Turbofolk na Pantovčaku!

0
801
Photo: HINA/POOL/Lana Slivar Dominic/PIXSELL

Dok na Beogradskom pašaluku divlja antihrvatsko raspoloženje, dok je srpski narod mobiliziran i nalazi se u latentnom ratnom stanju prepun mržnje prema Hrvatskoj, dok još uvijek u UN-u stoji monstruozna, falsificirana povijesna izložba kao vječna optužnica protiv hrvatskog naroda, autor i protagonista širenje te mržnje bezuvjetno biva nagrađen pozivnicom na „red carpet“ Pantovčaka da proslavi još jednu pobjedu nad hrvatskom politikom.

U politici je najvažniji tajming, osjećaj za pravi postupak, pravu poruku na pravu adresu u najboljem trenutku i taj osjećaj za tajming mogao bi se okarakterizirati kao visoki stupanj sposobnosti komunikacije za koju je neophodna i zavidna količina socijalne inteligencije. Upravo takvu impresivnu poruku na pravom mjestu u pravo vrijeme poslala je Kolinda Grabar Kitarović na obljetnici Vukovarske tragedije prije nekoliko mjeseci.
Ta poruka bila je općeprihvaćena, a na društvenim mrežama Predsjednica je doživjela ovacije odobravanja. Njena poruka iz ranjenog Vukovara doživljena je kao izraz državničkog stava i istinske zaštite nacionalnih interesa Hrvatske prije bilo kakvog razgovora o (ne)mogućem prijateljstvu između Hrvatske i Srbije. Predsjednica nam je poručila da nema prijateljstva sa Srbijom dok se ne riješe otvorena pitanja nestalih hrvatskih branitelja i civila koji su gotovo sigurno pogubljeni u srpskim koncentracijskim logorima smrti.

Jer, kako drugačije protumačiti ovu izjavu Kolinde Grabar Kitarović?

Loading...

„Puno će još vode proći Dunavom prije nego što će Hrvatska i Srbija biti prijateljske zemlje. Treba riješiti pitanje nestalih što prije“, izjavila je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Nepuna dva mjeseca nakon ove „državničke“ poruke Predsjednice svjedočimo njenom pravom saltomortaleu, a prijateljski poziv Vučiću u prijateljski predsjednički posjet Pantovčaku na najvišoj državničkoj razini izazvao je bijes na društvenim mrežama koja je eksplodirala masovnim negodovanjem. Pozivom Vučiću u državnički posjet, Predsjednica je svoju državničku poruku iz Vukovara pretvorila u najobičnije populističko smeće. Koliko je važan politički tajming govori nam činjenica da je poziv Vučiću uslijedio usred najbrutalnijih srpskih napada na Hrvatsku i hrvatski narod, kojega četničko-komunističko vodstvo Srbije još jednom pretvara u genocidni narod na temelju najmonstruoznijih povijesnih falsifikata. Čini se da je Predsjednica sa svojim savjetničkim timom postala veliki stručnjak za mjerenje protoka voda Dunavom i zaključila da je proteklo dovoljno voda kako bi se moglo otvoriti novu stranicu prijateljskih odnosa sa Srbijom.
U svom pozivu, ona doduše opetovano spominje nestale branitelje i civile koje svodi na sudbinu makar „i jednog našeg branitelja ili civila“. Od ukupno 1572 osobe koje su nestale na srpskim poljima smrti Predsjednica će posjet Vučića Zagrebu smatrati uspješnim, ukoliko se Vučić smiluje i obznani zlu sudbinu makar i jednog hrvatskog branitelja ili civila.

Jer, kako drugačije protumačiti ovaj dio Predsjedničine izjave iz svečane pozivnice Vučiću?

“Bude li rezultat tog posjeta rasvjetljavanje sudbine i jednog našeg nestalog branitelja ili civila, smatrat ću ga uspješnim”, kazala je Grabar-Kitarović.

U ovoj retoričkoj upitnoj rečenici krije se zapravo sva mizerija i bijeda poražene hrvatske politike i ne bi me začudilo ako bi na Panatovčak Vučić doveo trubače iz Dragačeva da nam odsviraju himnu „Lijepa naša haubico…..“, a moguć je i angažman Cece Ražnjatović koja bi na domjenku za uvažene goste sa zadovoljstvom Pantovčak pretvorila u srpsku turbofolk šupu. Ali nisu potrebni ni trubači iz Dragačeva ni „krvava“ Ceca kako bi shvatili da je već danas Panatovčak simbolično pretvoren u mizernu, srpsku turbofolk destinaciju!? Krajnje je neprimjereno, kukavički i podanički raditi turbofolk orgije nad izmučenim, polomljenim, silovanim i svirepo ubijenim hrvatskim ljudima u srpskim koncentracijskim logorima. Krajnje je bešćutno svoditi brojku 1572 na simbolično „makar i jednu sudbinu“ i krajnje je nepristojno licitirati sa sudbinama mrtvih, ali i osjećajima živih koji za svoje najmilije ne traže ništa više nego samo vječno počivalište.

Dok na Beogradskom pašaluku divlja antihrvatsko raspoloženje, dok je srpski narod mobiliziran i nalazi se u latentnom ratnom stanju prepun mržnje prema Hrvatskoj, dok još uvijek u UN-u stoji monstruozna, falsificirana povijesna izložba kao vječna optužnica protiv hrvatskog naroda, autor i protagonista širenje te mržnje bezuvjetno biva nagrađen pozivnicom na „red carpet“ Pantovčaka da proslavi još jednu pobjedu nad hrvatskom politikom.
Jedini mogući odgovor hrvatske politike na ove brutalne srpske napade na Hrvatsku i naš narod je razobličavanje strateških velikosrpskih, imperijalističkih politika koje traju, koje ne će nikada prestati bez istinske katarze srpskog političkog vodstva. Bez te katarze ne će nikada biti ni katarze cjelokupnog srpskog naroda koji se nalazi u mobilnom ratnom stanju bez prestanka. Da bi razotkrili srpsko zločinstvo, da bi srušili povijesne mitove o genocidnosti hrvatskog naroda i Hrvatske katoličke Crkve potrebno je zakopati lopatu u Jasenovcu pod monitoringom međunarodnih povijesnih i forenzičkih znanstvenika.
Danas, kada nam se istina o Jasenovcu čini povijesno tako dalekom i nedostižnom, kada u hrvatskom medijskom prostoru vlada floskula „nećemo o prošlosti, okrenimo se budućnosti“, na dohvat ruke su nam neumoljivi dokazi o srpskom zločinstvu, o srpskim koncentracijskim logorima smrti! Imamo spiskove nestalih, mučenih, silovanih i pogubljenih, imamo žive svjedoke i njihova autentična svjedočanstva, a naša politika kukavički prelazi preko toga i svodi sve na simboličku brojku „jedan“. Otkrivanjem istine o našim hrvatskim mučenicima koji su pogubljeni i zakopani negdje na srpskim poljima smrti, otkrila bi se istina utemeljena na neoborivim dokazima o genezi srpske imperijalističke mržnje.
Svi znamo i bez dokaza da su naši mučenici u srpskim koncentracijskim logorima pogubljeni. Ali ono što ne znamo, ono što bi trebalo biti prioritetno pitanje svake odgovorne politike koja brine o svojim živim i mrtvim građanima, jest kako su pogubljeni, gdje su zakopani, ako su spaljeni zašto su spaljeni?
Zašto su kao ratni zarobljenici potajno pogubljeni tako da im je zametnut svaki trag? Ukoliko bi došlo do ekshumacije tijela naših mučenika, ukoliko bi došlo do forenzičkog utvrđenja njihove smrti došli bi do neumoljivih dokaza o karakteru srpskih zločina. Svijet bi doznao istinu o srpskim koncentracijskim logorima i ne bi nam bile potrebne falsificirane povijesne izložbe da tu istinu iznesemo na svijetlo dana. Nakon otkrivanja pune istine o srpskim koncentracijskim logorima iz vremena Domovinskog rata postavila bi se i legitimna pitanja o srpskim koncentracijskim logorima za vrijeme Drugog svjetskog rata, pitanja o proklamiranom srpskom antisemitizmu, o masovnom pogubljenu Židova u Beogradu i Srbiji, o srpskim hvalospjevima Hitleru i nacističkom režimu. Na pitanje tko je u stvari bio genocidan narod na ovim prostorima dobili bi vrlo brzo neoborive dokaze. Hrvatska Predsjednica nema hrabrosti progovoriti o tim jedino mogućim legitimnim pitanjima kako bi stvorila zdrav temelj za (ne)moguće nove, normalne susjedske odnose sa Srbijom.

Danas je kristalno jasno da je morbidna izložba o Jasenovcu u sjedištu UN-a bila taktička priprema za posjet Aleksandra Vučića Zagrebu. Izložba je imala za cilj ušutkati hrvatski politički vrh i hrvatski narod, opteretiti nas novom dozom krivnje pomoću etiketa o genocidnosti, a osobito zatvoriti nam usta u legitimnoj potrazi za našim nestalim u Domovinskom ratu. Poziv Vučiću je prava politička kapitulacija pred povijesnim srpskim lažima. Ovom političkom ofenzivom srpska diplomacija tobože se naslonila na „holokaust“ optužujući hrvatski narod kako oni sami ne bi bili optuženi kao najgorljiviji antisemiti u Drugom svjetskom ratu. Srpsko političko vodstvo preuzelo ja u svoju korist matricu „holokausta“ i Svijetu predstavljaju srpski narod usporedivo sa stradanjima židovskog naroda.
Oni se predstavljaju kao „nebeski izabrani narod“ i otvoreno između redaka šalju poruku da je Hrvatska njihova „obećana zemlja“ koju treba osvojiti uništenjem hrvatskog genocidnog naroda. Da bi uništili hrvatski genocidni narod potrebno je uništiti Hrvatsku katoličku crkvu kao sjedište klerofašizma. Zbog toga im je sprječavanje moguće proglašenja Alojzija Stepinca svetim politička zadaća broj jedan, isto onako kako je to bilo u vrijeme diktatora Tita.
Srpska politika uspjela je senzibilizirati međunarodnu zajednicu koja na Hrvatsku vrši snažan pritisak s ciljem bezuvjetnog pomirenja Hrvatske i Srbije. Srbija šalje poruku da Hrvatska ne može postojati kao samostalna država već ju treba staviti pod kontrolu nekog novog konstrukta treće Jugoslavije. Jedino ne znamo kako bi se Angela Merkel ponašala da u Srbiji leži 1572 izmasakrirana tijela Njemaca? Bi li i tada Vučić bio njen lider „ovog regiona“, bili i tada ta nova Jugoslavija bila tako poželjna sa liderom Vučićem ? Na ta pitanja hrvatska Predsjednica i hrvatska politika nemaju odgovor. Njihov jedini odgovor je povlačenje u mišju rupu po onoj Dačićevoj formuli: „Pružimo si ruke i idemo dalje kao da se ništa nije desilo“!

Kuda dalje? „Do vaše i naše istrage“? Ili do novog neizbježnog rata ukoliko se povijesni prijepori ne izvedu na čistac?

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kako se danas čini, zabila si je posljednji čavao u lijes njenog moguće reizbora za drugi mandat. Lavina negativnih komentara radi poziva Vučiću u Zagreb usred velikosrpske „sedme ofenzive“, više nego jasno govori da ona više nije glas onih koji su joj dali svoj glas. Nove glasove morat će potražiti u centru ili lijevom centru, a tu će biti skoncentrirana sva sila njenih rušitelja i razbijača njenog biračkog tijela.