Ako iz Vučićeve radionice ili, pak, iz kabineta Milorada Dodika uvijek iznova čujemo nepromišljene usporedbe sadašnje Republike Hrvatske s 'Nezavisnom Državom Hrvatskom', svatko tko živi u ovoj državi, članici Europske unije, koja se trudi pridržavati se suvremenih civilizacijskih postignuća, nekim pukim automatizmom bit će skeptičan prema slici NDH, njihovih historiografa. Na nama je da budemo što objektivniji u prikazu tamne strane naše povijesti.
Odjel za filozofiju Sveučilišta u Zadru organizirao je prošlog tjedna, u suradnji sa Zakladom „Konrad Adenauer“, znanstveni skup na temu „Utjecaj totalitarne prošlosti na demokratsku sadašnjost”. Ovo je već peta konferencija koju je dr. Michael Lange, voditelj Zaklade „Konrad Adenauer“ u Hrvatskoj, organizirao na Sveučilištu u Zadru. Zbog zanimljivosti teme pozvali smo dvojicu članova Plenkovićeva Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, kolege Ivicu Lučića i Mladena Ančića. Lučić nas je u svom izlaganju uglavnom informirao o radu spomenutoga Vijeća, naglasivši primarno pozitivne aspekte dvaju dokumenata u kojima su načelno osuđeni totalitarizmi ustaškog i komunističkog režima. Nažalost, naš poziv za sudjelovanjem na konferenciji, zbog puta u inozemstvo, nije mogao prihvatiti prof. dr. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta, pa je propuštena prilika da trojica članova Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima iznesu svoja različita gledišta o nekim segmentima osude totalitarnih režima.
Moj je prigovor bio da Vijeće nije uzelo kao kriterij „ideju parlamentarne demokracije“, po kojoj bi se moglo na jednak način osuditi sve totalitarizme u hrvatskoj povijesti, poglavito komunistički režim. U svome sam izlaganju konstatirao da je nakon završetka rada Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, Hrvatska jedna od rijetkih zemalja s komunističkom prošlošću koja se, nažalost, nije uspjela ozbiljnije uhvatiti u koštac s posljedicama vladavine totalitarizma iz komunističkog vremena. Štoviše, stječe se dojam da je učinjen korak unazad. Tvrdnje da će postignuća Vijeća pridonijeti smanjivanju tenzija i podjela koje smo imali posljednjih godina, najobičnije je prodavanje magle u režiji Plenkovićeve političke demagogije. Da je kao kriterij prosuđivanja totalitarne prošlosti prihvaćena ideja parlamentarne demokracije, otpala bi uobičajena praksa veličanja antifašizma, iz jednostavnog razloga, jer je po završetku Drugog svjetskoga, tj. nakon pobjede nad fašizmom, srušen jedan totalitarni režim, a uspostavljen drugi, koji je vremenski trajao jedanaest puta duže nego NDH. Obračun s „klasnim neprijateljem“, kao nastavak „antifašističke borbe“ nakon uvođenja diktature Komunističke partije Jugoslavije, dakle s građanima koji su zagovarali model parlamentarne demokracije, potvrda je da se antifašisti u pogledu ostvarenja ideje demokracije, nisu supstancijalno razlikovali od pristaša fašizama. Moj komentar je bio da fašizam i antifašizam, kao politički fenomeni, jednako zavrjeđuju hegelovsku negaciju, odnosno sintezu u ideji slobode i demokracije. Antifašizam u Hrvatskoj, kao trajna borba protiv uvođenja demokratskog parlamentarizma i kao obračun s protivnicima komunizma, zavrjeđuje sa stajališta suvremenog civilizacijskog postignuća jednaku osudu, kao i sve forme fašizma u širem značenju riječi.
Kolega Mladen Ančić, povjesničar na Sveučilištu u Zadru, precizno je izložio višeznačnost pojma „antifašizam”, pokazavši da je jedna od njegovih stečevina bila također podjela Poljske između Staljina i Hitlera. Kao primjer uspješnog „antifašista” u Hrvatskoj, Ančić je naveo Stipu Mesića. Nakon potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnoga jezika, koja je objavljena u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967., Mesić je, pozivajući se na kriterije „revolucionarne prakse”, kao zastupnik u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske zahtijevao hitno hapšenje Miroslava Krleže, jednog od potpisnika Deklaracije, s obrazloženjem da je fašizam ponovno na djelu. Potpisnike deklaracije, Mesić je kao komunistički saborski zastupnik, nazvao „političkim diverzantima koji razaraju temelje Jugoslavije“. Nakon uspostave demokratske vlasti i dolaska HDZ-a na vlast, Mesić je od samoga početka obnašao najviše stranačke i državne funkcije, među ostalim – predsjednika Vlade i predsjednika Sabora. Kasnije je politiku svoga mentora Tuđmana okarakterizirao kao nacionalističku, pozivajući se na antifašizam kao kriterij obračuna s neistomišljenicima iz partije kojoj je bio suosnivač. Mesić je u demokratskoj Hrvatskoj uzdignuo antifašizam na razinu nove političke podobnosti, koji se sve više svodio na vazalstvo međunarodnim centrima moći.
Zanimljivo je bilo slušati predavanje kolege, Borisa Havela, s Fakulteta političkih znanosti o antisemitizmu i islamofobiji. Havel je postavio pitanja, u kojoj mjeri se islam danas tumači sa stajališta pitanja o Hudejbijskom miru. Riječ je o pragmatičnom primirju koji je prorok Muhamed sklopio s pristašama politeizma u Meki, kako bi osvojio ostatak arabijskog poluotoka. Kad je vojno ojačao, Muhamed je prekršio Hudejbijsko primirje i osvojio Meku. Metafora Hudejbijskog mira, često se koristila u političke svrhe. Među inima, Mustafa Cerić, bivši glavni imam zagrebačke džamije i reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, poznat je po tvrdnji da se muslimani prema europskim kršćanima trebaju odnositi po kriterijima Hudejbijskoga mira. Sličnu formulaciju upotrijebio je palestinski revolucionar, Jaser Arafat, nakon što je s izraelskim premijerom, Jichakom Rabinom, potpisao mirovni sporazum u Oslu 1993. godine, zbog kojega je godinu dana kasnije dobio Nobelovu nagradu za mir. Nakon potpisivanja mira u Oslu, Arafat je objasnio palestinskoj javnosti da je riječ o Hudejbijskom miru.
Davor Pećnjak, kolega sa zagrebačkog Instituta za filozofiju, sustavno je analizirao ideologizaciju filozofije kao struke, te ilustrativno pokazao kako su bivši marksisti brzo i vješto odbacili „partijske šinjele” i obukli demokratsko ruho. Da paradoks bude veći, dvojica od njih, Ante Čović i Gvozden Flego, postali su veoma brzo ministri znanosti u demokratskoj Hrvatskoj. Pećnjak je sustavno analizirao transformacije dr. Ante Čovića u proteklih četvrt stoljeća, koji je kao Kangrgin asistent doktorirao s apologetskom temom, „Markizam kao filozofija svijeta”, tri mjeseca nakon pada Berlinskog zida i urušavanja totalitarnog komunističkog sustava diljem Europe. U njegovoj službenoj biografiji na Filozofskom fakultetu, odnosno na rektoratu Sveučilišta u Zagrebu, ne spominje se više naslov disertacije. Stoji samo napisano: „Doktorsku disertaciju obranio je 1989. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1976. je zaposlen na Katedri za etiku Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.” Imao je neobičan privilegij da je trinaest godina mogao raditi kao Kangrgin asistent, kako bi napisao disertaciju koja, po njegovu sudu, nije više vrijedna spomena ni u vlastitoj službenoj biografiji. Pećnjak je naglasio da će ostati nejasno po kojim je kriterijima i zaslugama bivši marksist Čović imenovan za ministra znanosti, tehnologije i informatike u Vladi demokratskog jedinstva Republike Hrvatske, 1991.-1992. godine. Pritom nije propustio spomenuti kako se duh marksističke prošlosti reflektira u sadašnjoj Čovićevoj funkciji prorektora za organizaciju, kadrovski razvoj i međusveučilišnu suradnju na Sveučilištu u Zagrebu. Kadroviranje i kadrovski razvoj, rekao je kolega Pećnjak, bile su glavne značajke marksističkog kreiranja društvene prakse.
Da je svako povezivanje sadašnje Republike Hrvatske s ustaštvom i ustaškim režimom deplasirano, bilo je razvidno iz izlaganja kolege, Alana Labusa. Labus je na veoma pejorativan način prikazao sve segmente antidemokratske vlasti ustaškog režima “Nezavisne Države Hrvatske”, pa smo tijekom diskusije gotovo jednoglasno došli do zaključka kako, zapravo, ne postoji „tertium comparationis” za zajedničke karakteristike između ustaškog režima i demokratske Hrvatske.
Netko je od sudionika u raspravi spomenuo najnoviji članak Mirjane Kasapović, sveučilišne profesorice u mirovini na Fakultetu političkih znanosti – „Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina”, objavljen u najnovijem broju časopisa „Politička misao”. Kolegica Kasapović oštro je oplela po revizionizmu u suvremenoj hrvatskoj historiografiji, pri čemu se pokušava ublažiti ili negirati zločine u NDH, odnosno navodi da ih treba „desrbizirati i dejudeizirati”. Za logor u Jasenovcu, novija revizionistička historiografija, pokušava naglasiti da je bio primarno „radni i sabirni logor, a ne koncentracijski logor smrti”. Nije mi drago da se politolozi osvrću na ove teme, koliko god mi draga bila profesorica Kasapović. Revizionizmu jasenovačkog narativa i vladavine NDH, po mome mišljenju, najviše je pridonijela novočetnička historiografija iz dvije susjedne države, primarno zbog uveličavanja jasenovačkih žrtava do milijunskoga iznosa. Običan smrtnik vidi u tome jedno političko manipuliranje, pa je sklon dovesti u pitanje i „realne cifre”, jer je pitanje realnosti stvar historiografskog konstrukta.
Ako iz Vučićeve radionice ili, pak, iz kabineta Milorada Dodika uvijek iznova čujemo nepromišljene usporedbe sadašnje Republike Hrvatske s „Nezavisnom Državom Hrvatskom”, svatko tko živi u ovoj državi, članici Europske unije, koja se trudi pridržavati se suvremenih civilizacijskih postignuća, nekim pukim automatizmom bit će skeptičan prema slici NDH, njihovih historiografa. Na nama je da budemo što objektivniji u prikazu tamne strane naše povijesti. Veliki je napredak u svijesti o slobodi, da nakon članka kolegice Kasapović, nitko nije uhićen ili priveden na informativni razgovor. Ali je sramota, da je kolega Ivica Šola dobio otkaz kao suradnik Globusa nakon kritike druga Gvozdena Flege. Da podsjetimo, Gvozden Flego je član Nadzornog odbora Hanze Medije. Vremena se mijenjaju, totalitaristički marifetluci ostaju.