Talijanskim fašističkim vlastima predao je „Promemoriju“ u kojoj izražava spremnost podvrgavanja Hrvatske talijanskim interesima u zamjenu za pomoć pri uspostavi neovisne hrvatske države
Odvjetnik, političar, osnivač ustaškog pokreta i poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić rođen je 14. srpnja 1889. godine u mjestu Bradina kod Konjica u BiH. Njegov otac Mile, pružni radnik i majka Marija doselili su se iz Ličkog sela Krivi put. U potrazi za poslom, njegova obitelj se prvo seli u Jezero kod Jajca gdje Ante pohađa osnovnu školu, muslimanski mekteb. Tu je Pavelić slušao o muslimanskim običajima i lekcije koje su kasnije utjecale na njegov stav prema Bosni i prema bosanskim muslimanima, što će ga pratiti cijeli život u dubokom uvjerenju da su oni Hrvati muslimanske vjere.
Doktorirao je pravo u Zagrebu te otvara odvjetnički ured. Već kao srednjoškolac počinje se baviti politikom pristupivši Čistoj stranci prava (frankovci), a nakon osnivanja Kraljevine SHS jedan je od utemeljitelja i kasniji predsjednik Hrvatske stranke prava. U vrijeme Prvog svjetskog rata, Pavelić je sudjelovao u aktivnom radu Čiste stranke prava. Kao zaposlenik i prijatelj Horvata, često je sudjelovao na važnim stranačkim sastancima, kasnije preuzima Horvatove dužnosti dok je on u odsutnosti. Godine 1918. Pavelić je završio odvjetničku pripravu kod Horvata i postao je samostalni odvjetnik. Nakon stvaranja Kraljevine SHS, 1. prosinca 1918. godine, Čista stranka prava održava javni prosvjed. Hrvatski narod je bio protiv srpskog kralja, za kojeg nisu bili pitani, niti su najviše državne ovlasti pristale na ujedinjenje. Godine 1921. Pavelić postaje zastupnik grada Zagreba i uskoro postaje jedna od vodećih osoba Stranke prava, gdje posebice ostavlja utjecaja na mlađe članove. Istodobno je bio član stranačkog poslovnog odbora, tajnik i potpredsjednik Stranke prava.Nakon što je postao vođa stranke, Pavelić počinje zagovarati hrvatsku nezavisnost.
U to vrijeme, Pavelić je uhićen, zajedno s još nekoliko pripadnika Hrvatske stranke prava, zbog protu-jugoslavenskih djelovanja. Zastupao je sebe i svoje kolege, da bi na kraju bili pušteni.
Dana 12. kolovoza 1922. Pavelić je oženio Mariju Lovrenčević, koja je, s majčine strane, bila Židovka. Marija je bila kćer Martine Lovrenčevića, također člana Stranke prava i poznatog novinara. U braku su dobili troje djece, sina Velimira i kćeri Mirjanu i Višnju. Kćer Višnja preminula je u Madridu na Božić 2015 godine.
Na izborima 1927. kao predstavnik HSP-a i Hrvatskoga bloka bio je izabran za zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS te je u skupštinskim istupima otvoreno zastupao zamisao o stvaranju neovisne Hrvatske. Istovremeno stupa u kontakt sa talijanskim fašističkim vlastima kojima je u Rimu predao Promemoriju, dokument kojim je izrazio spremnost podvrgavanja Hrvatske talijanskim interesima u zamjenu za pomoć pri uspostavi neovisne hrvatske države.
Bio je prisutan u Narodnoj skupštini prilikom atentata na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike, a nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1928. godine odlazi u emigraciju.
Osniva organizaciju Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (od 1933. Ustaša – Hrvatski revolucionarni pokret) čiji je cilj stvaranje neovisne hrvatske države. Uspostavlja vezu s VMRO-om (Vanjska makedonska revolucionarna organizacija) s kojom potpisuje Sofijsku deklaraciju kojom se usaglašuje zajedničko djelovanje na stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije te uništenje Kraljevine Jugoslavije. Zbog toga je u odsutnosti osuđen na smrt.
Od proljeća 1929. živi u Italiji gdje ostaje sve do uspostave NDH. U rujnu 1932. sudjelovao je u organiziranju oružanoga gerilskoga prepada u Lici (tzv. Velebitski ustanak), a u jesen 1934. u pripremi atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu. Nakon tih zbivanja talijanske su ga vlasti zatvorile u Torinu, a 1936.–39. bio je interniran u Sieni. Neposredno nakon uspostave NDH vraća se u Hrvatsku uz talijansku pomoć te preuzima vlast kao poglavnik ustaškog pokreta i novoosnovane države.
U svibnju 1941. potpisuje Rimske ugovore kojima Italiji prepušta znatan dio hrvatske obale. Prema talijanskom i njemačkom uzoru uveo je totalitaran jednostranački sustav, naredio raspuštanje svih političkih organizacija i stranaka te pokrenuo politiku terora i organiziranja koncentracijskih logora. Politiku terora pokušao je ublažiti tijekom 1942., kada je sazvao zasjedanje Hrvatskoga državnoga sabora i dopustio uspostavu Hrvatske pravoslavne crkve. Tijekom 1943. dopustio je vođenje pregovora s predstavnicima HSS-a, koje je prekinuo u listopadu iste godine.
Početkom svibnja 1945. zapovjedio je povlačenje Hrvatskih oružanih snaga prema Austriji pred nadirućim partizanskim jedinicama. Vojsku i civile u povlačenju napustio je u Rogaškoj Slatini, sklonio se u Austriju, a poslije je preko Italije otišao u Argentinu. Tamo nastavlja političko djelovanje osnivanjem Hrvatske državotvorne stranke, a zatim i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. U travnju 1957. jugoslavenski je agent na njega izvršio atentat i teže ga ranio. Kako bi izbjegao izručenje Jugoslaviji, Pavelić je ilegalno napustio Argentinu te se sklonio u Španjolskoj, gdje je umro 1959. godine.