Vlade i njihove sjene

0
633
Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Pišem ovo upravo u toj zamišljanoj Švicarskoj, u Wilu, u neposrednoj blizini Bodenskoj jezera i granica sa susjednom Njemačkom i Austrijom. Uređeno društvo i prostor oko nas u rano proljeće i svijest naših iseljenika prema zemlji zajedničkih poslijeratnih vizija koju su morali iz različitih razloga napustiti, donosi nam novi osjećaj zajedništva i potrebu za konačnim povezivanjem

Hrvatska je naših dana, neka druga zemlja, niti malo nalik na zamišljanu nakon bljeskovitih i olujnih vremena i demonstracija moći Hrvatske vojske i policije sredinom devedesetih, prilikom oslobađanja Hrvatske od agresorskih pokušaja kontrole hrvatskog prostora i stanovništva i ostavljanja u funkciji totalitarnog režima bivše države, kojeg je takvim proglasila i Europa. Malo je tko tada zamišljao i vjerovao u bilo kakav oblik vraćanja političkog determinizma i načina pokoravanja Hrvatske iz vremena prije devedesetih, a još manje u manjinsku i europsku uvjetovanost hrvatskog razvojnog puta i donošenja temeljne nacionalne strategije oslobođene, samostalne i suverene nove hrvatske države. Zapravo nitko od ratnih i političkih sudionika oslobađanja i građenja novog hrvatskog društva na temeljima ratnih pobjeda, velike unutrašnje snage, neupitnog vjerovanja i beskrajnog idealizma, za razliku od prikrivenih aktera s današnje političke koalicijske scene koji se nikad nisu posebno trudili prihvatiti Hrvatsku kao svoju zemlju ili barem zemlju u kojoj djeluju, ubiru i upravljaju u interesu svoje djece.
Nije Hrvatska mogla biti vojno pokorena bez obzira na veliku silu koja je krenula prema zapadu, europsko i svjetsko nerazumijevanje, plansku razoružanost, dugotrajnu strpljivost kao privid slabosti i slične izravne i neizravne pritiske, zato što su vjerovanja bila jaka. Kao Sila oko nas i uz nas iz antologijskih Ratova zvijezda. Vjerovanja u novu Hrvatsku čiji će prostorni, ljudski i upravljački potencijali biti dovoljni za samostalni uzlet iz balkanskog i komunističkog totalitarnog zagrljaja u kojem nije bilo prijateljstva, razumijevanja i zajedničke budućnosti.

Nikad napušteni idealizam

Loading...

Izgledalo je to kao putokaz prema razvijenoj i uređenoj Švicarskoj u alpskoj idili kakvu smo priželjkivali i kroz politički izričaj najavljivali u našem hrvatskom mediteranskom, panonskom i perialpskom prostoru punom vrijednosti i ljepote za koju se vrijedilo kroz povijest i u suvremenosti boriti zbog generacija koje dolaze. Uprovo se po tome mjeri i naša vrijednost, po uređenosti društva i prostora kojeg im ostavljamo u nasljeđe.
Vrijeme je prolazilo upravljano nekom posebnom silom koja nas je usmjeravala u budućnost, a vjerovanja su polako blijedila i nestajala u našem okruženju poput dalekih zvijezda koje se gase u udaljenom svemiru i čije nestajanje – ne osjećamo, već samo mirno i bespomoćno promatramo iz daleka. Kao, uostalom, i današnju Hrvatsku sve udaljeniju od početnog zamišljaja idealiziranog u svijesti ratnih pobjednika bez imalo sumnji u vlastitu budućnost, a pogotovo u budućnost svoje djece.
Pišem ovo upravo u toj zamišljanoj Švicarskoj, u Wilu, u neposrednoj blizini Bodenskoj jezera i granica sa susjednom Njemačkom i Austrijom. Uređeno društvo i prostor oko nas u rano proljeće i svijest naših iseljenika prema zemlji zajedničkih poslijeratnih vizija koju su morali iz različitih razloga napustiti, donosi nam novi osjećaj zajedništva i potrebu za konačnim povezivanjem. Hrvatska, kao zemlja sa svojim teritorijem i svom populacijom rasutom po svijetu, po uzoru na sve iseljeničke zemlje koje postoje, opstoje i uzleću na krilima svog prostornog potencijala i ukupnog ljudskog. Idealizam, nestvarna vjerovanja, nepostojeći realizam, politička nemogućnost, prekasno za popravak, izgubljena hrabrost, umor ratnika, zatvoreni politički krug interesa ili tek jedno obično i jednostavno razmišljanje?
Nikad nećemo znati ako samo mirno i iz daleka promatramo novi hrvatski put prema apsolutnoj europskoj kontroli, ili ako pognutih glava slijedimo zamišljeni okvir djelovanja u interesu drugih, bez ikakvog ozbiljnijeg pokušaja definiranja vlastitog. Vođeni poput bezpogovornih sljedbenika suženog obzora, ne reagiramo ni na što i pokorno spuštenih pogleda i s velikim nemirom promatramo rastakanje temeljnih hrvatskih vrijednosti i hrvatske populacije u državi. Upitna je pritom slučajnost postupanja i upravljanja, nebitna su upozorenja znanstvenika, iseljenički su glasovi udaljena zvona, a mišljenje je populacije koju predstavljaš, važno kao otprilike visina dine u pustinji. Teško je to mirno i bez želje za promjenama promatrati s iseljeničke udaljenosti i uz osjećaj neupitne pripadnosti i nikad napuštenog idealizma, a pogotovo se teško može slijediti političko poigravanje djece komunizma s hrvatskom budućnošću, uz razigranost nametnutih predstavnika manjinske populacije niti manje različitog djelovanja od prijeratnog. Za razliku od stvarnih manjinskih predstavnika koji su branili svoju zemlju od agresije…

Novo hrvatsko iseljeništvo

Zato nam i najavaljuju novi pokušaj postavljanja čvrstog temelja hrvatske razvojne i svake druge budućnosi, kojeg je moguće ne prihvatiti ili političkim koalicijskim dogovorom jednostavno odbiti samo uz antihrvatsko djelovanje. Najave, prijedlozi i izričaji Baselske deklaracije za obnovu, suradnju i partnesrtvo iseljene i domovinske Hrvatske (Basel, 3. travnja 2018. godine), posebno će biti razmotreni u slijedećem broju, kao zalog konceptu jedne, jedinstvene i razvijene Hrvatske koja nije nasljedno vlasništvo razigrane djece nenavikle na građenje i stvaranje novih hrvatskih vrijednosti.
Zato se i vratimo isklinjavanju hrvatskog idealizma i vjerovanja u Hrvatskoj, a posebno nekim od osnovnih uzroka programirane slike današnje Hrvatske s prevladavajućim motivima novog hrvatskog egzodusa.

1. Stranačko/partijsko pokoravanje i upravljanje Hrvatskom isključivo sa stranačkim/partijskim pripadnicima bez stava, bez elementarne snage i hrabrosti političkog izričaja, osjećaja prema drugima i bilo kakve ozbiljnije empatije, pretvorilo je Hrvatsku u žitno polje zasijano za njih – vojnike partija/stranaka. Kao u stara antička vremena nagrađivanja pretorijanaca zbog zasluga čuvanja cara i carstva od propasti. Model koji postaje uzor i osnovni razlog članskog djelovanja, uz podizanje sebičnost do najveće razine zabilježene od početka devedesetih prošlog stoljeća i stvaranja hrvatske države. Njihovim ostankom u Hrvatskoj i na vlasti i odlaskom mladih u novo hrvatsko iseljeništvo, stabilizira se politički status vladajućih i dodatno cementira buduće upravljanje u kojem nema pravila, vrijednosti po puno parametara, prošlog djelovanja, sposobnosti niti bilo čega kriterijskog. Postoje i opstoje samo ONI i svaki im je postupak opravdan, štićen vojnicima stranke/partije i uglavnom nerazumljiv najvećem dijelu hrvatske populacije. Racionalni se izričaji ne računaju, savjeti ne prihvaćaju, a zakonitosti negiraju, ali se uvijek zato proglašavaju neprijateljskim prekomjernim granatiranjem na opće veselje i odobravanje stranačkih/partijskih sljedbenika i revnih koalicionara (kolekcionara) nove Hrvatske.
2. Stranačke su i partijske Vlade, nakon Oluje i s početka 21. stoljeća, doslovno pokorile i okupirale Hrvatsku, ne dopuštajući razumu i znanosti gotovo nikakav izričaj, a njihove su sjene nad Hrvatskom duge i s puno tragova. Posebno među mladima, sve manje sklonima i spremnima usmjeravanju vlastitog bunta prema potrebnim promjenama, a sve više odlukama o odlasku i prihvaćanju novih izazova u iseljeništvu. Vraćaju nam se slike iz sredine šezdesetih i odlazaka s vjerovanjem u povratak. Jednog dana… uvijek su govorili. Kad Hrvatska bude slobodna… Ponavljanje povijesti, povijesni usud, plansko djelovanje, novo pokoravanje Hrvatske, europske potrebe razvijenih ili nešto treće? Kad smo već kod sjena, prisjetimo se jedne, s puno puno prenesenog značenja: „Shadow On The Wall“, Mika Oldfielda i Rogera Chapmana:
„Like A Shadow On The Wall
Treat Me Like A Prisoner
Treat Me Like A Fool
Treat Me Like A Loser
Use Me As A Tool
Waste Me Till I’m Hungry
Lose Me In The Cold
Treat Me Like A Criminal
Just A Shadow On The Wall
Like A Shadow On The Wall.“
Poput sjena smo na zidu, pišu i pjevaju velikani, kao alat smo u rukama zastupanja i provođenja interesa drugih i tretirani kao nerazumnici zato što želimo Hrvatsku poslijeratnog idealizma i švicarskih želja. Gledajući Alpe i uređenost oko Wila, kao uostalom i cijelog švicarskog alpskog i perialpskog životnog kruga izvan domašaja europskih direktiva i pravila, nismo slučajno poželjeli biti isti ili slični.
3. Usprkos sjena koje ostaju nakon Vlada, svako se političko djelovanje pojedinaca ili grupa unutar stranačkih/partijskih okvira i na hrvatskoj javnoj političkoj sceni želi pozicijski završiti upravo na bilo kojem resornom vrhu. Pritom nema pravila, niti ključnih stručnih i ostalih važnih pretpostavki, nema niti razumijevanja vrijednosti drugih, a još manje pomanjkanja vlastitih, nema širih interesa, nema vizija, izazova i idealizma… ostaju samo sjene i Hrvatska koja odlazi. Ostaju i Vlade u sjeni kao relikt političkih osobnih želja i kao potvrda ukupne hrvatske političke nemoći i iskrivljenih kriterija, s kojima Hrvatsku nije moguće posložiti u interesu ukupnog hrvatskog žiteljstva. Vlade u sjeni i operativne vlade prema kriterijskom su se izboru malo do sada razlikovale, niti su najave novih sjenovitih vlada drukčije niti će se to dogoditi ubuduće sve dok Hrvatskoj ne vratimo vrijednosni sustav zasnovan na obrazovanju, znanju, sposobnostima, odgovornosti, elementarnoj građanskoj hrabrosti i postupanju u hrvatskom nacionalnom interesu. Ponovno na čelu Hrvatske zamišljamo 20 komandosa, naravno, ne u doslovnom vojnom smislu i s maskirnim uniformama, koji bi Hrvatsku podigli na razinu istih tih europskih zemalja koje od nas uvijek nešto traže. Ovaj put ono najvrjednije što Hrvatska ima – obrazovanu mladost bez nadoknade i bez povratka.
4. Mogli smo ovih dana pročitati razne izbore Vlada u sjeni, najave novih smjerova, najbolje moguće izbore ljudi, glorifikaciju vlastitih veličina, osobno potvrđivanje pozicija i sve usporediti s Vladama u zadnjih tri godine. Naravno, prema rezultatima i sjenama koje nas okružuju i ponovno se uvjeriti u apsolutnu dominaciju i determinaciju političkog sustava i pojedinaca nad Hrvatskom. Ne treba ići daleko u prošlost, već je dovoljno samo izlistati i usporediti prijedloge Predsjednice RH i vodeće opozicijske stranke s aktualnom koalicijskom pozicijom, kako bi se uz malo elementarne logike zaključilo zašto Hrvatska demografski nestaje, zašto mladi izabiru odlazak umjesto borbu za promjenama, zašto ne postoji vrijednosni sustav, zašto… Zato što s nama upravljaju vojnici stranaka kojima su to ostavili i omogućili hrvatski ljudi, naravno bez loših namjera i s vjerom u nastavak puta prema gore i prema uređenosti prostora i društva nalik alpskoj Švicarskoj. Zato nam je najava Baselske deklaracije za obnovu, suradnju i partnerstvo iseljene i domovinske Hrvatske važna, zato jer dolazi iz uređenosti kakvu smo željeli.