Tuđmanov HDZ i slovenski 'Demos' novu su državu stavili u ruke starih političkih snaga. Važnu je ulogu igrala Udba pri oblikovanju samostalnosti i jedne i druge države.
Beogradski savezni arhiv polako otvara vrata, otvarajući put do istine titoizma. Roman Leljak je upravo objavio materijal iz njegovih njedara: pronašao je dokument o tzv.’ Titovoj sesiji smrti’. On govori o tome kako su partijci pod Titovim vodstvom planirali udbaške likvidacije. Razgovarali su o mjerama protiv političkih protivnika i čistkama u pravosuđu. To se dogodilo u srpnju 1972.godine, kada su lovili i likvidirali većinu hrvatskih oružanih pobunjenika koji su napali Jugoslaviju i pokušali organizirati otpor u BiH (akcija Feniks 72). Jedan od glavnih sudionika bio je Stane Dolanc, Titova desna ruka u kriminalu. Silvo Gorenc je kao glavni šef Udbe potvrdio informacije o likvidacijama u inozemstvu, a Marko Bulc je govorio kao član predsjedništva SFRJ.
Jamačno je ovo jedno od bezbroj svjedočanstava o kriminalnom djelovanju bande koja si je najtežim zločinom (ubijanjem) u revoluciji priskrbila vlast. Njihov je veliki uzor bio Sovjetski Savez ali njihove su metode bile kopije sovjetskih. A kakvi su to ljudi bili? Tko je u Rusiju doveo ideju nasilja? Zašto i kako? Odgovorimo!
Oktobarska revolucija, kao pokretač komunizma u svijetu, dugo se pripremala u Rusiji. Kao njezine prethodnike moramo zasigurno računati ruske anarhiste, počevši od oca modernog anarhizma – Mihaila Bakunjina. Anarhisti su bili ljudi koji su za promjenu vlasti (oduzimanje moći nad ljudskim bićem) prvi predvidjeli korištenje totalnog nasilja, koje bi kao posljedicu imalo strah, i na taj način „omekšalo“ zajednicu, koja će paralizirano podleći novim vladarima. Upravo je taj model koristio komunizam: „revolucija se ne može izvesti u bijelim rukavicama“, ušuljao se Lenjin.
Kada je Bakunjin već bio u godinama, iscrpljen od borbe i bolesti, to je otvorilo vrata novom radikalnom obliku koji se u Rusiji dogodio u obliku Sergeja G. Nečajeva. Shvatio je svoj „poziv“ zaozbiljno. Objavio je knjigu ‘Revolucionarni katekizam’, u kojemu tvrdi da puk s nasilnim djelima treba dotjerati do ludila kako bi postao zreo za revoluciju. Za iste stvari zalagao se u vrijeme “narodnooslobodilačkog rata” i titoizam, inkarniran u osobi Moša Pijade.
Summa summarum: Jean Vioulac na primjer je smatrao da su teze bile previše ekstremne da bi ih ljudi mogli ozbiljno shvatiti. Jedina iznimka bio je Vladimir Ilič lenjin, koji je na osnovu Revolucionarnog katekizma napisao knjigu, koja se je teorijska osnova Oktobarske revolucije, a nazvana je ‘Što činiti’?.
Bakunjin je Nečajeva opremio novcem, a posebno dokumentima koji dokazuju njegovo članstvo u I. Internacionali (njezin je „otac“ bio Karl Marx). Nečajev je odmah osnovao Društvo za opću osvetu (nazvao ga je Sekira). Organizirali su niz nasilnih događaja kojima bi svo rusko kmetstvo privukli revoluciji. 21. studenog 1869. godine su Nečajev i njegovi razbojnici ubili studenta Ivana Ivanova jer je odlučio napustiti skupinu zbog ekstremnog nasilja. Ali grupa nije u djelima revolucionarnih pogubljenja imala dovoljno iskustva: truplo su jednostavno bacili u mraku, gdje su ga vlasti lako pronašle. Sergej Nečajev je uspio pobjeći, ali je otkriven: no budući je Aleksandar II. ukinuo smrtnu kaznu, osuđen je na doživotni zatvor, gdje je 1882. godine umro od skorbuta.
Priča bi bila zaboravljena da ju netko nije učinio besmrtnom. Fjodor Mihajlovič Dostojevski bio je ruski patriot i revolucionar. Da je bio za promjene u društvu, dokazao je tako što je zbog svojeg mišljenja stajao ispred voda za streljanje. Kasnije je služio robiju u Sibiru. Tijekom godina (1872.) je o Nečajevim zločinima napisao jedno od svojih najboljih djela – ‘Bjesovi’. U njemu je osudio revoluciju i revolucionare. Roman govori o kategoriji ljudi, koji su se imenovali profesionalni revolucionarima i kojima je ubijanje svakodnevica. U središtu stoji anarhista Piotr Vierhovenski, alter ego nihiliste Nečajeva. Vladimir Ilič Lenjin je u ‘Bjesovima’ prepoznao kritiku svoje knjige ‘Što činiti’?, stoga je tijekom cijelog svog života izbjegavao bilo kakvu raspravu s Dostojevskim. To je bilo teško s obzirom na to da je pisac bio poznat već u to vrijeme. Suvišno je reći da njegova djela u razdoblju nakon oktobarske revolucije nisu bila najpoželjnija.
Dostojevski je jedan od najvećih moralnih i intelektualnih autoriteta čovječanstva. Ako takav čovjek osuđuje revoluciju i revolucionare, to znači da je s početnim događajima nešto u osnovi pogrešno. Ova spoznaja bi se mogla primijeniti za države koje, gotovo tri desetljeća nakon sloma komunizma i dalje njeguju njegovu baštinu, te na temelju nje planiraju regulirati današnje društvo. Titofilija je samo jedno od lica revolucionarnih užasa kojima je svijet svjedočio u dvadesetom stoljeću. Slovenija i Hrvatska nisu se mogle otrgnuti s pupčane vrpce prethodnog sustava. Naprotiv. Tuđmanov HDZ i slovenski ‘Demos’ novu su državu stavili u ruke starih političkih snaga. Važnu je ulogu igrala Udba pri oblikovanju samostalnosti i jedne i druge države. Ne – u smislu kao što bi to učinio pravi patriot koji voli svoju državu i domovinu – nego jer je u novim institucijama vidjela priliku za svoju renesansu. Da joj je to uspjelo, sada je već jasno. Potrebno je zapamtiti da je njezin šef Josip Perković bio odgovoran za smrt Mire Barešića. On sada služi kaznu, ali zbog drugih zločina. Napokon, revolucionari poput Nečajeva (ili Piotra Verhovenskega) ubijali su zbog ideja. Tito i njegovi (Perković, Mustać) to su činili zbog privilegija koje nudi vlast.
Čitajmo Dostojevskog, kako bismo razumjeli gdje još danas živimo.