Dado kao Dado, srčani Franjin HDZ-ovac, zbog legitimnog posjeta vlastitoj HDZ-ovoj središnjici - izbačen je iz rođene stranke. A, zapravo, čini mi se da bi Plenković bio sretan da mu Dado i još pet HDZ-ovih 'istanbulskih disidenata' sruše Vladu, jer ovo mu je idealan tajming za prijevremene izbore pokraj uništene ljevice i nekonsolidirane desnice. Imao bi koga optužiti da su opet srušili vlastitu Vladu i riješio bi se elegantno desne frakcije koja mu smeta na putu prema velikoj koaliciji
„Velebitski Dado“ – zato što izgleda kao odvaljen od velebitskih stijena i po karakteru i po fizičkom izgledu. Nedavno je imao prometnu nezgodu na svom motoru pri brzini od oko 200 km na sat i prije bi se moglo reći da su teže ozljede pretrpjeli njegov motor i tvrdi asfalt, nego on. Uostalom, po njegovom energičnom „osvajanju“ HDZ-ove središnjice, vidi se da mu nije ništa, niti će mu išta biti bez obzira na to što ga je Plenković izbacio iz HDZ-a. To Dadi može biti samo kompliment, dobar start za nastavak nezavisne političke karijere.
Plenković je, inače, u paničnom strahu od svakog mogućeg prosvjednog okupljanja pa je tako, da bi spriječio „kulturnjačke“ prosvjede protiv konzervativnog modela obrazovne reforme, brže bolje imenovao liberalku Blaženku Divjak na čelo Ministarstva obrazovanja, nakon što je drčno branio prof. Barišića. I onda ga smijenio kada je ovaj dokazao da nije plagijator!?
„Kulturnjaci“ više ne prosvjeduju ni protiv politika Ministarstva kulture, jer je Plenković po zahtjevu Pupovca, Furija Radina i Vesne Pusić razvlastio najpopularnijeg HDZ-ovog ministra, Zlatka Hasanbegovića, imenujući sebi po anemičnosti blisku Dubrovkinju, Ninu Obuljen Koržinek. Nisam siguran da u tom imenovanju nema utjecaj i to što je i sam Plenković gosparski zet!? Sve su to bili torbarski preduvjeti za sklapanje male-velike koalicije sa HNS-om, a jadničci iz Mosta nisu ni svjesni da su bili žrtvovani još prije početka parlamentarnih izbora, kada ih je Plenković lažljivo nazvao strateškim partnerima, da bi ih prvom prilikom na nedemokratski način iz tog partnerstva protjerao.
Mostovci su se ponadali da će od Plenkovića dobiti nagradu što su državnim udarom srušili Karamarka i Oreškovićevu vladu, a umjesto nagrade dobili su „vritnjak“, „marš napolje iz Vlade“ i sada se čudom čude i ne shvaćaju kako, u pravilu, u politici i životu prolaze Jude i veleizdajnici. A kako bi i shvatili kada ih vodi psihijatar koji se i sam na jednoj zagrebačkoj klinici liječi od psihijatrijskih poremećaja, a s obzirom na zakon o liječničkoj tajni ne možemo precizno doznati o čemu se točno radi. Samo su puka kuloarska nagađanja da se radi o biseksualnom poremećaju ličnosti, a okidač za pojačavanje simptoma navodne bolesti bio je, valjda, taj što ga je napustio njegov dugogodišnji prijatelj Vlaho Orepić.
Šeksovi ‘gremiji’ i ministar Bošnjaković u akciji
Vlahi Orepiću i Marku Vučetiću odjednom se svidio Plenković, kao što se nedavno Plenković svidio štipoguzu Junckeru, pa oni u pričuvi kao puške čekaju da se pojavi još HDZ-ovih istanbulskih disidenata poput Dade velebitskog i eto njih u vladajućoj većini. Jedan od onih u Plenkovićevoj pričuvi je i notorni Jugoslaven, Bojan Glavašević, a koliko je još skrivenih torbarskih kandidata za novo preslagivanje na putu u veliku koaliciju – sam Bog zna.
Nasuprot Dadi velebitskom, isprsio se Lovre Kuščević iliti „faljenisusek“, pandan „očenašeku“ s Pantovčaka. I eto ti našeg Lovre, isprsi se kao bračka stijena i pozdravi smjelo sa „Hvaljen Isus i Marija“, a onda za tri sekunde, dok pijetao još nije ni zakukurikao, digne ruku za Istanbulsku konvenciju. Katolici inače misle da mogu sagriješiti, da je to ljudski, jer imaju instrument ispovijedi pa će im sve biti oprošteno, osobito ako se u bliskoj budućnosti, kao muslimanski suncokret okrenu na drugu ideološku stranu. Ne bih baš kazao da je to tako, jer ratifikacijom Istanbulske konvencije prekršeni su neki osnovni Božji zakoni, a posljedice dizanja „faljenisusekove“ ručice, osjećat će još dugo novi naraštaji Hrvatica i Hrvata.
A da se „faljenisusek“ nije pokajao, niti ispovijedao, dokaz je tome „munjevito“ prebrojavanje i kontroliranje potpisa prikupljenih na inicijativnim referendumima. Za 80 dana Lovre nije vidio ni jedan potpis, a neće ga vidjeti ni promatrači iz referendumskih inicijativa, jer im je „faljenisusek“ zabranio demokratsko pravo narodnog nadzora kontrole potpisa. Dakle, Lovre je protiv izmjene Izbornog zakona, on je za Istanbulsku konvenciju, on je protiv bilo kakvog referenduma. A što će? Ako je Plenković protiv, onda je jasno da je i „faljenisusek“ protiv i da to nikada neće smatrati svojim grijehom, ni utegom za vlastitu savjest…
Andrej Plenković zbog svog anemičnog habitusa inače se strašno boji prosvjeda i okupljanja hrvatskog naroda, jer iza toga uvijek miriše neki tihi državni udar. Jedino se ne boji prosvjeda kulturnjaka, genderističkih NVO udruga, neoliberala i Jugoslavena, jer kad oni dreknu da je Hasanbegović ustaša, on umiri prosvjede tako što lustrira ustašu Hasanbegovića koji se u mladosti usudio na glavu staviti HOS-ovu kapu iz Domovinskog rata. Priča se da se anemično stanje Plenkovića osobito pogoršalo kada je dobio poziv za mobilizaciju radi obrane Hrvatske, pa su tu uskočili u pomoć mama i tata konfederalisti, u strahu da njihov sin ne bi slučajno sudjelovao u stvaranju suverene Republike Hrvatske.
Takvu ideološku sramotu ipak ne bi mogli pretrpjeti, pa je mladi i snažni Plenković bio hitno demobiliziran zbog teške bolesti anemije. I kakva je onda razlika između njega i Freda Matića koji je bio ministar s dijagnosticiranim PTSP-om, a ovaj je premijer s dijagnosticiranom anemijom zbog koje nije mogao braniti Hrvatsku? Kako danas brani Hrvatsku, svjedočimo svaki dan!?
Ali, vratimo se mi državnim udarima koje je Plenković prvi put nanjušio kada su domoljubi prosvjedovali protiv ratifikacije IK-a u Zagrebu i Splitu. Počeo se događati narod koji mu viče: „Izdaja!“ i „Odlazi!“, a Plenković više nema koga smijeniti da bi taj narod utišao, jer ako izbaci Pupovca kako bi zadovoljio ustaše, pada mu Vlada. I nekako se ta Istanbulska parada smirila, kad iza ugla prijeti novi državni udar. Hrvatska nogometna reprezentacija ide na Svjetsko prvenstvo i ako slučajno osvoji medalju, evo ti nove parade i novog događanja naroda s intencijama državnog udara.
Da bi se to spriječilo, Šeksovi „gremiji“ preko ministra pravosuđa Bošnjakovića, dobivaju zadatak da se Luku Modrića i Dejana Lovrena utamniči, a ako ih se ne može utamničiti da se protiv njih podigne i potvrdi optužnica 7 dana prije početka Svjetskog prvenstva u nogometu. Isto tako, sud u Osijeku dobiva nalog da se Zdravka Mamića osudi na više od 5 godina zatvora, što automatski znači njegovo utamničenje. I utamničili bi ga kada bi Mamić bio glup!? Trebalo je destabilizirati hrvatsku nogometnu reprezentaciju, preko onoga koji ju je stvorio i ubiti u pojam one igrače koji su simboli i nositelji igre naše reprezentacije. Ali, ništa to urotnicima nije pošlo za rukom, a Modrić i Lovren su bili nositelji igre naše reprezentacije i iz inata osvojili srebro zlatnog sjaja.
Brutalni Plenkovićev sukob interesa!
Spremao se veličanstveni doček presretne hrvatske nacije, a za Plenkovića je to u prijevodu značilo veličanstveni državni udar. Jer, ako išta mrzi, onda mrzi puno Hrvatica i Hrvata na jednom mjestu…
I tako ministar Božinović, koji nije trepnuo okom kada je na mig Bude Lončara trebalo razoružati hrvatsku teritorijalnu obranu, smišlja urotničku strategiju, kako spriječiti državni udar i masovno okupljanje Hrvata neviđeno do tada. Premda su sigurnosne procjene bile da su rizici putovanja reprezentativaca od aerodroma do Trga isti kakvi su bili prilikom posjete Hrvatskoj sv. Oca Ivana Pavla Drugog, Božinović pribjegava totalnom iscrpljivanju naših iscrpljenih reprezentativaca i totalnom iscrpljivanju mase oduševljenog puka koji ih je čekao u špaliru tijekom cijelog puta. Čekali su i padali u nesvijest, ali nisu odustali. Nema zaštićenog koridora, nema policije na svakih 20 metara i autobus se zaustavlja, doslovno blokira na svakih 50 metara.
Vozačica autobusa to nikada neće zaboraviti, jer umjetnost je voziti autobus kroz masu 0,5 km na sat, a da to nikada u autoškoli nije učila. Cilj je bio da autobus sa reprezentativcima i ustaškim uljezom Thompsonom, nikada ne stignu na Trg i da masa zaglupljenih katolibana izgubi strpljenje i napusti Trg. Ali, mic po mic, autobus nakon 7 sati maltretiranja ipak stiže na cilj u sveopćem oduševljenju Hrvatica i Hrvata, bez i jednog incidenta. Papa Ivan Pavao ll., rutu od aerodroma do katedrale prošao je za manje od sat vremena i vjerojatno je on bio u boljoj fizičkoj kondiciji od naših umornih reprezentativaca.
A prava panika je nastala tek kada se Thompson dočepao mikrofona. Eto ti, šta smo rekli, ustaški državni udar!!!??? Alo, Bandiću, ako si vjeran koalicijski partner isključi tom ustaši struju, razglas, nema matrica, nema pjevanja, nema ispunjavanja želja bezobraznim nogometašima koji su se usudili biti drugi na Svijetu. I bi tako! Sve to pažljivo je slušao lukavi Plenkovićev PR-ovac Macan i sutradan blebnuo ono što je čuo iz usta užeg Plenkovićevog kabineta. I eto, ode Macan iz kabineta zbog izjave o državnom udaru, ni kriv ni dužan! Plenković je zaradio koji politički bod u očima desnice, jer je nogom u guzicu Macanu poslao poruku da Macan blebeće gluposti i da nikakvog pokušaja državnog udara nije bilo.
No, međutim, već je unaprijed bila spremna Macanova zamjena u liku i djelu sina Gorana Milića, inače doajena jugoslavenskog novinarstva. Tko onda savjetuje Plenkovića? Senior ili junior Milić? Tko savjetuje sina Milića? Tko je bolji? Macan ili Goran Milić? Ili je to sve ista mentalno komunistička bulumenta…?
Ali vratimo se mi Dadi velebitskom i događanju ličkog naroda, što opet Plenkoviću neodoljivo miriše na državni udar. A Dado kao Dado, srčani Franjin HDZ-ovac, zbog legitimnog posjeta vlastitoj HDZ-ovoj središnjici izbačen je iz rođene stranke. Zapravo, čini mi se da bi Plenković bio sretan da mu Dado i još pet HDZ-ovih „istanbulskih disidenata“ sruše Vladu, jer ovo mu je idealan tajming za prijevremene izbore pokraj uništene ljevice i nekonsolidirane desnice. Imao bi koga optužiti da su opet srušili vlastitu Vladu i riješio bi se elegantno desne frakcije koja mu smeta na putu prema velikoj koaliciji.
Nisu, valjda, Stier, Kovač i ekipa toliko glupi da će sami sebe eliminirati s Plenkovićevih izbornih lista pa makar se na njima nalazili i kao smokvini listovi za prikupljanje preferencijalnih glasova? Sve dok su u stranci, imaju šanse stranku mijenjati iznutra i HDZ vratiti demokršćanskoj kući! Trebaju strpljivo čekati, a u protivnom, ako izađu iz stranke napravit će grupno samoubojstvo iz zasjede… Ne bi me iznenadilo da Plenkovićevi „gremiji“ za urotu i sve puzajuće državne udare na kraju optuže Tomislava Karamarka koji je HDZ podigao iz pepela, kao feniks nakon Sanaderovih vratolomija, a koje neodoljivo podsjećaju na Plenkovićev stil autokratskog vladanja, sa debelom sjenom grupe Borg koja pada na Banske dvore. Izmišljena afera „Konzultantica“ mala je beba u odnosu na ovaj brutalni Plenkovićev sukob interesa!
Zaleđena transformacija hrvatskog društva
Jedini se pravi državni udar u Hrvatskoj dogodio kada su urotnički srušene politike Domoljubne koalicije, politike lustracije i politike borbe protiv uvoznog lobija. Lustracija je potpuno zaustavljena, arhivi zatvoreni, a uvozni lobi je nagrađen kroz nakaradni „Lex Agrokor“, što se direktno reflektira na masovno iseljavanje iz Slavonije i Baranje i drastičan porast uvoza poljoprivrednog smeća od proizvoda koje pošten svijet u Europi neće ni pogledati.
Bez ikakve sumnje, državni udar učinjen je unutar HDZ-a i unutar Vlade Republike Hrvatske kada je novi režim Andreja Plenkovića urotnički srušio politike vlastite stranke i na taj način zaledio transformaciju hrvatskog društva iz dogovorne u tržišnu ekonomiju, tranziciju iz mentalno komunističke svijesti diktatorske Titove Jugoslavije prema istinskoj demokraciji i slobodi.
Jer, ako je cilj bio, navodno, nesposobni Karamarko, onda su trebali ukloniti njega, a kompetentno nastaviti provoditi politike koje su programski usuglašene na svim stranačkim tijelima HDZ-a u dogovoru s koalicijskim partnerima. Konačno, operativne politike na temelju usvojenog programa, ne operacionalizira premijer, nego resorni ministri. Danas je kristalno jasno čak i onim polupismenim promatračima, da cilj državnog udara nije bio Tomislav Karamarko, već njegove domoljubne politike, kao što cilj udara na Hasanbegovića nije bio Hasanbegović, nego njegovo striktno provođenje domoljubnih politika.
Danas se ti lopovi i urotnici koji su učinili pravi državni udar panično boje svaki put kada se iza ugla okupe tri Hrvata, pa u delirijum tremensu, opijeni koktelom alkohola i vlastodržja, vide državne udare kao bijele miševe. Jedan od tih bijelih miševa je i Dado velebitski, koji od vjernog člana Franjine stranke, odjednom postade državni neprijatelj broj jedan. Tako je to kada se razmišlja srcem koje te uvijek može izdati, tako je to kada se ne držimo stare poslovice: „Um caruje, a snaga klade valja…!“