Čelnici najmoćnijih država EU-a, Njemačke i Francuske, Angela Merkel i Emmanuel Macron, nastavljaju s idejom o disoluciji nacionalnih država i njihovim 'utapanjem' u EU. Cilj im je stvoriti europsku naddržavu koja bi vojno i ekonomski mogla konkurirati i suprotstaviti se SAD-u, Rusiji i Kini. To nije nova inicijativa, ali je dijelom izgubila zamašnjak zbog sve jasnijih razlika i podjela unutar Europske unije o monetarnoj i imigracijskoj politici
„Sjedinjene europske države” nisu mrtve! To je zaključak u više puta ponovljenom mišljenju njemačke kancelarke, Angele Merkel i francuskog predsjednika, Emmanuela Macrona. A oni tvrde i rade na tome da bi se nacionalne države “trebale odreći svoga suvereniteta, odnosno više suvereniteta dati pod ingerenciju i upravljanje Europskoj uniji, kako bi Europska unija mogla postati lider „Novog svjetskog poretka”…
Čelnici najmoćnijih država EU-a, Njemačke i Francuske, Angela Merkel i Emmanuel Macron, bez ikakve sumnje nastavljaju s idejom o disoluciji nacionalnih država i njihovo “utapanje” u EU. Cilj im je stvoriti europsku naddržavu koja bi vojno i ekonomski mogla konkurirati i suprotstaviti se Sjedinjenim Državama, Rusiji i Kini. Ovo nije nova inicijativa, ali je jednim dijelom izgubila svoj zamašnjak zbog sve jasnijih razlika i podjela unutar Europske unije o monetarnoj i migracijskoj politici.
Angela Merkel je više puta naglasila da nacionalne države danas moraju biti „spremne odustati od svog suvereniteta”. Što se tiče imigracije, granica i nacionalnog suvereniteta, domicilne „vlade ne bi trebale slušati svoje narode i građane”, rekla je Angela Merkel u govoru pred Zakladom Konrad Adenauer u Berlinu. Također je vrlo osebujno dala svoju novu, vlastitu definiciju pojma „ljudi”: “Ljudi su oni ljudi koji stalno žive u nekoj zemlji, a ne skupina koja se definira kao narod”, rekla je njemačka kancelarka, dokidajući time svaku pomisao o nacionalnom identitetu…
Predsjednik Francuske, Emmanuel Macron, govori potpuno isto: „Francusko-njemački partnerstvo ima zadatak ne gurati svijet u kaos, nego ga voditi na put mira i blagostanja. Europa mora postati jača i steći sve više suvereniteta”, rekao je pred njemačkom političkom elitom. Macron je pozvao sve nacionalne države da svoje vanjske poslove, migracijske i razvojne politike, što podrazumijeva monetarne i fiskalne politike, prenesu u Bruxelles…!?
Plenković, Merkel, Macron – ruku pod ruku…
Politika koju zagovaraju Angela Merkel i Emmanuel Macron neće nestati njihovom odlaskom s političke pozornice, ako na njihovo mjesto dođu čelnici iz istih onih krugova koje podupiru svjetski monetarni gremiji. Njihove izjave jasno pokazuju u kojem se smjeru kreće Europska unija kao cjelina. Političke elite čine ono što žele i isključuju svoje građane iz donošenja odluka… Europljani, pa samim time i Hrvati, imaju samo pravo izbora unutar kvazidemokratskog sustava dopuštenih stranaka i političara, nakon čega im je zadaća – ljubazno se udaljiti i statirati do sljedećeg izbornoga ciklusa. Tako funkcionira odnarođena predstavnička demokracija današnjice…
Kada iz ovog diskursa osvijetlimo političku situaciju u Hrvatskoj, bez ikakve sumnje možemo potvrditi da je predsjednik hrvatske Vlade, fa, apsolutni zagovornik političke agende Angele Merkel i Emmanuela Macrona. Odnarođena predstavnička demokracija u Hrvatskoj, zrcali se u brutalnoj prijevari naroda, odnosno u prijevari vlastitog biračkoga tijela i imam osjećaj da se političke stranke, zapravo, natječu u prijevarama i nevjerodostojnošću prema vlastitom biračkom tijelu, odnosno prema narodu koji je sveden na amorfnu masu i kolone naivaca s kemijskim olovkama u iščekivanju bilo kojih izbora koji mu slijede.
Upravo brutalna prijevara birača na svim razinama, znakovito je obilježila cijelu proteklu 2018. godinu. Predvodnik i onaj koji je dao legitimitet i zamah političkim prijevarama u Hrvatskoj, koji je pod parolom „vjerodostojno” učinio baš sve nevjerodostojnim, svakako je Andrej Plenković, a vrlo uspješno ga slijede i kopiraju baš svi njegovi koalicijski partneri bez izuzetka, koji danas čine većinu u Hrvatskom saboru.
Oholo, bahato, autokratski i diktatorski, sve se odvija po onoj Plenkovićevoj čuvenoj izjavi: „Ja mogu što hoću!” A ako „može što hoće”, bez obzira na posljedice u pravoj makijavelističkoj maniri, prvi među jednakima, zašto ne bi mogli i svi drugi? Jer, tko ili što je to narod, nacija, nacionalna država kada to u zajedničkoj agendi spomenuti državnici, među kojima je i Plenković, potpuno negiraju poradi arhitektonike „Novog svjetskog poretka”…?
Za što i protiv koga se to borio hrvatski narod u nemilosrdnom Domovinskom ratu? Nismo li se mi borili za slobodu i neovisnost, za nacionalnu državu hrvatskog naroda protiv svake dominacije Beograda nad svim vitalnim resursima u Hrvatskoj? Nije li i Beograd, kao glavni grad Jugoslavije, desetljećima trubio o blagostanju, napretku, sigurnosti? Nije li i Beograd intenzivno radio na dokidanju naroda i nacija, šireći ideju „jugoslavenstva”, bratstva i jedinstva?
Dva za Hrvatsku kobna grada na – ‘B’…
Danas, sa svim iskustvenim spoznajama na vlastitoj koži, nakon desetljeća robovanja Beogradu, mi bismo trebali pognuti glavu kao janjad koju vode na klanje i isto ono što što nam je radio Beograd, bespogovorno dopustiti Bruxellesu? Trebali bismo postati krava muzara novih globalnih gospodara, ako to već nismo postali? Trebali bismo pristati da Bruxelles jednim potezom administrativnog pera izbriše iz memorije srednje europskih zemalja pojam nacije, naroda i nacionalnih država, iz ljubavi prema nekoj imaginarnoj tvorevini pod velebnim naslovom „Sjedinjene europske države”?
Sjedinjenim europskim državama ne trebaju narodi, nacije, jer samosvjestan narod i nacija mogli bi se pobuniti protiv odnarođene predstavničke demokracije, kako su se pobunili narodi i nacije iza željezne zavjese što je neminovno rezultiralo slomom SSSR-a i slomom Jugoslavije nakon brutalne fašističke agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. U čijem interesu se želi ponoviti sličan gubitnički scenarij?
Što nam to nudi Plenkovićeva globalistička politika Sjedinjenih europskih država? Prodaje nam „šarene laže” o sjajnoj omotnici bespovratnih sredstava! Iz te omotnice od 100 posto predviđenih nepovratnih sredstava, Hrvatska je ugovorila 60 posto, a realizirala bijednih 15 posto bespovratnih sredstava, što ne pokriva ni iznos koji je Hrvatska do sada uplatila u fond Europske unije!?
Treba li uopće podsjećati da je i Beograd sličnim perfidnim metodama slijevao hrvatske devize u jugoslavensku centralnu banku? Zar bi stvarno Hrvatice i Hrvati trebali povjerovati da će nam bilo koji bankar ili bankaroid na svijetu pokloniti besplatni novac? Ako ne zarade na kamatama, platit ćemo to stostruko više kroz odustajanje od vlastitog suvereniteta, platit ćemo to kao danak u krvi, jer smo krvlju stekli vlastitu slobodu i bit ćemo staro roblje novih gospodara…!
Na globalnoj političkoj svjetskoj sceni u protekloj godini dogodile su se, ipak, značajne, a možda i tektonske promjene, poglavito pobjedom Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u. Predsjednik Trump je izborio pobjedu na jednostavnom sloganu – „America first” – koji je u hrvatskom medijskom mainstream prostoru dočekan na nož s neskrivenom mržnjom, jer taj „nacionalistički” slogan u sebi sadrži sve suprotno od onoga o čemu sanjaju svjetski globalisti i hrvatski konfederalisti, protivnici svakog mogućeg jačanja hrvatskog suvereniteta i nacionalne samosvijesti!
‘Hrvatska, mala zemlja za veliko iseljavanje…’
Kome bi mogao smetati možebitni slogan „Prvo Hrvatska”, pa onda sve ostalo, ili „Jaka Hrvatska u jakoj Europi”, ako ne onim Matoševim plaćenicima u sintagmi o „štriku, čudima i Judama”, koji su svoje životne karijere posvetili veleizdaji hrvatskih nacionalnih interesa i služenju stranim centrima moći?! S punim sam pravom u jednom svom tekstu stavio naslov „Hrvatska, mala zemlja za veliko torbarenje”, a uskoro ću s punim pravom dodati i novi naslov – „Hrvatska, mala zemlja za veliko iseljavanje”! Ta dva naslova, uz prijevaru biračkog tijela, su suština vladavine Andreja Plenkovića i tome se, nažalost, ne vidi kraj.
Dok vodeći hrvatski demografi g. Šterc, g. Akrap i mladi g. Strmota sukcesivno upozoravaju na dramatiku demografskog sloma, u Hrvatskoj najviši državni dužnosnici, uključujući Plenkovića, Grabar-Kitarović, ministricu Divjak i ine vladine dužnosnike, u javnom prostoru komuniciraju ideje kako je za Hrvatsku dobro da se mladi ljudi iseljavaju, jer kada skupe iskustva tijekom svog boravka u naprednim zemljama i kada se vrate – bit će to velika dobit za Hrvatsku…
Koliko se naših iseljenika u posljednjih 50 godina vratilo u Hrvatsku i kakav status imaju danas, moglo bi se nabrojati na prste jedne ruke!? Umjesto snažnih i konkretnih demografskih mjera, umjesto stvaranja povoljnog okvira za ostanak u Hrvatskoj, globalisti i hrvatski konfederalisti, ruku pod ruku potiču iseljavanje i time čine ono što globalisti i žele – strateški slabiti esenciju nacionalnog korpusa hrvatskog naroda!
Hrvatska se danas nalazi u klasičnom neprijateljskom obruču, okružena Slovenijom, Mađarskom, Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Ako tome pridodamo suspektne odnose sa SAD-om koji se zrcale u američkoj zabrani Izraelu da proda borbene zrakoplove F-16 Hrvatskoj, to neprijateljsko okruženje bi se moglo produbiti do pogubnih razmjera. Istodobno se događaju procesi da ruska oligarhijska hobotnica sve više steže Hrvatsku – kroz dominantan utjecaj na hrvatsko gospodarstvo nakon „uspješno” sklopljene nagodbe o „Agrokoru”, te kroz hrvatsku sve veću ovisnost o ruskim energentima.
Ruski oligarsi, bivši NKVD-ovci ili KGB-ovci u sprezi s hrvatskim udbaškim podzemljem, odavno su kroz nevjerojatne koncesijske pogodnosti (a koje im još više donosi novi Zakon o koncesijama) izbili na toplo Jadransko more koje je oduvijek bilo geostrateška kralježnica jugoistoka Europe. Hrvatska je, kao meki trbuh nacionalne političke nedosljednosti, postala laka meta, te je premrežena ruskom špijunskom mrežom i bilo bi jako dobro kada bi predsjednica, Kolinda Grabar-Kitarović, prije svog mogućeg konačnog političkoga potonuća obavila makar i posljednji ozbiljan razgovor s Donaldom Trumpom o strateškim prijetnjama koje se nadvijaju na ovaj dio Svijeta. Jer, možda, bi pomogla i sebi i Hrvatskoj!?
‘Može što hoće’, ali ne i dokle hoće…
Ima li, možda, u protekloj godini nešto pozitivno što bi mogli pripisati vladavini Andreja Plenkovića? Najveće dostignuće njegovog umijeća je nagodba o „Agrokoru” u kojoj se Plenković prikazao kao apsolutni spasitelj Hrvatske od totalne propasti… Tu epizodu istodobno je zasjenila, možda, najveća korupcijska afera u Hrvatskoj, opisana u bezbrojnim analizama o grupi „Borg” i u aferi „Hotmail”, pa danas gotovo da nema istaknutog hrvatskoga dužnosnika koji se ne nalazi pred Povjerenstvom za sprječavanje sukoba interesa.
Onim istim „povjerenstvom” koje je zbog „kikirikija” srušilo Tomislava Karamarka, kako tvrdi bivša predsjednica „povjerenstva”, Dalija Orešković, koja danas zatvara oči pred eklatantnim sukobom interesa kojeg Plenković proglašava legitimnim zbog viših nacionalnih ciljeva. Jedno od velikih postignuća Plenkovićeve administracije su i ocjene bjelosvjetskih rejting agencija, koje po narudžbi ili volji globalnih bankarskih gremija, šakom i kapom dijele ocjene svojim poslušnicima, kao što se šakom i kapom kroz notorne agencije za ispitivanje javnog mnijenja ruši ili diže rejting političkim strankama u skladu sa „željama velikog vođe”.
Stabilnost ili stagnacija rasta hrvatskog BDP-a također je veliki uspjeh Plenkovićeve administracije!? No, međutim, nitko ne objašnjava kako će se na rast ili pad BDP-a ili na ukupnu fiskalnu politiku odraziti odljev 5 milijardi kuna iz državnog proračuna, odnosno iz džepova hrvatskih poreznih obveznika, zbog protestiranih jamstava za propalu hrvatsku brodogradnju!? Nitko se ne pita kako će se na hrvatski BDP odraziti mogući drugi gubitak arbitražnog sporazuma u slučaju INA-MOL, koji će dodatno biti težak oko 5 milijardi kuna!?
Nitko se ne pita koje će efekte za BDP imati drastičan pad industrijske proizvodnje u posljednjih 6 kvartala ili vanjsko trgovinski deficit koji je sve više izražen nakon nove ekspanzije uvoznog lobija koji guši hrvatsku prehrambenu proizvodnju!? Treba li uopće spominjati katastrofu u hrvatskom zdravstvu ili crnu rupu u mirovinskom sustavu? Floskula o naslijeđenim problemima, nije nikakvo opravdanje, jer za trenutne probleme i njihovo rješavanje politički je odgovorna – isključivo vladajuća politička garnitura i nitko drugi!!!
Oholost je jedan od sedam smrtnih grijeha, a u sebi kao definiciji sadržava prepotenciju, aroganciju, bahatost, sebeljublje, difamiranje političkih neistomišljenika, autokraciju, obilježja diktature, a sve to se može sažeti u Plenkovićevu sintagmu – „Ja mogu što hoću…!” Oholost je u suštinskoj suprotnosti s poniznošću Zlatka Dalića koji je ponizno, kompetentno, marljivo i s velikom empatijom prema svemu nacionalnom hrvatskom, doveo naše nogometne vitezove na vrh svijeta, što dokazuje da se s poniznošću u služenju vlastitom narodu može postići puno više nego bahatom ohološću.
Na žalost Andreja Plenkovića, svi oni koji su mislili da „mogu što hoće”, nisu se na vrijeme sjetili da ne mogu i – dokle hoće, a kao recentni primjer treba se samo osvrnuti i danas pogledati nekad najmoćnijeg čovjeka Hrvatske – Ivu Sanadera. Jer, stara poslovica kaže – „Tko visoko leti, nisko pada…”!
Kao „hrvatski” F-16…!