Svi se plaše Bosne a samo u Austriji ima 150 islamskih udruga pod istragom!

screenshot/orf

Požari su podmetnuti i samo je pitanje dana kada će prvi ozbiljniji teroristički napad zatresti Hrvatsku, a tada nam je za zaboraviti sve uspjehe imidža hrvatskog turizma. Parkirališta i trajektne luke su mjesta gdje se lako može izvršiti sigurnosna provjera nekog vozila. Nakon takve provjere, gostima se može ostaviti i kakav letak s dobrodošlicom, korisnim naputcima MUP-a i ljudi bi se već osjećali sigurnije. Ovako, na trajekt uđe silina auta i samo je pitanje dana kada će koji odletjeti u zrak...

Svježi morski zrak pomiješan s mirisom friteze sinestetski je doživljaj turističkih anglomeracija Jadrana. Prenatrpanost, štandovi s drangulijama koje ne odskaču od standarda proštenja iz osamdesetih i potpuno narušene slike urbanih cjelina koje su odavno premašile konvergenciju sezonskih migracija, pa time više ne svjedoče ni o svome postojanju. Rive su se pretvorile u tumarališta onih koji upravo ne sjede, a male uličice koje su davale poseban šarm tim mediteranskim mjestima, pretvorile su se u besprizorne hodnike, u naturalističke dormatorije, u kojima napaćeni sezonci u krevetima na kat spavaju, najčešće bez minimalnih uvjeta za higijenu, ali sigurno ispod razine svakog dostojanstva.

Bašćanska Ribarska ulica, kala je u kojoj je živio najstariji svjetioničar kojeg sam poznavao. Današnji prizor na mjestu gdje je on znao sjediti je sve samo ne pitoreskan; djevojka sjedi na stepenicama ispred svog spavališta koje dijeli s još četiri sezonca i telefonira. „Mama, teško mi je, ali da znaš da me ovdje svi vole!“ Meni kao prolazniku, stegnulo se srce, a kako ne bi i jadnoj majci koja sluša koko joj dijete guta žrvanj nemilosrdnih podjela u kojima svi gube. Kao iz Zolinog romana – sve je pomalo uprljano ugljenom, ovdje od pečenja, a ne od rudnika, ali to postaje u besprizorju svejedno. Osim nekih restorana, koji tradicijski brane hrvatske gastronomske standarde i nekih novih, dobro osmišljenih objekata većina lokala počiva na radnoj snazi mizerno plaćenih sezonaca. Kada se tome pribroji činjenica da postoji tendencija da se kvote sezonske radne snage razmatraju kao nešto što je potrebno za posao, jasno je da se u utakmicu na tržištu rada uvode upravo oni koji predstavljaju ono: „Nećeš ti – ima tko hoće!“ Oni koji razmatraju mogućnosti većeg broja sezonaca iz ne-EU zemalja očito vide stvar samo s prednjeg dijela šanka, s rive. U kale ih osiguranje ionako ne bi pustilo. Sindikalni vođe, ljudsko-pravaši i svi oni koji se prave zaštitnicima elementarnih standarda vide samo onu bolju stranu Jadrana, a mediji naprave čitav skandal kada se neki od objekata usred sezone zatvara, jer ne zadovoljava standarde. Mediji također potiču i podržavaju velike PR-putopisce koji se daju ugošćavati od, mahom vrhunskih, restorana koje njihova klijentela pozna i bez reportaže. Političke stranke su u tom pogledu debelo podbacile. Niti se seljačka stranka izborila da na stolove naših restorana dolazi pretežno hrvatski proizvod, niti su socijalisti zaštitili radnika koji je prepušten sam sebi. Vladajući se trude koliko god mogu da pomire požare, turiste, azilante, ekonomske imigrante i zakrpaju sve rupe na vreći – koja curi na sve strane.

Požari su podmetnuti i samo je pitanje dana kada će prvi ozbiljniji teroristički napad zatresti Hrvatsku, a tada nam je za zaboraviti sve uspjehe imidža hrvatskog turizma. Parkirališta i trajektne luke su mjesta gdje se lako može izvršiti sigurnosna provjera nekog vozila, bez neke veće inkomodacije naših gostiju. Nakon takve provjere, gostima se može ostaviti i kakav letak s dobrodošlicom, korisnim naputcima MUP-a i ljudi bi se već osjećali sigurnije. Ovako, na trajekt uđe silina auta i samo je pitanje dana kada će koji odletjeti u zrak, pa da tisućinjak ljudi dovede u opasnost ili pogibelj.

Fokus javnosti, naravno, usmjeren je glamuru i mediji su skloniji prenašati vijesti o ljetovanjima poznatih, a manje su fokusirani na to da i ovaj mali broj izbjeglica koje je Hrvatska primila, radi izgrede po Zagrebu köllnskih razmjera, a organizacije za zaštitu azilanata kasiraju od Hrvatske – milijunske cifre. Relativizacija tih izgreda nikako nije dopustiva i tumačenje o izoliranim slučajevima nije zadovoljavajuće. Sjetimo se s koliko je površnosti SDP-ova vlada propuštala izbjeglice kroz Hrvatsku, čak se i Milanović razbahatio i kazao da nek’ si Mađari zadrže i vlak i lokomotivu s izbjeglicama koje je poslao u Mađarsku bez voznog reda. Oko 750 izbjeglica je po Dublinskoj uredbi Europske unije u zadnjih godinu dana prebačeno u Hrvatsku iz drugih zemalja članica, uglavnom iz Austrije i Njemačke. Prošle je godine Hrvatska je tako primila 637 tražitelja azila. Samo ih je lani iz Austrije u Hrvatsku prebačeno 378, a iz Njemačke 85. Hrvatska je, po MUP-ovoj evidenciji, primila 206 Afganistanaca, 158 Sirijaca, 15 Iračana, 69 Iranaca, 31 Alžirca, 24 Marokanca, te po nekoliko državljana Albanije, BiH, Egipta, Eritreje, Kube, Libije, Nigerije, Pakistana, Rusije, Somalije i Šri Lanke. Poslano nam je i 10 osoba bez državljanstva i dvoje, čije je državljanstvo nepoznato. Migracije i izbjeglištvo nisu Hrvatima nepoznanica i sami smo bili u toj ulozi, pa znamo da se u „stranom svijetu“ ne smiju raditi nepodopštine. Kada je netko u imigrantskom statusu u Njemačkoj, ne pada mu ni na kraj pameti krivo parkirati, a kamo li prekršiti ograničenje brzine na cesti. Za to se leti van! Drugi pristup ima Švicarska – ona je jasno postavila stvari na ekonomskim osnovama – status azilanta koji uživa pripadajuće pomoći ostvaruje se samo uz oduzimanje novca i robe koje prelaze 1500 franaka vrijednosti. Tu ima logike, ako hranimo 206 nabildanih Afganistanaca koji su napustili braniti svoju domovinu radi „prigovora savjesti,“ i u isto vrijeme imamo raspoređene naše oružane snage u Afganistanu, mogli bismo si uzeti za pravo uknjižiti se na imovinu tih imigranata nakon rata, od kojega ih na sve načine štitimo. Sigurno je jedno, da valja polaziti s osnove da ni jedna osoba ne može biti „nelegalna,“ to je lijep pristup i time se svakom čovjeku osigurava dostojanstvo. Ipak, tu legalnost valja regulirati, pa se građanima neke zemlje jamči status državljana, a drugima se jamči turistička, radna ili neka druga viza koja u sebi nosi odgovor na ona pitanja koja i naši građani moraju znati odgovoriti, a to je prije svega – mjesto prebivališta i izvor prihoda. Htjeli mi to ili ne sam biološki čovjek nije legalan dok mu se ne pridruže neki dokumenti, osim ako ga otkrijemo u džungli. To je već dugo u zapadnim civilizacijama tako, pa ne vidim nikakva razloga da, baš sada kada je sigurnosna situacija u svijetu ugrožena, pristupamo ljudima isključivo filantropski, te da ne pazimo na registraciju i kretanje azilanata. Naravno, tu spada i sigurnosna predostrožnost koja podrazumijeva i neke nepopularne mjere, a koje nisu nikome strane. U konkretnom slučaju azilanata u Hrvatskoj, ne vidim ništa što nismo znali ni do sada, dokazi o financiranju boravka ili naša socijalna skrb kazuju nam sve, od toga koliko je neka osoba rizična, integrirana ili ima moć integracije, pa sve do toga ima li novca zasnovati vlastito poduzeće u Hrvatskoj. Dok se naši građani moraju izjašnjavati o tomu gdje imaju nerezidentne račune, teško je da me netko može uvjeriti da rezidenti koji borave duže od 180 dana u Hrvatskoj, to također ne bi morali napraviti.

U Austriji su 150 islamskih udruga pod istragom radi međunarodnog financiranja, ne vidim ništa sporno u tome ako bi i naše vlasti malo budnije promatrale taj milje. U Hrvatskoj se teško mirimo s fenomenima novih migracijskih trendova, dok u EU-u traje čitava napetost zato što su zaposlena 624 Sjevernokorejca, od kojih 534 u Poljskim brodogradilištima. Istraga pokazuje da ih je Sjevernokorejska vlada „outsourcala,“ i da žive u kontejnerima, a nakon što odrade 63 satne radne tjedne, nakon mjesec dana zarade po 70 €; ostatak si prisvaja Sjeverna Koreja. Te pojave nam govore da moramo paziti na domaće tarife i na satnice koje su minimalno zajamčene u EU-u, jer nas svakodnevni socijalni damping ugrožava. Da se našim poduzetnicima tako nešto dopusti, ne bi bilo mjesta za domaće posloprimce; ipak ove godine smo primili nešto radne snage za potrebe građevinskog sektora. Jesmo li time učinili dobro za taj sektor? Hoće li se zbog toga kvadrat prodavati bolje, hoće li to imati utjecaja na iseljenje naših građevinara u bolje plaćene regije? O tome nije obznanjena ni jedna studija.



Michel Barnier, glavni EU pregovarač za Brexit, otpočeo je svoju misiju pregovora o obavezama Ujedinjenog Kraljevstva i vrlo brzo ustanovio da odluka Velike Britanije može biti mnogo nepovoljnija za EU od onoga što si zajednica želi. Ideja je da bi Britanija počela vraćati u EU novac koji je isplaniran od njenog sudjelovanja u EU-u, ali Britanija može, ako hoće, donijeti posve samostalnu odluku i nikome ne platiti ništa! U tom scenariju bi se EU našla u nebranom grožđu, ne samo proračunski, nego i politički.

Dok svijetom vladaju prijepori o vrijednostima, kada čak i funta pada, a napetosti između SAD i Sjeverne Koreje rastu, Amerika se pobrinula da se urbi et orbi kaže da su rezerve zlata – sigurne. Prvi put nakon mnogo desetljeća, jedan je američki ministar financija posjetio „United States Bullion Depository“ u vojnoj bazi Fort Knox, u saveznoj državi Kentucky. Tamo su pohranjene 4582 tone zlata iz čitave Amerike. Ministar financija SAD, Steven Mnuchin, posjetio je prošloga ponedjeljka Fort Knox. Da je posjet bio povijesni, možemo kazati, jer je on tek treći državni dužnosnik koji je posjetio tu riznicu. Sve od otvorenja impozantnog zlatnog sefa 1936. godine, do 1974. godine kada ga je posjetilo izaslanstvo Kongresa, nitko osim uposlenika Fort Noxa, nije vidio zlato, a posljednji put se brojalo 1953. godine. Mnuchin se obratio javnosti preko Twittera s porukom: „Zlato je još uvijek sigurno!“ Ta poruka je u sebi nosila i dozu ironije, jer od promjene vlasti u SAD-u, bilježimo porast investicija u zlato u toj zemlji. Međutim, ako se prisjetimo da je i za nas postojanje riznice u Fort Knoxu bilo od značaja, uvažimo li činjenicu da je od Drugog svjetskoga rata tamo bila čuvana kruna sv. Stjepana, kako bi ju se zaštitilo od komunista. Mnogi skeptici su tvrdili da rezerve od 200 milijardi dolara u zlatu ne postoje, pa se proteklih godina raspravljalo i o teorijama zavjere, što nije ni čudo kada je posljednji puta taj sef u javnosti bio ozbiljnije prikazan u serijalu o Jamesu Bondu – „Goldfinger“ iz 1964. godine!

Kada odmaknemo sve kontroverze na stranu, pored zveckanja s oružjem, zveckanje s novčićima ima ozbiljniji utjecaj, pa se nadam da će svaka pomisao na svjetske ratove za neko vrijeme splasnuti. Prije nekoliko tjedana je stalni predstavnik Republike Hrvatske pri NATO-u, veleposlanik Boris Grigić, preuzeo dužnost dekana Sjevernoatlantskog vijeća od estonskog stalnog predstavnika. To je prvi put da jedan stalni predstavnik Republike Hrvatske preuzima tu značajnu, tradicionalnu funkciju. U skladu s praksom koja se uobičajila u prvih dvadesetak godina postojanja Sjevernoatlantskog saveza, a koja je, prema dostupnim podacima, prvi put zapisana 1968. godine, dekan stalnih predstavnika pri NATO-u, između ostalog, čuva tradiciju i prerogative stalnih predstavnika, te se brine da se ne krše usvojena pravila postupanja. U posebnim situacijama, kada su glavni tajnik NATO-a ili njegov zamjenik spriječeni, predsjeda sastancima Sjevernoatlantskog vijeća. U svakodnevnom radu dekan služi kao neformalni kontakt i prijenosnik stajališta i inicijativa između glavnog tajnika i članova Sjevernoatlantskog vijeća, te organizira sastanke svih stalnih predstavnika radi konzultacija, zauzimanja stajališta i donošenja odluka o raznim pitanjima od značaja za rad stalnih predstavnika, glavnog tajnika i Sjevernoatlantskog saveza. Konkretno, za nas to znači jaču involviranost i činjenicu da nitko ne može reći – „nismo znali…“

Facebook Comments

Loading...
DIJELI