izgubljenim zdravim razumom kliknem dva tri puta mišem istražujući slažu li se u Srbiji s tezama koje iznosim ili su svi Srbi jednoumno na opisanim stajalištima velikosrpskih memorandumskih strategija?

Nalazim ugledne srpske intelektualce koji isto kao i ja traže istinu, traže katarzu srpskog političkog vodstva i traže katarzu i osviještenje  srpskog naroda. Među njima je gospođa Sonja Biserko koja tvrdi da je „srpska historija jedna velika mitomanska laž“, tu je i gospođa Nataša Kandić nominirana za Nobelovu nagradu, a ponovo se vraćam gospodinu Milošu Čiriću. Parafrazirat ću neke njegove kritičke misli o srpskom političkom vodstvu zbog kojih je dobio ozbiljne prijetnje smrću.

Srbija razbija Bosnu i destabilizira Hrvatsku

Miloš Čirić jedan je od onih koji je “iznutra u dubokoj srpskoj državi” upoznao mržnju i one koji tu mržnju, osobito u posljednje vrijeme šire Balkanom, te s spravom može govoriti o strahovima mnogih građana nad pitanjem hoće li će ovaj dio svijeta ponovo postati zona nesigurnosti i mjesto na kojemu bi poznati antagonizmi mogli proizvesti novo zlo.

Ono što je doista svojstveno našoj „regiji“, naglašava Čirić, jeste višedesetljetna nesposobnost hvatanja koraka sa zapadnim svijetom kojem težimo, ostajući tako “bure baruta” zbog “zaostalosti u kojoj nas namjerno drže naši politički predstavnici jednako na vlasti kao  i u opoziciji”. (Ima li tu neke sličnosti sa Hrvatskom“?)

Snimka koja pokazuje obuku mladih Srba iz Republike Srpske i Srbije u ruskim vojnim kampovima  s razlogom je uznemirila javnost. Radi se o mladićima, praktično djeci, starih od 14 do 17 godina koji se obučavaju kako ubiti “neprijatelja” koristeći sva raspoloživa sredstva, od pušaka do golih ruku. Ministar BiH Dragan Mektić je nedavno izjavio da ima dokaze o tome da je Republika Srpska ovoj djeci kupila uniforme koristeći javna sredstva svih građana BiH. To ne čudi, obzirom na to da se i Republika Srpska i Srbija, bar mentalno, pripremaju za novi rat još od Daytona, kako bi dovršili ono u čemu su tada spriječeni, a to je formiranje etnički čiste Velike Srbije. U tom ključu treba gledati i na obuku novih paravojski koje podsjećaju na Arkanove i Šešeljeve odrede smrti, uz neprestani napor da se destabilizira i razbije jedinstvena Bosna i Hercegovina kako bi se stvorila novo-stara jugoslavenska republika.

Čirić primjećuje da se negativan utjecaj Rusije na demokratizaciju naših država uvijek, bar u Srbiji, maskirao “bratskim odnosima” dvaju naroda i vječnom iluzijom koja u Srbiji vlada o Rusiji, kao zaštitnici pravoslavne Srbije.

U Srbiji je takva situacija oduvijek, s obzirom na to da je Srbija u političkom smislu prava ruska gubernija kako je jednom Srbiji poželio bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, sa željom da to postane i u geografskom smislu. Neprestana podrška Srbije ruskim interesima u „regionu“ vidi se i u odbijanju Srbije da uvede sankcije Rusiji koje je uvela Europska unija, a ima i drugih značajnih primjera kao što su recimo neprestano negiranje crnogorske i kosovske državnosti, “specijalne veze” s Republikom Srpskom, stvaranje mržnje apsurdnom proizvodnjom fašizma u Hrvatskoj i mnogi drugi primjeri”.

Ćirić smatra da ove prostore karakterizira “vječno valjanje u kaljuži mržnje”, jer je uvijek bilo tako. Boji se hoćemo li  uspjeti očuvati mir, jer velikosrpsko, imperijalističko rješavanje „srpskog pitanja“ o spajanju svih Srba u jednoj državi s konačnim ciljem izlaska Srbije na more latentno ugrožava mir na zapadnom Balkanu.

“Ultranacionalistička i zapaljiva retorika mržnje, slavljenje ratnih zločinaca, naoružavanje, formiranje paravojnih odreda i diskriminacija manjina koju provode naše trenutne političke vođe u svim zemljama regije ne idu u prilog pretpostavci da će ovaj „region“ još jednom vidjeti period od bar 30 godina bez rata. Da stvar bude još gora, ni u svijetu oko nas, koji često zaboravljamo da postoji, situacija nije mnogo sretnija.”.

Komentirajući tvrdnje srbijanskog šefa diplomacije Ivice Dačića da je ovo samo intermeco među novim sukobima na Balkanu, Ćirić ističe da nasljednika Slobodana Miloševića uvijek treba pažljivo slušati. Ova Dačićeva ocjena dolazi nakon stava Miloša Ćirića da Srbija nije završila rat u BiH.

Vučić – najbolji manipulator

“Posebno kada govori o ratovanju, obzirom da u tome ima mnogo ličnog iskustva. Kao Miloševićev portparol i nasljednik, Dačić nikada nije odustao od ideja koje je ta politika proizvela u regionu, posebno u Bosni i na Kosovu – riječ je o genocidima, kampanjama etničkih čišćenja i njegovanja netrpeljivosti prema Bošnjacima i Albancima. U tom smislu, Dačić je potvrdio moju tezu, jer Srbija i dalje u realnosti radi sve što može da razbije cjelovitu Bosnu, najviše podrškom Dodiku i njegovom separatizmu, što je s druge strane slično podršci koju pruža kriminalnim strukturama na sjeveru Kosova, a koje vladaju uglavnom Srbima držeći ih u stalnoj mržnji, bijedi i strahu, što sve opet dosta liči na Dodikovu vladavinu u Republici Srpskoj (vidite što se dogodilo Ivanoviću na Kosovu). Srbija ne samo da takve odnose podržava, ona i stvara okolnosti u kojima su takvi odnosi jedino mogući. Dačić to svojom nepromijenjenom nacionalističkom politikom i implicitnom prijetnjom novim ratovima samo potvrđuje”, objasnio je.

Zajednička deklaracija Srbije i BiH entiteta Republike Srpske (RS) “o opstanku srpskog naroda” bit će predstavljena na Sretenje, Dan državnosti Srbije, 15. veljače 2018. Pitali smo Ćirića šta je cilj ovog dokumenta i da li je ovo, ne samo potvrda njegovih stavova, već i onog Čede Jovanovića da “srpska elita nije raščistila s greškama o prošlosti”.

“Jednom sam probao da prebrojim sve deklaracije o očuvanju srpskog naroda i slična propagandna dokumenta, i nisam u tome uspio. Koliko znam, prvi takav dokument potpisan je 1982. godine, odmah poslije Titove smrti. Zvao se Apel za zaštitu srpskog življa i njegovih svetinja na Kosovu i Metohiji, a taj dokument je pratila slična Peticija iz 1985. godine u čijem je sastavljanju učestvovao Dobrica Ćosić i drugi članovi srpske intelektualne, političke, medijske i vjerske elite, što se tokom ratova 90-ih pretvorilo u jednu grupu ljudi, kako je ostalo do danas”, primjećuje on.

“Deklaracija koja uskoro treba biti donesena je samo posljednji u nizu sredstava za tvrdnju da je ‘srpski narod’ ili da su ‘srpski interesi’ ugroženi, što nikada nije dobar znak, jer takve deklaracije, od kojih je najradikalniji primjer zloglasni Memorandum SANU iz 1986. godine, uvijek prate teška kršenja ljudskih prava nesrba”, naglasio je.

Komentirajući politiku srbijanskog predsjednika prema Balkanu, kaže da se Aleksandru Vučiću mora jedno priznati – najbolji je politički manipulator od svih političkih lidera u regiji. A konkurencija je doista jaka…

“Naravno da će Vučić, zbog podrške Europske unije koju, po mom mišljenju, nezasluženo uživa, uvijek potencirati na tome da je njegova politika ‘politika pomirenja i saradnje’. Međutim, skoro sve što on i njegova Vlada rade  u potpunoj je suprotnosti sa tim ciljem. Meni nije jasno iz kojih se razloga Vučić i Dodik sastaju tako često, koja su to točno otvorena pitanja koja rješavaju, imajući u vidu da se floskule kojima nas zasipaju poslije svakog od tih sastanaka ne razlikuju u sadržaju već godinama”, smatra on.

Vučić, ističe Ćirić, nastavlja tamo gdje je Boris Tadić stao – samo sada još uvjerljivije – podržavajući separatističke ideje Milorada Dodika i dijeleći njegov vrijednosni stav u kome je Ratko Mladić srpski heroj, a Srbija samo treba pričekati “povoljne okolnosti” u kojima će spajanje Republike Srpske i Srbije biti moguće.

“Važno je što se izgovara, ali je još važnije što se radi, tako da čak i kada zvuči da govore jezikom pomirenja, što je sve veća rijetkost, njihova djela i huškanja na mržnju proizvode nestabilnosti koje su u stanju kontrolirati i njima po potrebi upravljati”.

Velikosrpska ideologija u praksi

Vučić, kao izdanak politike koja je do ovih zločina dovela, naravno želi pažnju skrenuti na druge teme svojim čestim pozivima na pogled u budućnost. Ta budućnost, međutim, ne može biti ništa bolja od naše prošlosti, ako se Srbija jasno ne distancira od velikosrpske ideologije koju i dalje u praksi sprovodi”, zaključio je Ćirić.

Gdje je Hrvatska u toj priči? Hrvatska službena politika isto kao i Vučić, prodala nam je sintagmu „nećemo o prošlosti, okrenimo se budućnosti“ ili „politika se vodi razumom, a ne emocijama“. I dok Hrvatska gromoglasno i valjda „razumno“ šuti o brutalnim srpskim zločinima u Hrvatskoj koji nisu ništa manji od onih srebreničkih, Srbija gromoglasno postavlja izložbe u UN-u i još brutalnije, propagandistički, falsificirajuću povijesne podatke, manipulirajući žrtvama, nasrće na demokratski poredak u Hrvatskoj uspoređujući Hrvatsku državu sa NDH, a samim time nasrće i na one međunarodne čimbenike koji su Hrvatsku primili u EU i NATO kao dio svoje obitelji. S  monstruoznim bajkama i mitovima o Jasenovcu započela je krvava fašistička agresija na Hrvatsku, BiH, Kosovo 1990. godine i s pravom se trebamo upitati, sprema li se Srbija za novu imperijalističku ofenzivu. Kada objektivno pogledamo srpski politički genderističko-komunističko-četnički trolist u vrhu njihove politike, kada vidimo nasljednike Miloševića i Šešelja koji se ni milimetar nisu odmakli od velikosrpske memorandumske politike, sna o velikoj Srbiji ili nekoj novoj Jugoslaviji, s pravom se trebamo upitati zašto naš politički vrh ne reagira i emotivno i zdravo razumski.

Danas je svima jasno da je izložbom u UN-u Srbija samoj sebi zabila autogol, jer temu Jasenovca ponovo je dovela u mainstream i time nam je dala zadaću i oružje u ruke da konačno znanstveno istražimo istinu o tom logoru i svim srpskim koncentracijskim logorima smrti od Drugog svjetskoga rata pa sve do kraja Domovinskog rata. Bez znanstvene analize prošlosti, bez otkrivanja prave istine, bez ultimativnog zahtjeva o povratku naših nestalih mučenika, bez povratka vukovarskih Ada, bez ratne reparacije ne će biti katarze srpskog političkog vodstva i ne će biti katarze srpskog naroda koji se nalazi u latentnom ratno huškačkom stanju. Ako ti apsolutno razumni zahtjevi postanu nulta točka za bilo kave razgovore o mogućoj normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije, ako se hrvatska politika vrati domoljublju i suverenizmu, tada nam Plenkovićev dominantan diplomatski govor na pet jezika u parlamentu EU ne će izgledati kao puka demagogija. Ako predsjednica ovaj put „ne lupi šakom o stol“, Vučićev posjet Zagrebu bit će doista prava srpska turbofolk parada. Neprihvatljivo je da umjesto hrvatskog političkog vodstva o tim teškim temama kao hrvatski odvjetnici govore Miloš Čirić, Ester Gitman i Morgan Freeman, razotkrivajući srpski imperijalizam, srpski antisemitizam i srpsku genocidnost koju bi Srbi silom nametnuli nekom drugom.

Nažalost, dok hrvatska politika gromoglasno šuti, završit ću kako sam i započeo i zahvaliti Morganu Freemanu koji svojom posjetom Srebrnici još jedno razotkriva velikosrpsku fašističku politiku!

U nedjelju je emitirana dugo očekivana serija “Priča o nama” na programu Nacional Geographicu koju vodi slavni hollywoodski glumac Morgan Freeman.

Kroz ovu epizodu serijala “The Story of Us”, Freeman je posjetio je Srebrenicu gdje su ga dočekali novinar Senad Hadžifejzović i njegov sin Feđa. Glavna tema filma je rat u Bosni i Hercegovini, s velikim naglaskom i na događaje u Srebrenici.

“Što se, dovraga, desilo ovdje”, zapitao se Freeman dok se šetao kroz memorijalni centar posvećen žrtvama srebreničkog genocida u Potočarima.

Njegovi sugovornici su mu pojasnili stravične razmjere zločina koji se dogodio, dodavši da je više od osam tisuća ljudi ubijeno srpnju 1995. godine.

“Morgane, ovdje se dogodio genocid”, odgovara mu Feđa, a priču nastavlja njegov otac: “Granica sa Srbijom je blizu. Došli su ovdje i poubijali stanovnike s ciljem da se teritorij nakon toga odvoji od Bosne i pripadne Srbiji”, objašnjava kratko.

“Okupili su bošnjačko stanovništvo u tvornice, a nakon toga ih podijelili na žene i muškarce. Sve su dječake i muškarce nakon toga odveli oko ovih planina i poubijali”, nastavlja Feđa.

Možemo li i mi Morgana Freemana dovesti u Vukovar ili bi to bilo previše emotivno i nerazumno!?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI