Utemeljitelji novog hrvatskoga egzodusa

0
1219

Potrebna nam je hrvatska mladost i njezina želja za nekom drukčijom Hrvatskom!

Političko friziranje hrvatske stvarnosti javnim pouzdaničkim i podaničkim sustavom i objektivnim istraživačkim novinarstvom kojem politička prevladavajuća nasljedna ideologija usmjerava postupke, priklanjanja, objavljivanja, istraživanja, otkrivanja i informativna širenja, u punom je zanosu i zamahu. Jednosmjernost postupanja uvijek se odmiče od anacionalnih društava, skupina i pojedinaca bez obzira na njihovu antihrvatsku kolektivnu paranoju, intelektualnu skučenost, problematičnu obrazovanost, kunsku proračunsku izdašnost, izgrađenu ideološku povezanost s totalitarnom prošlošću i općenito, sve izraženiju ulogu javnog pokoravanja hrvatskog društva i identiteta. Postupnost koja je u nedavnoj bliskoj povijesti dovela do pokušaja vojnog pokoravanja i hrvatskog prostora i njegovih potencijala, te strateških točaka i koridora s tragičnim posljedicama.
Izbjegavajući svaki oblik objektivnog razmatranja i procjenjivanja iracionalnog djelovanja anacionalnih skupina, grupa i pojedinaca prema hrvatskom društvu, ukupna usmjerenost, ipak, nikad ne izostaje prema hrvatskom identitetu i njegovim javnim, intelektualnim, sportskim i tradicijskim nositeljima, bili oni stranke, društva, reprezentacije, pojedinci, ideje ili povijesni temelji suvremene hrvatske samostalnosti. Primirena je bila samo u nedavnim ratnim vremenima, iako nikad posve napuštena, ali se uvijek podizala uz toleranciju hrvatskih vlasti i njezinu kunsku potporu.
Nikad posve racionalno razjašnjen hrvatski fenomen, a još manje razumljiv autodestruktivni obrazac i poriv vladanja Hrvatskom, pogotovo među populacijom koja nikad nije osjetila niti doživjela totalitarnost prošlog sustava, a kojemu se hrvatski anacionalisti inače i danas klanjaju na različitim marševima, hodanjima, kolonama i slično kao drevni Indijanci božanskom totemu.

Utemeljitelji hrvatske krivnje

Loading...

Nema tog događaja u hrvatskoj povijesti i suvremenosti kojem se ne pridaju negativne konotacije s anacionalnog, pa čak i antihrvatskog polazišta, ma koliko ti događaji bili hrvatska civilizacijska dostignuća i prihvaćeni u hrvatskom narodu (a trebali bi biti i u hrvatskoj naciji) kao unutrašnje bogatstvo s kojim se gradi toliko potrebno dostojanstvo, hrvatsko društvo i ukupni hrvatski identitet. Razarajuće djelovanje anacionalnih i izdašno proračunski financiranih nasljednih skupina u funkciji nove hrvatske vlasti, obrazac je novog vremena, a suočavanje s prošlošću samo je jednosmjerna farsa podgrijavanja vječne hrvatske krivnje i aboliranje jugoslavenskog totalitarnog sustava u svim aspektima.
Nikad moderna Hrvatska nije mogla, niti je imala snage osuditi, poput Europe, u koju se dogmatski danas vladajući inače kunu – komunistički totalitarni sustav i konačno ga poslati u prošlost zajedno s ostalim totalitarizmima. Razlikovanje totalitarizama po vremenu, intenzitetu, razinama stradavanja i slično, nije ništa drugo nego postupak abolicije i stvarnog svrstavanja uz prošlost s kojim se u današnje vrijeme amortizira ukupni hrvatski razvoj, usmjerava egzodus stanovništva, destrukcijski djeluje na hrvatsko društvo i negira potreba stvaranja i razvijanja jedne i jedinstvene Hrvatske, zamišljane idealistički u pobjedničkim poratnim godinama…
Vječne jasenovačke i bleiburške priče – namjerno nikad nisu temeljito, znanstveno i egzaktno do kraja i do objektivne istine istražene i zato nikad nisu pospremljene u prošlost, niti su podignute na potrebnu obrazovnu poduku – Hrvatskoj svake godine otkrivaju nove i sve intenzivnije pozadinske udare s kojima se hrvatska mladost ne može miriti, niti s kojima se želi društveno i na svaki drugi način identificirati. Funkcija je hrvatske vlasti razriješiti prošlost putem znanstvenih spoznaja i postaviti okvir sukladan europskom poimanju prošlih totalitarizama, ali nikad nije bilo snage niti ozbiljnijih pokušaja za to, jer se uvijek nasljedno branila obiteljska, interesna, anacionalna i slična pripadnost…
Hrvatska je samostalnost, izborena ratnom pobjedom nad srbijanskom agresijom, u takvim obrascima postupanja hrvatskih vlasti i anacionalnih skupina postajala sve veći teret ushićenog prijelaza s jugoslavenskih na europske širine, uz političko i „znanstveno” prihvaćanje i opravdavanje nevjerojatnog egzodusa koji je zahvatio Hrvatsku. Utemeljitelji stalne povijesne hrvatske krivnje i veliki zagovaratelji europske tradicije i načina života (preziranih, inače, tijekom dugog vremena njihovog totalitarizma), već i samim odmakom od hrvatske simbolike i svakog oblika nacionalnog usmjeravanja, pronalaze smisao. Zato je hrvatski put prema Europi ili, kako nam priopćavaju, put prema zajednici naroda, a ne nacionalnih država, njihov put i način odmaka od hrvatske samostalnosti koju nikad nisu mogli prihvatiti kad ju već nisu mogli vojno zaustaviti…
Sve je ovo već davno mogla i trebala razriješiti hrvatska vlast da nije bila opterećena nasljednim potrebama zadržavanja i čuvanja totalitarnih tekovina, jasno i nedvosmisleno osuđenih od europskih političkih krugova kojima danas tako moderno, civilizacijski, slobodno, napredno, demokratski, ljudsko-pravaški i na svaki drugi način teže.

Glas razuma

Poput opće društvene potrebe zato su odjeknule riječi racionalnog i promišljajućeg Gordana Malića ovih dana, odaslane svim nositeljima jednosmjernog osuđivanja ili pak opravdavanja hrvatskih povijesnih stradanja i svjesnih destruktora građenja hrvatskog zajedništva i živućih apologeta anacionalnog koncepta vladanja nad hrvatskim društvom, prostorom, identitetom i dostojanstvom: Žrtve u Jasenovcu i Bleiburgu nisu jednake, ali ubojice jesu! (Malić, G., Direktno.hr, 12.04.2019.).
Malićev je glas, glas razuma u ovim vremenima velike političke iracionalnosti pri političkom udruživanju i pozicijskom prisvajanju financijskih i materijalnih dobara i isto takve sebičnosti pri vladanju, smiraj za preostale izvan političkog i stranačkog vojnog ustroja, koji još uvijek vjeruju u idealizam i hrvatski iskorak iz prošlosti. Vrijedi ga zato gotovo u cijelosti i prenijeti:
Prije 74 godine negdje u Teznom ubijen je moj djed, žandarm u Nezavisnoj. Moguće vezan pa zaliven krečom. To je u ono vrijeme i na onom mjestu bio ‘dress code’ zarobljenih i strijeljanih od “narodne vojske”. Po svemu što znam bio je pošten obiteljski čovjek, ne neki seoski podnarednik Šojka…
Uglavnom, danas bi se popularno kazalo da je moj djed “nestao na Bleiburgu”, iako nije. Ubijen je na Teznom. Zašto se onda govori o Bleiburgu? Pa zato što je obljetnica ubijenih sve do raspada Jugoslavije bila moguća samo na teritoriju druge države. U Mariboru bi ih uhapsili i sudili. Komemoracija u Bleiburgu zato ima i simboličku vrijednost jer evocira period komunističke cenzure i terora. Ukratko ne samo ratno, nego i poratno razdoblje. Eto, zašto baš Bleiburg.
U Jasenovcu komemoracije nisu bile zabranjene. Naprotiv, imale su najviše državno pokroviteljstvo, iako sam Josip Broz nikad u njima nije sudjelovao. Možda i zato jer je od prvog dana manipulirao brojkama ubijenih. Ubojice iz Jasenovca egzekutirani su kao i cijela Pavelićeva vlada u inozemstvu, bez međunarodne pravne pomoći ili sudskog epiloga. Epilog su malj i pištolj. Za Bleiburg nije odgovarao nitko. Čemu onda služi rat brojki ako su ubojice pobijene ili poumirale u vikendicama u Igalu i Baškoj vodi? Zašto ova povika sa mogila?
Brojke i danas služe isključivo manipulatorima koji relativiziraju zločinačku prirodu oba režima, ustaškog i komunističkog. Jesu li zločinački? Jesu. Jesu li isti? Nisu. A zašto bi i bili? Svaki put kad netko kaže jesu, vrijeđa zdrav razum i znanost historiografsku. Ni jedan režim nije isti. Svaka diktatura ima samo jednu sličnost, njome upravljaju jedan čovjek i jedna partija. U “diktaturi proleterijata“ također.
Nisu iste ni žrtve režima. U pravu je Ognjen Kraus kada kaže da “nisu iste žrtve Jasenovca, Blajburškog polja, Macelja i Teznog“. Točno, niti su jednako nevini ili jednako krivi svi oni ubijeni u Teznom i Macelju. Pa su pobijeni i zazidani vapnom, kao jedan.
U svojoj krivnji bez nevinosti jednaki su samo egzekutori i nalogodavci. Među njima nema razlike. Tko vidi razliku među njima, sudionik je zločina. Makar i 74 godine poslije.
Njegov je osobni osvrt lišen političkog priklanjanja i potrebe novog dokazivanja i izravan je do nužne razine objektivnog razumijevanja. Kao potreban okvir političkog djelovanja. Kad bi se htjelo…

Europska utrka iz Hrvatske prema Europi

Gotovo irealno djeluju poruke hrvatskoj nezainteresiranoj biračkoj populaciji u novoj europskoj utrci iz Hrvatske, a uzdizanje je Europe prešlo sve granice ovisnosti i napuštanja nacionalnih hrvatskih potreba. Želimo Europu bez granica, Europu kao zajednicu naroda, želimo očuvati liberalnu Europu, želimo slobodu, otvorene granice, slobodan protijek radne snage, želimo uvijek slobodno tržište, želimo Europi sve najbolje, želimo, želimo… apsolutno što si Europa i sama želi. Pristup europskim izborima, bez obzira na razumljivu ljudsku slabost i potrebu za financijsko-materijalnim pozicijama, razumnom promatraču izgleda kao napuštanje Hrvatske, kao novovjeki odlazak, a njegovi nositelji se doimaju kao novi utemeljitelji hrvatskog, po ne znamo kojeg puta po redu – egzodusa.
Politička predstava okrenutosti Europi i europskim, kako kažu, vrijednostima, hrvatske nacionalne potrebe gotovo niti ne spominje, a glas se razuma nije niti čuo o usmjeravanju radne snage prema gospodarskim potrebama, željama i profitima liberalne Europe koju treba po našim udivljenim trkačima braniti svim sredstvima. Poput Prozora. Koga uostalom briga u istoj toj Europi što će biti s društvima i gospodarstvima iseljeničkih europskih zemalja kojima se uzima najvrjednije što imaju – ljudska populacija. Koga briga za Hrvatsku i njezinu budućnost u zajednici naroda? Kineze, vjerojatno i možda? Zbog hrvatske populacije? Ne nego zbog hrvatskog teritorija, akvatorija i geostrateškog položaja i vrijednosti hrvatske obale. Stanovništvo je u tome nebitno i može slobodno otići po želji, trpljenju, nezadovoljstvu ili već pronađenom razlogu. Teško je u to sve povjerovati, ali se događa pred našim očima i u našem vremenu…
Zato nam je potrebna hrvatska mladost i njezina želja za promjenama, za nekom drukčijom Hrvatskom i za građenje nekog novog koncepta Hrvatske. Ma kakva ta mladost bila po njihovom poimanju i kako ju nazivali, svi ti novi utemeljitelji novog hrvatskog egzodusa…