Znate li što obilježavamo 22. lipnja? Ne, niste pogodili!

0
865
Wikimedia Commons

Bitku kod Siska trebalo bi slaviti u Ljubljani i Zagrebu na jedan odmjereniji način, jer je to bio jedan od ključnih trenutaka koji su odredili identitete naših naroda - danas nas na taj događaj podsjećaju samo zvona katedrala u Sisku i Zagrebu - svakog 22. lipnja u 14 sati

Godišnjicu Sisačke bitke (1593.), obilježili smo 22. lipnja. U njoj su ujedinjene habsburško-slovensko-hrvatske snage ostvarile veliku stratešku pobjedu, jer je prvi put nakon Krbavske bitke obnovljeno povjerenje u moć kršćanskog oružja. Bitka kod Siska značila je zaustavljanje prodora Turaka na područje Slovenije i Hrvatske – civilizacija je omogućila da zemlje oko Vojne krajine ostanu pod zapadnim utjecajem, što je i danas poznato. Bitku bi trebalo slaviti u Ljubljani i Zagrebu na jedan odmjereniji i sređeniji način, jer je to bio jedan od ključnih trenutaka koji su odredili identitete naših naroda – nažalost, danas nas na taj događaj podsjećaju samo zvona katedrala u Sisku i Zagrebu, koja se oglase svakog 22. lipnja u 14 sati.

Bitka – u kontekstu tursko-habsburškog rata – značila je dugoročno slabljenje imperijalističkih težnji Osmanskog carstva, koje su se napokon zaustavile u 19. stoljeću. Turska je u to vrijeme već bila bolesnik na Bosporu, koji se oprašta od života. Zemlje koje je ona nekada okupirala, bile su lišene jarma. To je izazvalo val simpatija diljem Europe.

U zraku je, naime, romantizam – pokret koji prije svega znači oslobađanje (malih) naroda – prisjetimo se svega što je Lord Byron, najveći engleski predstavnik tog pokreta, u ime ljubavi prema slobodi, napravio za Armence i Grke. Za potonje je čak žrtvovao svoj život postavši grčki nacionalni heroj. Zajednički nazivnik između Grka i Armenaca je taj, da su bili puni zle krvi prema Turcima…

…izmi posebno opasni jer nikada nisu osuđeni

Dan nakon Sv. Ahaca, 23. lipnja 2019., na koji se prisjećamo godišnjice Sisačke bitke, u Carigradu je za gradonačelnika izabran, Ekrem Imamoglu, čovjek koji nije po volji postmodernom osmanskom dvoru, Recepa Erdoğana. Budući da se ista pobuna odigrala u Ankari, moguće je da će se trenutne imperijalne ambicije turskih vlasti – okončati. Što žurnije, jer moderna Turska, nadahnuta svojom bivšom slavom, u sebi objedinjuje dva opasna elementa – totalitarnu vlast (prvo), koja ima tendenciju proširenja (drugo).

Dokazano je da je takva formula opasna – povijest to potvrđuje – početkom stoljeća ove kriterije ispunio je fašizam Benita Mussolinija, a kasnije nacizam Adolfa Hitlera. Istodobno, u Moskvi je razvijena ista formula – govorimo o crvenom imperijalizmu, koji je prvi put – na svjetskoj razini – izbio tijekom okupacije Poljske i baltičkih zemalja, 1939. godine.

Totalitarni imperijalizam je posebno opasan, iako nikada nije bio osuđen. U Bazovici je u svibnju ove godine, Antonio Tajani, definirao hrvatsku i slovensku obalu (Istru i Dalmaciju) kao integralni dio povijesne Italije. To je mogao napraviti jer fašistički imperijalizam nikada nije bio osuđen. Budući da je nacizam bio osuđen, nemoguće je za njemačku politiku (u bilo kojem kontekstu) zamisliti, na primjer, da bi se netko od čelnika (recimo, Angela Merkel) zauzeo za “Drang nach Osten” – prodor na istok. Komunizam danas također nostalgično diže glavu u zemljama u kojima nikada nije bio progonjen (Slovenija i Hrvatska, na primjer, protiv baltičkih zemalja).

Milijun i pol ubijenih Armenaca

Turski totalitarizam također nije bio sankcioniran. U europskoj svijesti postoji duboka ozljeda, rana koja se naziva – armenskim genocidom. Fotografija koju objavljujemo nije dio jednog igranog filma. Naprotiv, to je jedna od najbolnijih fotografija 20. stoljeća. Prikazuje na križu razapete armenske djevojke 1915. godine. One su bile žrtve “preventivnih mjera” nastajajuće turske republike (genocid je vodio ratni ministar, generalisim Enver Paša, a odgovornost je na strani Pokreta mladih Turaka, to znači Kemala Ataturka, čije ime i danas nosi najveća zračna luka u zemlji).

Milijun i pol Armenaca ubijeno je jer su predstavljali potencijalnu prijetnju nastajućoj turskoj državi. Povijesno gledano, to je bio prvi genocid u smislu moderne povijesti dvadesetog stoljeća. Bio je ispred komunističkog “holodomora” i prije nacističkog holokausta. Njegova tragedija je još veća jer je svijet – nije sustavno osudio. Službene turske vlasti još uvijek tvrde da je to bila samo prekomjerna primjena sile, koja je bila opravdana vojnom situacijom.

Da tome nije tako svjedoči činjenica da je povijest južnog i istočnog Balkana puna opisa nevjerojatne okrutnosti na koju su Turci bili spremni. Andrićevo remek-djelo, Na Drini ćuprija, točno navodi kako su kmeta Radoslava nabili na kolac, jer se protivio turskom iskorištavanju bosanskog puka. Takvog popisa muka gotovo i nema u svjetskoj književnosti.

Da je most Mehmed-paše Sokolovića često bio mjesto na kojem su odsječene glave nabijane na kolce, ne treba naglašavati. A znano je i da je sječenje glava pod utjecajem Turaka postalo dio folklora tamošnjih naroda (Crnogoraca, na primjer) – (vidi djelo: Božidar Jezernik, Dežela gdje se sve stvari rade pogrešno, Ljubljana, 1998)

Nestaju razlike među ljudima…

Zapadnoj civilizaciji, u koju su uključeni i Slovenci i Hrvati, zahvaljujući (i) Sisačkoj bitci – genocid je stran. Europski kritički razum će isključiti mogućnost da bi ljudsko biće bilo nevrijedno zbog ideoloških razmatranja. Europska svijest temelji se na individualnoj odgovornosti – kršćanstvo uči da se svatko može spasiti i da u perspektivi ove spoznaje, nestaju razlike među ljudima. Apostol Pavle u Poslanici Galaćanima tako kaže: „Nema tu više ni Židova, ni Grka; nema tu više ni roba, ni slobodnog čovjeka, nema tu više ni čovjeka, ni žene”). Europa poznaje univerzalnu procjenu ljudskog postojanja, koja je ista pred Bogom i pred zakonom.

Adolf Hitler pronašao je svog “nadčovjeka” negdje u Tibetu. Komunizam je svoju okrutnost uspostavio kao azijsku ideologiju koja bazira na kolektivizmu. Turci su se ponašali na sličan način – Židov nije bio čovjek, kulak nije bio čovjek, nevjernik (“đaur”) nije bio čovjek. Stoga je bilo moguće koristiti nasilje protiv njega.

Šokantna slika razapinjanja armenskih djevojaka na skijaškoj stazi, ukazuje na to da je kršćanstvo najviše progonjena religija na planetu. To je zato što je to – religija mira. Bolna fotografija znamen je i današnjeg stanja u Europi – na njezinom zapadu (Notre-Dame u Parizu) kršćani postaju sve više progonjena manjina …

autor je profesor na Sveučilištu u Ljubljani, član Europske akademije znanosti i umjetnosti, član Hazuda

Loading...