Hoćemo li skinuti i Baščansku ploču?

0
1008
wikipedia

Morali bismo pričekati sa svojim odlukama dok se ne stvori platforma za strpnost onih različitosti koje su pomirljive, ako je dobre volje. Konkretno, spomenici imaju za zadaću, na izvorni, autentični način, ili pak romantično, svjedočiti o nekom događaju, pa je dopušteno i koristiti se jezikom iz toga vremena, koliko god to bilo arhaično. Tu se nitko ne bi morao vrijeđati...

Zbog nekih ljudi koji misle da se sve vrti samo oko njih i da su jedino njihovi problemi važni, Hrvatska je postala teško upravljiva zemlja. Što god da napravimo, uvijek ćemo imati grupe, ljude i htijenja koji, taman kad nešto počnemo sustavno rješavati kako valja, imaju sklonost aktualiziranja nekog pitanja koje smo počeli rješavati. Da sam u Plenkovićevoj koži, ozbiljno bih se naljutio. Kada smo u ožujku donijeli odluku o osnivanju Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, kolokvijalno nazvanog – Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću – nismo mogli ni pomisliti da će se već sada, „poprečki“ početi gnjaviti oko jedne ploče koja bi trebala biti predmetom nekog šireg i obuhvatnijeg rješenja i obrazloženja. I, gle čuda, sve smo opet doveli u pitanje!

Zadatak Vijeća je formuliranje prijedloga za očuvanje sjećanja, znanstveno istraživanje, dokumentiranje, politika imenovanja ulica i trgova, omogućavanje pristupa javnosti podacima, distribucija znanja, te način obrazovanja djece i mladih u vezi s kršenjima ljudskih prava i temeljnih sloboda za vrijeme vlasti nedemokratskih režima. Kako je uopće moguće kvalitetno početi s radom na ovom poslu kada svako malo netko iskoči sa svojim individualnim prohtjevom i sve dovede u pitanje?

Sigurno je da smo podijeljeno društvo, kako povijesno, tako klasno i novonastalim društveno ekonomskim podjelama načeti, ali to sve skupa nije razlog da odustanemo sami od sebe i kažemo ono što se sve češće ponavlja: „Ako neće biti po mome, onda neće biti nikako!“ Fenomen monumenata, spomenika, spomen ploča i svih načina obilježavanja naše povijesti, dobio je u ožujku okvir Vijeća koje ima za zadatak donijeti neka pametna rješenja, pa bi bilo dobro pričekati da ti ljudi donesu neke prve obrise svoga djelovanja, a ne trčati pred rudo, što je u zadnjih nekoliko dana potreslo domaću javnost pa čak i stavilo, na svoj način, u pitanje našu Vladu. Najlakše je hodati prostorom koji se stoljećima formirao i iznositi svoja neslaganja s pločama i spomenicima – zar ćemo ukinuti i Baščansku ploču samo zato što nije pisana na službenom pismu? Sve to ukazuje na to da bismo sa svojim odlukama morali pričekati dok se ne stvori platforma za strpnost onih različitosti koje su pomirljive, ako je dobre volje. Konkretno, spomenici imaju za zadaću, na izvorni, autentični način, ili pak romantično, svjedočiti o nekom događaju, pa je dopušteno i koristiti se jezikom iz toga vremena, koliko god to bilo arhaično. Tu se nitko ne bi morao vrijeđati. U takvim okolnostima stvara se ozračje u kojemu je postalo prihvatljivo svjedočiti jednom od najvećih kulturocida, a to je uništenje Zida boli, kao i premještaju Meštrovićevog „Tesle.“ Čak smo i sretni što nam je Džamonja napravio „zamjenski“ Zid boli na Mirogoju, koji je doista primjeren i uspješan spomenik, ali nismo bili sposobni spriječiti rušenje „Zida boli.“ Zašto? Zato jer smo se permanentno „prepucavali“ oko ploča i monumenata, a tijela poput Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, nismo imali, dok je gradonačelniku to bilo svejedno.

Zašto sam posebno istaknuo „Zid boli?“ To je najizvorniji od recentnih spomenika koje smo imali, ciglama su ga gradili bližnji onih kojima se spomenik podizao. Još je jedino maksimirska Mogila nastala na sličan izvorni način, spomen-humak nastao 1925. godine u povodu obilježavanja tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva. Mogilu je projektirao Freundenreich, a podignuo je Hrvatski sokolski savez. Građena je od grumena zemlje donesene iz 155 mjesta iz raznih hrvatskih krajeva u kojim se zbio neki značajni povijesni ili pak kulturni događaj tijekom tisućugodišnje hrvatske povijesti. U temeljima humka pohranjeni su predmeti iz hrvatske kulturne baštine, važnije knjige, novine, časopisi, te spomenice svih sokolskih društava koja su sudjelovala u gradnji Mogile. Dana 15. kolovoza 1925. godine, oko nedovršenog humka Mogile bili su postrojeni predstavnici sokolskih društava s vrećicama zemlje u rukama koju su istresali na humak uz fanfare i pjesme budnice. Oko humka posađeno je 10 lipa u znak deset stoljeća hrvatskog narodnog života, odnosno hrvatske državnosti. Mogila je dovršena 1926. godine. Prema njezinom vrhu vode uske stepenice, a sam vrh ukrašen je kamenom na koji je trebao biti postavljen brončani kip sokola skupljenih krila kojeg je izradio kipar Ivo Kerdić. Nakon dvije godine, sokol je u ateljeu kipara razbijen. Taj barbarski čin bio je nagovještaj ukidanja hrvatskog sokolstva, što se nažalost i dogodilo 1929. godine. Na poticaj Družbe Braća hrvatskog zmaja, Mogila je obnovljena 1994. godine, a na naglavni kamen, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske je na Dan oružanih snaga, 28. svibnja 1995. godine, postavilo skulpturu sokola kojeg je idejno osmislio akademski kipar, pater Marijan Gajšak, a dovršio akademski kipar, Mladen Mikulin. Prilikom obnove, humak Mogile obogaćen je grudom hrvatske zemlje koju je svojim poljupcem blagoslovio Sv. Otac Ivan Pavao II., 10. rujna 1994. godine u zagrebačkoj zračnoj luci.

Imamo i čitav niz spomenika koji, osim veličanja „diktature proletarijata“, svjedoče i o nekim težnjama slobodarstva, pa ih nitko ne dira, iako imaju petokrake u čije ime se klalo i otimalo. Tko bi micao onaj ružni kip Nazora koji je Gračan napravio kako bi plašio ljubavnike po Tuškancu? To su naše povjesnice s kojima ćemo morati znati živjeti. Ako netko negira činjenicu da smo se početkom stvaranja države artikulirali, u svojem postojanju, na najpribližniji način onome kojeg smo se sjećali od zadnjeg oblika postojanja naše države i da smo trebali nešto vremena da sve „sjedne na svoje,“ onda bih ga mogao nazvati uskogrudnim. Isto tako možemo kazati da bi bilo uskogrudno, simbol osječkog otpora, poznati „crveni fićo,“ negirati samo zato što ga je proizvela „Crvena zastava.“ Morat ćemo se naučiti živjeti s našim proturječjima i različitostima. Morat ćemo znati razlučiti totalitarizme od njihovog sveukupnog vremenskog konteksta, jer za vrijeme totalitarizama se živjelo i stvaralo i odolijevalo tim sustavima, pa nije baš sve bilo za osuditi. Ni umjetnici, ni narod, ni velika većina stanovništva nisu mogli preko noći promijeniti režime, ali su mogli u okviru mogućeg živjeti. I to je bio otpor kojim se prkosilo jednoumlju. Sigurno je da nitko iz Hrvatske nije imao potrebe proganjati rase, ali je diktatura bila ista, kako u Zagrebu, tako i u Parizu. Zbog toga nećemo teretiti čitave narode, ali ćemo se pobrinuti da se to više ne dogodi. Iz tog razloga valja pričekati da Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, odradi onaj dio posla koji bi otklonio mnoge nedoumice. Dok god to ne bude slučaj, po Zagrebu će nicati masonski monumenti o kojima se nitko neće usuditi kazati ni riječ, a čak nam prijeti opasnost da i oni spomenici koji bi trebali biti napravljeni po visokim standardima i prepuni nadahnuća, osvanu kao programski kipovi „iz čistoga mira.“ Milorad Pupovac, jednom je prilikom komentiravši kape s obilježjima, pametno kazao: „…nije toliko bitno što je na kapi, bitnije je što je ispod kape.“ Ovime bih ga pozvao, kao intelektualca, da se drži svoje sentence i neće pogriješiti; sve će dobiti svoje obrazloženje, svoj kontekst i nitko se neće morati vrijeđati, a jedni drugima nećemo morati rušiti spomenike.

Hrvatska je postala zemlja čije se prakse, metode i promišljanja uzimaju kao uzor u nekim drugim zemljama. Baš onako kao što je i Hrvatska uvijek razmatrala strane uzore koji su, naposljetku, rezultirali našim ulaskom u mnoge multilaterale. Susjedna Crna Gora poslužila se građom iz Kurikularne reforme, na što je Jokić, koji u toj reformi nalazi visok stupanj vlastite identifikacije, pokazao nerazumijevanje za poslove koji se rade vezano uz državu. Naime, kada ti netko prepiše citat, ukrade tezu ili proglasi nešto svojom idejom, onda je to krađa intelektualnog vlasništva. Ali, ako država preuzme od druge države regule, zakone ili neku pravnu praksu, onda je to odavanje visokih priznanja i počasti. Jokić je pokazao svu svoju samodopadnost kada je potegao pitanje autorstva dokumentacije, jer je samim time pokazao da to sve skupa ne radi iz altruističkih pobuda, nego da na stvar gleda autorski i kao na svoju igračku. Općenito je interesantno promatrati čitave kaste koje su se formirale pod geslom – „Ja sam sebi – baš super!“ – i opažati kolika si prava uzimaju u svojoj samodopadnosti. To je posebice zgodno promatrati u miljeu dramskih umjetnosti, gdje se prvo tuku oko državnog novca za snimanje nekog filma, pa onda, kada je to država sve lijepo platila, za svako prikazivanje tantijemi idu redatelju, kao da je on to napravio u vlastitoj produkciji. Takvo ozračje idealno je za stvaranje privilegiranih zona u kojima se neke grupe kreću čitavog radnog vijeka, a kada im nešto ne odgovara, grizu ruku koja ih hrani, a da im se pritom ništa ne dogodi. Ne sjećam se da je ikoji autor neke himne ostavio obitelji tantijeme ili da ih je ikad ostvario; čak ni tvorci nekih važnih akata, poput Šeksa ili Sokola, nikada nisu ni pomislili da bi imali autorska prava nad odredbama koje su predložili, ali sada vidimo da ima i onih koji sve rade – zbog svog ega. Mislim da već dugo jedna čitava kasta perzistira u svojoj nedodirljivosti, da se i pomalo skriva u svojoj osrednjosti koju proglašava vrhunskim uspjehom, a kada ih slučajno netko prozove, zacvile tako glasno da ih se više nitko nikada ne usudi staviti u pitanje. Mediji ih vole – daju im prostor, gradovi ih maze – daruju im stanove, no kada trebaju nešto napraviti za državu, onda svim silama pokušaju osigurati svoje autorstvo ili modernim rječnikom – svoju jedinstvenu tržišnu poziciju!

To su sve spoticajni kamenčići zbog kojih hrvatska javnost s manje pažnje promatra nedavnu parišku konferenciju o izbjeglicama na kojoj je konačno priznata realnost da postoji određeni broj „Hot-spotova“ koji su neminovnost. Radi tih domaćih gnjavaža manje opažamo da jesen u Austriji i Njemačkoj nosi i nove izbore, koji će morati biti s velikom pažnjom popraćeni iz Hrvatske. Naša javnost nije dostatno upućena u previranja i igre moći koji se zbivaju u susjednoj Mađarskoj, gdje šef Judo-saveza – dovodi Putina. Orbanu se to sve događa bez njegove izričite volje, a da pritom može samo pozdraviti gosta. Pravi Putinov domaćin je čovjek koji prema čitavom svjetskom olimpijskom odboru stvara proturječne, paralelne organizacije. Time pokazuje moć u regiji. Makedonski premijer, Zoran Zajev, na velika je zvona oglasio da što prije želi u NATO, za što ni Srbija, ali ni Rusija nisu pokazale oduševljenje. Sa Slovenijom imamo iznimno delikatan odnos koji se ne spominje sve do prestanka turističke sezone, pa se pitam, smijemo li si dopustiti ležernosti u interpretacijama domaćih problema koji mogu dovesti u pitanje ama baš sve?

Srećom, nove vjerodajnice uručene su našim veleposlanicima i po prvi put je organizirana godišnja konferencija veleposlanika RH. Cilj konferencije na kojoj se veleposlanicima i generalnim konzulima obratio čitav državni vrh, bio je zajedničko promišljanje o prioritetnim ciljevima i aktivnostima vanjske politike i službe vanjskih poslova Republike Hrvatske. Govorilo se o pozicioniranju Hrvatske u kompleksnom globalnom geopolitičkom kontekstu i o najboljim načinima promicanja nacionalnih vanjsko-političkih i gospodarskih prioriteta, o aktualnim sigurnosnim izazovima, sinergiji kulture, obrazovanja i diplomacije, te o povezanosti s Hrvatima izvan domovine.

Na konferenciji je sudjelovalo 89 veleposlanika, generalnih konzula i otpravnika poslova. To je bila ujedno i prilika da se javnosti pokaže koliko su Predsjednica, Premijer i Predsjednik Sabora usklađeni, ali ta vijest nije imala dostatan doseg u odnosu na neke privatizacije medijskog prostora koje su posvećene drugim temama, pa o tome javnost biva samo telegrafski izvješćena. Zar je uvijek baš potrebno da nam Sjeverna Koreja „zasulji“ raketu preko Japana, pa da se malo mrdnemo? Nadam se da će se naše čelništvo, unatoč ovoj galami kod kuće, moći u miru otputiti na zasjedanje UN-a, gdje će svi vidjeti da ima i većih problema od hrvatske dnevne politike.

Loading...