Suočavanje s prošlošću važnije nego suočavanje s budućnošću? Ma, dajte!

0
666
Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Poigravanje s hrvatskom populacijom poprimilo je obrise anacionalnog i gotovo bismo mogli reći protuhrvatskog djelovanja, istodobno i dalje uvjeravajući sami sebe i u pokušaju nas ostale, kako je sve što politički čine nacionalni interes ili sve što čine, čine u interesu hrvatske populacije. Usprkos ovakvom stalnom činjenju zemlja i dalje stagnira, po mnogim pokazateljima - na europskom dnu...

Hrvatska stvarnost duboko prikovana za dno i bez vremenskih pomaka, svakom ozbiljnijem promatraču izgleda kao izgubljeni brod u svemiru bez putanje, uz konstantne pokušaje povratka u prošlost ili prema Zemlji na koju, zapravo, ne može sletjeti. Koliko god politika nastoji izravno pacifizirati vlastito članstvo i učiniti ga imunim na sve što izvanstranačka hrvatska javnost primjećuje, piše ili izgovara, nije moguće ostati miran, povući se u stranu, skrenuti pogled ili sagnuti glavu kao da Hrvatska mirno plovi sigurnim morem bez olujnih valova i vjetrova.

Moguće je još i razumjeti službene reakcije na silnu politizaciju pojedinih oporbenih stranaka koje ničim u svom razdoblju vladanja nisu pokazivale spremnost za rješavanjem problematike zbog koje sad izravno i rezolutno napadaju. Demografsku npr. nisu niti spominjali, odlazak hrvatske mladosti još manje, a prijedlozi za njezino rješavanje nisu niti postojali. Prihvaćanje na javnoj sceni prevažnih tema za hrvatsku budućnost samo u funkciji dolaska na vlast, političkog rejtinga, osobnih isticanja i slično, političku scenu u Hrvatskoj pretvara u jednosmjernu ulicu bez izlaza.

Loading...

Potvrda svemu rečenom su ponuđena rješenja zasnovana isključivo na političkim stavovima bez znanstvene podloge, predložene vlade u sjeni samo sa stranačkim ljudima bez posebne stručnosti, imenovanje ministara iz redova slučajnih prolaznika kroz politiku ili osrednjih kadrova koji ničim ne mogu uvjeriti hrvatsku javnost kako mogu usmjeriti izgubljeni hrvatski brod u svemiru prema sigurnoj zemaljskoj postaji.

Politika i političko djelovanje iznad ostalih djelatnosti

Međutim, nije moguće razumjeti gotovo nikakve reakcije na povike sa svih strana (znanstvenih, akademskih, novinarskih, crkvenih, iseljeničkih itd.), na upozorenja, na negativne projekcije, na gotovo funkcionalne korelacije, na uvjetovanosti, na elementarnu posljedičnu logiku, na upitan gospodarski i svaki drugi razvoj, na neizvjesnu budućnost, na silinu prirodnog pada i odlaska mladih, na demografsko nestajanje… Politički je pozicijski i velikim dijelom opozicijski sustav politiku i političko djelovanje izdigao iznad svih ostalih djelatnosti, pa je prevladavanje političkog determinizma nad znanstvenom logikom i spoznajom Hrvatsku prikovalo na mjestu u kojem ne djeluje nikakva sila pomaka.

Inercija, vrtnja u krug, zatvoreni stranački okvir i doživljaj pripadnosti nekom drugom svijetu izvan realnosti, političku je stvarnost u Hrvatskoj učinio isključivo i jedino njihovom. Pritom je poigravanje s hrvatskom populacijom poprimilo obrise anacionalnog i gotovo bismo mogli reći protuhrvatskog djelovanja, istodobno i dalje uvjeravajući sami sebe i u pokušaju nas ostale, kako je sve što politički čine nacionalni interes ili sve što čine, čine u interesu hrvatske populacije. Usprkos ovakvom stalnom činjenju zemlja i dalje stagnira, po mnogim pokazateljima na europskom dnu.

Ovakvo je djelovanje i uvjeravanje samog sebe u ispravnost postupanja prešlo u pravu političku fikciju u kojoj obični puk, a posebno mlada populacija diže ruke od svega i napušta zemlju u kojoj bi mi svi trebali isključivo služiti opstanku, napretku i sigurnosti zatvorenog i sebičnog političkog sustava. Stranačke su vojske ovaj put pokorile Hrvatsku u cijelosti i u svim njezinim djelatnostima do razine rastakanja elementarnog identiteta, vrijednosnih kriterija i temeljnog dostojanstva. Ne primjećujući pritom uopće postojanje drugih oko sebe, drugih sa svim svojim teškim životnim sudbinama, još težim svakodnevnicama, blokadama i zarobljenostima, nemoći i spoznajom začaranog kruga politike-interesa-profita… iz kojeg ne mogu izaći. Niti njihova djeca. Preostaje im jedino odlazak, kojeg, nevjerojatne li istine, stranački poslušnici i vojnici nazivaju dezerterstvom, bez imalo empatije, promišljanja i pokušaja racionalnog sagledavanja temeljnog uzroka odlaska.

Paralelni svemir političke bahatosti i sebičnosti koja slama Hrvatsku na godišnjoj razini za između 60.000 i 90 tisuća ljudi. S jedne strane nevjerica i stalno ukazivanje na posljedice, a s druge nerazumijevanje i čuvanje pod svaku cijenu stranačkih i osobnih pozicija. Hrvatska u čvrstom zagrljaju stranačkih vojski nema nikakvu šansu uvjeriti mladost na ostanak i spremnost na prihvaćanje izazova u vlastitoj zemlji. Kako bi nam ipak svima bilo malo lakše, povremeno se pokloni igračka s kojom ćemo se zabavljati i trošiti vrijeme, ne shvaćajući pritom kako se zapravo radi o poigravanju sa svima nama i hrvatskom budućnošću u ime vlastitog održavanja u sedlu.

Prošlost umjesto sadašnjosti i budućnosti

Promatrajući ovih dana akademsku predstavu pod nazivom Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću i javne reakcije na njihove odigrane uloge, ponovo se po stoti put zapitamo: pa postoje li u ovoj zemlji uopće stvari oko kojih se ovako razjedinjeni i nesposobni možemo dogovoriti? Kakva povjerenstva i slična udruživanja ljudi politički nametnuta, raznorodna i svjetonazorski već ranije usmjerena, uopće mogu u političkom determinizmu razriješiti povijesne istine? Nikakva, zato jer ni u čemu nemamo objektivne kriterije koji ne uključuju samo formalno obrazovanje, titule, pozicije i slična zapravo „sistemska” ili čak „režimska” vrednovanja, već uz to i elementarnu hrabrost, osobnost, snagu izričaja i pisanja i osnovne identitetske hrvatske vrijednosti. Kad ih nemaš, nemaš niti pretpostavke prosuđivati ili približavati se objektivnoj istini s kojom bi trebalo podizati hrvatsko društvo i smisleno urediti prostor u kojem živimo i koji se još uvijek naziva hrvatskim.

Kako su izabrani, po kojim kriterijima, zašto baš oni, jesu li uopće proveli istraživanje što hrvatska mladost misli i očekuje u budućnosti, jesu li uopće znali stavove o prošlosti današnje neopterećene generacije s prošlošću, jesu li bili svjesni političkog poigravanja s njihovim imenima i institucijama, jesu li bili svjesni kako su podređeni politici i osobnim političkim uvjerenjima i još puno toga upitnog? Pa zar će nam prošlost negirati sadašnjost i budućnost, zar nam je povijest jedino bitna i historiografija pretpostavka elementarnoj logici sadašnjosti i budućnosti? Zašto niste proveli istraživanje sadašnjih stavova mladih generacija o Vašoj i našoj zajedničkoj prošlosti što bi bilo primjereno, ipak, znanstvenim zaključcima, pa bi možda konačno i došli do spoznaje što učiniti s prošlošću, kako njome ne bi vječno bili kažnjeni. Zato i ne znate što mladi koji odlaze žele.

Žele biti neopterećeni i svakodnevno nemaltretirani s prošlošću o kojoj tako umno razglabate, ne zanima ih posebno svjetonazor, sekundarna međusobna razlikovanja, ne zanima ih prošlo stoljeće i slično, zanima ih moderna Hrvatska u kojoj će imati nadu i budućnost, zanima ih snaga i čvrstina upravljanja, žele biti ponosni sa svojim hrvatskim identitetom, žele obrazovanje i znanstvenu utemeljenost. Jednostavno žele sve suprotno od onog što im politika i Vaša suočavanja nude. Imali ste priliku, imali ste formu i važne institucije iza sebe i mogli ste donijeti za Hrvatsku važnu i razumnu odluku, ali niste, jer niste imali elementarne hrabrosti, jer ste opterećeni vlastitim svjetonazorom i naslijeđenom prošlošću, jer se niste htjeli zamjeriti političkim očekivanjima i jer, naravno, ne znate što današnjoj Hrvatskoj treba.

Znali ste npr. koje je sve totalitarizme definirala Europa i mogli ste sukladno europskim konvencijama donijeti odluku o zabranama simbola svih i ići redom od sada prema prošlosti i nikog ne preskakati. Sve simbole pod kojima je napadana Hrvatska početkom devedesetih, sve simbole totalitarnog komunizma koji su takvim proglašeni i izvan Hrvatske i sve simbole totalitarizma vezanih za Drugi svjetski rat. Naravno da ste mogli, ali niste nikako i nikad mogli osuditi komunizam, niti prihvatiti njegovu totalitarnost, iako se zna kako u Hrvatskoj opstaje „kolektivna antihrvatska paranoja djece komunizma”. Hrvatska čeka, barem jednom, osudu komunizma, barem jednu na temeljima europskih stavova o komunizmu, ali za to nema hrabrosti za razliku od nasljeđa kojeg ima. Niste niti svjesni kako bi se time riješili u Hrvatskoj i ostalih totalitarizama, ali eto, takva je hrvatska znanost, u osnovi odana politici.

Agrokor umjesto demografskog opstanka

Katastrofični demografski pokazatelji stižu sa svih strana Hrvatske i svaki je novi podatak još negativniji. Projekcije na osnovu trendova i parametara najavljuju još gori nastavak, a gotovo nikakvih ozbiljnijih reakcija nema, kao da se sve to događa negdje drugdje. Na već spomenutoj svemirskoj postaji, npr. blizu udaljene zvijezde nepoznatog položaja u galaktici. Istodobno se u hrvatskoj zemljinoj stvarnosti zaljuljao Agrokor kojem se posvećuje apsolutna Vladina pažnja, usmjerava sva energija i briga, traže rješenja i u cijelosti zaokuplja javnost tehničkim pitanjima za koje tvrde kako su strateška i o kojima sve u Hrvatskoj ovisi.

Prenošenje strateške razine djelovanja na opstanak Agrokora nije nikakva novina, jer se uvijek politička energija usmjerava prema interesu, lobističkom funkcioniranju i pozadinskom umrežavanju, za razliku od problematike demografskog nestajanja koja nema ništa od toga iza sebe. Zamislimo si da je zbog siline demografskih gubitaka samo u 2017. godini (18.000 osoba prirodnim odlaskom i 40.000 ili čak 80 tisuća iseljavanjem, ovisno o izvoru) sazvana izvanredna sjednica Vlade ili npr. izvanredna sjednica tijela za nacionalnu sigurnost ili imenovan u izvanrednim okolnostima Vladin povjerenik ili uveden moratorij na par godina na ovrhe ili deblokirani računi građana, ili donesena strategija postupanja vezana za demografsku revitalizaciju, ili se donijela odluka o uključivanje hrvatskog iseljeništva u gospodarski i politički život Hrvatske, ili npr. odluka o decentralizaciji državne uprave ili zakonski regulirala prava žena u vrijeme trudnoće i porodiljskog… ili npr. samo donijela odluka kako su nam djeca u našem društvu najvažniji dio populacije. Mogli bismo tako navesti još puno mogućih odluka i postupanja. Međutim nisu donesene, jer je Agrokor pretpostavljen demografskom opstanku…

Politički opstanak umjesto opstanka hrvatske populacije

Vrlo je slično i s naslovljenom relacijom, pa čak bismo mogli reći kako je obrazac isti, uz naravno sadržajne modalitete. Politički osjećaj održivosti (izdrživosti) i opstanka na vlasti nemjerljiv je prema osjećaju održivosti dinamike i strukture hrvatske populacije, osnovnih sustava u zemlji u budućnosti i potrebe postupanja u tom smjeru. Ostavlja se to, naravno, za neka druga vremena, za neke druge ljude i neku drugu upravljačku strukturu, jer naš je svemir vlastiti opstanak. I što sad? Ići stalno protiv valova, stati nasuprot vjetru, prijeći rijeku, pokrenuti plimu… „Zaustaviti zemlju”? Ili konačno vjerovati mladima i njihovom idealizmu, slijediti njihovu energiju i razumjeti njihovu potrebu za promjenama. Do uređene zemlje njihova identiteta!

Photo: Jurica Galoic/PIXSELL