Velika koalicija s teroristima

0
553
Grgur Zucko/PIXSELL

U Ljubljani je naime sve spremno na veliku koaliciju sa teroristima. Bez obzira na to, što kaže puk. Bez obzira na to, što kaže Europa.

U Europi se događaju nevjerojatne stvari, na makro i mikro razini. Primjer prvoga je formiranje velike koalicije između Angele Merkel i Martina Schulza. Kao i obično, drugi je partner u takvoj koaliciji bitno degradiran, zato ankete (npr. agencije Forsa, za televiziju RTL) pokazuju slobodan pad SPD-a, Schulzove stranke. Na drugome je mjestu Alternativa za Njemačku (AfD), kojoj prouzročeni kaos migracija daje ‘vjetar u jedra’. Ne smijemo zaboraviti da je Schulzova ideja (Schulz je inače liječeni alkoholičar sa završenom osnovnom školom, što predstavlja odličnu kombinaciju za lidera?!) o ujedinjenim državama Europe, zapravo multietnička i multikulturalna Europa s nasilnim migrantima u njedrima. AfD je logična reakcija na takvo ludilo.

Na mikro razini se ističe slovenska politika. Današnja vlast, koja u Sloveniji nema nikakvu potporu (ankete pokazuju da vladu ne podržava niti četvrtina birača) odlučila se za spektakularno priznanje Palestine. Ideja je došla od ekstremno lijeve stranke – ‘Levice’, koja njeguje titoizam u njezinoj najizravnijoj varijanti. Zauzimaju se za samoupravu, kolektivizaciju i nacionalizaciju, a protive se NATO-u i EU, itd. SFRJ je za njih zenit povijesti, a JNA najbolja vojska svih vremena, od Aleksandra Velikog na dalje.

Loading...

Erjavec: ‘Slovenija želi priznati Palestinu’

Istina je da je ideja o priznavanju Palestine opasna i suprotna sa svakom logikom. Već se nekoliko puta pojavila, ali nije trajala dugo. Solističko priznanje su sve vlade RS posljednjih godina odbile, jer Bliskom istoku ne bi bilo u korist, a Sloveniji mogla bi kombinacija ovakvog tipa nanijeti samo štetu. Ali uprkos svemu: priznanje Palestine je upravo sada ušlo u parlamentarnu proceduru. U ožujku ili travnju bit’ će i prihvaćeno. Posljedice: zasigurno pogoršanje odnosa sa SAD-om i Izraelom. Obje su države Sloveniji važni gospodarski partneri. I obje su zemlje među najutjecajnijim na planetu.

Karl Erjavec se poziva na to da su mnoge europske zemlje priznale Palestinu, a većina njih (izuzev Švedske i Vatikana) su zemlje istočne Europe.

Pri tome nitko ne govori da su zemlje istočne Europe Palestinu morale priznati u trenutku kada su bile dio Varšavskog pakta. Naredba je stigla iz Moskve i nitko u istočnoeuropskim satelitima nije mogao niti pomisliti oglušiti se na istu. Moskva je u trenutku hladnog rata bila u ratu s Izraelom. Titova je Jugoslavija posredovala u korist palestinskih terorista: naime PLO je bila prvenstveno teroristička organizacija. Sovjetima je Broz nudio logističku podršku za let aviona koji su sudjelovali u izraelsko – arapskim ratovima. Tito se ponašao kao da je sam osobno bio u ratu s Izraelom. A njega je morala slijediti čitava SFRJ.

Navodimo svjedočenje jednog od najatraktivnijih slovenskih disidenata, Viktora Blažiča, koji je tada bio zaposlen u najvećoj slovenskoj novinarskoj kući – Delu: „Voditelj redakcije mi je na stol položio odrezak koji je donosio najnovije vijesti Ministarstva vanjskih poslova iz Beograda. Poruka je bila više nego jasna: sada je moguće izvještavati o ratnim događajima samo na način „kao da smo u ratu s Izraelom.“ (Viktor Blažič, ‘Doba šutnje’). Riječi se konkretno odnose na događaje tijekom arapsko – izraelskog vojnog sukoba 1973. godine.
Nije teško zaključiti da se Slovenija ponovno bavi prosovjetskim refleksom, koji je jedino logično objašnjenje zašto samostalno priznaje državu koja postoji samo teoretski. To je još jedan korak u arsenalu ideološke diskriminacije, kojim si sadašnja vlada pokušava osigurati prvenstvo u društvu.
U Sloveniji, u javnom diskursu moguće je samo artikulirati ono što nije u suprotnosti s doktrinom ex-sovjetskog imperijalizma, čija je podvrsta titoizam. Zbog toga je Karl Erjavec bio 13 puta u Moskvi, ali niti jednom u Washingtonu. Zato je Putin dobrodošao gost Ljubljane. Medijsko jednoumlje koje vlada, pozdravlja takvu vrstu poteza. Kritike u javnosti nije moguće pratiti. Disidenca je utuškana. Vlada će priznati Palestinu, čak i ako se većina građana ne slaže.

Nacionalno nasilje manjine nad većinom nije ništa novo. Milovan Đilas je takvo mjesto opisao prije 60 godina. Rekao je: „Ideološka diskriminacija je preduvjet postojanja komunističkog sustava. Druge vrste diskriminacije čovjeka su uglavnom fizičke, dok ideološka diskriminacija utječe na osobu gdje je najviše svoja – u njezinu biću. Ideološka diskriminacija je s jedne strane zabranjivanje drugih ideja, a s druge strane, nametanje isključivo vlastitih.
Zato što je tiranija nad razumom najcjelovitija i najokrutnija forma nasilja, s njom počinju i završavaju sve druge tiranije.“ (Milovan Đilas, ‘Novi razred’)

Prosovjetski komunizam u Sloveniji prijetnja je i susjedstvu. Hrvatska je zaključana između dva satelita postsovjetskog imperijalizma, između Slovenije i Srbije. Razlika je jedino u tome što je Slovenija već do kraja usavršila vazalno ponašanje prema ruskim medvjedima, a Srbija „ove manire“ još uči. Kada bi neko rekao nešto tako u devedesetim godinama, proglasili bi ga luđakom. Ali danas je to zbilja. U Ljubljani je naime sve spremno na veliku koaliciju sa teroristima. Bez obzira na to, što kaže puk. Bez obzira na to, što kaže Europa.