Štromar još dijeli povlaštene kredite – povlaštenima!

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Neke stvari nismo mogli napraviti zbog rata, a sada se oko njih još uvijek spotičemo. Za vrijeme rata morali smo prionuti poslu privatizacije, jer su to europski standardi nalagali i zato što smo morali financirati rat. Taj dio naše povijesti nije sporan. Sporno je sve ono što je zbog te povijesne primoranosti uslijedilo

Razna mjerenja presudila su u svojoj ocjeni da je najpopularniji političar – „Nitko.“ Taj najsimpatičniji hrvatski vođa sakrio se iza tog pseudonima, da to nije učinio, statistika kao znanost, pretrpjela bi velike štete. Plenković doista zaslužuje u ovom pogledu neko utješno priznanje, ne zato što ga je zasjenio „Nitko,“ nego zato što je preuzeo ulogu Premijera u vrijeme kada nema baš nikakve šanse za pet minuta predaha. Od početka mandata do sada, nije prošao ni jedan dan da nije bilo više ili manje ozbiljnijih cirkusa. Počevši od koalicije s Mostom, do statusa INE koja je promijenila vlasnika uslijed koruptivnih radnji „domaćih izdajnika,“ nakon čega je slijedio šamar od „Agrokora,“ a slovenska pozicija oko arbitraže sigurno Plenkoviću nije olakšala posao, zatim samozvani kurikularni reformatori permanentno dižu tlak u javnosti. Kada svemu tome pribrojimo i pitanja na koja bi trebala odgovoriti Komisija za suočavanje s prošlošću, opet sve pada na grbaču Premijera, koji mora donositi odluke koje drugi nisu imali petlje donijeti, ili su bili lijeni? Sve u svemu, „Nitko“ je idol hrvatske populacije, a kada je požar ili poplava, itekako se očekuje od vladajućih da pomognu, jer im u tom slučaju neće pomoći – „Nitko.“ Još jedan cirkus dogodio se oko nedovoljno pripremljenog Zakona o porezu na nekretnine. Ovdje opet hrvatski građani računaju da će ceh platiti „Nitko.“ Predstoji nam i Izvješće o stanju nacije,  čiju će dijagnozu morati postaviti naš Premijer za koji dan u Saboru. Čovjek je pristojan i neće nam postaviti dijagnozu koja bi bila uvredljiva, iako bi doista mogao.

Predsjednica se isto trudi i zaista je odradila velik posao razjašnjenja mnogih međunarodnih poslova, posebice onaj posljednji posjet Mađarskoj rasvijetlio je mnoge nedoumice, tako i onu s OECD-om. O OECD-u sam već pisao i da sam svojedobno inzistirao da RH bude aktivnija u toj organizaciji, mi bismo danas bili punopravan član. Kako sam procijenio još 1990. godine, da bi nas sudjelovanje u svim forumima te organizacije previše koštalo, nisam na tome previše inzistirao. Zamka koja je vrebala Hrvatsku u pristupu OECD-u bila je u formaliziranom Mehanizmu ljudske dimenzije ili OECD-HDM-u gdje su očekivali da će se dekompenzirati pola UDBE iz ex-Yu područja. Za to nismo imali niti vremena niti snage, pa je i nadalje moje mišljenje da se s takvim organizacijama treba baviti tek kada imamo potpuno „posložene“ vanjske poslove. U vrijeme kada nam je „živa vatra“ ekipirati se za predstojeće predsjedavanje EU-om i kada još u, primjerice Austriji, službeno Hrvati govore „srpskohrvatski“, naša energija mora biti fokusirana na bitno.

Neke stvari nismo mogli napraviti zbog rata, a sada se oko njih još uvijek spotičemo. Za vrijeme rata morali smo prionuti poslu privatizacije, jer su to europski standardi nalagali i zato što smo morali financirati rat. Taj dio naše povijesti nije sporan. Sporno je sve ono što je zbog te povijesne primoranosti uslijedilo. Država je stasala u posljednjih 27 godina u apsolutnom ne-poimanju prava vlasništva, jer je tranzicija postavila nemoguće zahtjeve pred Hrvatsku, koja je nicala u vrijeme rata i borila se za svoj opstanak i međunarodno priznanje. Normalni procesi tranzicije neke bivše socijalističke države, podrazumijevaju slijed u kojemu prvo ide promjena društvenog uređenja, nakon čega slijedi denacionalizacija i restitucija, kako bi se stekli uvjeti da se ostvari privatizacija. U Hrvatskoj se restitucija na sramežljiv i uvredljiv način pojavila tek nakon što su privatizirana poduzeća i stanovi, koji su nerijetko bili već predmetom otkupa, pa je tako došlo do potpunog kaosa, jer su se prvo prodavali stanovi njihovim uzurpatorima u bescjenje, a tek potom se gledalo obeštetiti prave vlasnike za još manje novca s obrazloženjem – „To ti je super, do sada nisi imao ništa!“ Tako je, primjerice, kvadratni metar palače na Marulićevom trgu vlasnicima isplaćen za 200 njemačkih maraka i to u desetgodišnjim ratama. Cijenu je procijenio Grad, a novac je plaćala država! Sve u svemu, velika zbrka koju sada mora Ministarstvo državne imovine raspetljati do kraja mandata. Kada sagledamo sve iz tog rakursa, jasno je da država nije imala pravog pojma što je to vlasništvo i da vlasništvo obvezuje. Također je iz svega vidljivo da  nekretnina u Hrvatskoj nije definirana samim vlasničkim listom. Neuki ljudi iz EU-a uspjeli su nametnuti limitiranje prometa nekretnina temeljem Certifikata o energetskoj učinkovitosti! Naravno, to ne znači da banke neće izvršiti ovrhu nad nekom nekretninom, ako taj certifikat nema, jer tu se primjenjuje načelo – čekića i nakovnja. Zakonodavac slabo razumije, pa i ne polazi u svojim razmišljanjima od toga, pojam nekretnine, koja po „rimskom“ tumačenju ima svojstva „uti, frui, abuti“ (prava korištenja, uživanja i prodaje), što je sve skupa kroz posljednjih 200 godina bilo poduprto pravnim standardima koji nam govore o nepovredivosti doma i o činjenici da se vlasništvo ima održavati, pa nailazimo da će u novom zakonskom prijedlogu zakonodavac morati i o tome voditi računa.

Kada opisujemo nekretninu, valja je dobro klasificirati i opisati, radi li se o mjestu stanovanja, ili  o komercijalnom objektu. Razlika je i ako je neka nekretnina od društvenog značaja ili se, pak, radi o nekretnini koja služi za luksuz. Sve te razredbe dobro valja unijeti u zakon i lakše će nam biti pri razrezivanju poreza. Tu dolazimo i do paradoksa, koji je poznat samo u Hrvatskoj, da isti objekt ne mora zadovoljiti „minimalne tehničke uvjete“ za obavljanje neke određene djelatnosti, promjeni li mu se korisnik.  Poimanje nekretnine u Hrvatskoj još mora stasati, jer je načeto sa svih strana; prvo su partizani pokrali sve što su htjeli, onda su se nekretnina dočepali manageri, pa su grozne nekretnine, na svoju sramotu, sagradili neki poduzetnici koji su „skoknuli“ u tu struku jer je bila u trendu, a sada imamo apsolutnu deprecijaciju nekretnina uz koje Štromar još dijeli povlaštene kredite – povlaštenima. Da ne pričam o Zakonu o golfu koji je prouzročio ugrozu od tužbe, radi koje bi država mogla platiti velike penale, a izvlašteni vlasnici već sada mogu požaliti što svoje livade nisu zapili, nego su ih čuvali za buduća pokoljenja. Dok god će se uz nekretnine vezati povlastice, one neće moći kotirati u zoni realnog i kompetitivnog tržišnog natjecanja. Jedini način kojim se stjecanje nekretnina može pravično i dobro regulirati, jesu porezni razredi vezani uz iste nekretnine. Stvari nad kojima država skrbi obično imaju i svoj trošak, pa se to rješava porezima, kada poreza nema, tada i država manje skrbi o predmetnim pojmovima. Tu država mora shvatiti da neće proći „lišo,“ jer tamo gdje država ubire porez, tamo mora i osigurati određena jamstva. Tako se u Kanadi dogodio apsolutni rast u nekretninskom poslu – kada je država uvela snažniju regulativu unutar procesa i garancija u graditeljstvu, tada je i Kanada preuzela i određena jamstva na sebe, pa kad vam tamo procuri oluk – država zauzima svoju ulogu! Hoće li se u Hrvatskoj stvoriti prava percepcija nekretnine u svojem izvornom značenju i hoće li konačno biti opisana jednim jedinstvenim zakonom, to ovisi o sadašnjem establišmentu koji je opterećen svime što se od početka postojanja države nagomilalo.

Zgodno je jedna kritičarka kazala da ju „Plenković podsjeća na onoga koji je zadnji ušao u kafić, pa ga je dočekalo platiti sav ceh.“ Sve dok realne stvari budu predmetom neke od privilegija, stvarat će se i diskriminacije, pa je uputno i pogledati izvješće koje nam je pripremio Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Diskriminacija je najčešća na području rada i zapošljavanja, te zdravstvene zaštite. No, čak 68 posto diskriminiranih nije potražilo pomoć, jer smatraju ponajviše da im se situacija ne bi promijenila ili da bi se još i pogoršala, kazuju podaci istraživanja koje je IPSOS lani u prosincu proveo na uzorku od 1000 građana.  Dvije trećine onih koji drže da su bili diskriminirani, nisu poduzeli ništa – 45 posto njih smatra kako se ništa ne bi promijenilo, 18 posto ih smatra da bi se situacija samo pogoršala, 14,9 posto misli kako za to nema potrebe, a 12,9 posto odgovara kako nisu znali kome se obratiti. Kad si malo bolje porazmislim, čim se Ured zove tako da posebno navodi ljudska prava, a zasebno prava nacionalnih manjina, nameće mi se pitanje – nije li to već samo sebi proturječno? To je kao kada bismo dali najveću prednost najendemičnijem stvoru, brzo bismo zaključili da je „kralj životinja“ – čovječja ribica, iako bismo radi poštivanja taksonomije sve jedinke držali iza rešetaka zoološkog vrta. Ljudska prava su jasna stvar i na njima treba inzistirati, a pitanja nečije kulture i porijekla mogu nas obogatiti, ali ne bi trebala zauzimati ni nadprivilegirani ni podprivilegirani položaj u nekom društvu. Sve dok je tome tako, mislim da ćemo doživljavati fenomen koji sam svojim očima vidio –  da romski poglavica kori trgovca zato što nije htio prodati njegovom malodobnom članu obitelji – konjak, na što ga je trgovac podučavao da je to u Hrvatskoj – protuzakonito. Poglavica ga je na to upozorio da to „…ne važi za Cigane!“ i čak je pri tome zaprijetio. Kao što nam brojke kazuju, prava diskriminacija leži u poslovnim procesima i realnim odnosima koji vladaju u društvu. Strah od otkaza, budućnosti i očuvanja egzistencije prouzrokovao je, pored enormnog stresa naših građana i diskriminirani položaj podprivilegiranih od njihovih antagonista, koji su i sami u nekim daljnjim iteracijama podprivilegirani i tako sve po ljestvici hijerarhije.  To će sve biti tako dok god će procesima vladati strukture koje su same sklone kršenju pravila svojih procesa. Dok stvari budu takve, nailazit ćemo na bahate predradnike s nogama na stolu, osorne poslovođe koji se selektivno ponašaju prema svojim podređenima i sve to zajedno tvoriti će jedan, pomalo, orijentalni folklor. To su glavna uporišta diskriminacije koja ćemo, valjda, prevladati. Standardizacija nam u tome pomaže, pa vjerujem da ćemo početi živjeti opisane procese i da nam svi ISO-certifikati neće ostati „mrtvo slovo na papiru.“



Facebook Comments

Loading...
DIJELI