Danas su to već daleke šezdesete kada je čvrsti zagrljaj komunizma i bivše države usmjerio iz Hrvatske gotovo 450.000 ljudi. Novi je val hrvatskog iseljavanja bio samo nastavak ranijih odlazaka s početka stoljeća i nakon Drugog svjetskoga rata i uglavnom je objašnjavan otvaranjem granica, novim mogućnostima, zapošljavanjem, tržištem radne snage, demokratizacijom bivše države, iako se znala politička pozadina...
Bili smo skloni idealistički vjerovati kako se vremena u Hrvatskoj stvarno mijenjaju i kako su poruke koje nam je pjesmom „The Times They Are a-Changin“ još tamo sredinom šezdesetih prošlog stoljeća najavio veliki umjetnik, pjesnik, muzičar, buntovnik i nobelovac, Bob Dylan, trajna i univerzalna vrijednost. Nova vremena nose i nove pobjede i nove prilike, samo ih treba shvatiti, znati u njima postupati i biti za njih spreman otvorenih očiju.
Idealističko vjerovanje u promjene koje u modernim vremenima kontrole i usmjeravanja ideja, misli i postupanja ne dolaze same po sebi, može biti zanimljiv i posebno prihvatljiv lirski i muzički ugođaj, ali ih sam ne može pokrenuti. Promjene pokreće, uglavnom, buntovna mladost i njihov osjećaj razdvajanja i slamanja društva u kojem bi inače svi trebali imati svoje mjesto i značenje i svoju vrijednost i ulogu.
Odlazak šezdesetih
Prisjetimo se zato na kratko tih antologijskih vremena šezdesetih, prepunih velikih svjetskih zbivanja i velikih odlazaka iz Hrvatske na privremeni rad uglavnom u Njemačku, odlazaka koji su privremeni bili samo u vječnoj nostalgiji za povratkom. Koji se, zapravo, nikad nije dogodio, osim kad umorni i zaspali, više svog povratka nisu bili svjesni. Niti su više mogli i imali vremena sanjati promjene u Hrvatskoj i povratak. Zvali su ih gastarbajteri i voljeli su samo njihove doznake, a mi smo jako voljeli njihov idealizam. I čežnju koja nikad nije prestajala. Možda im je i veliki Dylan posvetio pjesmu ne znajući da postoje, njima koji će jednog dana pobijediti kad se vremena promijene:
„Come writers and critics
Who prophesize with your pen
And keep your eyes wide
The chance won’t come again
And don’t speak too soon
For the wheel’s still in spin
And there’s no tellin’ who that it’s namin’
For the loser now will be later to win
For the times they are a-changin…“
Danas su to već daleke šezdesete kada je čvrsti zagrljaj komunizma i bivše države usmjerio iz Hrvatske gotovo 450.000 ljudi. Novi je val hrvatskog iseljavanja tog vremena samo nastavak ranijih odlazaka s početka stoljeća i nakon Drugog svjetskoga rata i uglavnom je objašnjavan otvaranjem granica, novim mogućnostima, zapošljavanjem, tržištem radne snage, demokratizacijom bivše države, povezivanjem s razvijenim svijetom i sličnim uvjeravanjima, iako se znala politička pozadina usmjeravanja stanovništva i ubrzane brige za razvoj Hrvatske.
Najavljivani su gospodarski uzlet s otvaranjem granica bivše zajedničke totalitarne države i privremeni rad u inozemstvu (dominantno u SR Njemačkoj), bili politička mantra kojom su se prikrivali politički razlozi iseljavanja. Nije to bilo prvo pražnjenje Hrvatske u povijesti, a s ove nam vremenske udaljenosti izgleda kao hrvatski usud za koji smo vjerovali kako se više nikad neće ponoviti. Ponovio se, nažalost, a ponavlja se i danas u još drastičnijem obliku i s još razornijim učincima.
Slavne su šezdesete u svjetskoj muzici ostavile velike tragove uz koje smo ostali bogatiji, kao uostalom i silno iseljavanje iz Hrvatske ili bolje reći plansko političko raseljavanje, uz koje smo ostali siromašniji. Tragovi se tog iseljavanja iz šezdesetih osjećaju sve do danas, a ožiljci su u hrvatskoj populaciji ostali trajno vidljivi.
Dolazak novog vremena i pobjede
Iseljena i domicilna Hrvatska nikad se nisu nakon svih silnih odlazaka posložile i približile sukladno povijesnom i nacionalnom idealizmu i objektivnim potrebama, iako se uvijek vjerovalo kako se stvari moraju promijeniti i kako mora doći vrijeme samostalnosti, slobode i izlaska iz čvrstog zagrljaja bivše države i njezinog političkog diktata. Istina, trebalo je novih 25 godina zabluda, nošenja povijesne krivice, pognutosti, negiranja identiteta, usuda i svega što je totalitarni ustroj društva nakon šezdesetih sa sobom nosio, ali su novo vrijeme i pobjeda ipak došli. Kao i vjerovanje u stvarne promjene i izgradnju novog hrvatskoga društva u interesu svog hrvatskog stanovništva, a na temelju hrvatskih civilizacijskih vrijednosti i konačnog povezivanja ukupne hrvatske populacije rasute po svijetu. Činilo se tada kako ništa više ne može zaustaviti razvoj Hrvatske, niti podcjenjivati njezinu (našu) mladost na putu prema uređenom društvu, u kojem identitetsku pripadnost zemlji nitko neće moći osporavati. Nije to mogla niti vojna sila upućena prema Hrvatskoj.
Novo vrijeme hrvatskog zajedništva prejaki je bio zid za vojno pokoravanje Hrvatske devedesetih, a sloboda su i pobjeda nad srbijanskom agresijom – njegov plod. Idealizam tog vremena, pobjeda i stvaranje samostalne hrvatske države najvrjednije je nasljeđe ostavljeno kasnijim generacijama, uz vjerovanje kako baš to vrijeme nikad neće stati, niti će se vratiti vremena odlazaka i napuštanja Hrvatske. Idealizam, ratna pobjeda, mladost stasala u ratu, osjećaj slobode, samostalnost, neovisnost, povezanost s iseljeništvom, najave gospodarskih oluja i ukupno ozračje u zemlji, nisu bili dovoljni za nastavak promjena. Nalet je političke sebičnosti, ovisnosti o drugima, interesnog povezivanja, pogodovanja sustavima izvan zemlje, stranačkog služenja i prosječnog izbora bio prejak i vrlo je brzo Hrvatsku vratio starim vremenima odlazaka s posljedicama kojih još nismo svjesni…
Povratak šezdesetih
Nismo se stigli niti okrenuti nakon pobjede, a već je oko nas idealizam pobjednika iz devedesetih zamijenjen stranačkim/partijskim ustaljenim, naslijeđenim i uhodanim obrascem vladanja nad Hrvatskom. Sve ono što nije moglo biti slomljeno agresijom, sustavno je rastakano u poslijeratnim vremenima, a vjerovanja su ostala samo u interesnim stranačkim okvirima i među stranačkim/partijskim sljedbenicima bez imalo empatije prema hrvatskoj budućnosti.
Vječni bi poklonici to pripisali općim zakonitostima društvene poslijeratne tranzicije kakvu prolaze sve zemlje nakon spuštanja zavjese, dok nam realnost nudi i potvrđuje kako slučajnosti u nasljednih generacija regionalne ideje zapravo – nema. Mijenjajući jugoslavenski okvir za europski, zadržali su isti odnos prema Hrvatskoj i njezinoj (našoj) migracijama rasutoj populaciji kao i šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa su čak i suvremena objašnjenja razloga napuštanja Hrvatske gotovo identična.
Otvaranje granica, nove mogućnosti, zapošljavanje i stjecanje iskustva, prošireno tržište radne snage, demokratizacija, povezivanje s razvijenim svijetom i slična političko-diplomatska poučavanja neukog hrvatskoga puka, samo su odjeci već viđenog i doživljenog iz šezdesetih u današnjem novom vremenu prepunom sloboda, širine, otvorenosti, uljuđenosti, obrazovanosti, sigurnosti i financijske stabilnosti. Sve nabrojeno za izabrane. Ostali? Kao „nesistemska” populacija remete uspostavljeni mir vladajućih svojim odlascima i napuštanjem zemlje, na što se isti moraju čak i osvrtati za blagdane. Kao i na sve one koji koriste površan način komunikacije umjesto razumijevanja „sistemske” obrane Hrvatske.
Imate jedan fenomen demagogije, populizma i korištenja površnih načina komunikacije, zloupotrebe digitalne revolucije i društvenih mreža… Stranka koja lakonski kaže kako će otpisati dugove, te ćemo izaći iz EU, dobiva neki support. Antisistemske stranke s programom koji ne može biti šuplji, protuustavniji i štetniji po naše građane idu s temama van i neki ljudi iz prosvjeda staju iza toga. To nije samo kod nas… Smatra da bi se dolaskom Živog zida na vlast vratili 50 godina unazad, a to, kaže premijer, neće dopustiti (Jutarnji.hr, 03.05.2018.).
Iseljavanje mladih iz Hrvatske danas?
Mi smo godinama govorili da nam je sloboda kretanja ljudi i mobilnost jedna od četiri temeljne slobode koje će članstvom u EU Hrvatskoj pomoći da stekne nova iskustva i da u dijelu svoje karijere ljudi zarade kruh u nekoj drugoj zemlji (Jutarnji.hr, 03.05.2018.).
Nema najave zabrinutosti niti nerazumijevanja problema, nema niti osjećaja odgovornosti, nema niti jednog znaka upitnosti vezanog za odlazak najvrijednijeg što Hrvatska ima. Sve je očekivano, logično i, naravno, u interesu Hrvatske. Slučajnosti su isključene.
„The Times They Are a-Changin“ ?
Nastavak
Ponovo po stoti put podsjetnik za potvrdu istog Vladinog smjera i u 2019. godini. Samo u tri godine (2015.-2017.) Hrvatska je imala 47.628 više umrlih nego rođenih, a zajedno s 13.628 u prvih 10 mjeseci ove 2018. godine, gubitak je iznosio čak 61.526 osoba prirodnim putem i 113.439 iseljenih samo po službenim podacima DZS-a. Prema podacima zemalja useljavanja, iseljavanje je iz Hrvatske vjerojatno i dvostruko veće. Gubitak je u samo tri godine poigravanja s Vladama, gotovo 280.000 osoba. Nevjerojatnih 280 tisuća ljudi; za dojam, percepciju i pravilan način komuniciranja. Zabrinutost je nepoznati pojam u forsiranom komunikacijskom pokazivanju i nametanju ozračja. Ovaj put – blagdanskog.
Plenković je istaknuo kako će Vlada u 2019. zadržati smjer jer smatra da je dobro procijenila što je Hrvatskoj potrebno – a to su snažne institucije, stabilnost koja omogućuju rad da i gospodarstvenici u miru privređuju, a ulagači da dobro prepoznaju Hrvatsku i nalaze u njoj svoje šanse (RTL Vijesti.hr, 25.12.2018.).
Sve je Hrvatskoj potrebno, od snažnih institucija, stabilnosti, ulaganja, do mirnoće privređivanja i sve je važnije – od ljudi. Koji odlaze i nestaju kao i hrvatska demografska budućnost s njima. Može li se konačno shvatiti težina problema? I kakav je smisao vladanja bez ljudi? Teško uz blagdanske najave neoporezivanja davanja poslodavaca za djecu do 10.000 kuna i to kao novogodišnji dar puku koji u 73 postotnom udjelu vjeruje kako dosadašnji smjer nije bio dobar. Vjerovat ćemo i dalje kako se vremena mijenjaju snagom mladosti, a s njima i obrasci vladanja Hrvatskom…