Zašto Jasenovac može, a Bleiburg i Macelj – ne?

ilustracija

U Hrvatskoj nismo upoznati sa činjenicom da je Udruga 'Macelj 1945' odavno pokrenula zakonsku inicijativu kojom bi se lokalitet Macelj proglasio - javnom ustanovom i Spomen područjem. Ako imamo ozakonjeno Spomen područje Jasenovac, gdje se na državnoj razini komemorira žrtvama režima NDH, zašto nemamo Spomen područje kao javnu ustanovu gdje bi se komemoriralo žrtvama komunističkog Titovog režima? Zašto se pravi razlika među žrtvama jednog ili drugog nedemokratskoga režima i imaju li sve žrtve pravo na istinu i miran spokoj na obilježenim grobištima?

U ovoj svojevrsnoj šizofreniji i javnim prijeporima oko zabrane održavanja svečane svete mise na Bleiburgu za pokoj duša komunističkog zločina nakon završetka Drugog svjetskoga rata, kada se rađaju nove inicijative i prijedlozi o možebitnom preseljenju hodočašća na neku drugu lokaciju, u Hrvatskoj nismo upoznati sa činjenicom da je Udruga „Macelj 1945″ odavno pokrenula zakonsku inicijativu kojom bi se lokalitet Macelj proglasio – javnom ustanovom i Spomen područjem. Postavlja se logično pitanje – ako imamo ozakonjeno Spomen područje Jasenovac, gdje se na državnoj razini komemorira žrtvama režima NDH, zbog čega u Hrvatskoj nemamo Spomen područje kao javnu ustanovu gdje bi se komemoriralo žrtvama komunističkog Titovog režima?
Postavlja se opravdano pitanje – zašto se pravi razlika među žrtvama jednog ili drugog nedemokratskoga režima i imaju li sve žrtve pravo na istinu i miran spokoj na obilježenim grobištima? Kada još radikalnije analiziramo ovaj svojevrsni paradoks i kada znamo da je Udruga „Macelj 1945″ u svom djelovanju gotovo empirijski dokazala da lokalitet Macelj skriva ogroman broj bleiburških žrtava, pitanja koja postavljamo – apsolutno su legitimna i opravdana…
Udruga „Macelj 1945″, svoje zakonske inicijative započela je davno prije recentnih prijepora o „misi na Bleiburgu” i u svojoj osnovi nema ideju da se Bleiburg znakovito premjesti u Macelj, jer Bleiburg će zauvijek ostati obilježen kao simboličko i stvarno mjesto početka povijesnog genocida nad hrvatskim narodom. O aktivnostima Udruge „Macelj 1945″, o zakonskoj inicijativi koja je pokrenuta, naš novinar Kazimir Mikašek-Kazo, zamolio je za precizno objašnjenje, prof.dr.sc. Andriju Hebranga, koji je za novine 7dnevno rado dao cjelovitu sliku o ovoj temi, koju našim čitateljima ekskluzivno donosimo u cijelosti.

Macelj – simbolika tragedije i zločina nad mrtvima

„Najveći mirnodopski zločin u Europi počinili su komunisti 1945. godine, kada su pobili nekoliko stotina tisuća razoružanih vojnika i civila bez suda. Tragedija hrvatske sadašnjosti ogleda se u činjenici da i danas, sedamdeset i pet godina nakon zločina, kosti pokojnika leže na skrivenim mjestima, a ekshumirano i dostojanstveno pokopano je tek oko jedan posto žrtava. Svakome je jasno da u četrdeset i pet godina komunističke diktature nije bilo namjere otkopati te posmrtne ostatke, jer bi se s njima otkopala i istina koja bi pokazala da su komunistički zločini mjerljivi s onim fašističkim zločinima na ‘ovim prostorima’.
No, činjenica da se u novoj hrvatskoj državi već trideset godina vodi ista takva politika zatajenja grobišta, iznenadit će tek neupućene. Sljednici jugokomunista, koji su se uvukli u sve pore društveno-političkog života, usporavaju iskopavanja, jer s time onemogućavaju otkrivanje istine o svojim ideološkim prethodnicima. Rezultat toga je da od 940 lokaliteta tajnih grobišta, koliko je policija utvrdila devedesetih, danas imao otkopano tek nekoliko jama. Zato danas gazimo po svojim pokojnicima i nalazimo njihove kosti gdje god zakopamo radi nekakvih radova.
Simboliku tragedije i zločina nad mrtvima najbolje vidimo u gori Macelj. Tamo je saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava,1992. godine iskopala 1163 posmrtna ostatka, ali nije završila posao. Uz brojna podmetanja radu Komisije, čije izvješće nikada nije prihvaćeno u Hrvatskom saboru, njezin rad je potpuno ukinut u vladi Ivice Račana. Nastavak iskapanja, vlada Ivice Račana ironično je dala Ministarstvu kulture, što je osim zaustavljanja istraživanja, bilo i – otvoreno ruganje žrtvama. Kosti iskopane na Macelju u crnim vrećama ležale su 12 godina skrivene na zagrebačkoj Šalati!
Taj zločin poslije zločina, prekinut je, a žrtve su pokopane zahvaljujući skupini entuzijasta, koje je predvodio župnik župe u Đurmancu, fra Drago Brglez, uz pomoć nas koji smo kasnije osnovali Udrugu ‘Macelj 1945’. Dobrovoljnim prilozima i radom sagrađena je u selu Fruki podno Macelja, zavjetna crkva Muke Isusove i tamo je 23. listopada 2005. godine održan sprovod, a pokojnici su pokopani u najveći hrvatski grob. Misu je predvodio kardinal Bozanić, a javnost je o tome šturo i netočno inofrmirana.
Nažalost, uz taj najveći pojedinačni grob Hrvata ostalo je neotkopano još tridesetak jama na lokaciji Macelj i to do dana današnjeg, jednako kao i još više od 900 jama diljem cijele Lijepe naše. Na vlasti su se mijenjale desnica i ljevica, ali jednako su kočile nastavak otkopavanja. Jedini konsensus hrvatske ljevice i desnice u ovih trideset godina je – veto na daljnja iskopavanja žrtava komunističkih zločina!? Naravno, ako ne računamo na onih 5 do 6 lokaliteta koje godišnje otkopa Ministarstvo branitelja, a kada bi se nastavilo tim tempom, svi lokaliteti neće biti otkopani ni za nekoliko stoljeća! I danas je na snazi usporavanje iskapanja, kako bi odmaklo što više vremena, dok ne pomru svi primarni, ali i sekundani svjedoci…
Nakon Račanove vlade, ništa se nije događalo na daljnjim istraživanjima žrtava komunističkih zločina, bez obzira tko je bio na vlasti. Zato sam jednom usamljenom akcijom izradio Prijedlog zakona o osnivanju Ureda za pronalaženje i obilježavanje žrtava komunističkih zločina, prema preporuci EU-a, koja nas je savjetovala da se istraživanja odvijaju u nevladinom tijelu radi lakšeg pristupa EU fondovima. Otpori donošenju zakona bili su nevjerojatno snažni – koliko uporni, toliko i pomno osmišljeni. Ipak, nakon javnog prikazivanja strašnih scena skeleta iskopanih u Hudoj jami, a zahvaljujući upornosti i hrabrosti gospodina Romana Leljaka, uspio sam otkloniti zapreke i dok je trajao šok od stravičnih scena pokrenuo sam proceduru donošenja zakona.

Sve su vlasti nove Hrvatske zaustavljale – istinu…

U Hrvatskom saboru Zakon je donešen nakon tri godine brojnih pokušaja. Ured je osnovan, radili smo nekoliko mjeseci i obradili trideset lokaliteta. Tri od trideset lokaliteta otkopali smo na Gračanima i pronašli trideset kostiju maloljetnika, vezanih žicom s prostrijelom na stražnjem dijelu lubanje! Otkopali smo i 36 posmrtnih ostataka bolesnika obližnje bolnice Brestovac, a pripremili smo se na otkapanje i preostalih 17 lokaliteta na Gračanima koje je pobila čuvena XIII. proleterska brigada pod zapovjedništvom zločinca, Đoke Jovanića. Naime, svi su pobijeni bez suda! Sramotna je činjenica za našu državu, da smo za precizne lokacije gračanskih grobišta znali od 1990. godine, kada su objavljeni podaci. Desetljećima ih je čuvao gospodin Haramija, koji je kao higijeničar morao dezinficirati mjesta pokopa.
Od objave njegovih podataka, do prve lopate zabodene u organizaciji navedenog Ureda, prošlo je više od dvadeset godina! Sve vlasti nove Hrvatske jednako su zaustavljale istinu. Kada smo otkopali prva tri lokaliteta, to je bio znak za uzbunu među zaštitnicima komunističkih zločina, a znakovita je bila gromoglasna šutnja medija o tim iskapanjima. Državna politika je poslala snažnu poruku, odnosom prema novinaru, gospodinu Tihomiru Dujmoviću, koji je idući dan nakon objavljivanja potresne kolumne o tim traumatičnim otkrićima, dobio otkaz u Večernjem listu, te kao jedan od najboljih novinara praktički ostao na cesti…
Zbog otkrivanja istina, Ured je, odlukom vlade Zorana Milanovića, ukinut 2011. godinje nakon samo nekoliko mjeseci rada. Tako je otpao naš plan o osnivanju županijskih podružnica Ureda radi otkapanja barem 150 do 200 lokaliteta godišnje. Treba podsjetiti da je javnim istupom molio da se Ured ne zatvori i sam gospodin Robert Daul, tadašnji predsjednik Europskih pučana u Europarlamentu. Javnu podršku očuvanja Ureda, dala je i Hrvatska biskupska konferencija, ali nitko od njih nije dobio ni odgovora…
Poput Račana, i Milanović je premijestio daljnja otkapanja u ministarstvo, ovaj put u ono nadležno za branitelje. Recept je bio isti – suziti daljna istraživanja kako bi istina ostala pod zemljom. Poput svog uzora Račana, i Milanović je iskoristio priliku da se naruga žrtvama komunizma, tako što je odredio da daljnja otkapanja vodi gospodin, Ivan Grujić, bivši visoki dužnosnik Udbe. Nažalost, i današnja Vlada nastavlja otkopavanja na temelju tog istog SDP-ovog zakona koji je ukinuo Ured i daljnje poslove usmjerio u Ministarstvo branitelja, kako bi usporio istraživanja. Obnova Ureda je odbijena tako da je i rezultat iskapanja i dalje poražavajuće isti…
Nedirnute su ostale jame na Macelju, a ukupno je u dvije godine otkopano 700 posmrtnih ostataka, a pokopan samo 331 posmrtni ostatak, dok se broj žrtava procjenjuje na više od 200.000! Iako Ministarstvo branitelja raspolaže s dobrim kadrovima, njihov proračun i broj djelatnika ne omogućavaju otkapanja većeg broja grobnica. Prema izvješću Ministarstva branitelja, godine 2017. na ta iskapanja potrošili su samo 966.351 kunu dok, prema procjenama, za širi obuhvat iskapanja treba godišnje barem stotinjak milijuna kuna. Netko će reći da nemamo novca, no to apsolutno nije točno. Imamo novca i te kako, jer smo, primjerice, za mirovine iz II. svjetskog rata iste godine iz državnog proračuna platili 73.063.521 kunu! Dakle, ima novca za II. svjetski rat, ima novca za možebitne sljednike onih koji su počinili genocidne zločine i ovdje svjedočimo obrnutoj logici samog postavljanja prioriteta. Osim toga, možemo kandidirati za EU fondove što smo započeli u ukinutom Uredu, ali nitko tu inicijativu nije nastavio…



Prijedlog zakona o Spomen području Macelj u Vladi…

Za rješenje oba problema, posebnog obilježavanja najvećeg hrvatskog stradanja Macelj i za ubrzana otkapanja preostalih grobišta, Udruga ‘Macelj 1945’ pripremila je i Vladi poslala Prijedlog zakona o Spomen-području Macelj. Prema tom zakonu osnovat će se Spomen-područje po uzoru na Spomen-područje Jasenovac, koje je utemeljeno Zakonom o Spomen-području Jasenovac, donesenim neposredno pred prve demokratske izbore, točnije u ožujku 1990. godine. Po istom principu, Spomen-područjem Macelj, upravljat će Upravno vijeće koje će na prijedlog Vlade, imenovati Hrvatski sabor.
Vijeće koje će upravljati Spomen-područjem Macelj, donosit će godišnji plan održavanja, planove pronalaženja, otkopavanja i održavanja grobova, donositi plan obilježavanja događaja, voditi izdavačku djelatnost i surađivati sa svim relevantnim državnim i drugim institucijama. Istodobno, zakonom će se osnovati i Javna ustanova Spomen-područja Macelj čiji će zadatak biti -, operativno provođenje svih zadaća utvrđenih tim zakonom, jednako kao što je to i u Spomen području Jasenovac. Javna ustanova u suradnji s državnim i drugim tijelima, operativno će preko svojih županijskih podružnica provoditi istraživanja, otkopavanja i uređenja tajnih grobišta. Radi intenziviranja tih postupaka, Javna ustnova osnovat će županijske podružnice i s njima upravljati.
Nadzor nad radom Spomen-područja Macelj, obavljat će Ministarstvo branitelja, koje će davati i suglasnost na Statut ustanove Spomen-područje Macelj. Zakonom će biti određene i druge pravno relevantne odrednice za funkcioniranje sustava. Spomen-područje Macelj i Javna ustanova Spomen-područje Macelj, financirat će se iz državnog proračuna i to za funcioniranje sustava po postojećim kriterijima, a za troškove otkopavanja skrivenih grobišta, posebnim izračunom realnih troškova, te kandidiranjem za EU fondove.
U Udruzi ‘Macelj 1945’ smatramo da smo ovim Prijedlogom zakona, omogućili Vadi RH da operativno dovrši iskapanja svih posmrtnih ostataka komunističkog zločina, ali i da uđe u hrvatsku povijest kao Vlada koja je pomirila razjedinjenu Hrvatsku i to na temelju – istine! Jer, kako nas uči Deklaracija Vijeća Europe 1481 o zločinima komunizma, bez istine nema pomirbe. Otkopavanjem istine, ostvarila bi se pomirba, a nedostatak pomirbe je temeljni problem općeg zaostatka Hrvatske u ekonomskom, političkom i moralnom smislu”.
prof.dr.sc. Andrija HEBRANG

Facebook Comments

Loading...
DIJELI