Stierov moralni poučak

Ovacije koje su nakon svojih govora na stranačkom Saboru doživjeli Davor Ivo Stier i Miro Kovač, potvrda su da HDZ-ova stranačka baza misli drukčije od vrhuške na Trgu žrtava fašizma. Plenković je, umjesto trijumfalne podrške, dobio protukandidata od kojega, najvjerojatnije, gubi na idućoj konvenciji stranke. Dobro je u cijeloj priči da među stranačkom bazom moral postaje relevantan čimbenik...

Davor Ivo Stier je neobična pojava na hrvatskom političkom obzoru. Rođen je u emigrantskoj obitelji u Buenos Airesu, u istoj četvrti Flores, gdje i Jorge Mario Bergoglio, sadašnji papa Franjo. Diplomirao je novinarstvo i političke znanosti na Katoličkom sveučilištu u Buenos Airesu. Novinarsko vatreno krštenje doživio je kao dopisnik argentinskog lista El Cronista, izvještavajući iz opkoljenog Vukovara. Stier se vratio u Hrvatsku 1996. godine, na poziv predsjednika Tuđmana Hrvatima iz dijaspore da se priključe demokratskoj obnovi Hrvatske. Neposredno po dolasku zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova gdje je u vremenu Ive Sanadera napredovao do funkcije osobnog premijerova savjetnika. Nakon Sanaderova odlaska i političkog potonuća blisko je surađivao s njegovom nasljednicom Jadrankom Kosor.

Pošto je Sanaderova zapisničarka u premijerskoj fotelji doživjela totalni debakl na parlamentarnim izborima 2012., Stier je procijenio da je Karamarko, ipak, bolja opcija za predsjednika HDZ-a, te je zdušno podržao kandidaturu bivšega ministra unutarnjih poslova i šefa obavještajnih službi. Karamarko mu se svesrdno zahvalio na podršci postavivši ga visoko na izbornoj listi za zastupnike u Europskom parlamentu, neposredno nakon što je Hrvatska postala članicom Europske unije. Da bi stekao simpatije nezadovoljnika Karamarkovom politikom u HDZ-u, Stier je u jednom od svojih predizbornih govora izjavio da glavni udbaš u Hrvatskoj, Joža Manolić, i dalje kreira osobnu politiku HDZ-a. To je, vjerojatno, bio jedan od razloga zbog kojeg je Stier dobio najviše preferencijalnih glasova na izborima za bruxelleski parlament.

Kao euro-parlamentarac, Stier je bio vrlo aktivan. Pozornost europske i hrvatske javnosti privukao je zahtjevom u Bruxellesu da Europska unija podrži pravo Hrvata u BiH na jednakopravnost, jer su konstitutivani narod. Stier je tada lansirao poznatu tezu da suverenitet u BiH počiva na konstitutivnim narodima, a ne na apstraktnom građanstvu, kao što su naglašavale unitarističke stranke s građanskim nazivima u Bosni i Hercegovini.

Nakon što je HDZ u siječnju 2016., zajedno s građanskom listom Most, formirao koalicijsku Vladu, Stier je bio među prvima koji je upozorio da Karamarko neće provesti obećanu lustraciju, jer se tome rezolutno protive strukture koje je u HDZ-u instalirao Joža Manolić. Ispostavilo se da je Karamarkova predizborna pompa o lustraciji, ostala u skladu s onom narodnom – “obećanje ludom radovanje”. Stier će ostati također poznat po tome da je inicirao čuveno pismo iz Bruxellesa protiv Karamarkova potkopavanja vlade Tima Oreškovića, koje su također potpisali Dubravka Šuica, Ivana Maletić i Andrej Plenković. U pismu, nakon kojega je Karamarko šaptom pao,  izrijekom je rečeno da HDZ kao stranka, ne može biti talac jednoga čovjeka. Stier je bio najrevniji u rušenju Karamarka jer je shvatio da s njim hrvatska država ne može napraviti prepoznatljiv međunarodni iskorak. Nada da će to moći učiniti europarlamentarac Andrej Plenković, trajala je samo do prvih ozbiljnijih iskušenja. Milanovićeva prosudba o “bruxelleskom ćati” više se prepričavala u HDZ-ovim odajama na Trgu žrtava fašizma, nego u kuloarima oporbenih stranaka.

Da je za politiku potreban minimum morala u praksi, pokazao je Stier tijekom prvog potresa u Vladi kada je Plenković, umjesto principijelnoga Mosta, za novog koalicijskog partnera odabrao HNS. Nezadovoljan Plenkovićevim novim političkim kursom, Stier je podnio neopozivu ostavku na sve funkcije u Vladi i HDZ-u, te postao oporba u vlastitoj stranci. Njegova je tvrdnja da je HNS-ov anacionalni liberalizam nespojiv s demokršćanskom tradicijom koja bi trebala biti temeljna odrednica HDZ-ove politike. Gotovo svi politički analitičari najavili su tada Stierov nestanak s političke scene, jer je do tada prevladavalo pravilo da ista ili slična sudbina čeka svakog političara koji se zamjeri “milom vođi“ u partiji. Može se reći da bi Stier, ipak, mogao postati značajna iznimka koja potvrđuje pravilo. Povlačenjem s vlasti, Stier je nastavio s tihom politikom okupljanja pristaša demokršćanske opcije među HDZ-ovim osobama kojima tatice nisu bili kreatori komunističke propagande, niti su im mame bile “vojni lekari”.



Rasprava o ratifikaciji Istanbulske konvencije postala je sretan trenutak u Stierovu ponovnom povratku na političku pozornicu. Bio je među prvim HDZ-ovcima koji su otvoreno rekli da će, u pogledu Istanbulske konvencije, glasovati po savjesti. Svoju odluku obrazložio je tvrdnjom da je uz sve pozitivne segmente, Istanbulska konvencija, ipak, nespojiva s kršćanskim svjetonazorom i biblijskom tradicijom, te da je čovjek spolno određen jer je, prema knjizi “Postanka”, stvoren “kao muško i žensko na sliku Božju”. Znakovito je da se Plenković, uoči početka saborske rasprave o Istanbulskoj konvenciji, ponašao kao Julije Cezar u istoimenoj Shakespeareovoj drami, samouvjereno i nepokolebivo: “Ja sam konstantan i postojan kao zvijezda Danica”. Plenkoviću je, naime, bilo jasno da će broj HDZ-ovaca koji će “glasovati po savjesti” imati akcidentalno značenje za raspravu u Saboru, jer je oporba jasno stavila do znanja da je Istanbulska konvencija za njih neupitna stvar. Da su gospoda koja su se pozivala na savjest, predvođena Milijanom Brkićom Vasom, glasovali također po savjesti u slučaju potpredsjednice Vlade, Martine Dalić i famoznog “Lex Agrokora”, Plenković ne bi bio konstanta po uzoru na zvijezdu Danicu. Za sada se pozivanje na savjest kod većine HDZ-ovaca odvija sa svrhom dodvoravanja Katoličkoj crkvi, ali još uvijek bez namjere započinjanja borbe s korupcijom.

Moira, očito, ima ponekad čudne puteve kada je u pitanju hrvatska politika. Nakon što je više od 80 posto zastupnika u Hrvatskom saboru glasovalo za ratifikaciju Istanbulske konvencije, samouvjereni je Plenković dobio hvalospjeve u medijima. Puhovski je, kao glasnogovornik ljevičarskih intelektualaca, dao svoj značajan komentar kako je, naime, dobro u vremenu kada je ljevica postala posvađana i politički dezorijentirana, imati ljevičarskog političara u premijerskoj fotelji. Plenkovićev je jedini problem, naglasio je bivši šef katedre za marksizam, njegovo konzervativno biračko tijelo. U tom smislu Puhovski je sugerirao Premijeru kako je došao pravi trenutak da odlučnije preuzme kormilo stranke, te trijumf ratifikacije Istanbulske konvencije iskoristi kako bi počistio stranku od klerikalaca i nazadnjaka, na način da ih posve – marginalizira.

Plenković je prijedlog postkomunističkog gurua shvatio jako ozbiljno, pa je prije dva tjedna organizirao Izvanredni sabor stranke u Ciboninoj dvorani. Da sve bude strogo kontrolirano i po pravilu službe, pobrinuo se Milijan Brkić Vaso, osoba od Plenkovićeva apsolutnog povjerenja. Plenković dobro zna, da kada Vaso glasuje “po savjesti”, da to nije isto kada to čine dr. Miro Kovač ili Davor Stier. Vasina politička posebnost sadržana je u neospornoj činjenici da je on “vojnik stranke”, uvijek lojalan svome šefu. A kada se šef oklizne i polomi, Vaso pronalazi novoga šefa kojem će biti lojalan. Milijan Brkić Vaso je godinama imao u HDZ-ovim redovima imidž nepokolebljivog domoljuba koji je štitio šefa kojemu je lojalan. Neovisno kakvu političku orijentaciju zastupao HDZ-ov šef, zahvaljujući Milijanu Brkiću Vasi, stranka bi trebala ostati vjerna svom konzervativnom opredjeljenju. Kao što je za dobro partije cipelirao Karamarka, pronicljivi Vaso će, vjerojatno, nakon Sabora u Ciboninoj dvorani, “doživjeti novi Damask”. Dovoljno je inteligentan da bi sebi dopustio luksuz nestanka s političke scene i gubitka svih privilegija koje sa sobom nosi “vita politica”. Vasi je jasno da je za njega gotovo nemoguće pronaći visoku funkciju u bruxelleskoj birokraciji. Politički lik kardinala Richelieua, najviše se sviđa hercegovačkom policajcu.

Vaso je, vjerojatno, svjestan činjenice da Andrej Plenković nije više ono što je bio prije dvije godine, naime, osoba koja može ispod svoje slike napisati – “Vjerodostojno”. U međuvremenu je stranački Sabor u Ciboni pokazao da imamo dvije osobe koje su do kraja ostale vjerne moralnim načelima u politici: Davor Ivo Stier i Miro Kovač. Stier je izrijekom rekao da u suvremenoj politici, posebice u stranci koja se poziva na demokršćanska načela, ne smije biti mjesta za marifetluke poput afere „Hotmail“. Ovacije koje su nakon svojih govora doživjeli Stier i Miro Kovač, potvrda su da HDZ-ova stranačka baza misli drukčije od vrhuške na Trgu žrtava fašizma. Plenković je, umjesto trijumfalne podrške, dobio protukandidata od kojega, najvjerojatnije, gubi na idućoj konvenciji stranke. Dobro je u cijeloj priči da među stranačkom bazom moral postaje relevantan čimbenik. Kod Plenkovića je to bilo, uglavnom, “Honor Among Thieves”, što ponajbolje potvrđuje način kako je branio svoje ministr(ice)e protiv kojih je u Saboru podnesen zahtjev za opozivom. Iako se takav oblik “morala” često potvrdio kao formula uspjeha, čini se da nakon pojave Stiera, to više neće biti moguće. Nije u cijeloj priči nebitno kako će se postaviti hercegovački Richelieu. Previranja u partiji na vlasti neće biti ista što su do sada bila. Barem nećemo morati umirati od dosade “vjerodostojnosti”…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI